Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3386/19 (Opština Derventa)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Eksproprijacija
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3386/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3386/19, rješavajući apelaciju Opštine Derventa, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Opštine Derventa podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 V 023580 19 Rev 2 od 15. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Opština Derventa (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 22. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 V 023580 19 Rev 2 od 15. maja 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Nadžije Kreso i dr. (u daljnjem tekstu: predlagači) zatraženo je 16. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni i Osnovni sud i predlagači su odgovorili na apelaciju u periodu od 26. do 30. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 V 023580 17 V 6 od 25. decembra 2017. godine određeno je da se za nepokretnosti preuzete na osnovu zapisnika sastavljenog kod Opštinske komisije za urbanizam, građevinarstvo, komunalne, stambene i imovinskopravne poslove broj 09-475-34/87 od 14. avgusta 1987. godine Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: Komisija) predlagačima kao ranijim korisnicima nepokretnosti (poimenično navedenih) određuje pravična naknada u ukupnom iznosu od 665.011,20 KM, i to u poimenično preciziranim iznosima (stav I izreke). Stavom II izreke obavezana je apelantkinja da predlagačima isplati iznose naknade određene u stavu prvom izreke istog rješenja, odnosno u ukupnom iznosu od 665.011,20 KM. Stavom III obavezana je apelantkinja da predlagačima solidarno naknadi troškove postupka u iznosu od 52.522,00 KM, sve u roku od 15 dana. Stavom IV obavezana je apelantkinja da, ako ne isplati naknadu iz stava prvog izreke ovog rješenja u ostavljenom roku, na iznos neisplaćene naknade plati zakonsku zateznu kamatu počev od dana isteka tog roka, pa do dana konačne isplate. Stavom V izreke odbijen je dio zahtjeva predlagača preko dosuđenog iznosa.

6. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je predmet konkretnog vanparničnog postupka određivanje naknade za preuzeto građevinsko zemljište, koje su, po osnovu člana 26 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94, 23/98 i 5/99, u daljnjem tekstu: ZGZ), prednici predlagača kao nosioci prava privremenog korišćenja predali apelantkinji 14. avgusta 1987. godine.

7. Na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je 14. avgusta 1987. godine, sada umrli Hajrulah Karabegović, u svoje ime i u ime ostalih (prednika predlagača) nosilaca prava privremenog korišćenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, na osnovu punomoćja, na zapisnik Komisije dao izjavu prema kojoj raniji vlasnici, odnosno suvlasnici neizgrađenog građevinskog zemljišta, tada društvene svojine, u skladu sa članom 26 ZGZ-a predaju pravo korišćenja apelantkinji, i to na katastarskim česticama zemljišta kako su precizirane u rješenju. Osnovni sud je dalje utvrdio da stranke nisu postigle sporazum o naknadi za preuzete nepokretnosti kod nadležnog organa uprave, te da je predmet ustupljen nadležnom sudu radi određivanja naknade. Takođe je utvrđeno da je prvostepeni sud donio Rješenje broj R-308/87 od 21. oktobra 1987. godine i ispravku rješenja 19. februara 1988. godine, koje je Viši sud u Doboju ukinuo Rješenjem broj Gž-393/88 od 18. aprila 1988. godine i predmet vratio na ponovni postupak, koji je zaveden pod novim brojem R-166/88. Nadalje je utvrđeno da je pred prvostepenim sudom održano ročište 30. avgusta 1988. godine, te da je usljed ratnih dejstava predmet uništen.

8. Dalje je utvrđeno da je po prijedlogu predlagateljice Nadžije Kreso, Rješenjem Osnovnog suda broj 084-0-Su-09-000584 od 8. juna 2009. godine, dozvoljeno obnavljanje predmetnog vanparničnog spisa. Nadalje je utvrđeno da su predlagači na ročištu održanom pred sudom 6. aprila 2010. godine postavili zahtjev da im apelantkinja pored naknade za preuzeto zemljište isplati i naknadu za izgubljenu korist. U daljnjem postupku je, kako je utvrdio Osnovni sud rješenjem Okružnog suda od 25. novembra 2014. godine, odbijena žalba predlagača izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda broj 84 0 V023580 13 V 4 od 16. jula 2014. godine u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za isplatu naknade na ime izgubljene koristi i u tom dijelu pobijano rješenje je potvrđeno, dok je u ostalom dijelu žalba predlagača i žalba apelantkinje uvažena, te je navedeno pobijano rješenje od 16. jula 2014. godine ukinuto u dijelu odluke kojim je odlučeno o pravičnoj novčanoj naknadi za preuzete predmetne nepokretnosti i naknadi troškova postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u tom dijelu.

9. U ponovnom postupku u pogledu utvrđivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti Osnovni sud je istakao da je vještak građevinske struke u nalazu iskazao vrijednost građevinskog zemljišta u tri varijante: u vrijeme predaje Opštini 1987. godine, zatim u vrijeme sačinjavanja nalaza i mišljenja sa infrastrukturnim ulaganjima i učešćem Opštine u opremanju zemljišta, te vrijednost građevinskog zemljišta u vrijeme sačinjavanja nalaza i mišljenja bez infrastrukturnih ulaganja i učešća Opštine u opremanju zemljišta. Dalje je, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke sa dopunom od 8. novembra 2017. godine, Osnovni sud zaključio da se naknada treba odrediti prema stanju zemljišta koje je ono imalo u vrijeme određivanja naknade, a ne u vrijeme njegove predaje, te kako nije bilo prometa zemljišta IV zone, visinu naknade je odredio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u dijelu (tačka 3.2.V) kojim je utvrđivanje tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta izvršeno na osnovu podataka iz odluke Opštine Derventa od 31. januara 2017. godine, uz primjenu parametara koji utiču na iznos tržišne vrijednosti zemljišta. Tako je za predmetno građevinsko zemljište utvrđena naknada u iznosu od 19,20 KM/m², odnosno za površinu od 34.636 m² na dan procjene 8. novembra 2017. godine ukupno iznos od 665.011,20 KM, koja je i dosuđena predlagačima kao ranijim vlasnicima, odnosno njihovim zakonskim nasljednicima, prema njihovom idealnom dijelu koji im pripada u tom iznosu. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 54 u vezi sa članom 60 i članom 76 stav 2 Zakona o eksproprijaciji.

10. Okružni sud je Rješenjem broj 84 0 V 023580 18 Gž 6 od 23. novembra 2018. godine odbio žalbe predlagača i apelantkinje protiv navedenog rješenja Osnovnog suda od 25. decembra 2017. godine U obrazloženju rješenja Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, čije pravne zaključke prihvata i taj sud. Okružni sud je žalbe predlagača i apelantkinje odbio i prvostepeno rješenje potvrdio na osnovu odredbe člana 235 stav 1 tačka 2, u vezi sa članom 236 ZPP-a, a sve u vezi sa članom 2 stav 2 ZVP-a.

11. Apelantkinja i predlagači su protiv rješenja Okružnog suda od 23. novembra 2018. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 84 0 V 023580 19 Rev 2 od 15. maja 2019. godine apelantkinjinu reviziju djelimično usvojio, oba nižestepena rješenja preinačio u usvajajućem dijelu odluke o naknadi za preuzete nepokretnosti i u odluci o troškovima postupka tako što se za nepokretnosti preuzete na osnovu zapisnika sastavljenog kod Komisije od 14. avgusta 1987. godine predlagačima određuje pravična naknada u ukupnom iznosu od 216.154,38 KM (umjesto 665.011,20 KM) u poimenično preciziranim iznosima, te je obavezana apelantkinja da na ime troškova cijelog postupka predlagačima solidarno plati iznos od 21.091,00 KM (umjesto 52.522,00 KM). U preostalom dijelu revizija apelantkinje je odbijena, dok je revizija predlagača odbijena u cijelosti.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da blagovremeno izjavljenom revizijom drugostepeno rješenje pobijaju predlagači zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijano rješenje preinači tako da se predlagačima odredi naknada u ukupnom iznosu od 1.385.440,00 KM, odnosno u iznosu od 953.979,58 KM. Nadalje, istaknuto je da apelantkinja pobija drugostepeno rješenje zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji, pobijano rješenje preinači, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

13. Vrhovni sud je utvrdio da revizija predlagača nije osnovana, dok je apelantkinjina revizija djelimično osnovana.

14. Vrhovni sud je smatrao da je osnovano apelantkinjinom revizijom ukazano da naknada za predato neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište nije pravilno utvrđena na način kako su to učinili nižestepeni sudovi.

15. Vrhovni sud je utvrdio da je u vrijeme predaje predmetno zemljište, koje se nalazi u obuhvatu Regulacionog plana Rampa – Sajmište (usvojenog 1986. godine), od komunalne opremljenosti imalo samo neasfaltirani put, kako su pravilno zaključili nižestepeni sudovi, a što slijedi i iz samog zapisnika opštinskog organa uprave – Komisije od 14. avgusta 1987. godine, te izdatog odobrenja za građenje od 8. marta 1991. godine. Shodno odredbi člana 44 ZGZ-a, raniji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu nakon davanja izjave o predaji zemljišta opštini, koju plaća opština i koja se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je nadalje utvrdio da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da ta naknada nije isplaćena jer apelantkinja nije imala dokaz o isplati naknade, pa se bez obzira na dug period od predaje zemljišta ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi da je ta naknada morala biti isplaćena poslije ukidanja prvostepenog rješenja iz 1988. godine i da je isplaćena vjerovatno do kraja 1991. godine. Vrhovni sud je istakao da se naknada za eksproprisane nepokretnosti određuje pred sudom po pravilima vanparničnog postupka poslije izvršene eksproprijacije, kada stranke nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti pred nadležnim organom uprave, kao i da je postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti sada propisan kao jedan od postupaka uređenja imovinskih odnosa odredbama čl. 157–164 ZVP-a.

16. Vrhovni sud je dalje istakao da, saglasno odredbi člana 76 stav 2 Zakona o eksproprijaciji, postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost u kome do dana stupanja na snagu tog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka okončaće se po odredbama tog zakona. Pozivajući se na odredbe čl. 54 i 60 Zakona o eksproprijaciji, Vrhovni sud je zaključio da navedene zakonske odredbe ne propisuju na osnovu kojih elemenata će se utvrditi tržišna vrijednost eksproprisanih nepokretnosti, osim što propisuju da je ona izražena u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja, a ona je identična prometnoj vrijednosti nepokretnosti. Zaključeno je da je visina tržišne cijene nepokretnosti faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti.

17. Vrhovni sud je utvrdio da, iako iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da u 2017. godini nije bilo prometa građevinskog neizgrađenog zemljišta u IV zoni, takav promet je ipak vršen za građevinska zemljišta u drugim zonama, o čemu se vještak izjasnio, te je u odsustvu drugih parametara kojima se utvrđuje tržišna vrijednost nepokretnosti, tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta u vrijeme donošenja rješenja o naknadi i sačinjavanja nalaza (2017. godine) valjalo utvrditi na osnovu ostvarenih prometovanja u 2017. godini, bez infrastrukturnih ulaganja i apelantkinjinog učešća u opremanju zemljišta, koja prema tački 3.3.B) nalaza vještaka građevinske struke iznosi 6,24 KM/m², odnosno za površinu zemljišta od 34.636 kvadratnih metara pravična naknada iznosi 216.154,38 KM.

18. U odnosu na apelantkinjine prigovore u pogledu dozvole o obnavljanju uništenog spisa, Vrhovni sud je utvrdio da nisu osnovani ni apelantkinjini prigovori koji se odnose na pravilnost obnavljanja prvostepenog spisa po rješenju Osnovnog suda od 8. juna 2009. godine, bez obzira na činjenicu što je spis obnovljen nakon 13 godina, jer takav prijedlog ne podliježe zastarijevanju, kako apelantkinja pogrešno smatra.

19. Vrhovni sud je predmetno rješenje donio na osnovu odredbe člana 250 stav 1 i člana 248 ZPP-a, u vezi sa članom 254 stav 4 istog zakona, te člana 2 stav 2 ZVP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su joj povrijeđena navedena prava jer je osporenom odlukom pogrešno cijenjeno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Navela je da sud nije mogao odobriti obnovu spisa nakon isteka roka od 10 godina s obzirom na to da predlagači nisu od 30. avgusta 1988. godine kada je održano posljednje ročište pred prvostepenim sudom, pa do 8. juna 2009. godine kada je Osnovni sud rješenjem dozvolio obnavljanje predmetnog vanparničnog spisa (21 godina), odnosno od dana potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 8. juna 2009. godine (14 godina) preduzeli nikakvu aktivnost koja bi se od njih očekivala kao zainteresovanih strana za rješavanje tog predmeta (prigovor neblagovremenosti podnošenja zahtjeva za obnovu spisa). Apelantkinja smatra da je došlo do zastare potraživanja (pasivno ponašanje predlagača), a što je isticala tokom postupka. Nadalje, apelantkinja navodi da je naknada za preuzeto zemljište isplaćena, o čemu je priložila i materijalne dokaze iz kojih se može zaključiti da je naknada za predmetno zemljište isplaćena. Naime, iz rješenja Opštinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove apelantkinje od 8. marta 1991. godine i rješenja Opštinskog sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo, stambene i imovinskopravne poslove od 10. juna 1990. godine koji su priloženi u spis, a koji su istovremeno i materijalna dokumentacija na osnovu koje je vještak građevinske struke dao svoj nalaz, proizlazi da na predmetnom zemljištu SIZ za stambeno-komunalne poslove iz Dervente kao investitor može pristupiti izgradnji objekata. Prema apelantkinjinom mišljenju, iz navedenih rješenja indirektno proizlazi zaključak da je navedeni SIZ kao investitor i graditelj na predmetnom zemljištu bio upisan kao krajnji korisnik s pravom korišćenja radi građenja. Kako navedeni oblik upisa prava u zemljišnim knjigama na ime investitora nije bio moguć po tada važećim propisima bez dokaza da je naknada za preuzeto zemljište isplaćena ranijim korisnicima, navedeno upućuje na zaključak da je naknada za preuzeto zemljište isplaćena od apelantkinje, odnosno od SIZ-a kao upisanog nosioca prava korišćenja radi građenja. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud utvrdi navedene povrede prava na pravično suđenje i imovinu, ukine osporeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se pozvala u apelaciji, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženjima koja su data u konačnoj odluci tog suda.

22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je taj sud u provedenom postupku odlučivao o žalbama vanparničnih stranaka, te da je u svojoj odluci dao razloge o odbijanju žalbi i da ostaje pri datom obrazloženju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Osnovni sud je u odgovoru istakao da je u odluci dato obrazloženje razloga za donošenje odluke tog suda.

24. Predlagači su u odgovoru, između ostalog, naveli da je pravni osnov za određivanje naknade u konkretnom slučaju izjava predlagača o predaji zemljišta apelantkinji od 14. avgusta 1987. godine, u smislu člana 26 ZGZ-a, nakon čega je apelantkinja bila dužna ranijim vlasnicima isplatiti naknadu za predato zemljište. To znači da su predlagači i bez rekonstrukcije spisa mogli pokrenuti postupak određivanja naknade s obzirom na to da ni tada važećim, a ni sadašnjim propisima nije predviđena zastara za vođenje postupka za određivanje naknade, niti „padanje u docnju zbog neaktivnosti predlagača“, kako to apelantkinja pogrešno smatra. Prema mišljenju predlagača, pitanje rekonstrukcije spisa je irelevantno jer su predlagači, čak i da nikada nije vođen nikakav postupak, postupak mogli pokrenuti bez ikakvog ograničenja, imajući u vidu odredbe ZGZ-a i Zakona o eksproprijaciji. Što se tiče same rekonstrukcije spisa, istakli su da je Pravilnikom o unutrašnjem sudskom poslovanju Republike Srpske predviđen postupak obnavljanja spisa predmeta i način na koji se spis predmeta obnavlja. Takođe su naveli da nijednom odredbom nije predviđena zastara obnavljanja sudskog spisa, te da je članom 80 stav 4 Pravilnika predviđeno da se postupak obnavljanja spisa ne može pokrenuti ako je protekao rok za njegovo čuvanje. Ova odredba se odnosi na spise iz stava 3) navedenog člana, tj. na spise koji su pravosnažno okončani. Dalje su naveli da apelantkinjine tvrdnje da se prenos u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu nije mogao izvršiti prije nego je plaćena naknada, čime apelantkinja pokušava dokazati da je navodno naknada za preuzeto zemljište isplaćena, prema mišljenju predlagača, nema činjeničnog uporišta. Apelantkinjino pozivanje na rješenje Opštinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove Opštine Derventa od 8. marta 1991. godine, to jest na odobrenje za građenje kojim se SIZ-u za stambeno-komunalnu oblast iz Dervente odobrava izgradnja stambeno-poslovnog objekta, te pozivanje na pravo korišćenja radi građenja ustanovljeno u korist SIZ-a nije u nikakvoj vezi s apelantkinjinim tvrdnjama o plaćenoj naknadi. Predlagači su istakli da kada opština preuzme zemljište, ona je bila obavezana da po članu 44 tadašnjeg ZGZ-a plati ranijem vlasniku naknadu. Takođe su naveli da se nezavisno od tog postupka vršilo dodjeljivanje zemljišta radi građenja, i to na osnovu konkursa ili neposrednom pogodbom u tačno određenim slučajevima. Lica kojima je dodijeljeno građevinsko zemljište radi građenja bila su obavezna da plate opštini naknadu za dodijeljeno građevinsko zemljište, naknadu za uređenje građevinskog zemljišta i jednokratnu rentu. Bez izmirenja navedenih obaveza nije se moglo izdati odobrenje za građenje. Ako se zanemari poseban status SIZ-ova u bivšoj Jugoslaviji kao samoupravnih organa od posebnog interesa, koji su bili oslobođeni plaćanja pojedinih naknada, navedeno odobrenje za građenje jedino može biti dokaz da je SIZ izvršio svoje obaveze prema Opštini Derventa, ali nikako ne može biti dokaz da je Opština Derventa platila naknadu za preuzeto zemljište. Upis prava korišćenja radi građenja na koji se apelacija neosnovano poziva vršen je na osnovu rješenja o dodjeli zemljišta, koje je slijedilo nakon preuzimanja zemljišta i nema nikakve veze s plaćanjem i naknade za preuzeto zemljište i odnosom opštine i ranijeg vlasnika. Smatraju da je i taj apelantkinjin navod, a koji je u suštini još jedan pokušaj stvaranja indicije da je naknada za preuzeto zemljište plaćena ranijim vlasnicima, neosnovan. Pored toga, apelantkinja nije dokazala da joj je tokom rata uništena arhiva. Naveli su da se dokaz o eventualnoj isplati naknade (nalog za isplatu, virman i sl.) mogao naći i kod nekadašnjeg SDK, odnosno njegovog pravnog sljednika s obzirom na to da su sva plaćanja naknade i za eksproprisano i za preuzeto zemljište vršena preko SDK. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 26. stav (1) Raniji vlasnik, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može predati neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište opštini, a opština je dužna to zemljište preuzeti.

d) Naknada za preuzeto gradsko građevinsko zemljište Član 44.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta odnosno njegov pravni sljednik stiče pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta opštini. Naknadu za preuzeto zemljište plaća opština na čijem se području nalazi zemljište.

Naknada se određuje i isplaćuje po odredbama Zakona o eksproprijaciji – Prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH", br. 12/87 i 38/89).

26. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08 i 121/10 – odluka US, 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 54.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 60.

(1) Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

Član 76. stav 2.

(2) Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, u kome do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno nije donesena pravosnažna sudska odluka završiće se po odredbama ovog zakona.

27. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 2.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

28. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 254. stav (4) U postupku povodom revizije protiv rješenja shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 84 0 V 023580 19 Rev 2 od 15. maja 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporeno rješenje primila 1. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantkinjine navode u odnosu na prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem se utvrđivala naknada za eksproprisane nepokretnosti pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. jula 2020. godine, stav 38, dostupna na www.ustavni sud.ba) zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je osporenom odlukom pogrešno ocijenjeno činjenično stanje i u vezi s tim pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

38. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda u vanparničnom postupku koji je proveden na tri sudske instance u konačnici utvrđena naknada za preuzete nepokretnosti tako što je apelantkinja obavezana da predlagačima na ime naknade isplati iznos od 216.154,38 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 665.011,20 KM), a na ime troškova cijelog postupka predlagačima solidarno plati iznos od 21.091,00 KM (umjesto 52.522,00 KM). Nadalje, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u konačnici djelimično usvojio apelantkinjinu reviziju i preinačio nižestepene odluke u pogledu naknade za preuzete nepokretnosti i troškova postupka tako što je utvrđene iznose smanjio, a što u konkretnom slučaju apelantkinji nije sporno. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelantkinjina revizija odbijena u pogledu ostalih prigovora u vezi sa dozvolom obnavljanja uništenog sudskog spisa i prigovora da je naknada isplaćena. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio da su neosnovani apelantkinjini prigovori da zbog pasivnog ponašanja predlagača u periodu od 30. avgusta 1988. godine kada je održano posljednje ročište pred prvostepenim sudom, pa do 8. juna 2009. godine kada je Osnovni sud rješenjem dozvolio obnavljanje predmetnog vanparničnog spisa nisu preduzeli nikakvu aktivnost koja bi se od njih očekivala kao zainteresovanih strana za rješavanje tog predmeta. Apelantkinjine istaknute prigovore koji se odnose na pravilnost obnavljanja prvostepenog spisa po rješenju Osnovnog suda od 8. juna 2009. godine Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim bez obzira na činjenicu što je spis obnovljen nakon 13 godina jer je utvrdio da takav prijedlog ne podliježe zastarijevanju. Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi proizvoljnost.

41. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao apelantkinjine navode da je naknada za preuzete nepokretnosti isplaćena. Dato obrazloženje Vrhovnog suda da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ta naknada nije isplaćena jer apelantkinja nije imala dokaz o isplati naknade i da se bez obzira na dug period od predaje zemljišta ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi da je ta naknada morala biti isplaćena poslije ukidanja prvostepenog rješenja iz 1988. godine, te da je isplaćena vjerovatno do kraja 1991. godine, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu odredbe člana 44 ZGZ-a, te da je cijenio i materijalne dokaze na koje se pozvala apelantkinja (upis u zemljišnim knjigama prava korišćenja radi građenja u korist SIZ-a za stambeno-komunalne poslove kao krajnjeg korisnika).

42. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio zašto je djelimično prihvatio apelantkinjinu reviziju, odnosno zašto je revizija u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja navoda koje je isticala u reviziju i koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Pri tome Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pošao od činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi i da je u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 250 stav 1 i člana 248 ZPP-a, u vezi sa članom 254 stav 4 istog zakona, te člana 2 stav 2 ZVP-a, donio osporenu odluku, te da je naveo relevantne propise na kojima je zasnovao osporenu odluku kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku.

43. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

44. Apelantkinja smatra da su joj osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantkinjinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz čl. II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud djelimično usvojio apelantkinjinu reviziju zbog čega je djelimično preinačio odluke nižestepenih sudova i o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja kršenje navedenih prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3386/19 (Opština Derventa) | Sudska praksa | Aktio