Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1922/21 (B. V.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1922/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1922/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Biljana Veriš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Biljana Veriš protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 314828 20 Rsž od 16. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Veriš (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 314828 20 Rsž od 16. marta 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 314828 19 Rs od 8. oktobra 2020. godine odbačena je kao neblagovremena tužba apelantkinje podnesena protiv tuženog („Kosmos“ a.d. Banjaluka), zaprimljena kod tog suda 18. oktobra 2019. godine, radi zaštite prava iz radnog odnosa, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 8. oktobra 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 Rs 314828 20 Rsž od 16. marta 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja bila radnik tuženog i da su pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 28. novembra 2018. godine poništene kao nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantkinje (od 30. marta 2017. godine i 17. maja 2017. godine), obavezan tuženi da apelantkinju vrati na radno mjesto koje odgovara njenom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu, te da joj isplati plate i uplati pripadajuće doprinose za period od maja 2017. godine do aprila 2018. godine. Okružni sud je dalje naveo da je odredbama člana 201. stav (4) Zakona o radu propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili od dana učinjene povrede, te je ukazao da je navedeni zakonski rok prekluzivnog karaktera i njegovo propuštanje dovodi ne samo do gubljena prava na pokretanje radnog spora, nego i do gubljenja samog prava koje bi u tom sporu bilo predmet zaštite. Okružni sud je naveo da se rok iz citirane zakonske odredbe računa od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno. Okružni sud je ukazao da su, prema tome, pogrešni navodi žalbe da se vrijeme saznanja o kršenju prava u pogledu isplate plata ima vezati za dan saznanja za konačan ishod postupka o poništenju odluke tuženog o otkazu ugovora o radu od 30. marta 2017. godine, na osnovu koje odluke je apelantkinja prestala da radi kod tuženog kao poslodavca. Okružni sud je u vezi s tim naveo da se plata isplaćuje svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu, te da je prestankom radnog odnosa apelantkinji bilo uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečne zarade u spornom period (od 1. maja 2018. godine do 22. maja 2019. godine, kako je apelantkinja precizirala svoj tužbeni zahtjev) tako da je apelantkinja po prirodi stvari i po osnovu i načinu isplate plata i drugih naknada imala saznanja za povredu prava već prijemom rješenja o otkazu ugovora o radu od 30. marta 2017. godine, odnosno od momenta otkaza, jer je tada već znala da će prestati sve isplate po osnovu rada. Okružni sud je naveo da je, prema tome, tada počeo teći rok propisan odredbama člana 201. stav (4) Zakona o radu u kojem je apelantkinja morala podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, uključujući i isplatu plata i naknada za sporni period. Okružni sud je zaključio da, kako je apelantkinja predmetnu tužbu sudu podnijela po isteku navedenog roka (odnosno, 18. oktobra 2019. godine), kada je već prekludirana u zaštiti svojih prava, odnosno kada je došlo do gubitka prava, to se njena tužba ukazuje neblagovremenom, pa je istu kao takvu prvostepeni sud pravilno odbacio.
Apelacioni navodi
4. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te navodi da je na ovakav način povrijeđeno njeno pravo na pristup sudu. Apelantkinja ističe da je, naime, predmetnim tužbenih zahtjevom tražila naknadu štete na ime izgubljenih plata, pa da je „sud morao primijeniti odredbe čl. 189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa odredbama člana 154.“ navedenog zakona, budući da je „dokazala nezakonito postupanje tuženog i činjenicu da joj je takvim postupanjem načinjena šteta na ime izgubljene zarade“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge za zaključak o neblagovremenosti apelantkinjine tužbe, u kojim razlozima Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je ukazao da se zakonski prekluzivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa ima računati od „prijema rješenja o otkazu ugovora o radu, odnosno od momenta otkaza, jer je tada već znala da će prestati sve isplate po osnovu rada“, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3766/19 od 27. novembra 2020. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-4337/19 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić