Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4803/19 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4803/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4803/19, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 157649 19 Rev od 15. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 157649 14 Gž od 15. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 157649 13 P od 6. lipnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo, podnijela je 13. prosinca 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 157649 19 Rev od 15. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 157649 14 Gž od 15. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 157649 13 P od 6. lipnja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od D. A., Dž. A. i N. A. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 15. veljače 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 18. veljače do 4. ožujka 2021. godine. Tužitelji nisu dostavili traženi odgovor. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 157649 13 P od 6. lipnja 2014. godine obvezana je apelantica da na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika (supruga i oca) isplati tužiteljima iznose od po 20.000,00 KM ili ukupno 60.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. veljače 2013. godine kao dana podnošenja tužbe, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.320,00 KM.

6. Općinski sud je nakon provedenih dokaza (materijalnih dokaza, saslušanja tužitelja i svjedoka) utvrdio da je prednik tužitelja (A. A.), suprug i otac, tijekom rata bio angažiran u Logističkom centru Tuzla na dužnosti vozača na dopremi humanitarne i druge pomoći za potrebe tog centra i da je za potrebe navedenog centra tijekom 1992. i 1993. godine više puta prevozio humanitarnu pomoć iz Viteza, Nemile i Kranja. Dalje, prednik tužitelja je kao vozač u tzv. Konvoju spasa iz Ploča uslijed granatiranja i napada na konvoj u Travniku (11. lipnja 1993. godine) od pripadnika HVO-a zadobio eksplozivnu ranu zbog čega je operiran u bolnici u Travniku, a potom prebačen na neurokirurgiju bolnice u Zenici radi daljnjeg tretmana, gdje je 3. srpnja 1993. godine umro od posljedica ranjavanja.

7. Općinski sud je naveo da je neutemeljen apelantičin prigovor nenadležnosti parničnog suda i stvarne nenadležnosti suda iz razloga što se predmetnom tužbom traži naknada štete koja je, u smislu članka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članka 27. Zakona o sudovima, u nadležnosti suda. U svezi s prigovorom nedostatka pasivne legitimacije kod apelantice, Općinski sud je ukazao na način na koji je nastala apelantica – Okvirni i Dejtonski sporazum, kojim je propisano da u odgovornosti Vlade Federacije i drugih sastavnih institucija Federacije pripada, između ostalog, i obrana. Dalje, Općinski sud je ukazao na odredbu članka

308. Zakona o državnoj upravi (bio na pravnoj snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa 1993. godine) koji se primjenjuje prilikom prosuđivanja postoji li odgovornost društveno-političke zajednice za nepravilan ili nezakonit rad pripadnika oružanih snaga – policije s obzirom na to da je riječ o organu državne uprave. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je na temelju Ustava Federacije BiH donesen Zakon o obrani Federacije BiH kojim su institucije i administrativni aranžmani u oblasti obrane u područjima Federacije pod kontrolom Armije RBiH i HVO-a prešli na institucije tog entiteta, dok je odredbom članka 37. navedenog zakona propisano da Oružane snage u ratu čine vojska i policija, da se Oružane snage Federacije BiH sastoje od jedinica Armije BiH i HVO-a, te da se financiraju iz proračuna Federacije BiH. Također, člankom 72. stavak 2. Zakona o obrani Bosne i Hercegovine propisano je da su „entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine“. S obzirom na to da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da su entitetske vlade i dalje odgovorne za obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine, te okolnost da je predmetna šteta nastala 1993. godine djelovanjem pripadnika vojne jedinice oružanih snaga pod kontrolom HVO-a, proizlazi da je apelantica pasivno legitimirana. Općinski sud je istaknuo da nematerijalnu štetu, u konkretnom slučaju terorističkim i pljačkaškim akcijama i mučkim lišenjem života civila na području Federacije BiH pod kontrolom Armije RBiH (ili HVO-a), koju je prouzrokovao pripadnik oružanih snaga (vojnik ili policajac) nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju te službe ili u svezi sa tom službom, nadoknađuje apelantica (Federacija BiH), osim ako dokaže da je policija ili vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo (zaključak sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. listopada 2011. godine – stav iznesen u Rješenju Vrhovnog suda broj 68 0 P 001956 11 Rev od 15. studenog 2011. godine). Naime, Općinski sud je na temelju iskaza tužitelja i tuženog, svjedoka M. B., Dž. A. i K. A. (koji su bili sudionici „Konvoja spasa“ koji je prevozio humanitarnu pomoć za Tuzlu kao i prednik tužitelja), otpusnice iz bolnice i prijave o nesreći na poslu utvrdio da je napad (granatiranje) na humanitarni konvoj u Novoj Biloj (u kojem je ubijen prednik tužitelja) izvršio HVO. Također, imajući u vidu otpusnicu iz bolnice i prijavu o nesreći na poslu (iz kojih se izvodi zaključak o načinu ranjavanja prednika tužitelja), te cijeneći sve okolnosti događaja u kojem je nastradao prednik tužitelja (napad na konvoj od pripadnika HVO-a i mučko ubijanje nenaoružanog civila), Općinski sud je zaključio da je navedeno protivno odredbama Ženevske konvencije i Protokola II. uz Ženevsku konvenciju (Ženevska konvencija za zaštitu građanskih osoba za vrijeme rata i Dopunski protokol uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine). U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da je odredbom članka 85. Ženevske konvencije, između ostalog, određeno da su teške povrede navedene u Protokolu II. one povrede koje obuhvaćaju kršenje odredaba Protokola i kada su prouzrokovale smrt, te da se teške povrede ovih instrumenata smatraju ratnim zločinima, dok je odredbom članka 91. Protokola II. propisano da „strana u sukobu koja povrijedi odredbe Konvencije ili ovog Protokola bit će, u ovisnosti o slučaju, obvezna platiti obeštećenje. Ona će biti odgovorna za sva djela koja učine osobe koje se nalaze u redovima njezinih oružanih snaga“.

8. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja naknade štete, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 376. stavak 1. i 377. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i situacije u kojima se primjenjuju rokovi iz navedenih odredaba, istaknuvši da u konkretnom slučaju tužitelji tijekom dokaznog postupka nisu prezentirali dokaze je li utvrđena kaznena odgovornost za zločine prema ubijanju nenaoružanih civila među kojima je bio njihov i prednik. Također, sud je ukazao na odredbe čl. 142. i 100. Kaznenog zakona SFRJ kojima je propisano kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kao i da kazneno gonjenje i izvršenje kazne za to djelo ne zastarijeva, uz zaključak da nije nastupila zastarjelost prava na naknadu nematerijalne štete. Dakle, imajući u vidu nesporno utvrđene činjenice predmetnog spora, u svezi sa događajem u kojem je prednik tužitelja teško ranjen nakon čega je umro, Općinski sud je zaključio da je apelantica u smislu odredbe članka 172. ZOO-a odgovorna za pričinjenu nematerijalnu štetu tužiteljima. Visinu novčane naknade nematerijalne štete Općinski sud je utvrdio primjenom važećih kriterija za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, prema prihvaćenoj sudskoj praksi, te je u smislu odredbi članka 201. stavak 1. u svezi sa člankom 200. stavak 1. ZOO-a dosudio tužiteljima iznose kao u izreci presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio shodno odredbi čl. 386. i 396. ZPP-a.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 157649 14 Gž od 15. ožujka 2019. godine odbijena je kao neutemeljena apelanticina žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev tužitelja da im apelantica na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe (bračnog druga i oca) isplati iznos od po 20.000,00 KM, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostupanjskog suda. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini prigovori nedostatka aktivne i pasivne legitimacije stranaka u postupku iz razloga što su prema stanju spisa tužitelji bračni drug i djeca A. A. koji je smrtno stradao prilikom granatiranja i napada na Konvoj spasa od pripadnika HVO-a, da su na ovim tvrdnjama tužitelji i temeljili tužbu, dok apelantica te tvrdnje i utvrđeno činjenično stanje nije dovodila u sumnju tijekom prvostupanjskog i žalbenog postupka. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju postoji aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tužene – apelantice, te da tužiteljima u smislu odredbe članka 201. stavak 1. ZOO-a pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog smrti njihovog bliskog srodnika, dok je u danoj činjeničnoj i pravnoj situaciji apelantica dužna tužiteljima isplatiti naknadu shodno odredbi članka 154. ZOO-a i 308. Zakona o državnoj upravi. U svezi s tim, Kantonalni sud je ponovio utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu nastanka apelantice i njezine odgovornosti za oružane snage (članak 37. Zakona o obrani FBiH i čl. 2. stavak 2. i 72. stavak 2. Zakona o obrani BiH), te je istaknuo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da navedene odredbe jasno propisuju apelantičinu odgovornost za sve obveze (uključujući i naknadu štete) koje su nastale do 1. siječnja 2006. godine, zbog čega su ocijenjeni neprihvatljivim žalbeni navodi nedostatka pasivne legitimacije kod apelantice.

11. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantičine žalbene navode da se u svezi sa štetnim događajem vodi kazneni postupak protiv počinitelja napada na „Konvoj spasa“ s obzirom na to da to ne proizlazi iz podataka spisa, pa u svezi s tim nije ni bilo mjesta prekidu parničnog postupka, kako to žalba pogrešno rezonira. Međutim, sve i da su poznata imena pripadnika HVO-a koji su izvršili napad na „Konvoj spasa“ (u kojem je smrtno stradao prednik tužitelja) i da se protiv tih osoba vodi kazneni postupak, Kantonalni sud smatra da bi apelantica i u tom slučaju bila odgovorna da tužiteljima naknadi štetu. Ovo iz razloga što je štetu koju je prouzrokovao pripadnik oružanih snaga pod kontrolom HVO-a ili Armije RBiH, u smislu odredaba članka 154. ZOO-a i članka 308. Zakona o državnoj upravi, dužna nadoknaditi apelantica, osim ako ne dokaže da je u danim okolnostima pripadnik oružanih snaga postupao onako kako je trebalo, što u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala jer na te okolnosti nije predložila niti izvela dokaze. Također, Kantonalni sud je ukazao na stav Vrhovnog suda u svezi sa reguliranjem pitanja obeštećenja građana za štete iz ratnog razdoblja, odnosno da se u postupcima za naknadu nematerijalne štete primjenjuju opća pravila odštetnog prava sadržana u odredbama ZOO-a, da se ta naknada štete dosuđuje u jedinstvenom iznosu pravične naknade, dok se pri odmjeravanju njezine visine primjenjuju kriteriji propisani relevantnim odredbama ZOO-a (članka 201. stavak 1.). U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je obvezao apelanticu da tužiteljima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika isplati dosuđene iznose koji, s obzirom na okolnosti stradanja prednika tužitelja, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu. Ovo posebno kada se ima u vidu da je u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja tužitelj N. A. živio u zajednici sa roditeljima, dok je tužitelj Dž. A. sa svojom obitelji živio u prizemlju kuće svojih roditelja, kao i da tužena nije ni tvrdila da između stradalog A. A. i tužitelja kao njegovih sinova nije postojala pozitivna emocionalna veza, koja bi eventualno opravdavala dosuđenje manjeg iznosa naknade nematerijalne štete ovim tužiteljima.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 157649 19 Rev od 15. listopada 2019. godine odbijena je kao neutemeljena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 157649 14 Gž od 15. ožujka 2019. godine.

13. Vrhovni sud je, nasuprot revizijskim navodima, istaknuo da revizija samo paušalno ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka, bez navođenja u čemu se ta povreda sastoji, niti se to iz sadržaja može posredno utvrditi, zbog čega taj prigovor u skladu s odredbom članka 241. ZPP-a nije bio predmet ocjene u revizijskom postupku. Dalje, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da apelantica neutemeljeno prigovara da je pobijana presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, uz navođenje ranijih prigovora sudske nenadležnosti, nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, zatim osporava osnovu i visinu dosuđene naknade štete i ističe prigovor zastarjelosti. Naime, imajući u vidu da je predmet spora zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, Vrhovni sud smatra da, u skladu s odredbom članka 27. stavak 2. Zakona o sudovima u FBiH, za odlučivanje o tom zahtjevu postoji sudska nadležnost. U svezi s pitanjem aktivne i pasivne legitimacije stranaka, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi u tom pogledu iznijeli pravilna obrazloženja (prvostupanjski na stranici 6. pasus 7. i 8, i na stranici 7. i 8., a drugostupanjski na stranici 2. pasus 4. i 5. i na stranici 3), te je umjesto posebnog obrazloženja uputio apelanticu na navedene dijelove nižestupanjskih presuda.

14. Vrhovni sud je naveo da je apelantica u reviziji istaknula prigovor zastare, navodeći da su nižestupanjski sudovi trebali usvojiti prigovor zastarjelosti i odbiti tužbeni zahtjev. Međutim, Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnim okolnostima takav apelantičin prigovor nije mogao prihvatiti. Naime, apelantica je u odgovoru na tužbu i tijekom prvostupanjskog postupka, između ostalog, tužbeni zahtjev osporavala i isticanjem prigovora zastarjelosti uz pozivanje na odredbe čl. 371. i 376. ZOO-a, koji je prvostupanjski sud odbio kao neutemeljen uz obrazloženje koje je dao na stranici 9. stav zadnji i na stranici 10. svoje presude. Nezadovoljna ovakvom odlukom, apelantica je podnijela žalbu u kojoj (iz nekog razloga) nije isticala prigovor zastarjelosti, odnosno nije ponovila prigovor zastarjelosti u žalbi. Dakle, u ovakvim okolnostima drugostupanjski sud nije ispitivao zakonitost prvostupanjske presude u pogledu zastarjelosti prava na naknadu štete iz razloga što na prigovor zastarjelosti (koji stranka nije ponovila u pravnom lijeku) instanciono viši sud ne pazi po službenoj dužnosti (zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. rujna 2010. godine). Vrhovni sud je istaknuo da u okolnostima kada prigovor zastarjelosti nije bio žalbeni prigovor (kao što je slučaj u konkretnom postupku) takav prigovor ne može biti ni revizijski, zbog čega taj prigovor Vrhovni sud nije ni cijenio. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestupanjski sudovi pravilno obrazložili dosuđenu visinu naknade štete, odnosno da je visina naknade štete dosuđena u skladu s odredbama članka

200. ZOO-a i Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, te je ukazao na obrazloženja nižestupanjskih sudova u tom pogledu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvala, apelantica je navela kronologiju predmetnog postupka, te je istaknula da su osporene odluke redovnih sudova „u cijelosti neutemeljene i donesene su na temelju pogrešne primjene materijalnog prava“. Dalje, apelantica smatra pogrešnim zaključak redovnih sudova u pogledu ranjavanja njihovog prednika i primjene Ženevske konvencije u konkretnom slučaju, te ističe da potpisnice tih konvencija mogu biti samo države, a ne entiteti, dok u svezi s nadležnošću sudova smatra da je za odlučivanje u konkretnom slučaju stvarno nadležan Sud BiH. Također, apelantica navodi da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu mogli primijeniti dulji rok zastare (članak 377. ZOO-

a) s obzirom na to da tužitelji tijekom postupka nisu dokazali da je izvršen ratni zločin, niti tko je počinitelj. Naime, apelantica ističe da su sudovi morali prihvatiti kao utemeljen njezin prigovor zastarjelosti potraživanja, te je ukazala na stav Vrhovnog suda (u predmetu broj 56 0 P 034425 17 Rev od 12. rujna 2017. godine) i Ustavnog suda (u predmetima br. AP 4128/10 i AP 2839/13) iz kojih proizlazi da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti zastarni rok iz odredbe članka 376. ZOO-a. Apelantica je navela da nije sporno da je tužiteljima šteta nastala uslijed ratnih djelovanja i da početak roka zastarjelosti teče od 23. prosinca 1996. godine kada je ukinuta neposredna ratna opasnost, dok iz provedenih dokaza proizlazi da nije počinila štetu tužiteljima. Na kraju, apelantica je istaknula da joj je zbog proizvoljne primjene zakonskih propisa od redovnih sudova uskraćeno pravo na fer i pravično suđenje, te da zbog toga trpi štetu na imovini.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da su navodi iz apelacije u najvećoj mjeri paušalni, neutemeljeni i neprihvatljivi, te da se uglavnom sastoje od bespotrebnog iznošenja kronološkog tijeka postupka pred nižestupanjskim sudovima. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci detaljno i jasno obrazložio zbog čega je odbio apelantičinu reviziju, te je istaknuo da apelantica osporava njegovu odluku i po osnovi činjeničnih utvrđenja, što nije moguće u revizijskom postupku. S obzirom na to da apelantica svoje navode iz apelacije u najvećoj mjeri temelji na istaknutom prigovoru zastarjelosti, Vrhovni sud je ponovio svoje obrazloženje u tom pravcu, odnosno da iz nekog razloga prigovor zastarjelosti nije bio i žalbeni prigovor, zbog čega se o njemu nije raspravljalo u žalbenom i revizijskom postupku. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude, te je predložio da se predmetna apelacija odbaci ili odbije kao neutemeljena.

17. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da apelantica svoju apelaciju temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koju u najvećoj mjeri temelji na istaknutom prigovoru zastarjelosti. S obzirom na to da apelantica prigovor zastarjelosti koji je isticala tijekom prvostupanjskog postupka nije ponovila u žalbi, to se o zastarjelosti nije odlučivalo u žalbenom postupku u smislu odredbe članka 221. ZPP-a.

18. Općinski sud je ponovio kronologiju predmetnog postupka, te je istaknuo da su osporene odluke redovnih sudova donesene u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i važećom sudskom praksom, te da nije došlo do povrede prava na koje se apelantica poziva u apelaciji. Općinski sud je istaknuo da se apelacija suštinski svodi na pravno polemiziranje (nezadovoljstvo donesenim odlukama) i zakonitu i pravilnu primjenu materijalnog prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 1.

Ovim zakonom se određuju pravila postupka na temelju kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud Federacije) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

Članak 221.

Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka iz članka 209. stavak 2. toč. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovoga zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav (1) (1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, deca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Potraživanje naknade štete Član 376. stav (1) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim delom Član 377. stav (1) (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja.

21. Zakon o državnoj upravi (novi prečišćeni tekst; „Službeni list RBiH“ broj 26/93). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 308.

Štetu koju radnik organa uprave prouzrokuje građaninu, društvenom organu, preduzeću i drugom pravnom licu svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju poslova i zadataka, naknadiće društveno politička zajednica. Društveno-politička zajednica ima pravo da zahtijeva od radnika naknadu iznosa koji je isplatila na ime naknade štete, u roku od šest mjeseci od dana kad je naknadila štetu. Oštećeni ima pravo da i neposredno od radnika zahtijeva naknadu štete, ako je ona prouzrokovana krivičnim djelom učinjenim u vršenju službe.

22. Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 15/96, 23/02, 18/03 i 28/03). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o obrani Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 15/96) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 37.

Oružane snage Federacije čine: Vojska Federacije, a u ratu i policija (djelatni i pričuvni sastav) na teritoriju Federacije, koja se sukladno ovom zakonu stavi pod zapovjedništvo Vojske Federacije.

Vojska Federacije sastoji se: od postrojba Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane zaključno sa razinom korpusa i zbornog područja, a čine je mirnodopski i ratni sastavi.

Mirnodopski sastav čine osobe na službi u Vojsci Federacije, vojnici koji služe vojni rok i profesionalni sastav.

Ratni sastav Vojske Federacije, pored osoba iz stavka 3. ovog članka čine i osobe raspoređene u ratne postrojbe koje se formiraju po teritorijalnom i proizvodnom načelu, sa zadaćama i formacijom utvrđenom posebnim propisima, koje donose dužnosnici iz članka 22.

23. Zakon o obrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (2) (2) Oružane snage sastoje se iz rodova ustrojenih po sustavu pukovnija. Postoje tri pješačke pukovnije koje su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet postrojbi i naroda iz kojih potječu. One nemaju operativnih niti administrativnih ovlasti.

Članak 72. stavak (2) (2) Osim ukoliko nije drukčije predviđeno planom za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka (1) ovoga članka odobrenog sukladno članku 73. ovoga Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 157649 19 Rev od 15. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. prosinca 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U svezi s apelantičinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Europskom konvencijom, Ustavni sud napominje da je apelantica organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 12– 15.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa. odnosno nositelja javne vlasti ispitivao u pravilu u svezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju osobna prava na koje se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. travnja 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 28.). Stoga će u danim okolnostima apelantičinog slučaja Ustavni sud apelaciju ispitati u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na taj postupak.

33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke redovnih sudova kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obvezana apelantica da tužiteljima isplati određene iznose na ime naknade nematerijalne štete, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

34. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

36. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da je odlukom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnom postupku odbijena kao neutemeljena apelantičina revizija i time zapravo potvrđeno odlučenje nižestupanjskih sudova kojim je, primjenom relevantnih odredbi ZPP-a, ZOO-a, Zakona o državnoj upravi, Zakona o obrani FBiH i Zakona o obrani BiH usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neutemeljena apelantičina revizija, odnosno zašto su pravilne odluke nižestupanjskih sudova kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je dao razloge (uputio na dijelove obrazloženja nižestupanjskih odluka koje je prihvatio kao pravilne) zašto apelantičini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U tom kontekstu, Ustavni su zapaža da, suprotno apelantičinim navodima, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud u postupku pred tim sudom nakon ocjene svih provedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice na temelju kojih je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, koju odluku je potvrdio drugostupanjski sud. Vrhovni sud je također potvrdio odlučenje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da je u konkretnom slučaju pravilan zaključak tih sudova u pogledu sudske nadležnosti, aktivne i pasivne legitimacije stranaka, te osnove i visine dosuđene naknade štete, odnosno da su nižestupanjski sudovi pravilno odgovorili na sve prigovore koje apelantica ponavlja u reviziji, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a, Zakona o državnoj upravi, Zakona o obrani FBiH i Zakona o obrani BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantičinim navodima, na temelju dokaza izvedenih u postupku pred prvostupanjskim sudom jasno i argumentirano obrazložio sve apelantičine prigovore.

37. U svezi sa spornim pitanjem pasivne legitimacije apelantice koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju (pitanju pasivne legitimacije vezane za naknadu štete) u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetima br. AP 249/15, AP 2106/16 i AP 2337/17 u kojima se na strani tuženih pojavljuju Republika Srpska i Bosna i Hercegovina, dok su tužbeni zahtjevi bili podneseni radi naknade štete (materijalne i nematerijalne) proistekle iz rata. Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima ispitivao apelacije tužitelja podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi da im, između ostalog, Bosna i Hercegovina nadoknadi štetu nastalu prije 1. siječnja 2006. godine. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 249/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 249/15 od 30. studenog 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neutemeljenu apelaciju Medžlisa Islamske zajednice Mostar podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske i presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci, u postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete za porušene vjerske objekte od Republike Srpske kao prvotužene i Bosne i Hercegovine kao drugotužene. U presudi osporenoj navedenom apelacijom Viši privredni sud u Banjoj Luci je, između ostalog, istaknuo: „[...] da je prvostupanjski sud pravilno odlučio da drugotužena [Bosna i Hercegovina] nije pasivno legitimirana, pozivajući se na odredbu članka 72. Zakona o obrani, što prihvaća i ovaj sud, zbog toga što se potraživanje odnosi na štetu koja je pričinjena na vjerskim objektima 1992. godine, a navedenom odredbom zakona koji je stupio na snagu 28. prosinca 2005. godine propisano je da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine, što potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da drugotužena [Bosna i Hercegovina] nije pasivno legitimirana [...]“.

38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2106/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2106/16 od 11. listopada 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neutemeljenu apelaciju B. H. podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u postupku u kojem se apelantica (Bosna i Hercegovina) pojavljuje u ulozi tužene, a u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede na vojnoj vježbi. U tom predmetu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, između ostalog, istaknuo: „[...] da je suprotno zaključku nižestupanjskih sudova utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani [apelantice]“. Dalje je istaknuto: „U okviru reforme obrane 2005. godine [...], donijet je Zakon o obrani (stupio na pravnu snagu 28. prosinca 2005. g.) u kojem je navedeno (članak 2. stavak 2.) da se oružane snage sastoje od 'tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potječu' (Armija RBiH, HVO i Vojska RS). Ispitujući apelacijske navode u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio sljedeće: Vrhovni sud je svoju odluku o pasivnoj legitimaciji u suštini temeljio na odredbi članka I/3. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i odredbi članka 72. stavak 2. Zakona o obrani (koji je stupio na pravnu snagu 28. prosinca 2005. godine), prema kojem su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine. Stoga, kako je u konkretnom slučaju šteta nastala prije 1. siječnja 2006. godine, proizlazi da za nju nije odgovorna tužena [Bosna i Hercegovina], već entitetske vlade [...]“.

39. Konačno, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2337/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2337/17 od 31. siječnja 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao očigledno (prima facie) neutemeljenu apelaciju apelanta u tom predmetu (fizička osoba) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, u postupku u kojem je Bosna i Hercegovina bila tužena, a u kojem je apelant tražio naknadu štete na ime oduzetog vozila. U tom predmetu Kantonalni sud u Tuzli je, između ostalog, istaknuo: „[...] člankom 72. stavak 2. [Zakona o obrani] propisano je da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastale do 1. siječnja 2006. godine. Kantonalni sud je zaključio da su neprihvatljivi apelantovi prigovori kojima se nastoji osporiti zaključak prvostupanjskog suda da tužena država Bosna i Hercegovina nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari [...]. Ispitujući apelacijske navode u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda [...]“.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji konzistentan stav redovnih sudova, uključujući i Vrhovni sud, o tome da Bosna i Hercegovina nije pasivno legitimirana u navedenim predmetima (naknada nematerijalne štete koja je nastala tijekom rata), odnosno da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstva obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine. Štoviše, Ustavni sud zapaža da je takav stav utemeljen na stanovištu Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 24. listopada 2011. godine.

41. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju svoju odluku o apelantičinoj pasivnoj legitimaciji u biti utemeljili na odredbi članka I/3. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj se Bosna i Hercegovina „sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“ i odredbi članka 72. stavak 2. Zakona o obrani, pa kako je u konkretnom slučaju šteta nastala prije 1. siječnja 2006. godine, proizlazi da je za nju odgovorna apelantica, što u konačnici korespondira stavu Ustavnog suda u naprijed navedenim predmetima koji se mutatis mutandis može primijeniti i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su u pobijanoj odluci redovni sudovi dali argumentirane razloge u svezi s apelantičinom pasivnom legitimacijom i svoje stajalište utemeljili na materijalnopravnim propisima, u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost na način na koji apelantica ukazuje u apelaciji.

42. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svezi s prigovorom zastarjelosti predmetnog potraživanja istaknuo da je prvostupanjski sud ovaj prigovor odbio kao neutemeljen, te s obzirom na to da apelantica prigovor zastarjelosti nije isticala u žalbi, drugostupanjski sud nije ni ispitivao zakonitost prvostupanjske presude u pogledu zastarjelosti prava na naknadu štete. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da na prigovor zastarjelosti sud više instance ne pazi po službenoj dužnosti, zbog čega žalbeni, a zatim ni revizijski sud nije ni razmatrao ovaj apelantičin revizijski prigovor. U prilog navedenom, Ustavni sud ističe da je u predmetu broj AP 289/03, između ostalog, razmatrao može li žalbeni sud, u smislu relevantnih odredbi ZPP-a, raspravljati o prigovoru zastarjelosti ukoliko ga stranka nije iznijela u žalbi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 289/03 od 19. studenog 2004. godine, točke 27. i 28.). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da je Apelacijski sud na proizvoljan način primijenio odredbu članka 292. stavak 2. ZPP-a, odnosno da je „preko istaknutog žalbenog razloga o povredi materijalnog prava po službenoj dužnosti odlučivao i o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji nije eksplicitno iznesen u žalbi već samo u prvostupanjskom postupku“. Također, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i navedenu odluku Ustavnog suda (AP 289/03), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelantica neutemeljeno poziva na stav Ustavnog suda u predmetu AP 4128/10 s obzirom na to da u navedenom predmetu nije bilo sporno procesno pitanje kao u konkretnom slučaju (raspravljanje o prigovoru zastarjelosti ukoliko ga stranka nije iznijela u žalbi), a koje je pitanje u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zapravo ključno pravno pitanje u kontekstu ovlaštenja Vrhovnog suda može li raspravljati o istaknutom prigovoru zastarjelosti ako taj prigovor apelantica nije istaknula u žalbenom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je vjerojatno pogrešno naveden broj drugog predmeta AP 2839/13 jer se u njemu odlučivalo o sasvim drugačijem činjeničnom i pravnom pitanju – ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branitelja i članova njihovih obitelji.

43. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantičin navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a, Zakona o državnoj upravi, Zakona o obrani FBiH i Zakona o obrani BiH. Dana obrazloženja, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojem su utemeljene osporene presude, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

45. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njezino pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim.

46. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od redovnih sudova u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, ZOO-a, Zakona o državnoj upravi, Zakona o obrani FBiH i Zakona o obrani BiH, dao detaljne razloge zbog čega je odbijena kao neutemeljena apelantičina revizija, odnosno zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te zašto u revizijskom postupku nije mogao ispitivati prigovor zastarjelosti potraživanja koji apelantica nije istaknula u žalbenom postupku, a dano obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

48. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava temelji na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić