Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-87/20 (N. V.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 23
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-87/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-87/20, rješavajući apelaciju Nevene Verbič, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevene Verbič podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 312819 14 Gž od 9. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevena Verbič (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sedad Kadić, advokat iz Ilidže, podnijela je 10. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 312819 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 312819 14 Gž od 9. maja 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti broj AP-2937/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju je apelantica podnijela 17. jula 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 312819 14 Gž od 9. maja 2019. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene odluke Kantonalnog suda.
3. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-2937/19, nakon donošenja odluke o apelantičinoj reviziji, koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 312819 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine odbačena, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju u kojoj je navela prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurala mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 312819 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 312819 14 Gž od 9. maja 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 312819 12 P od 3. decembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja M. S. i R. S. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da se utvrdi da im pripada pravo vlasništva sa po ¼ dijela na stanu u Sarajevu (bliže preciziranog u izreci navedene odluke, u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao i alikvotno pravo vlasništva na dio zajedničkih dijelova i uređaja, koji služe zgradi kao cjelini i zemljišta ispod zgrade što je apelantica dužna priznati i trpiti, kao i da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis navedenog prava vlasništva na tužitelje. Takođe navedenom presudom tužitelji su obavezani da apelantici naknade troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je iza umrle V. S. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) pravomoćno okončan ostavinski postupak 29. decembra 2004. godine, te da je rješenjem o nasljeđivanju utvrđena zaostavština, pored ostalog predmetni stan, na kojoj imovini je proglašen zakonskim nasljednikom drugog nasljednog reda sestrić ostaviteljice B. V. (apelantičin prednik) sa dijelom 1/1. Zatim je istakao, da je nesporna i činjenica da su tužitelji potomci umrlog brata ostaviteljice, pa u vezi s tim nasljednici drugog nasljednog reda po pravu predstavljanja iza umrle ostaviteljice, koji nisu sudjelovali u ostavinskoj raspravi, pa se u konkretnoj parnici pojavljuju kao novi nasljednici nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, koji shodno „odredbi člana 237 mogu svoje pravo kao nasljednik ostvariti u parnici“. Takođe je istakao da nespornim proizlazi i činjenica da je apelantica „pravni prednik B. V. - njegova kćerka“, a koji je rješenjem o nasljeđivanju proglašen zakonskim nasljednikom na predmetnom stanu, kao i činjenica da je apelantica kao nasljednik svog umrlog oca naslijedila predmetni stan, temeljem čega je upisana u knjigu položenih ugovora kao vlasnik istog.
7. Općinski sud je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari sporna primjena materijalnog prava. Naime, tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje na činjenicama da kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda, iza ostaviteljice, po pravu predstavljanja iza njenog umrlog brata, imaju pravo na ostavinu kao nasljednici, koji nisu učestvovali u postupku ostavinske rasprave, te da je predmetni stan predstavljao ostavinsku masu, koja je raspoređena po zakonu, pa je nasljednikom II nasljednog reda proglašen apelantičin prednik, dok tužbenim zahtjevom predlažu sudu da se utvrdi da im pripada pravo vlasništva sa po ¼ na predmetnom stanu i da se naloži zk uredu upis prava vlasništva. U vezi s tim je istakao da su u konkretnoj parnici tužitelji novi nasljednici i njima pripada pravo da svoj zahtjev na nasljedstvo ostvaruju u parnici u rokovima predviđenim u članu 144. Zakona o nasljeđivanju. Nadalje je istakao, da se tužba kojom se štiti subjektivno nasljedno pravo naziva nasljedničkom tužbom, podiže se protiv onog koji drži ostavinu, a tužitelju osporava svojstvo nasljednika. Dakle, nasljednička tužba je moguća samo između osoba koje se spore oko ostavine (ističu svoje jednako ili jače prvo na ostavinu) u kojoj je aktivno legitimisan zakonski nasljednik, a što je nesporno utvrđeno da su tužitelji zakonski nasljednici drugog nasljednog reda, dok je pasivno legitimisana osoba koja drži u posjedu neku stvar iz ostavine takođe na temelju nasljedstva. Nesporno je utvrđeno da apelantica drži u posjedu predmetni stan.
8. Općinski sud je ukazao da pravomoćno rješenje o nasljeđivanju veže samo osobe koje su sudjelovale u postupku za raspravljanje ostavine, a novog nasljednika, za koga se u vrijeme donošenja rješenja o nasljeđivanju nije znalo da postoji, ne veže. Takve osobe se smatraju novim nasljednicima i njima je priznato da mogu svoja prava ostvariti u parničnom postupku putem zahtjeva za utvrđenje prava nasljedstva i predaju ostavine, ili za predaju pojedinih stvari iz ostavine, dakle, izvan ostavinskog postupka u parnici o nasljedstvu ili u vlasničkoj parnici. Naime, tužbeni zahtjev treba biti usmjeren protiv osoba koje su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašene za nasljednike kao i protiv osoba koje u svojstvu nasljednika drže u posjedu predmete ostavine, što je u konkretnom apelantica. Tužba će sadržavati kumulirane zahtjeve: zahtjev za utvrđenje određenog prava na nasljedstvo, kao i zahtjev za predaju odgovarajućeg dijela ostavine. Dakle, proizlazi da je ova tužba, tužba sui generis i ona se po svom sadržaju, načinu dokazivanja i posljedicama razlikuje od vlasničke tužbe kod koje se dokazuje pravo vlasništva, a kod tužbe o nasljedstvu samo jače pravo nasljedstva koje ima tužitelj.
9. Općinski sud je naveo da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku kako je to propisano članom 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo, da se na konkretno urađeno činjenično stanje primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju, odnosno odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojim je regulisan institut zaštite prava vlasništva, u kojem pravcu tužbeni zahtjev tužitelja nije usmjeren, a ne odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojim su propisani osnovi sticanja prava vlasništva, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 312819 14 Gž od 9. maja 2019. godine, usvojena je žalba tužitelja i prvostepena presuda preinačena, tako što je utvrđeno da tužiteljima pripada pravo vlasništva sa po ¼ na predmetnom stanu, kao i alikvotno pravo vlasništva na dio zajedničkih dijelova i uređaja, koji služe zgradi kao cjelini i zemljišta ispod zgrade, a što je apelantica dužna priznati i trpiti, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis prava vlasništva na tužitelje sa dijelom ¼ u određeni zk ul.. Takođe, apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka.
11. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da se osnovano žalbom navodi da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 237. umjesto na član 242. Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH” 4/74, prečišćen tekst 7/80). Zatim je ukazao, da se prema odredbi člana 23. Zakona o vlasničko-pravni odnosima („Službene novine FBiH“ broj 67/98) pravo vlasništva stiče između ostalog i nasljeđivanjem.
12. Kantonalni sud je ukazao, da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelji tužbeni zahtjev nisu opredijelili na utvrđenje na nasljedstvo, jer je prvostepeni sud propustio da utvrdi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva Zakon o nasljeđivanju, a da je jedan od osnova za sticanje prava vlasništva na osnovu navedene zakonske odredbe i nasljeđivanje. Naime, nije od uticaja što tužitelji tužbenim zahtjevom nisu tražili da se utvrdi pravo vlasništva na predmetnom stanu sa suvlasničkim dijelom od po ¼ po osnovu nasljedstva (i to kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda), kod odlučno utvrđene činjenice da je apelantičin prednik po osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju proglašen zakonskim nasljednikom drugog nasljednog reda sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu, a da tužitelji kao zakonski nasljednici drugog nasljednog reda iza ostaviteljice nisu učestvovali u ostavinskom postupku, a cijeneći da tužba za utvrđenje ima deklarativni karakter. S tim u vezi je ukazao, da je u konkretnom slučaju utvrđeno konkretno pravo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 2. stav 1. ZPP, pa je odlučio kao u izreci presude.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 312819 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, odbačena je apelantičina revizija.
Apelacioni navodi
14. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelantica je istakla, između ostalog, da smatra da predmetni tužbeni zahtjev ne može egzistirati, te da je usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva drugostepeni sud donio nezakonitu presudu u kojoj je proizvoljno primjerno materijalno pravo. Nadalje je istakla da se tužba, kojom se štiti subjektivno nasljedno pravo, naziva nasljedničkom tužbom, te da se podiže protiv onog ko drži ostavinu, a tužitelju osporava svojstvo nasljednika. Naime, takva tužba mora sadržavati kumulirano zahtjev za utvrđenje određenog prava na nasljedstvo, kao i zahtjev za predaju određenog dijela ostavine. Apelantica smatra da se na konkretno utvrđeno činjenično stanje primjenjuju odredbe Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u kom pravcu tužbeni zahtjev tužitelja nije usmjeren. U vezi s tim je istakla, da se drugostepeni sud u obrazloženju presude nije pozvao niti na jednu relevantnu odredbu Zakona o nasljeđivanju, nego samo na odredbu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa proizlazi da je sud primijenio samo odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, drugostepeni sud je bio dužan da prvo utvrdi da su tužitelji nasljednici iza ostaviteljice, zatim da utvrdi da se donijete rješenje o nasljeđivanju u tom dijelu stavlja van snage i ne proizvodi pravno dejstvo, te da prvostepeni sud utvrdi ko su nasljednici i koliki su njihovi nasljedni dijelovi. Međutim, tužbeni zahtjev tužitelja uopće nije postavljen u tom smjeru, tako da je drugostepena odluka nezakonita.
Relevantni propisi
16. Zakon o nasljeđivanju – Prečišćeni tekst (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka), u relevantnom dijelu glasi:
Novi nasljednik Član 242.
Ako po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju neko lice koje nije učestovalo u postupku za raspravljanje zaostavštine polaže pravo na zaostavštinu kao nasljednik, ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu već će tako lice uputiti da može svoje pravo ostvariti u parnici.
17. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03), u relevantnom dijelu glasi:
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, smatra da je do povrede prava na koja se pozvala u apelaciji došlo jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni suda dao jasno obrazloženje zašto je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, Ustavni sud zapaža da i iz prvostepene presude, kao i osporene drugostepene presude, kao nesporno proizlazi da su tužitelji zakonski nasljednici drugog nasljednog reda iza ostaviteljice, da nisu u učestvovali u ostavinskom postupku iza ostaviteljice, te da je apelantičin prednik (koga je apelantica naslijedila) po osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju proglašen zakonskim nasljednikom drugog nasljednog reda sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da da je pravni osnov tužbenog zahtjeva Zakon o nasljeđivanju, a da je jedan od osnova za sticanje prava vlasništva i nasljeđivanje, pa imajući u vidu nesporno utvrđene činjenice u predmetnom parničnom postupku, kao i cijeneći da tužba za utvrđenje ima deklarativni karakter, da je u konkretnom slučaju utvrđeno konkretno pravo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Dovodeći navedeno obrazloženje u osporenoj presudi Kantonalnog suda, u vezu sa odredbama člana 242. Zakona o nasljeđivanju, člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 2. stav 1. ZPP, na koje se Kantonalni sud pozvao u svojoj odluci, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvala. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić