Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1608/21 ("Kras" d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1608/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1608/21, rješavajući apelaciju "Kras" d.o.o. Laktaši, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Kras" d.o.o. Laktaši protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 129127 20 Pž od 10. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "Kras" d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Ljiljana Stajić odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 11. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 129127 20 Pž od 10. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u duljenjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 129127 19 Ps od 30. srpnja 2020. godine obavezan je apelant da tužitelju (T.K.) isplati iznos od 46.210,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. travnja 2019. godine do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa na ime glavnog duga zahtjev tužitelja odbijen, te je odbijen zahtjev za zakonsku zateznu kamatu na glavni dug za razdoblje od 21. veljače 2019. godine do 17. travnja 2019. godine.
3. Osporenom odlukom Višeg privrednog suda, apelantov priziv je djelomično usvojen, prvostupanjska presuda preinačena, tako što je dosuđeni iznos od 46.210,00 KM snižen na iznos od 41.210,00 KM, a preko ovog iznosa zahtjev je odbijen. U preostalom dosađujućem dijelu prvostupanjske presude apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
4. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je u pravomoćno okončanom parničnom postupku apelanta zastupao tužitelj (T.K.), te je po okončanju postupka tužitelj apelantu dostavio sporni račun broj 1/19 od 21. veljače 2019. godine. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su se parnične stranke nalazile u materijalno pravnom odnosu po osnovu ugovora o nalogu (članak 749. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Ugovor o pružanju usluga, u konkretnom slučaju usluga o zastupanju, kao poseban ugovor nije reguliran ZOO, ali vršenje usluga može biti ugovoreno ugovorom o nalogu kao i drugim ugovorima, kao što su ugovor o djelu, ugovor o prijevozu, o špediciji i slično, kojim ugovorima se uređuje davanje usluga. U skladu sa navedenim istakao je da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da ugovor o nalogu (zastupanje) je ugovor o pružanju usluga, te je pravilno prvostupanjski sud, odlučujući o prigovoru zastare, primijenio odredbu članka 374. ZOO. Međutim, naveo je da je pravilno apelant u prizivu prigovarao da je odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice. Naime, istakao je da iz sadržaja prvostupanjskog spisa se da utvrditi da između parničnih stranaka nije zaključen poseban ugovor o zastupanju koji predviđa članak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), nego je tužitelj na temelju punomoći koju mu je dao apelant ovlašten za zastupanje. Na temelju punomoći tužitelj je zastupao apelanta u razdoblju od 16. veljače 2013. godine (kada je sačinio i u ime apelanta predao prvostupanjskom sudu tužbu) do 2019. godine (kada je postupak okončan u postupku po vanrednom pravnom lijeku). Kako nema posebnog ugovora, Viši privredni sud je istakao da korisnik usluga ima, obavezu za izvršene usluge platiti naknadu poslije svake poduzete radnje u skladu sa Tarifom, što znači da je za svaku izvršenu radnju, nagrada odvjetniku dospjela danom njenog izvršenja. U svezi s tim, istakao je da je pogrešno prvostupanjski sud smatrao da se rok zastare računa od dana poduzete posljednje radnje, te je pogrešno smatrao da je izjavljivanjem revizije došlo do prekida zastare u skladu sa odredbom članka 388. ZOO. Dakle, istakao je da svaka radnja za sebe predstavlja posebnu uslugu i svaka radnja ima poseban rok zastare, te u skladu sa odredbom članka 374. ZOO kod činjenice da je tužba u predmetnom postupku podnesena 17. travnja 2019. godine, zastarjelo je pravo tužitelja da traži plaćanje za izvršene usluge zastupanja i to sastava tužbe i zastupanja na pripremnom ročištu (14. ožujka 2016. godine) što ukupno iznosi 5.000,00 KM (u ovom dijelu priziv apelanta je utemeljen). Nadalje, naveo je da nisu utemeljeni apelantovi prizivni prigovori da tužitelj nije dokazao koje radnje je izvršio u postupku zastupanja, budući da je tužitelj u skladu s odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) provođenjem dokaza čitanjem tužbe, zapisnika sa održanih i odgođenih ročišta i čitanjem obrazloženih podnesaka, dokazao koje je radnje izvršio. Nadalje, naveo je da činjenica je li sporni račun sačinjen u skladu sa Zakonom o porezu na dodatnu vrijednost i u skladu sa Zakonom o knjigovodstvu, nije činjenica koja bi uticala na zakonitost pobijane presude. Kako je tužitelj dokazao da je apelanta zastupao i koje je sve radnje u tom predmetu u ime i za račun apelanta poduzeo, Viši privredni sud je istakao da činjenica je li račun valjano sačinjen ili ne, je li pravilno knjižen u knjigovodstvu parničnih stranaka i zadovoljava li kriterije koje zahtijeva Zakon o porezu na dodatnu vrijednost, nije relevantna za razrješenje ovoga spora. Za razrješenje ovoga spora odlučna je činjenica je li tužitelj u skladu s odredbom članka 749. ZOO izvršio svoju obavezu iz ugovora o nalogu, a što je tužitelj i dokazao. Stoga, istakao je da Zakon o porezu na dodatnu vrijednost i Zakon o knjigovodstvu nisu materijalni propisi koji su odlučni za razrješenje ovog spora iz kog razloga.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je tužitelj ispostavio nezakonito sastavljen račun, jer nije svaku uslugu knjižio u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak u toku poreznog perioda. Dakle apelant ističe da je tužitelj za svaku uslugu trebao izdati račun u vrijeme vršenja radnje a što upućuje da sporni račun nije ispravan i da apelant po njemu nije dužan platiti usluge.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić