Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1962/21 (Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1962/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1962/21, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog preduzeća „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 136428 20 Rev od 25. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 136428 19 Pž 2 od 3. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 3. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 136428 20 Rev od 25. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 136428 19 Pž 2 od 3. marta 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 136428 19 Ps 2 od 10. juna 2019. godine, dopunjenom Dopunskim rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Ps 136428 19 Ps 2 od 5. septembra 2019. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca (B.H., vlasnik SZR „Stolarija Bajrić“ Gradačac) da se obaveže apelantkinja da mu, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 292.911,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 2011. godine pa do dana isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do dana isplate. Obavezan je tužilac da apelantkinji naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 10. juna 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 136428 19 Pž 2 od 3. marta 2020. godine predmetnu žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio, te obavezao apelantkinji da tužiocu, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 292.911,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 2011. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove prvostepenog i žalbenog postupka u iznosu od 5.398,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja predmetne presude, pa do isplate. Odbijen je tužilac sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Odbijen je umješač na strani apelantkinje kao tužene („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo) sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet konkretne parnice zahtjev za naknadu štete na poslovnom objektu tužioca i pokretnim stvarima, nastalim uslijed požara koji se dogodio 19. marta 2011. godine, na parceli pobliže označenoj predmetnom presudom. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i obrazloženja prvostepene presude slijedi da je uzrok požara na objektu tužioca djelovanje električne energije, te da je požar mogao nastati na mjestu spoja kablova na drvenoj podlozi iz razloga jer je tužilac bez znanja apelantkinje vršio izmjene na priključku svog stambenog i poslovnog objekta na elektro-energetsku mrežu. Kantonalni sud je naveo da, nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prilikom kontrole mjernog mjesta tokom 2005. godine konstatovano da je glavni vod presjeka 4x10 mm2, a prilikom požara je utvrđeno da je isti bakarni presjeka 25 mm2, te da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da apelantkinja nije nikada nakon ratnih dejstava koristila ovakve kablove, niti ih je imala u svom skladištu (za koji kabal je tokom postupka utvrđeno da je zbog lošeg spoja došlo do pojave prelaznog otpora koji je izazvao zagrijavanje predmetnog mjesta spoja, što je prouzrokovalo pojavu požara). Takođe, da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je taj sud zaključio da, iako je apelantkinja ovlašćena da vrši kontrolu ispravnosti unutrašnjeg priključka, ne može odgovarati za posljedice koje prouzrokuje kupac izmjenama na instalaciji bez saglasnosti apelantkinje, pa je prvostepeni sud zaključio da je šteta nastala kao posljedica aktivnosti tužioca na izmjenama stanja električne instalacije, te da ne postoji odgovornost apelantkinje za nastalu štetu u smislu odredbi člana 177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO).

5. Kantonalni sud je naveo da prema odredbama člana 173. ZOO važi pretpostavka uzročnosti prema kojoj se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, te da apelantkinja, na kojoj je bio teret ovog dokazivanja, to nije dokazala u prvostepenom postupku. Kantonalni sud je naveo da se odgovornost apelantkinje zasniva na odredbama čl. 173. i 174. u vezi sa članom 154. stav (2) ZOO jer isporuka električne energije (kojom se apelantkinja bavi) predstavlja opasnu djelatnost, budući da je apelantkinja imalac opasne stvari (električne energije) od koje potiče predmetna šteta, pa apelantkinja za tu štetu odgovara po principu objektivne odgovornosti, tj. bez obzira na krivicu. Kantonalni sud je naveo da se od te odgovornosti apelantkinja mogla osloboditi potpuno ili djelimično samo u slučaju da je dokazala da je šteta nastala isključivo radnjom tužioca ili trećeg lica, ili pak, da je tužilac djelimično doprinio nastanku štete (shodno odredbama člana 177. st. (2) i (3) ZOO), a apelantkinja to u konkretnom slučaju nije uspjela dokazati.

6. Kantonalni sud je naveo da je, naime, tužilac imao status kupca električne energije, jer je njegov objekat bio priključen na elektro-energetske objekte apelantkinje kao isporučioca električne energije putem priključka (shodno odredbama člana 19. Opštih uslova za isporuku električne energije (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi)). Kantonalni sud je dalje naveo da se priključci (i vanjski i unutrašnji) kao i instalacije, nezavisno od toga da li je vlasnik unutrašnjeg priključka kupac ili isporučilac, moraju održavati u ispravnom stanju, te da održavanje vrši isporučilac koji je jedini i ovlašćen, a samim tim i dužan, da vrši kontrolu ispravnosti unutrašnjeg priključka, kao što je dužan da o neispravnosti instalacije priključka obavijesti kupca (shodno odredbama čl. 36., 38., 39., 40. i

41. Opštih uslova). Kantonalni sud je naveo da je, naime, prvostepeni sud već utvrdio iz iskaza tužioca da je tužilac vršio izmještanje brojila poslovnog prostora u periodu od 2000. do 2004. godine, te se taj sud pri tome pozvao i na zapisnik apelantkinje od 15. marta 2005. godine. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je, onda, prilikom sačinjavanja navedenog zapisnika od 15. marta 2005. godine apelantkinja morala takvo stanje i konstatovati (što nije učinila), te u tom smislu postupiti u skladu sa odredbama Opštih uslova prema kojima priključke kao i instalacije mora održavati u ispravnom stanju za što je jedino i ovlašćena, a samim tim i dužna kao i o neispravnosti instalacija priključka obavijestiti kupca, shodno navedenim odredbama Opštih uslova. Kantonalni sud je naveo da prednje takođe i iz razloga što je evidentno da se kod tužioca i tokom 2009. godine dogodio požar uslijed kratkog spoja uzrokovanog slijevanjem vode niz štender, a da apelantkinja ni povodom toga nije izvršila kontrolu ispravnosti priključaka, odnosno predloženim i izvedenim dokazima nije to dokazala pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je naveo da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji slijedi da je apelantkinja propustila da vrši svoju obavezu redovne kontrole ispravnosti i redovnog održavanja unutrašnjeg priključka na objektu tužioca, zbog čega je isključivo odgovorna za nastanak predmetne štete.

7. Odlučujući o revizijama apelantkinje i umješača na strani apelantkinje kao tužene izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 3. marta 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 136428 20 Rev od 25. februara 2021. godine predmetne revizije odbio kao neosnovane.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, pravilno prilikom utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca drugostepeni sud izveo zaključak o njegovoj osnovanosti, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je pri tome ukazao na sudsku praksu nižestepenih sudova sadržanu u Presudi Općinskog suda broj 32 0 P 008532 09 P od 15. februara 2013. godine, koja presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 26. jula 2013. godine, a koja je svoju potvrdu pravilnosti i zakonitosti našla u presudi Vrhovnog suda od 16. juna 2015. godine. Takođe je naveo da je, u odnosu na navedene presude, Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4269/15 od 3. februara 2016. godine odbačena kao nedopuštena apelacija apelantkinje kao očigledno (prima facie) neosnovana. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, prema iskazanoj sudskoj praksi, sadržanoj u navedenim sudskim odlukama, samonosivi kabal za unutrašnji kućni priključak pod naponom, po svojim osobinama i načinu upotrebe, opasna stvar, a postavljanje takvog kabla (za sigurnost objekta u kojem se postavlja) je opasna djelatnost. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, apelantkinja imalac električnog kabla, a bavi se postavljanjem istog, pa zbog toga odgovara za štetu koja potiče od kabla i njegovog postavljanja po principu objektivne odgovornosti propisane odredbama čl. 173. i 174. ZOO. Takođe da, kako apelantkinja u postupku nije dokazala da postoje zakonske pretpostavke za potpuno ili djelimično oslobađanje od odgovornosti u smislu odredbi člana 177. ZOO, kod utvrđene činjenice da je apelantkinja vršila isporuku električne energije putem priključka, te da je u smislu odredbi člana 39. Opštih uslova ovlašćena da vrši kontrolu ispravnosti unutrašnjeg priključka, tada se apelantkinja ne može osloboditi odgovornosti isticanjem prigovora iz predmetne revizije. Vrhovni sud je, pri tome, ukazao da je slijedom izraženog pravnog stava donesena i Presuda tog suda broj 32 0 P 052337 14 Rev od 23. februara 2017. godine.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO kada su apelantkinju obavezali na isplatu naknade štete po principu objektivne odgovornosti budući da je tužilac, a ne apelantkinja, imalac i vlasnik opasne stvari, a opasnom stvari ne smatra električnu energiju, već instalacije električne energije pod naponom, čiji je vlasnik tužilac, a ne apelantkinja. Takođe ističe da je u predmetnom postupku dokazano da je tužilac neovlašćeno vršio nestručne zahvate na električnim instalacijama i priključcima na elektrodistributivnu mrežu prije požara. Budući da je nastanak požara povezan sa predmetnim električnim instalacijama i priključcima, apelantkinja smatra da su u konkretnom slučaju Kantonalni sud i Vrhovni sud propustili da na predmetne činjenice pravilno primijene materijalno pravo (u kojem slučaju bi, kako je to učinio Općinski sud, zaključili da ne postoji odgovornost apelantkinje za nastanak požara).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na pravni status apelantkinje, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Vrhovni sud i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ali i Opštih uslova, te dovodeći iste u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, u obrazloženju svoje presude dao jasne i uvjerljive razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju apelantkinja propustila da postupi shodno prednjim odredbama Opštih uslova, te da odgovara po principu objektivne odgovornosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima apelantkinje, u obrazloženju svoje presude dao precizne razloge za svoje odlučenje, pozivajući se pri tome i na iskazanu sudsku praksu, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1962/21 (Javno preduzeće „Elektroprivreda… | Sudska praksa | Aktio