Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3650/19 (Šaban Felić kao vlasnik O.S.D. „MEGAL-A“)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
- Ništavost
- Isplata duga
- Javne nabavke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 250
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3650/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3650/19, rješavajući apelaciju Šabana Felića kao vlasnika OSD „MEGAL-A“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Šabana Felića kao vlasnika OSD
„MEGAL-A“.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 053092 16 Rev od 2. jula 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šaban Felić kao vlasnik OSD „MEGAL-A“ (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokat iz Bihaća, podnio je 20. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 053092 16 Rev od 2. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općine Cazin (u daljnjem tekstu: tužena), zastupane od Općinskog pravobraniteljstva Općine Cazin, zatraženo je 23. i 24. februara 2021. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. februara 2021. godine. Tužena nije u roku dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom mogu se sažeti na slijedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 053092 13 Ps od 12. juna 2015. godine tužena je obavezana da apelantu na ime duga isplati iznos od 27.097,20 KM i iznos od 6.991,92 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka kao u izreci presude.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, odnosno uvidom u materijalne isprave, „iskaz direktora tužitelja kao parnične stranke“, te iskaze saslušanih svjedoka, na nesumnjiv način dokazano da su apelant i tužena bili u poslovnom odnosu. Apelant je po narudžbama tužene izrađivao plakate, billboarde, scene i sl. za potrebe različitih manifestacija koje su se održavale na području tužene u razdoblju od 15. aprila do 22. decembra 2012. godine, i to manifestacija kao Paprikašijada, autotrke, Cazinski sajam, Dani grada Cazina, Kurban-bajram i druge plakate, postavljao billboarde na određene lokacije kako je to zahtijevala tužena. Sva korespondencija između apelanta i tužene obavljana je e-mailom, i to između savjetnika općinskog načelnika H. LJ. i apelantovog zaposlenika M. S., a što su ti saslušani svjedoci i potvrdili.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je apelant dokazao da je postojao usmeni ugovor o korištenju usluga između njega i tužene, odnosno dokazao je da je održan sastanak na kojem je bio prisutan načelnik tužene na kojem je dogovoren nastavak poslovne saradnje koju su inače imali dugi niz godina i na isti način sarađivali. Tu činjenicu su potvrdili apelantov zakonski zastupnik i svjedoci u datim iskazima, a ona je dokazana i pismenim ispravama, e-mailovima, kao i saslušanim svjedocima H. LJ. i M. S., iz kojih proizlazi da je tužena tražila određene usluge povodom različitih manifestacija, da je detaljno ugovoreno njihovo izvođenje, količina, dimenzije, mjesto i lokacija gdje će se to izvesti, dokazao da je te sve usluge izveo i da tužena nije imala primjedbi na usluge, te je apelant tuženoj dostavio predračun sa specifikacijom izvršenih usluga jer mu one nisu bile plaćene. Općinski sud je također naveo da se nedostatak pismenog ugovora ne može stavljati na teret apelantu jer takav pismeni ugovor nije ni obavezan, a e-mailovi su pismene isprave koje u biti predstavljaju sadržaj narudžbenica, odnosno opis poslova, a te e-mailove tužena niti osobe koje su ih slale nisu osporile. Dakle, apelant je izvršio sve usluge zatražene od tužene, za koje je tužena znala, zbog čega je dužna apelantu platiti iznos od 27.097,20 KM, a prema specifikaciji „nefakturirana realizacija“ koju je apelant dostavio tuženoj uz dopis od 21. novembra 2012. godine kojim je upozorio tuženu da u roku od 10 dana dostavi primjedbe ukoliko ih ima, u protivnom će smatrati da je saglasna sa specifikacijom i izvršenim radovima, a tužena nije dala nikakve primjedbe. Također, Općinski sud je naveo da je tužena dužna apelantu platiti i iznos od 6.991,92 KM po računu za izradu i zakup billboarda povodom „1. marta“ i „Dana Armije“, koji račun tužena nije osporila. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je na osnovu člana 175. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), člana 600. i 262. stav l. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku kao u izreci.
8. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 053092 15 Pž od 19. maja 2016. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev, te je za svoju odluku, u obrazloženju pobijane presude, o odlučnim činjenicama dao valjane razloge koji se zasnivaju na sadržaju i pravilnoj ocjeni dokaza koje je na glavnoj raspravi izveo apelant s obzirom na to da tužena na glavnoj raspravi nije izvodila vlastite dokaze. Imajući u vidu da tužena nije s uspjehom uspjela osporiti razloge izjavljenom žalbom, Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata razloge prvostepenog suda date u obrazloženju prvostepene presude, zbog čega ih nije potrebno posebno ponavljati. Također, Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovan žalbeni prigovor tužene kojim samo uopćeno i neargumentirano tvrdi da apelant nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te da nije dokazao da je između apelanta i tužene, u smislu odredbe iz člana
600. ZOO-a, zaključen ugovor o djelu za izvršenje usluga koje su predmet tužbenog zahtjeva budući da je apelant na glavnoj raspravi izveo dovoljan broj dokaza kojima je dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, tako da nisu mogle biti uvažene suprotne žalbene tvrdnje tužene koje su iznijete u žalbi jer one nemaju uporište u sadržaju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 053092 16 Rev od 2. jula 2019. godine revizija tužene je uvažena, nižestepene presude su preinačene te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je, ocjenjujući prigovore pogrešne primjene materijalnog prava pošao od činjenica utvrđenih u postupku, da je apelant fizička osoba koja je vlasnik obrtničke radnje koju je do smrti vodio njegov sin krajem marta 2012. godine pozvan na sastanak s predstavnicima tužene na kojem je bio prisutan i načelnik tužene, kada je rečeno da će se i s njim nastaviti saradnja koja je do tada bila s njegovim sinom. Nalozi za obavljanje raznih usluga za tuženu su dolazili e-mailom, odnosno elektronskom poštom od H. LJ. koji je radio kao savjetnik načelnika tužene, a kada je apelant poslao predračun izvršenih radova i specifikaciju dobio je negativan odgovor uz obrazloženje da tužena nije dužna to platiti jer nisu zaključili pismeni ugovor. Apelant je tokom postupka priložio kopije izvoda e-mail komunikacije sa H. LJ. koje je on potvrdio autentičnim. Apelant od tužene potražuje isplatu duga po osnovu predračuna od 20. novembra 2012. godine koji se odnosi na usluge izrade jumbo plakata, scena, stubnog banera, organizaciju raznih manifestacija, sve u razdoblju od 15. aprila do 22. decembra 2012. godine, te duga po računu od 12. marta 2013. godine koji se odnosi na zakup billboarda povodom „1. maja“ i „Dana Armije“, koje je apelant izvršio po nalogu uposlenika tužene H. LJ.
12. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi na mogućnost stvaranja obaveze za tuženu bez pismenog ugovora o izvođenju određenih radova ili ugovaranju određenih usluga. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da prije svega treba naglasiti da je tužena pravna osoba koja je jedinica lokalne samouprave i istovremeno organ uprave. Prema članu 3. stav l.a) Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZJN) propisano je da tužena kao organ uprave na nivou entiteta spada u ugovorni organ, koji po navedenom, u smislu člana 4. stav 1. ZJN, može samo dodjeljivati ugovore putem javnih nabavki radova, roba i usluga, po vrsti postupaka zavisno od vrijednosnih razreda koji su predmet nabavki. Isti zakon u članu 45. stav 2. ZJN dozvoljava da se ugovor za nabavku roba, usluga ili radova može dodijeliti putem direktnog sporazuma u skladu sa članom 47. ZJN samo ako je vrijednost ugovorenih radova procijenjena na iznos koji je jednak ili manji od 3.000,00 KM. U konkretnom slučaju, budući da je apelantovo potraživanje postavljeno zbrojno na iznos od 27.097,20 KM za razdoblje do decembra 2012. godine, te iznos od 6.991,92 KM za račun od 12. augusta 2013. godine, da se zasniva na e-mail komunikaciji savjetnika općinskog načelnika i apelantovog zaposlenika, da je nesporno da nije zaključen ugovor kao direktni sporazum po naprijed navedenoj odredbi, niti je proveden postupak javne nabavke za usluge za koje je apelant ispostavio predračun i račun, proizlazi da je apelantovo potraživanje bez zakonskog osnova.
13. Također, Vrhovni sud je naveo da svaki ugovor koji je zaključen suprotno ustavu, zakonu i moralu je ništav po članu 103. ZOO-a, pa tako i usmeni ugovor zaključen između savjetnika općinskog načelnika i apelanta, a na osnovu komunikacija putem e-maila. Stoga, usmeni ugovor o izvršenju usluga za tuženu kao organ uprave nema pravnu posljedicu jer nije zaključen u pismenoj formi propisanoj posebnim zakonom, kako je to propisano članom 67. stav 2. ZOO-a. Takav usmeni ugovor je ništav pravni posao, a na ništavost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti po članu 109. stav 1. ZOO-a, zbog čega takav ugovor ne može proizvesti pravne posljedice za tuženu. Zaključivanje ugovora o djelu u smislu člana 600. ZOO-a je dopušteno tuženoj, ali samo uz provođenje procedure i forme propisane ZJN koja se, prema članu 694. ZOO-a, provodi javnim nadmetanjem, osim zakonom propisanog izuzetka direktnim sporazumom ili neposrednom pogodbom, ali uvijek u pismenoj formi. Stoga je revizija tužene osnovana jer je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada su primijenjena opća pravila ZOO-a iz člana 600, a nisu primijenjene odredbe posebnog ZJN, koji propisuje proceduru zaključivanja ugovora nadmetanjem ili neposrednom pogodbom za stvaranje obaveze plaćanja po ugovoru za izvršene usluge, a kako je usmeni ugovor ništavan pravni posao, čak i da ga je zaključio načelnik tužene, a ne njegov savjetnik, ne zadovoljava formu propisanu zakonom za stvaranje obaveze plaćanja po apelantovom predračunu i računu. Stoga je Vrhovni sud primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a reviziju tužene uvažio, obje nižestepene presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
15. Apelant prvenstveno navodi da je Vrhovni sud prekoračio granice ispitivanja presude povodom izjavljene revizije s obzirom na to da se u reviziji navodilo samo da se ne radi o ugovoru o djelu već o ugovoru o prodaji. Također, apelant ističe da je Vrhovni sud u obrazloženju naveo da je utvrđena činjenica da je apelant dobio negativan odgovor od tužene kada je poslao predračun izvršenih radova i specifikaciju uz obrazloženje da tužena nije dužna to platiti jer nisu zaključili pismeni ugovor, što nije utvrđeno u prvostepenoj i drugostepenoj odluci u kojima je navedeno da tužena ispostavljene račune nije platila niti vratila apelantu i da nije osporila da su za nju izvršene usluge naznačene u ispostavljenim računima. Dalje apelant navodi da iz specifikacije izvršenih usluga proizlazi da su pojedinačni poslovi izvršavani u različito vrijeme, te da se radi o 28 usluga za koje su pojedinačne fakture iznosile iznose manje od 3.000,00 KM u 26 stavki, a samo su bila dva iznosa preko 3.000,00 KM, pa je očigledno pogrešno primijenjen član 45. stav 2. u vezi sa članom 47. ZJN. Pored navedenog, apelant smatra da je očigledno pogrešno primijenjeno materijalno pravo čak i u slučaju da postoji ništavost ugovora jer je sud dužan da u skladu sa odredbom člana 143. ZOO-a ispita da li su odredbe općih uvjeta suprotne načelu savjesnosti i poštenja i ne smije dozvoliti da drugi ugovarač dođe u položaj u kojem se na njegovu štetu bitno remeti ravnopravnost u pravima i obavezama iz sklopljenog ugovora (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-07-001549 od 10. februara 2009. godine). Također, apelant smatra da je Vrhovni sud propustio primijeniti odredbu člana 103. stav 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije šta drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice, a prema navedenoj odredbi člana 3. stav 1. a) ZJN zabrana se odnosi samo na organ uprave kao ugovornu stranu, a ne i na apelanta, tako da bi to bila relativna zabrana, a time i relativna ništavost. Cilj ove zabrane se postiže kaznom ili drugom sankcijom s obzirom na to da ZJN predviđa prekršajne odredbe, odnosno novčane kazne. Zbog toga, apelant smatra da zabrane koje se tiču jedne strane, a ne samog posla, ne utječu na pravnu valjanost pravnog posla s obzirom na to da je druga strana u dobroj vjeri savjesna. S obzirom na to, apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio odredbu člana 241. stav 1. ZPP-a koja se odnosi na obavezu suda da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i da sud nije vezan pravnim osnovom koji je apelant naznačio u tužbi. Prema apelantovom mišljenju, ukoliko tužbeni zahtjev nije bio osnovan na osnovu obaveze iz ugovora o djelu, odnosno ugovora o vršenju usluga, sud je na utvrđene činjenice koje su u biti nesporne, a to su da je tužena naručivala određene usluge, da ih je apelant izvršavao, te da ih tužena nije platila, to je sud reviziju trebao odbiti kao neosnovanu s obzirom na odredbe člana 210. ZOO-a, odnosno po osnovu stjecanja bez osnova. Prema tome, i pod pretpostavkom ništavosti ugovora, odnosno nepostojanja pravnog posla – pravnog osnova između ugovornih strana nesporno je da je tužena stekla korist izvršenim radnjama u visini koja je nesporna pa je apelantov zahtjev osnovan u smislu člana 210. ZOO-a.
b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja osporene presude proizlaze razlozi za primjenu materijalnog i procesnog prava, te da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 240.
(1) Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241. stav (1) (1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Član 250. stav (1) (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17 (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
VI - FORMA UGOVORA
Neformalnost ugovora Član 67.
(1) Zaključenje ugovora ne podleže nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.
(2) Zahtev zakona da ugovor bude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmene ili dopune ugovora.
(3) Ali su punovažne kasnije usmene dopune o sporednim tačkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ukoliko to nije protivno cilju radi koga je forma propisana.
(4) Punovažne su i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obaveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Isticanje ništavosti Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
Ništavost nekih odredbi opštih uslova Član 143.
(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.
(2) Sud može odbiti primenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili preterano stroge prema njoj.
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
UGOVOR O DELU
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 600.
Ugovorom o delu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl. a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
ZAKLJUČIVANJE UGOVORA NADMETANJEM
Poziv na nadmetanje o cijeni radova Član 604.
(1) Poziv upućen određenom ili neodređenom broju lica na nadmetanje za izvršenje određenih radova, pod određenim uslovima i uz određene garancije, obavezuje pozivaoca da zaključi ugovor o tim radovima sa onim koji ponudi najnižu cenu, izuzev ako je tu obavezu isključio u pozivu na nadmetanje.
(2) U slučaju isključenja obaveze da se zaključi ugovor, poziv na nadmetanje smatra se kao poziv zainteresovanima da oni naprave ponudu ugovora pod objavljenim uslovima.
19. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14).
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav (1) tačka a) (Ugovorni organi) (1) Pod ugovornim organom podrazumijeva se:
a) svaki organ uprave na nivou Bosne i Hercegovine, entiteta, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, odnosno na kantonalnom, gradskom ili općinskom nivou (u daljem tekstu: organi na državnom ili lokalnom nivou uprave);
Član 4. stav (1) (Ugovori koji su predmet ovog zakona) (1) Ugovorni organi dodijelit će ugovore o javnoj nabavci radova, roba i usluga u skladu s odredbama ovog zakona i njegovim podzakonskim aktima.
ODJELJAK III.
ZAJEDNIČKE ODREDBE
Član 6. st. (1), (2) i (5) (Vrijednosni razredi) (1) Vrijednost ugovora o javnoj nabavci procjenjuje ugovorni organ na početku postupka nabavke u skladu s odredbama od stava (5) do stava (8) ovog člana. Ta vrijednost odredit će koje će se poglavlje ovog zakona primjenjivati na postupak dodjele ugovora, u skladu s odredbama iz stava (2) i stava (3) ovog člana.
(2) Primarni, tj. domaći vrijednosni razredi:
a) Kada je vrijednost ugovora jednaka ili veća od 50.000,00 KM u slučaju roba i usluga, ili 80.000,00 KM u slučaju radova, ugovorni organ primjenjivat će Pravila utvrđena u Poglavlju II. ovog zakona.
b) Kada je vrijednost ugovora niža od 50.000,00 KM u slučaju roba i usluga, ili 80.000,00 KM u slučaju radova, ugovorni organ primjenjivat će Pravila utvrđena u Poglavlju III. ovog zakona.
(5) Vrijednost ugovora o javnoj nabavci je procijenjena ukupna vrijednost, bez uključenog iznosa pripadajućih indirektnih poreza, koju plaća ugovorni organ za predmet ugovora.
POGLAVLJE III.
DODJELA UGOVORA ISPOD DOMAĆIH VRIJEDNOSNIH RAZREDA
Član 45.
(Vrste postupaka za dodjelu ugovora ispod domaćih vrijednosnih razreda) (1) Ugovor o nabavci roba, usluga ili radova čiju je vrijednost ugovorni organ procijenio na iznos koji je niži od domaćeg vrijednosnog razreda iz stava (2) člana 6. ovog zakona može se dodijeliti u jednom od sljedećih postupaka:
a) kroz postupak koji je utvrđen u čl. 10. i 11. ovog zakona, prema uslovima iz tih članova i u skladu s Pravilima iz Poglavlja II. ovog zakona; ili
b) kroz postupak konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda u skladu s odredbama člana 46. ovog zakona i stava (2) ovog člana.
(2) Ugovor za nabavku roba, usluga ili radova čiju je vrijednost ugovorni organ procijenio u skladu s odredbama st. (5) do (8) člana 6. ovog zakona na iznos koji je jednak ili manji od 6.000,00 KM može se dodijeliti putem direktnog sporazuma, u skladu s odredbama člana 47. ovog zakona. Ugovorni organ dužan je osigurati da ukupna godišnja vrijednost takvih kupovina ne prelazi 10% njegovog ukupnog godišnjeg budžeta za nabavke.
(3) Ugovorni organ priprema i dostavlja izvještaj Agenciji za javne nabavke o svakom ugovoru dodijeljenom u skladu s odredbama ovog poglavlja, kako je određeno u podzakonskim aktima i prema obrascu izvještaja koji utvrdi Agencija za javne nabavke. Svi dokumenti koji se odnose na dodjelu ugovora čuvaju se u skladu s članom 42. ovog zakona.
Član 47.
(Direktni sporazum) Direktni sporazum podrazumijeva postupak u kojem ugovorni organ prikuplja prijedlog cijene ili ponudu od pojedinačnog dobavljača, davaoca usluga ili izvođača radova i pregovara ili prihvata tu cijenu kao uslov za konačni sporazum. Takav postupak definira se u internom pravilniku ugovornog organa, koji ga utvrđuje u skladu s modelom koji priprema Agencija za javne nabavke.
ODJELJAK II.
POSTUPAK REVIZIJE
Član 50.
(Prigovori) Svaki dobavljač koji ima legitiman interes za konkretan ugovor o javnoj nabavci i koji smatra da je ugovorni organ u toku konkretnog postupka dodjele ugovora prekršio jednu ili više odredbi ovog zakona i/ili pratećih podzakonskih akata ima pravo uložiti prigovor na postupak, na način i u rokovima utvrđenim u članu 51. ovog zakona.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 053092 16 Rev od 2. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 23. augusta 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 20. septembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud, polazeći od apelantovih navoda, smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
aPravo na imovinu
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu;
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na osporavanje odluke Vrhovnog suda kojom su preinačene prvostepena i drugostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga po osnovu izvršenih usluga za tuženu.
29. Prema tome, prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste ima li apelant „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koncept „imovine“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. U tom pogledu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelant nesporno imao legitimno očekivanje da će mu tužena s kojom je bio u određenom poslovnom odnosu isplatiti dug za usluge koje je on za nju izvršio, odnosno apelant je imao legitimno očekivanje da će realizirati to svoje potraživanje, što uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, budući da je apelantu odbijen tužbeni zahtjev (u cijelosti), nesporno je da je osporenom odlukom izvršeno miješanje u apelantovo pravo na imovinu.
30. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa.
31. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
32. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da je Vrhovni sud preinačio prvostepenu i drugostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga zbog toga što je utvrdio da usmeni ugovor o izvršenju usluga za tuženu kao organ uprave ne proizvodi pravne posljedice jer u smislu člana 67. stav 2. ZOO-a nije zaključen u pismenoj formi propisanoj odredbama čl. 4, 45. i 47. ZJN, pa je takav usmeni ugovor ništav pravni posao. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredaba proizlazi da se ugovor o izvršavanju usluga koji se zaključuje s javnim vlastima uvijek sklapa u pismenoj formi nakon provedene zakonom propisane procedure, i to bez obzira na to radi li se o sporazumu koji je zaključen na osnovu direktnog sporazuma ili po nekom drugom postupku u smislu člana 6. ZJN, a koje zakonske odredbe se u konkretnom slučaju primjenjuju kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantu kao vlasniku privrednog subjekta koji se bavi tim poslom i koji je i ranije bio u poslovnom odnosu s tuženom bile i mogle biti poznate odredbe o formi i načinu zaključivanja ugovora o pružanju usluga s javnim vlastima koje su javno objavljene i svima dostupne, te je o tome morao voditi računa prilikom stupanja u poslovne odnose s tuženom. Stoga, Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „u skladu sa zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je odredbama ZJN uspostavljen sistem javnih nabavki u Bosni i Hercegovini, te su propisana prava, dužnosti i odgovornosti svih učesnika u postupcima nabavke, a sve s ciljem najefikasnijeg korištenja javnih sredstava, te osiguranja pravične i aktivne konkurencije među potencijalnim dobavljačima, uz ostvarivanje jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti u tim postupcima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu služilo zakonitom cilju koji se ogleda u obavezi ugovornih tijela javnih vlasti da u skladu s odredbama ZJN dodjeljuju ugovore o javnoj nabavci radova, roba i usluga, što predstavlja javni interes zajednice kao cjeline.
34. Ustavni sud dalje podsjeća da svako miješanje u nečiju imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva javnog interesa (legitimnog cilja) koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). Procjenjujući usklađenost sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Evropski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu načelo da je Evropska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita“. Dakle, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje je li lišavanje apelantove imovine proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno uspostavlja se li time pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa.
35. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su u postupku u kojem je donesena osporena presuda cijenjene okolnosti da su apelant i tužena na osnovu usmenog dogovora nastavili raniji poslovni odnos, da je u skladu s tim odnosom apelant po narudžbama uposlenika tužene, odnosno savjetnika načelnika tužene izrađivao plakate, billboarde, scene i sl. za potrebe različitih manifestacija koje su se održavale na području tužene, da joj je apelant dostavio račun za izvršene usluge, ali da tužena nije isplatila potraživani iznos. Dovodeći u vezu navedeno sa zaključcima Vrhovnog suda o ništavosti usmenog sporazuma i nepostojanju obaveze za tuženu zbog toga što nisu poštovane odredbe, Ustavni sud najprije zapaža da, shodno takvom tumačenju, za nepoštovanje procedure propisane ZJN posljedice ništavosti sporazuma snosi isključivo apelant koji je izvršio radove i usluge, dok tužena kao nesporni naručitelj posla ne snosi bilo kakav teret ništavosti sporazuma iako je očigledno kao nositeljica javne vlasti propustila provesti zakonit postupak javne nabavke za konkretne usluge. Takav zaključak u okolnostima konkretnog slučaja bi značio da tužena može zadržati svu korist koju je ostvarila na osnovu pravnog posla za koji je znala da nije zaključen u zakonitoj proceduri i u propisanoj formi, te bi u suštini to značilo da javne vlasti mogu stupati u ugovorne odnose kojima se krše odredbe ZJN znajući da neće biti dužne na isplatu duga koji je nastao na osnovu izvršenja takvih ugovora. Ustavni sud smatra da bi takvo tumačenje bilo protivno suštini odredbi člana 104. ZOO-a kojom su utvrđena pravila o posljedicama ništavosti ugovora u smislu obaveze restitucije, te odredbi člana 210. ZOO-a kojom su utvrđena pravila o stjecanju bez osnova, a na koje se apelant pozivao u apelaciji. Također, Ustavni sud zapaža da tumačenje prema kojem bi tužena u suštini mogla zadržati svu korist koju je ostvarila na osnovu ništavog pravnog posla ne korespondira ni sa sadržajem odredbe člana 12. ZOO-a kojom je propisano da su u zasnivanju obaveznih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, te člana 17. stav 1. kojim je propisano da su učesnici u obaveznom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Stoga, Ustavni sud smatra da se bez ocjene ovih specifičnih okolnosti konkretnog predmeta, te utjecaja postupanja tužene na valjanost spornog pravnog posla nije mogao izvesti zaključak da apelant kao samo jedna ugovorna strana u dvostrano obavezujućem pravnom poslu, i to strana koja je izvršila svoju obavezu, treba snositi posljedice ništavosti takvog ugovora. Naime, Ustavni sud ukazuje da je upravo obaveza ugovornih tijela, u konkretnom slučaju tužene, da ugovore o javnoj nabavci dodjeljuje u skladu s odredbama ZJN. Suprotnim tumačenjem odredbi ZJN propusti javnih tijela (koja su ovlaštena za provođenje postupka javne nabavke i koja raspolažu javnim sredstvima) zapravo bi se „fakturirali“ osobama – privrednim subjektima koji, s obzirom na njihovu poziciju (ponuđača) u tom postupku, zapravo ne mogu ni na koji način utjecati na to da li će i s kim ugovorno tijelo zaključiti ugovor.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja, stavljen neprimjeren (preveliki) teret, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. c)Ostali navodi
37. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi s povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu duga, pri čemu su isključivo cijenjene okolnosti u vezi s formom i postupkom zaključenja ugovora, a zanemarene okolnosti da apelant kao samo jedna ugovorna strana u dvostrano obavezujućem pravnom poslu, i to strana koja je izvršila svoju obavezu, treba snositi posljedice ništavosti takvog ugovora iako je očigledno da je prvenstveno tužena kao nositeljica javne vlasti propustila provesti zakonit postupak javne nabavke, što je rezultiralo miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ali je takvim postupanjem na apelanta stavljen neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
41.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić