Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/21 (D. V.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1634/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1634/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Vujaković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Vujaković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001224 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Vujaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hasića, kojeg zastupa Emir R. Karača odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 10. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001224 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je kao pravno neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena (Federacije Bosne i Hercegovine) da na ime naknade štete na gospodarskim i stambenim objektima apelanta, na ime vrijednosti plodova sa poljoprivrednog zemljišta apelanta koje je tužena propustila ubrati i izgubljenu dobit, isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da nije osnovan revizijski prigovor u odnosu na povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, jer su nižestupanjski sudovi, suprotno navodima apelanta, savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da apelant ne može svoju ocjenu dokaza suprotstaviti slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda. Dalje je Vrhovni sud naveo da je u tijeku postupka utvrđeno da su se apelantove nekretnine nalazile u okviru terena koji je predviđen za eksproprijaciju kao dio poligona za borbenu obuku Vojske tužene, te da je utvrđeno da na apelantovim nekretninama nisu vršeni nikakvi radovi od strane tužene, kao i da se apelantove nekretnine nisu nalazile u okviru terena koji se označavao kao tenkovsko strelište i na kojem je započela izgradnja vojnog poligona. Vrhovni sud je dalje naveo da je većina stambenih i gospodarskih objekta apelanta prilikom ulaska u posjed tužene (1998. god.) za uspostavu poligona imala krovove, ali da su objekti bili opljačkani, napušteni i da su u poligonu za borbenu obuku Vojske F BiH izbili požari koji su nastali u poligonu SFOR-a (dakle, da su objekti apelanta oštećeni-uništeni uslijed požara). Kako je temeljem izvedenih dokaza tužena dokazala da se nekretnine apelanta ne nalaze u okviru terena koji je označen kao tenkovsko strelište, kao i činjenice da su objekti apelanta uništeni djelomično zbog elementarnih nepogoda, tako i zbog požara, neodržavanja kroz duže vremensko razdoblje, granatiranja, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužena za radnje trećih osoba ne odgovara, te da su se u smislu odredaba članka 177. ZOO ostvarile zakonske pretpostavke da se oslobodi od odgovornosti za nastalu štetu na objektima apelanta. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tomu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2026/17 od 11. listopada 2017. godine, AP-5897/18 od 19. prosinca 2018. godine, AP-1848/19 od 17. srpnja 2019. godine, AP-2757/19 od 28. siječnja 2020. godine i AP-1629/20 od 20. svibnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić