Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1791/21 (M. B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Apelacija preuranjena
- Garancije za pojavljivanje na sudu
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1791/21
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1791/21, rješavajući apelaciju Marka Bagarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Bagarića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 013545 21 Kž 3 od 30. aprila 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 013545 21 Kv od 15. aprila 2021. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Bagarića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 013545 21 Kž 3 od 30. aprila 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 013545 21 Kv od 15. aprila 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Bagarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 25. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 013545 21 Kž 3 od 30. aprila 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 013545 21 Kv 6 od 15. aprila 2021. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da donese privremenu mjeru i naloži Kantonalnom sudu da ga pusti na slobodu, uz obavezu da se javlja nadležnoj policijskoj stanici u njegovom mjestu prebivališta do donošenja odluke o meritumu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Travniku (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 10. juna 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1230/21 od 9. juna 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova apelacija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda br. 06 0 K 013545 21 Kv 5 od 26. marta 2021. godine i 06 0 K 013545 21 Kpp 35 od 15. marta 2021. godine. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kada je redovni sud razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje su kod suda stvorile uvjerenje da apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jamstva. Osporena rješenja
6. Vijeće Kantonalnog suda je Rješenjem broj 06 0 K 013545 21 Kv 6 od 15. aprila 2021. godine, na prijedlog Tužilaštva, apelantu produžilo pritvor za dva mjeseca, koji po navedenom rješenju počinje teći 18. aprila 2021. godine i može trajati do 18. juna 2021. godine ili do nove odluke suda. Apelantu je pritvor produžen na osnovu odredbe člana 149. stav 3. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. i krivičnim djelom ovjeravanja neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 1. sve u vezi sa članom 31. KZFBiH.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu pravosnažnim rješenjem istog suda produžen pritvor 10. marta 2021. godine, koji je prema tom rješenju trajao do 18. aprila 2021. godine, nakon čega je Tužilaštvo predložilo produženje pritvora za još dva mjeseca. U vezi s tim je zakazano ročište na kojem je tužilac usmeno obrazložio prijedlog za produženje pritvora, a apelantov branilac istakao razloge zbog kojih smatra da je dalje zadržavanje apelanta u pritvoru nezakonito.
8. Kantonalni sud je prvo razmotrio prigovore apelantove odbrane i ocijenio ih neosnovanim, a u nastavku obrazloženja je istakao razloge za takav stav. Naime, u pogledu neosnovanosti prigovora da apelantu i njegovom braniocu nije blagovremeno dostavljen prijedlog za produženje pritvora i dokazi u vezi sa statusom pritvora, Kantonalni sud je istakao sljedeće: da je 13. aprila 2021. godine u 12.32 sati sud zaprimio prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, da je zatim formirano krivično vijeće i prijedlog dostavljen apelantu i njegovom braniocu uz poziv za ročište za 15. april 2021. godine, da je apelantov branilac poziv i prijedlog primio isti dan, 13. aprila 2021. godine, a 14. aprila zatražio od suda da mu se dostave dokazi, nakon čega je poučen da uvid u dokaze može izvršiti u sudu u toku radnog vremena; da je branilac prije ročišta izvršio uvid u spis od 9.00 do 9.30 sati, o čemu je sačinjena službena zabilješka; da se iz navedenog zaključuje da je apelantova odbrana prijedlog primila 13. aprila 2021. godine, a da je branilac izvršio uvid u spis i dokaze neposredno prije početka ročišta zakazanog povodom izjašnjena o prijedlogu, zbog čega, prema ocjeni vijeća Kantonalnog suda, apelant nije uskraćen u bilo kojem pravu, pa tako ni u pravu da se upozna s dokazima i o njima se očituje.
9. U pogledu neosnovanosti prigovora o neblagovremenosti prijedloga za produženje pritvora iz člana 145. stav 3. ZKP-a, Kantonalni sud je istakao da nije u pitanju prekluzivni rok od pet dana i da nedostavljanje prijedloga u tom roku nema za posljedicu odbacivanje prijedloga, kako odbrana pogrešno smatra. Osim toga, apelantov branilac je u spis uložio rješenje Okružnog suda u Kopru broj I Ks 63427/2020 od 2. decembra 2020. godine prema kojem je apelant lišen slobode 28. novembra 2020. godine u Republici Sloveniji, zbog čega smatra da maksimalan pritvor u predmetu koji se vodi može trajati do 28. maja 2021. godine jer bi suprotno tumačenje kršilo princip zakonitosti.
10. Prema ocjeni Kantonalnog suda, i ovaj prigovor je neosnovan jer će se ekstradicijski pritvor uračunati u kaznu ukoliko dođe do osuđujuće presude, kao i pritvor koji je apelantu određen i produžavan rješenjima sudova u BiH.
11. Kantonalni sud je zatim ispitao prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora i ocijenio da je on osnovan i opravdan. U vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se sumnjiči navedeno je: da se vodi istraga za krivična djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja, krivotvorenja isprave i ovjeravanje neistinitog sadržaja; da apelantova odbrana nije osporila osnovanu sumnju kao opći uvjet za produženje pritvora, ali su, shodno uputama Vrhovnog suda iz rješenja od 4. marta 2021. godine, navedene odlučne činjenice u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje, te na str. od 4. do 6. obrazloženja rješenja interpretirani prikupljeni dokazi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela.
12. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, Kantonalni sud je istakao da bi apelant boravak na slobodi mogao iskoristiti da se krije ili izbjegne krivični postupak. U vezi s tim je navedena nesporna činjenica da je apelant po raspisanoj međunarodnoj potjernici pronađen u pokušaju da iz Slovenije pređe u Hrvatsku, odakle je ekstradiran u BiH. Iz prikupljenih dokaza dalje proizlazi da je apelant napustio BiH i nastanio se u Zagrebu, a zatim otišao u Njemačku iako je znao da se protiv njega vodi krivični postupak jer je pozive od Tužilaštva primao njegov otac, da je u BiH živio u više stambenih prostora (jedna u Fojnici i dvije u Kiseljaku), da je mijenjao adrese, a to nije prijavljivao nadležnim organima; da u BiH nema imovinu niti mjesto prebivališta pa navedene okolnosti opravdavaju bojazan da bi puštanje na slobodu mogao iskoristiti radi bjekstva ili skrivanja, što bi usljed njegove nedostupnosti u znatnoj mjeri otežalo krivični postupak. Osim toga, za produženje pritvora po tom osnovu je značajna činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo, osim bh. državljanstva, ima i državljanstvo Republike Hrvatske i lični dokument izdat u Zagrebu s kojim može putovati unutar Evropske unije, što je očito i činio jer je iz Republike Hrvatske otišao u Njemačku i otvorio privatni stolarski obrt i zasnovao porodicu. Tužilaštvo, prema ocjeni Kantonalnog suda, opravdano ukazuje da bi razlog za apelantovo bjekstvo mogla biti i činjenica da njegova vanbračna supruga, koja je također osumnjičena, živi u SR Njemačkoj (u visokom stadiju trudnoće), što sve upućuje na opravdanu bojazan da bi apelant mogao biti nedostupan organima gonjenja, odnosno da bi ometao krivični postupak. Kantonalni sud je, imajući u vidu sve naprijed navedeno, ocijenio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni opći i posebni uvjeti za produženje pritvora apelantu prema članu 146. stav 1. tačka a) ZKP-a i prema članu 149. stav 3. ZKP-a.
13. Pri odlučivanju o osnovanosti prijedloga za produženje pritvora Kantonalni sud je ispitao, u smislu člana 145. stav 1. ZKP-a, i da li bi se isti cilj mogao ostvariti drugom mjerom. U vezi s tim je, imajući u vidu okolnosti koje se odnose na apelantovu ličnost i činjenicu da se ne zna ni njegova stalna adresa, da nema svoje imovine, kao i način na koji su počinjena krivična djela za koja postoji osnovana sumnja i prouzrokovane posljedice, Kantonalni sud je zaključio da se ista svrha ne bi mogla ostvariti primjenom neke druge blaže mjere. Osim toga, napomenuto je da je rješenjem istog suda pravosnažno odbijen prijedlog da se u odnosu na apelanta umjesto mjere pritvora kao mjera osiguranja prihvati ponuđeno jamstvo (predmet odlučivanja u apelaciji broj AP 1230/21).
14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 06 0 K 013545 21 Kž 3 od 30. aprila 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda od 15. aprila 2021. godine. U obrazloženju rješenja su istaknuti navodi žalbe kojima je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijano rješenje ukine. Nakon što je prvostepeno rješenje ispitano u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je ocijenio da je žalba neosnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Prije svega je istaknuto da je neosnovan žalbeni navod prema kojem prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora apelantu nije blagovremen i da ga je trebalo odbaciti. Vrhovni sud je podsjetio na odredbu člana 145. stav 3. ZKP-a koja propisuje da je tužilac dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru i da sud odmah dostavlja osumnjičenom i njegovom braniocu. Dakle, kako je navedeno, rok od pet dana se ne odnosi na apelanta i njegovog branioca, već na sud. Osim toga, u pitanju je instruktivni rok i nepridržavanje tog roka ne uzrokuje sankcije. Osim toga, obrazloženi prijedlog i dokazi se dostavljaju sudu, a nijedna procesna odredba ne obavezuje sud da dokaze dostavlja odbrani, već se u smislu člana 61. stav 2. ZKP-a uz prijedlog dostavljaju dokazi bitni za procjenu zakonitosti pritvora. Stoga, kako je zaključeno, neosnovani su prigovori iz žalbe da je došlo do povrede prava na odbranu jer je apelantu omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete, kao i onima koje mu idu u korist.
15. U pogledu neosnovanosti tvrdnji da je pritvor apelantu mogao biti određen/produžen samo do 28. maja 2021. godine jer je lišen slobode u Kopru 28. novembra 2020. godine, Vrhovni sud je istakao da je takav sav pogrešan, da ekstradicijski pritvor ima za svrhu da se osumnjičeni osigura i preda nadležnim organima gonjenja, te da se u okolnostima konkretnog slučaja u smislu odredbe člana 145. stav 2. ZKP-a apelantu kao osumnjičenom pritvor može odrediti tek nakon što ga sud prethodno sasluša. U tom smislu se ekstradicijski pritvor i po tome razlikuje od pritvora određenog prema odredbama ZKP-a. Stoga, pozivanje u žalbi na odredbu člana 149. ZKP-a navodom da ta odredba ne isključuje ekstradicijski pritvor u postupku i da se taj pritvor mora uračunati u dužinu pritvora u smislu člana 149. ZKP-a nije prihvatljivo jer nema uporišta u navedenoj zakonskoj odredbi.
16. Osporavajući zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, Vrhovni sud je istakao da navodi istaknuti u žalbi ne dovode u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. U tom kontekstu su ponovljene okolnosti koje je prvostepeni sud imao u vidu koje, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na realnu opasnost od apelantovog bjekstva i dovoljne su za zaključak prvostepenog suda o ispunjenju uvjeta za produženje pritvora. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud ispitao mogućnost izricanja blažih mjera i zaključio da se blažim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha koja se postiže mjerom pritvora, te da se blažim mjerama ne bi mogla otkloniti opasnost od apelantovog bjekstva i da nema uvjeta za zamjenu mjere pritvora blažim mjerama.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je istakao da je osporenim rješenjem pritvor mogao trajati najduže do 28. maja 2021. godine jer je bio u ekstradicijskom pritvoru koji se na osnovu odredbe člana 149. ZKP-a uračunava u period trajanja pritvora u istrazi i može trajati najduže šest mjeseci od dana lišenja slobode. Apelacijom je dalje ukazano da su sudovi koji su odlučivali o produženju pritvora potpuno zanemarili tu zakonsku odredbu odredivši mu pritvor do 18. juna 2021. godine, čime je očigledno došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost. S obzirom na to da su naprijed navedeni prigovori istaknuti u žalbi o kojoj je odlučio Vrhovni sud, pri čemu je zanemario odredbe ZKP-a i Evropske konvencije, smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer on nije efektivno cijenjen. Smatra da sud pogrešno i van zakonskih odredbi cijeni trajanje pritvora u istrazi navodeći da je svrha ekstradicijskog pritvora predaja uhapšenog nadležnim organima gonjenja. Smatra da odredba člana 149. ZKP-a ne isključuje ekstradicijski pritvor u postupku samog trajanja pritvora, što sudovi potpuno zanemaruju uz obrazloženje da će se uračunati u kaznu zatvora ukoliko dođe do osuđujuće presude. Smatra da su sudovi postupili proizvoljno jer su odredbe ZKP-a tumačene tako da se apelant zadrži u pritvoru, što je suprotno odredbi člana 5. Evropske konvencije koja garantira da se svaki pritvor, pa i ekstradicijski, svede na najkraću moguću mjeru. Pored naprijed istaknutih navoda, apelacijom se ukazuje da daljnje zadržavanje u pritvoru nije neophodno, da je nudio jamstvo umjesto pritvora, ali je taj prijedlog odbijen. Osim toga, ukazuje na procesne nedostatke tvrdeći da je prijedlog za produženje pritvora sud trebao odbaciti kao neblagovremen, da odbrani nisu dostavljeni dokazi u vezi sa statusom pritvora, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Smatra da sudovi svoje odluke neosnovano zasnivaju na tome što je, navodno, bio nedostupan organima krivičnog gonjenja, a propuštaju cijeniti okolnost da nije imao saznanja da se protiv njega vodi bilo kakav krivični postupak. Iz svih naprijed navedenih razloga, a naročito iz razloga što se i drugim mjerama može postići ista svrha povodom kojih sudovi nisu dali valjane razloge, predloženo je da Ustavni sud donese privremenu mjeru i apelanta odmah pusti na slobodu, uz obavezu javljanja policijskoj stanici u njegovom mjestu prebivališta.
b)Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao, suprotno navodima iz apelacije za koju smatra da nije dovoljno konkretizirana, da je apelant lišen slobode po raspisanoj međunarodnoj potjernici, da su razlozi produženja pritvora apelantu navedeni i obrazloženi u rješenju tog suda, te da u konačnici, osim tvrdnji da mjera pritvora mora biti svedena na najkraće nužno vrijeme, ne iznose se valjani argumenti kojima bi se ta tvrdnja potkrijepila. Navodi se da u postupku produženja pritvora apelantu nisu počinjene povrede odredaba krivičnog postupka, nisu povrijeđene konvencijske odredbe, a niti odredbe Ustava, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje osporene odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi razlozi kojim se vijeće Kantonalnog suda rukovodilo prilikom odlučivanja o produženju pritvora apelantu. Smatra da osporenom odlukom nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije.
20. Tužilaštvo se pozvalo na odgovor koji je ranije dat u predmetu broj AP 1230/21 istog apelanta. U navedenom odgovoru je ukazano da je u postupku protiv apelanta prikupljena brojna dokumentacija, da je apelant lišen slobode u Sloveniji po međunarodnoj potjernici nakon dvije godine traganja za njim, da je vođena i finansijska istraga protiv apelanta, da je apelant svu imovinu u BiH rasprodao i firmu zatvorio (bez zvanične odjave), te otišao u Hrvatsku, a zatim u Berlin gdje je otvorio privatni obrt (stolarsku radnju). Također, Tužilaštvo je navelo da su odluke sudova pravilne jer se apelant krio od pravosudnih organa iako je znao da se protiv njega (i R. M.) vodi postupak.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 145.
Opće odredbe (1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2)Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog Zakona.
(3)Tužitelj je dužan sudu podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom branitelju.
(4)Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5)U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba nije dozvoljena.
Član 146. stav (1) tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva;
Član 149.
Trajanje pritvora tokom istrage (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
(4) Izuzetno i u izrazito složenom predmetu vezano za krivično djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, pritvor se može ponovo produžiti za još najviše tri (3) mjeseca nakon produžetka pritvora iz stava 3. ovog člana. Pritvor se može produžiti dva puta uzastopno, po obrazloženom prijedlogu tužioca za svako produženje, koji treba da sadrži izjavu kolegija tužilaštva o potrebnim mjerama da bi se istraga okončala (član 240. stav 2.). Žalba protiv rješenja vijeća iz stava 2. ovog člana o produženju pritvora ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) Ako se do isteka rokova iz st. 1. do 4. ovog člana ne potvrdi optužnica, osumnjičeni će se pustiti na slobodu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
24. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 06 0 K 013545 21 Kž 3 od 30. aprila 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. maja 2021. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. stav 1.c) i st. 3. i
4. Evropske konvencije.
Pravo na li nu slobodu i sigurnost č
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(...)
31. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana Krivičnim zakonom zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a.
32. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKP-a kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje, odnosno produženje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP (FBiH) za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d).
33. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje i da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav
3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos načelu pretpostavke nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za produženje pritvora apelantu, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati. Budući da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKP-a, Ustavni sud se neće posebno baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su i dalje ispunjeni uvjeti za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka
a) ZKP-a.
35. U pogledu razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može cijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora podsjetio na pravilne, jasne i logične razloge koje je navelo vijeće Kantonalnog suda, pri čemu je uzeta u obzir okolnost da je apelant pronađen po međunarodnoj potjernici u pokušaju da iz Slovenije pređe u Hrvatsku, odakle je ekstradiran u BiH; da je prilikom napuštanja BiH, suprotno njegovim tvrdnjama, apelant znao da je protiv njega pokrenut krivični postupak (pozive Tužilaštva na adresi primao njegov otac i o tome ga obavještavao); da se odselio u Hrvatsku, a potom u Njemačku gdje ima privatno preduzeće; da osim bh. državljanstva ima i državljanstvo Republike Hrvatske i da se stoga može kretati u zemljama EU; da je rasprodao imovinu u BiH i da su sve navedene činjenice i okolnosti takvog značaja da ukazuju na realnu opasnost od apelantovog bjekstva, nedostupnosti pravosudnim institucijama, što bi ometalo vođenje krivičnog postupka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir niz konkretnih okolnosti s obzirom na koje su zaključili da postoji opasnost od apelantovog bjekstva, o čemu su dali relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
38. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije iz razloga što Vrhovni sud nije efektivno ocijenio žalbene navode koji se tiču trajanja pritvora i da je pogrešno primijenio odredbu člana 149. ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u pritvorskim predmetima pravo na djelotvoran pravni lijek poklapa s garancijama propisanim u članu 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući ovaj žalbeni prigovor kojim je ukazano da je apelantu pritvor mogao biti produžen samo do 28. maja 2021. godine jer je lišen slobode u Kopru 28. novembra 2020. godine, istakao da ekstradicijski pritvor ima za svrhu da se osigura apelantovo prisustvo radi predaje nadležnim organima i da je apelantu, u okolnostima konkretnog slučaja, pritvor određen (u BiH) u smislu odredbe člana 145. stav 2. ZKP-a. U tom smislu se, kako je naveo Vrhovni sud, ekstradicijski pritvor razlikuje od pritvora određenog prema odredbama ZKP-a. U tom kontekstu, nasuprot apelacionim tvrdnjama, Ustavni sud cijeni da je Vrhovni sud navedeni prigovor detaljno razmotrio i u obrazloženju rješenja naveo jasne i argumentirane razloge iz kojih proizlazi da odredba člana 149. ZKP-a isključuje ekstradicijski pritvor i da se suštinski ekstradicijskim pritvorom i pritvorom prema odredbama ZKP-a radi o lišenju slobode na osnovu kvalitativno različitih osnova. Stoga je i proistekao zaključak u osporenom rješenju prema kojem se ekstradicijski pritvor ne uračunava u dužinu pritvora prema odredbi člana 146. ZKP-a i da će se njegova dužina, kao i pritvora prema odredbi člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a uračunati u kaznu, ukoliko dođe do osuđujuće presude. U takvim okolnostima činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi neosnovani, te da su u predmetnom postupku u cijelosti poštovane garancije člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant ukazao da u osporenim rješenjima nije na adekvatan način preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u apelaciji broj AP 1230/21 problematizirao pitanje zamjene pritvora jamstvom. Ustavni sud je odlučio o apelaciji i donio Odluku broj AP 1230/21 od 9. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) tako što je apelacija podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda br. 06 0 K 013545 21 Kv 5 od 26. marta 2021. godine i 06 0 K 013545 21 Kpp 35 od 15. marta 2021. godine odbijena kao neosnovana uz zaključak da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud razmotrio i utvrdio postojanje okolnosti koje su kod suda stvorile uvjerenje da apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka ne bi moglo biti osigurano određivanjem jamstva.
40. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora koja su osporena u ovom predmetu ponovo razmotrili da li bi se isti cilj, neometano vođenje krivičnog postupka, mogao ostvariti drugom, blažom mjerom. Vrhovni i Kantonalni sud su zaključili, imajući u vidu konkretne okolnosti (navedene u tački 43), da se ista svrha ne bi mogla ostvariti nekom drugom blažom mjerom, o čemu je navedeno jasno obrazloženje.
41. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić