Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4233/19 (J.S.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Eksproprijacija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Legitimno očekivanje
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4233/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4233/19, rješavajući apelaciju J.S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija J.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 006303 18 Rev od 11. lipnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J.S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 4. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 006303 18 Rev od 11. lipnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog JP „Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 19. travnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda broj 68 2 P 006303 13 P od 7. prosinca 2016. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi naknade štete, odbijen je primarno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime naknade štete po osnovi faktičke eksproprijacije na nekretninama, detaljnije navedenim u izreci presude, isplati iznos od 251.950,00 KM na ime naknade vrijednosti faktički ekspropriranih objekata, te iznos od 10.998,00 KM na ime naknade štete po osnovi vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stavak 1). Također, navedenom presudom odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se tuženi obveže da mu, zbog pričinjene štete na nekretninama detaljnije navedenim u izreci presude, isplati ukupan iznos od 88.128,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zatim, tužbeni zahtjev da se tuženi obveže da mu na ime korištenja nekretnina plaća mjesečni iznos od 1.000,00 KM, te je odbijen i zahtjev za naknadu troškova postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je apelant vlasnik i posjednik spornih nekretnina na kojima se nalaze elektrostupovi (tri drvena i jedan betonski) i trafostanica tuženog. Na spornom zemljištu se nalaze i obiteljska kuća starije gradnje i štala. Vještačenjem vještaka geodetske, poljoprivredne, ekonomske, elektrotehničke i medicinske struke utvrđeno je da elektrovodovi zauzimaju dio nekretnina koje su u vlasništvu i posjedu apelanta, te da se apelant kao vlasnik zemljišta, odnosno dijela zemljišta ispod žica dalekovoda mora pridržavati određenih normi u iskorištavanju zemljišta. Dio poljoprivrednog zemljišta koji je zahvaćen elektrotrasom na dosadašnji način korištenja nije trajno izgubljeno, a ukoliko bi se promijenio način korištenja ovog zemljišta, npr. ako bi se sadile voćke - drvene visokog raslinja, gradili neki objekti i dr., tada je dio ove površine trajno izgubljen. Dalje, Općinski sud je naveo da je cijela niskonaponska mreža izgrađena 1971. godine, prije četrdesetak godina u javnom interesu, da izgradnja nije rađena bez projektne dokumentacije, kao niti bez svih potrebnih dozvola nadležnih tijela, što nije sporno između parničnih stranaka, a na nju ukazuju neosporni dokazi, odnosno rješenja Skupštine općine Duvno iz 1971. godine.
7. Odlučujući o prigovoru tuženog o zastarjelosti zahtjeva tužitelja za naknadu štete, Općinski sud je zaključio da je taj prigovor utemeljen. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da je sporna mreža postavljena 70-ih godina prošlog stoljeća, te da je apelant tužbu podnio 23. travnja 2013. godine, dakle, po proteku roka propisanog člankom 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dakle, u konkretnom slučaju je jasno da je od trenutka nastanka štete za tužitelja, pa do dana podnošenja tužbe proteklo vrijeme dulje od pet godina, pa je zbog tog razloga prihvaćen prigovor zastare kao utemeljen, odnosno primarno i alternativno postavljeni tužbeni zahtjevi su obuhvaćeni zastarom potraživanja. Općinski sud je naveo da zbog tih razloga nije prihvatio kao utemeljene ni apelantove navode da njegovo potraživanje ne može zastarjeti, jer je na općoj sjednici Vrhovnog suda, Vrhovnog suda Republike Srpske, Apelacijskog vijeća Suda BiH, Apelacijskog vijeća Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zauzeto pravno mišljenje da tužba iz osnova naknade štete pričinjene faktičkom eksproprijacijom objekta i katastarskih čestica kroz njihovo privođenje namijeni ne zastarijeva. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao činjenicu da se bavio poljoprivrednom djelatnošću, niti je bilo kojim dokazom opravdao svoj iskaz naveden tijekom postupka da su se, dakle, on ili članovi njegove obitelji bavili poljoprivredom na spornim nekretninama, pa je zbog tih razloga i apelantov iskaz ocijenjen kao paušalan. Zbog toga nije moguće doći do zaključka na koji način je apelant izgubio zaradu iz poljoprivrede, zbog čega sud nije u mogućnosti primijeniti niti članak 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Kantonalnog suda broj 68 2 P 006303 17 Gž od 23. ožujka 2018. godine apelantov priziv je odbijen i potvrđena je prvostupanjska presuda.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je, slijedom utvrđenih činjenica da je cijela niskonaponska mreža koja se proteže i preko apelantovih nekretnina, izgrađena 1971. godine, odnosno prije više od 40 godina, zaključio da u tom slučaju potraživanje apelanta kao vlasnika za isplatu naknade štete zastarijeva prema odredbi članka 371. ZOO, odnosno u općem roku zastarjelosti od pet godina, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. travnja 2013. godine, time je protekao ovaj rok zastarjelosti od pet godina, kao i subjektivni rok od tri godine. Također, Kantonalni sud je naveo da prihvaća razloge prvostupanjskog suda o neutemeljenosti tužbenih zahtjeva jer apelant nije ponudio niti jedan dokaz na okolnosti je li i u kojem opsegu koristio predmetne nekretnine, niti je dokazao da je šteta i nastala, te da je pretrpio štetu zbog izgubljene dobiti za nekorištenje poljoprivrednog zemljišta (članak 189. stavak 3. ZOO), a za ostvarivanje naknade štete po osnovi izgubljene dobiti nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, jer visina izgubljene dobiti mora biti uvijek konkretno iskazana i dokazana. Također, takav zahtjev apelant ne može utemeljiti samo na činjenici da je pretrpio štetu zbog izgubljene dobiti, jer predmetno zemljište nije mogao koristiti i baviti se uzgojem poljoprivrednih kultura zbog elektrovodova koji prolaze preko njegovog zemljišta s obzirom na to da je apelant mogao nastaviti koristiti i obrađivati predmetne nekretnine i nakon izgradnje niskonaponske mreže, bez obzira što vodovi prolaze preko njegovog zemljišta, jer se radi o poljoprivrednom zemljištu, pa budući da nije dokazao utemeljenim zahtjev kojim potražuje naknadu štete u visini od po 1.000.00 KM mjesečno na ime izgubljene dobiti uslijed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je taj tužbeni zahtjev odbio.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 68 2 P 006303 18 Rev od 11. lipnja 2019. godine odbijena je apelantova revizija.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelant, tvrdeći da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da elektrovodovi zauzimaju značajan dio njegovih nekretnina, te da sudovi propuštaju utvrditi u kojoj mjeri je izgradnjom ovih elektroenergetskih postrojenja izvršena faktička eksproprijacija njegovih nekretnina, te da je netočno utvrđenje da je mogao nastaviti koristiti i održavati navedene nekretnine jer se radi o poljoprivrednom zemljištu, u suštini iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, na način da iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak iz kog razloga se revizija, sukladno odredbama članka 240. stavak 2. ZPP, ne može izjaviti.
12. Razmatrajući prigovor zastare potraživanja, Vrhovni sud je naveo da se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocjenjuje i prema propisu iz čl. 376. i 377. ZOO bez obzira na to zahtjeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti. U konkretnoj pravnoj stvari se upravo radi o naknadi štete koja je nastala i koja će sukcesivno nastajati u budućnosti, te se pokazuje kao pravilnim stav drugostupanjskog suda o utemeljenosti istaknutog prigovora zastarjelosti. Vrhovni sud je naveo da u ovoj pravnoj stvari apelant u primarnom tužbenom zahtjevu kao ovlaštenik prava vlasništva traži da mu tuženi, umjesto nekretnina koje ne može koristiti, isplati naknadu za te nekretnine (kao da se radi o oduzetom zemljištu) i objekte koje ne može koristiti, a koji su trebali biti eksproprirani. Pravo ovlaštenika prava korištenja na naknadu za oduzeto zemljište ne može zastarjeti sve dok ovlaštenik prava korištenja može zahtijevati povrat svoje stvari, odnosno umjesto toga isplatu naknade za svoju stvar. Međutim, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da predmetne nekretnine apelantu nisu oduzete počev od 1971. godine, kada je izvršena izgradnja elektroobjekata, pa sve do sada, niti su one oduzete bez donošenja odgovarajućeg pravnog (upravnog) akta, tj. bez pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji, odnosno, deposediranju predmetnih nekretnina. Na toj nekretnini, u naravi poljoprivredno zemljište, izgrađena je trafostanica i stupovi zauzimajući 55 m dijela nekretnine apelanta, te niskonaponska mreža koja se prostire iznad nekretnina tužitelja. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je potraživanje zastarjelo. U tom pogledu Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu vrijeme izvođenja radova na nekretninama okončanim 1971. godine, te datum podnošenja tužbe 23. travnja 2013. godine, očigledno je da je u konkretnoj pravnoj stvari protekao opći zastarni rok iz članka 371. ZOO, neovisno o tome je li riječ o zahtjevu za naknadu štete, ili o zahtjevu za naknadu po osnovi stjecanja bez osnove u smislu upotrebe tuđe stvari u svoju korist.
13. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je sporno pravno pitanje utemeljenosti istaknutog prigovora zastare razmotrio i u odnosu na usuglašeno pravno shvaćanje redovitih sudova iz oba entiteta usvojenog na panelima za ujednačavanje sudske prakse i odluka Ustavnog suda u kojima se razmatralo pitanje zastarjelosti potraživanja zbog faktičke eksproprijacije, a u kojima je usvojen stav da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva (AP 4669/11, AP 4312/12, AP 2956/12, AP 1706/12, AP 48/12, AP 4253/11 i AP 2676 11). U svezi sa time, Vrhovni sud je naveo da apelant u ovoj pravnoj stvari niti tvrdi, niti tijekom postupka dokazuje odlučne činjenice i okolnosti pod kojima je nesporno lišen svoje imovine, odnosno ima li u tome, pa ako ima kakvog učešća tuženog, u čemu se ogledaju radnje tuženog čija je posljedica lišavanje imovine tužitelja. U konkretnom slučaju tvrdi se, ali ne dokazuje, da samo zbog izgradnje elektroobjekata tuženog je apelantu nastala predmetna „šteta po osnovu faktičke eksproprijacije“, bez naznake učešća tuženog u tome, što onemogućuje utvrđivanje i ocjenu postojanja odlučnih činjenica i okolnosti pod kojima njegov zahtjev za traženu naknadu nije mogao zastarjeti. Prema tome, rezultat za takvu ocjenu je zaključak da apelant nije dokazao postojanje odlučnih činjenica i okolnosti koje opravdavaju postojanje uvjeta za primjenu navedenog povoljnog osnova koji isključuje zastarjelost predmetnog zahtjeva tužitelja. Isto tako, i u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva kojim apelant traži isplatu pričinjene štete u iznosu od 88.182,51 KM, te da se tuženi obveže plaćati mjesečni iznos od 1.000 KM za ubuduće, očigledno se radi o tužbenom zahtjevu iz osnova naknade štete, pa ni u tom slučaju nije moguće sagledavanje spornog odnosa kroz pravila iz osnova faktičke eksproprijacije. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da iz toga proizlazi zastarjelost i ovoga zahtjeva, čime se pobijana presuda drugostupanjskog suda i u ovome odbijajućem dijelu pokazuje pravilnom i zakonitom.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 1134/16 od 6. lipnja 2018. godine u kojoj se izražava stav da se prigovor zastare sagledava i u odnosu na usuglašeno pravno shvaćanje redovnih sudova iz oba entiteta, usvojeno na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, pri čemu na strani tužitelja predstoji obveza da tijekom postupka dokažu odlučne činjenice i okolnosti pod kojima su nesporno lišeni svoje imovine. Međutim, apelant kao tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao ima li u tome, pa ako ima kakvog, učešća tuženog, u čemu se ogledaju radnje tuženog kojima je lišen svoje imovine, što onemogućava utvrđivanje i ocjenu postojanja odlučnih činjenica i okolnosti pod kojima njegov zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti.
15. Također, Vrhovni sud je istakao da je važno ukazati i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2922/17 od 11. lipnja 2019. godine, kojom se ukazuje na praksu iz odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1499/17 od 13. veljače 2019. godine. Međutim, izraženi stav Ustavnog suda u ovoj odluci se čini neprimjenjivim u ovoj pravnoj stvari zbog različitosti činjeničnog osnova, koji je u ovoj pravnoj stvari takav da se radi o naknadi materijalne štete, a ne naknadi povodom eksproprijacije ili faktičke eksproprijacije, u kom slučaju bi predstojala primjena pravila materijalnog prava koja isključuju mogućnost nastupanja zastarjelosti zahtjeva za naknadu iz osnova faktičke eksproprijacije. Stoga, Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešnu primjenu materijalnog prava neutemeljeno nalazi u revizijskim tvrdnjama kojima kroz institut faktičke eksproprijacije nalazi nezastarivost svojih tužbenih zahtjeva, protivno čemu je usvojen prigovor zastarjelosti njegovih potraživanja sadržanih u tužbenim zahtjevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
17. Naime, apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi sa time, apelant navodi da je tijekom postupka isticao da je u konkretnoj pravnoj stvari izvršena faktička eksproprijacija bez bilo kakvog dokumenta i plaćanja naknade zbog čega i nije bilo moguće primijeniti odredbe ZOO, kako su to učinili redoviti sudovi, nego je odluku trebao donijeti isključivo na temelju Zakona o eksproprijaciji. Apelant se dalje poziva na usuglašeno pravno shvaćanje usvojeno na panelu za ujednačavanje sudske prakse od 30. travnja 2014. godine u kojem je zauzeto stajalište da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva, te ističe da je činjenica da je u konkretnom slučaju šteta koju je apelant pretrpio nastala radi izvođenja radova od javnog interesa koji imaju kao posljedicu potpuno oduzimanje prava vlasništva apelantu na spornim nekretninama, iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa, ni rješenje o eksproprijaciji. Iz toga proizlazi da se radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da se navedeni pravni stav može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj zbog čega je primjena članka 376. ZOO proizvoljna. U tom pogledu apelant se poziva i na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 2986/11 od 18. studenog 2014. godine, AP 4253/11 od 9. prosinca 2014. godine, AP 4669/12 od 14. listopada 2015. godine, AP 1706/12 od 17. ožujka 2015. godine i AP 4312/12 od 21. srpnja 2015. godine za koju smatra da se može primijeniti u konkretnom slučaju.
b)Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporene odluke navedeni razlozi zbog kojih se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi koji se ponavljaju i u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i da nije bilo povreda na koje se apelant poziva.
19. Kantonalni sud je naveo da je u drugostupanjskoj presudi detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je njegovu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu, a te razloge je prihvatio i Vrhovni sud, koji je odbio njegovu reviziju zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u prvostupanjskoj presudi i da donošenjem te presude nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Tuženi je naveo da apelantu u konkretnom slučaju nije ni na koji način faktički oduzeto zemljište, niti mu je na bilo koji način uskraćeno da se njime koristi s obzirom na to da dva elektrostupa i trafostanica koji su postavljeni na parceli ni na koji način ne mogu imati elemente faktičke eksproprijacije, jer je apelant mogao koristiti spornu nekretninu u preostalom dijelu. Obzirom na to da se u konkretnom predmetu radi o zahtjevu za naknadu štete zbog nekorištenja zemljišta, a ne o naknadi za oduzeto zemljište, tuženi smatra da su u osporenoj odluci pravilno primijenjene odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima je regulirano pitanje zastare potraživanja, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2. st. (1) i (3) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se točna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11)) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
II - OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARJELOST
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
24. Zakon o izvlaštenju ("Službene novine Federacije BiH" br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 - OUSFBiH i 34/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2.
Izvlaštenje je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina.
Članak 6. stavak (1) Izvlaštenje se može vršiti za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, grada, općine, javnih poduzeća, njihovih ovisnih društava u njihovom 100% vlasništvu i javnih ustanova, ako zakonom nije drukčije određeno (u daljnjem tekstu: korisnik izvlaštenja).
Članak 7.
Izvlaštenjem nekretnina postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja (potpuno izvlaštenje) osim u slučaju ako izvlaštena nekretnina dobiva status dobra od općeg interesa.
Potpunim izvlaštenjem prestaju pored prava vlasništva ranijeg vlasnika i druga prava na toj nekretnini.
Potpuno izvlaštenje zemljišta obuhvata i zgradu i druge građevne objekte koji se na njemu nalaze.
Članak 8. st. (1) i (4) Izvlaštenjem se može ustanoviti služnost na zemljištu i zgradi, kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuno izvlaštenje).
Odredbe ovoga Zakona što se odnose na postupak potpunog izvlaštenja i postupak naknade za izvlaštenu nekretninu za potpuno izvlaštenje shodno se primjenjuju i za nepotpuno izvlaštenje.
Članak 70. st. (1) i (2) Odredbe ovoga Zakona u pogledu određivanja naknade za izvlaštene nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o izvlaštenju što su bili na snazi do stupanja na snagu ovoga Zakona, ako naknada nije isplaćena, s tim što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.
Naknada iz stavka 1. ovoga članka tereti korisnika izvlaštenja, odnosno njegova pravnog sljednika.
VI.Dopustivost
25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 68 2 P 006303 18 Rev od 11. lipnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom opunomoćeniku 6. rujna 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 4. studenog 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
aPravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi isplate naknade štete, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
36. Dovodeći u svezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje da mu je u konkretnom slučaju izvršena faktička eksproprijacija i da zbog toga njegov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, polazeći od sadržaja tužbenog zahtjeva (kako je prikazan u točki 5. ove odluke), jasno naveo razloge zbog kojih je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju potražuje naknadu štete, a ne naknadu zbog faktičke eksproprijacije i eventualno za umanjenu tržišnu vrijednost nekretnine, kao i za nastalu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da činjenice konkretnog slučaja iz kojih proizlazi da su objekti tuženog zauzeli 55 m dijela apelantovih nekretnina upućuju da se najvjerojatnije radi o faktičkoj eksproprijaciji dijela apelantove nekretnine, koja je izvršena radi izgradnje elektroenergetske mreže, kao javnog i općeg interesa, jer je zaista došlo do ograničenja apelantovog prava na zemljištu koje je u njegovom vlasništvu. U takvim slučajevima vlasnici nekretnine (apelant) mogu polagati isključivo pravo na odgovarajuću novčanu naknadu zbog izvršene eksproprijacije. Međutim, iz stanja konkretnog predmeta proizlazi da apelant nije postavio tužbeni zahtjev radi isplate novčane naknade u tom pogledu, već da je tražio naknadu štete, kao i da je uslijed izgradnje elektroenergetske mreže došlo do nemogućnosti korištenja, a time i navodne eksproprijacije svih apelantovih nekretnina u tom području, što tijekom postupka nije utvrđeno, te naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti bavljenja poljoprivredom, pa je u tom pogledu i provodio dokaze (vidjeti, mutatis mutandis, AP 2481/15 od 27. veljače 2018. godine, stavak 23). Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo jasne, detaljne i potpune razloge (toč. 12-15) za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu iz osnova naknade štete i da nije moguće sagledavanje spornog odnosa kroz pravila iz osnova faktičke eksproprijacije. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti stavovi Ustavnog suda iz odluka na koje se apelant pozvao tijekom postupka pred redovitim sudovima i u apelaciji pred Ustavnim sudom (br. AP 2986/11 od 18. studenog 2014. godine, AP 4253/11 od 9. prosinca 2014. godine, AP 4669/12 od 14. listopada 2015. godine, AP 1706/12 od 17. ožujka 2015. godine i AP 4312/12 od 21. srpnja 2015. godine) u kojima je utvrđena povreda apelantovog prava i u kojima je i Ustavni sud imao u vidu stavove panela za ujednačavanje sudske prakse od 30. travnja 2014. godine obzirom na to da je u tim predmetima bilo riječi o potpunoj eksproprijaciji određenih nekretnina i sukladno čemu su apelanti u tim predmetima i bili postavili svoje tužbene zahtjeve. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c)Pravo na imovinu
38. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava dovodi u svezu sa odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, imajući u vidu zaključke iz prethodnih točaka, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zato što apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama i praksi Europskog suda da će u danim okolnostima biti udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu na način kako ga je postavio. Obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka. Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljenim.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud, prihvaćajući zaključke iz prvostupanjske i drugostupanjske odluke kojim je utvrđena zastara apelantovog zahtjeva za naknadu štete, dao jasno i detaljno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazivao.
40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ utemeljeno na relevantnim zakonskim odredbama i praksi Europskog suda da će u danim okolnostima uspjeti sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić