Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1844/21 (D. H., F. H. i L. M.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1844/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1844/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Duljko Hasić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Duljko Hasić, Fikret Hadžić i Lutvo Mehonić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 264272 20 Rev od 9.

veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 264272 14 Rsž od 18. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 264272 12 Rs od 29. travnja 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Duljko Hasić, Fikret Hadžić i Lutvo Mehonić (u daljnjemu tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Azem Mehonić odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 27. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 264272 20 Rev od 9. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 264272 14 Rsž od 18. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 264272 12 Rs od 29. travnja 2014. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se ponište kao nezakonite odluke Skupštine tuženice (Razvojna banka F BiH) od 19. svibnja 2011. godine i 6. srpnja 2011. godine, te da se obveže tuženica da im na temelju naknade štete – izmakle koristi za određeno vremensko razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da su apelanti bili članovima Nadzornoga odbora (u daljnjemu tekstu: NO) tuženice od 10. siječnja 2009. godine, izabrani na razdoblje od 5 godine, do 1. siječnja 2014. godine, te da je Skupština tuženice na sjednici od 19. svibnja 2011. godine odbila usvojiti izvješće o radu NO, te potom donijela odluku o opozivu svih članova toga tijela, među kojima su i apelanti. Vrhovni je sud istakao da su apelanti na navedenu odluku uložili prigovore koje je Skupština tuženice 6. srpnja 2011. godine odbila kao neutemeljene. Vrhovni je sud istakao da iz odluke o opozivu od 19. svibnja 2011. godine slijedi da je ista donesena na temelju čl. 10. Zakona o Razvojnoj banci F BiH (u daljnjemu tekstu: Zakon o banci) i čl. 11. Statuta tuženice, s vezi sa čl. 259. Zakona o gospodarskim društvima. Vrhovni je sud istakao da je odluka od 6. srpnja 2011. godine o odbijanju prigovora apelanta donesena na temelju čl. 10. Zakona o banci, te se u istoj navodi da su svi članovi NO jednoglasno opozvani, a ne razriješeni, a da Skupština tuženice ima ovlaštenje da može opozvati članove NO u slučaju kada Skupština nema povjerenja u rad članova NO. Vrhovni je sud istakao da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni navodi apelanata da je povrijeđena procedura prilikom opoziva apelanata, te da Skupština tuženice nije mogla donijeti takvu odluku bez prijedloga Federalnoga ministarstva financija (u daljnjemu tekstu: FMF). Vrhovni je sud istakao da je, naime, samo za imenovanje i razrješenje predsjednika i članova NO potreban prijedlog FMF, a što je propisano čl. 11 Zakona o banci, ali da apelanti nisu razriješeni već su opozvani temeljem odredbe čl. 10. Zakona o banci i čl. 11. Statuta tuženice. Vrhovni je sud istakao da su pravilno nižestupanjski sudovi napravili razliku između instituta opoziva i razrješenja članova NO, budući da je čl. 10. Zakona o banci i čl. 11. toč. 8. Statuta tuženice propisano da Skupštinu tuženice čini Vlada F BiH, koja odlučuje o izboru i opozivu članova NO, pri čemu nije propisana posebna procedura i razlozi za opoziv članova NO. Vrhovni je sud istakao da je nasuprot tomu čl. 11. Zakona o banci propisano da predsjednik i članovi NO mogu biti razriješeni i prije isteka mandata na osobni zahtjev ili u slučaju da ne postupaju sukladno zakonima, aktima tuženice, ako zlouporabe svoj položaj i ukoliko nastupe druge okolnosti nespojive sa obavljanjem dužnosti u NO.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da se u okolnostima konkretnoga slučaja radi o razrješenju, a ne o opozivu članova NO kako to pogrešno zaključuju redoviti sudovi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1844/21 (D. H., F. H. i L. M.) | Sudska praksa | Aktio