Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4810/19 (S. D.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4810/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4810/19, rješavajući apelaciju Sanele Dračić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sanele Dračić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009943 18 Kž od 24. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 009943 17 K od 12. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sanela Dračić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Petrovca, koju zastupa advokat Edis Mustafić iz Sarajeva, podnije je 13. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009943 18 Kž od 24. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 009943 17 K od 12. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 25. novembra 2020. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su, u periodu od 2. do 15. decembra 2020. godine, dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 009943 17 K od 12. aprila 2018. godine apelantica je oglašena krivom da je u vrijeme (od 1. januara 2010. godine do 31. jula 2012. godine, te od 1. januara do 31. decembra 2011. godine), mjestu i na način pobliže opisan u tač. 1. i 2. izreke presude, u svojstvu blagajnice dvije podružnice (Podružnica „Šumarija Bosanski Petrovac“ i Podružnica „Građenja, mehanizacija i održavanje“; u daljnjem tekstu: GMO) Šumsko-privrednog društva „Unsko-sanske šume“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: ŠPD), s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi pribavila sebi imovinsku korist koja prelazi novčani iznos od 50.000,00 KM, čime je počinila krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav (3) u vezi sa stavom (1) i članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Presudom je apelantici izrečena sigurnosna mjera zabrane vršenja djelatnosti blagajničkih i drugih dužnosti vezanih za raspolaganje i rukovanje povjerenom imovinom u privrednim društvima ili uopće na radu u institucijama Federacije Bosne i Hercegovine u trajanju od tri godine, računajući od pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanje ove mjere. Dalje je presudom apelantica obavezana da oštećenom ŠPD naknadi štetu u označenom novčanom iznosu, dok se u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva do označenog iznosa oštećeni upućuje na parnični postupak. Također je presudom apelantica obavezana i na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala u označenim novčanim iznosima.
6. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano koji su dokazi optužbe i odbrane izvedeni tokom dokaznog postupka (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude), kao i da je apelantica dala iskaz u svojstvu svjedoka. Pritom je navedeno i da je sud odbio prijedlog odbrane da se provede novo vještačenje po vještacima ili vještaku grafološke struke zbog nestručnosti vještaka Sabahudina Huskića, a nakon što je taj vještak svjedočio na glavnom pretresu. S tim u vezi je ukazano da je usvojen prijedlog odbrane za vještačenje rukopisa i potpisa, da se odbrana nije u prijedlogu konkretno izjasnila već se saglasila da se vještačenje povjeri nekoj od osoba sa stalne liste sudskih vještaka, te da je za vještaka određen Sabahudin Huskić koji je pored pisanog nalaza svjedočio na glavnom pretresu, a da je njegov nalaz i mišljenje dat u skladu sa pravilima struke i nauke. Pored toga je Kantonalni sud naveo da je odbrani data mogućnost da prilikom unakrsnog ispitivanja navedenog vještaka traže odgovor na sva sporna pitanja, kao i da je taj vještak na jasan, razložan i stručan način dao odgovore na sva pitanja. Također je istaknuto da je navedeni vještak u svom nalazu potvrdio činjenice koje su već utvrđene iskazima saslušanih svjedoka, te nalazom vještaka finansijske struke, tako da eventualno novo vještačenje ne bi doprinijelo utvrđivanju drugačijeg činjeničnog stanja.
7. Dalje je navedeno i da je odbijen prijedlog odbrane da se ponovo pozove vještak finansijske struke i da dopunu nalaza i mišljenja da li je sva dokumentacija koja se apelantici stavlja na teret, sa aspekta struke, validna. To iz razloga, kako je naveo Kantonalni sud, što se navedeni vještak (Almir Lipovača) u svom nalazu i mišljenju te dopuni nalaza, između ostalog, očitovao da knjigovodstvena dokumentacija ŠPD sa iskazanim nedostacima (da nije valjano sačinjena, da ne sadrži pečat, potpis i slično) nije ni korištena prilikom utvrđivanja manjka, te da se iz tih razloga pojavljuje razlika između označenog iznosa koliki iznos štete potražuje navedeno preduzeće u odnosu na označeni novčani iznos za koji je apelantica oglašena krivom.
8. Ukazano je potom i na materijalnu dokumentaciju na osnovu koje je Kantonalni sud utvrdio apelantičin radnopravni status, odnosno poslove na kojima je bila raspoređena (pobliže opisano na str. 14. i 15. presude), kao i na materijalnu dokumentaciju u vezi sa kontrolom rada apelantice koja je izvršena u ŠPD (zapisnici, izvještaju, rješenja, te sastav komisija; pobliže opisano na strani 15. presude). S tim u vezi je navedeno da sud želi naglasiti da su navedeni zapisnici i izvještaji sačinjeni po nalogu uprave-direktora navedenog preduzeća, te da je zadatak komisije bio da izvrši stručnu analizu i utvrdi činjenice u vezi propusta u radu apelantice. U tom smislu je navedeno da su ti izvještaji samo cijenjeni kao dokazu da su označeni svjedoci bili članovi komisije, šta im je bio zadatak, ali ne i kao dokaz pri utvrđivanju da li je apelantica učinila radnje koje joj se optužnicom stavljaju na teret. Također je Kantonalni sud naveo i da označene interne akte preduzeća nije tretirao kao dokaz u ovom postupku, jer oni to ne mogu ni biti, budući da predstavljaju opće podzakonske akte preduzeća ŠPD koji su vezani za unutrašnju organizaciju istog, raspored poslova, te poslovanje samog preduzeća (pobliže opisano na str. 15. i 16. presude).
9. U nastavku obrazloženja je ukazano na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 16-18. presude). U tom smislu je navedeno da je sud u cijelosti prihvatio iskaze navedenih svjedoka, jer su oni iznijeli svoja neposredna saznanja vezano za rad apelantice i uočene nepravilnosti u radu, te da se njihovi iskazi nadopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu, a saglasni su i sa ostalim dokazima kojima je sud poklonio vjeru (pobliže obrazloženo na strani 18. presude). Potom je Kantonalni sud ukazao i na sadržaj iskaza označenih svjedoka koji su se izjašnjavali o saznanjima do kojih su došli kao članovi naprijed navedene komisije koju je odredila uprava preduzeća, navodeći da je u cijelosti prihvatio iskaze tih svjedoka, jer su oni praktično na istovjetan način opisali kako su imenovani, koji je bio zadatak komisije, kao i način na koji su izuzeli svu dokumentaciju, te činjenicu da su koristili i dokumentaciju koju su pronašli u arhivi apelantice i najlon vrećici ispod njenog radnog stola (pobliže opisano na str. 18-20. presude).
10. Dalje je Kantonalni sud ukazao na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Almira Lipovače, kao i vještaka kriminalističke struke (podoblast vještačenje novca dokumenata i rukopisa) Sabahudina Huskića. Naime, Kantonalni sud je istakao da je zadatak navedenog vještaka kriminalističke struke bio da izvrši uvidu u kompletan spis, u nalaz i mišljenje navedenog vještaka finansijske struke, knjigovodstvenu dokumentaciju ŠPD, a potom da nesporni potpis apelantice uporedi sa njenim spornim potpisima na 513 faktura (kada je u pitanju tačka 1. izreke optužnice) i 57 faktura (kada je u pitanju tačka 2. izreke optužnice), te da utvrdi da li je apelantica potpisala sporne fakture (pobliže opisano na str. 20. i 21. presude). Također je navedeno i da sama činjenica da je navedeni vještak upisan u imenik vještaka 2017. godine, te da nema kako to odbrana tvrdi dovoljno iskustva, ne može a priori upućivati na sumnju u njegovu stručnost, bez validne ocjene samog nalaza i mišljenja. Suprotno stavu odbrane, Kantonalni sud je istakao da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka stručan i jasan, da je dao odgovore ne samo na zadatke iz naredbe suda, već i prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja od strane optužbe i odbrane, a saglasan je i sa iskazima svjedoka optužbe. Stoga je Kantonalni sud naveo da u cijelosti prihvata nalaz i mišljenje navedenog vještaka kriminalističke struke, jer je isti dat u skladu sa pravilima struke i nauke, a saglasan je i sa drugim provedenim dokazima kojima je sud poklonio vjeru. S obzirom na navedeno, istaknuto je da je iskazima saslušanih svjedoka optužbe van razumne sumnje utvrđeno da je samo apelantica obavljala poslove blagajnika u označenim podružnicama, da je samo ona izdavala račune kupcima, tako da je nalaz i mišljenje vještaka kriminalističke struke potvrdio činjenice koje su već utvrđene da su računi, za koje je utvrđeno da nisu evidentirani i za koje nije položen pazar, izdati od strane apelantice. Imajući u vidu navedeni nalaz i mišljenje vještaka kriminalističke struke, te činjenicu da se radilo originalnim uplatnicama, kao i iskaze radnih kolegica apelantice i članova komisije preduzeća (koji su sačinili izvještaje o nepravilnostima u radu apelantice), a koji su saslušani u svojstvu svjedoka, Kantonalni sud je istakao da se sa sigurnošću može zaključiti da je apelantica izmišljanjem imena kupaca, pravljenjem računa na njihova imena (iako oni nisu bili stvarni kupci), pokušala prikriti svoje nezakonite radnje.
11. Potom je Kantonalni sud ukazao na sadržaj iskaza označenih svjedoka optužbe, ali da je pažljivom analizom utvrđeno da ti svjedoci nisu imali saznanja niti su se izjašnjavali o radnjama izvršenja koje se apelantici stavljaju na teret, pa je na takav način sud i cijenio njihove iskaze (pobliže opisano na str. 22. i 23. presude). Isto tako je ukazano i na sadržaj iskaza označenih svjedoka odbrane, kao i iskaz apelantice kojeg je dala u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na str. 23. i 24. presude). S tim u vezi je navedeno da sud nije prihvatio iskaz apelantice, jer je on u suprotnosti sa svim drugim dokazima kojima je sud poklonio punu vjeru, kontradiktoran je sam sebi i očito je sračunat s ciljem da se apelantica oslobodi krivice. Tako je, između ostalog, navedeno da je apelantičina tvrdnja, da ne zna čija je kesa koja je pronađena ispod njenog stola, osporena ne samo iskazima svjedokinja M.H. i N.N-A, već i iskazima internog kontrolora A.F. i rukovodioca interne kontrole E.M, koji su saglasno potvrdili da je sadržaj navedene kese izvađen u prisustvu apelantice, a da se poslije utvrdilo da se radilo o dokumentima koji nisu dati na knjiženje (pobliže opisano na strani 25. presude).
12. Navedeno je i da sud nije prihvatio tvrdnju apelantice da ona nije potpisala sporne dokumente, a niti je uvažen prigovor apelantice na nalaz i mišljenje vještaka kriminalističke struke Sabahudina Huskića. S tim u vezi je Kantonalni sud ukazao na zaključke u kontekstu inkriminisanih radnji apelantice i iskaza pojedinačno označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 25. i 26. presude). Također su i obrazloženi prigovori koje su apelantica i njen branilac iznijeli u završnoj riječi (organizacija rada, evidencije i kontrole poslovanja označenih preduzeća), u odnosu na koje prigovore je Kantonalni sud ukazao da utvrđeni propusti u organizaciji i poslovanju tih preduzeća ni u kom slučaju nisu mogli dati za pravo apelantici da postupi na način kako je postupila, te da su isti upravo omogućili apelantici da tako dugo sukcesivno prisvaja novac koji joj je povjeren u službi a da ne bude otkrivena (pobliže opisano na strani 26. presude).
13. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio van razumne sumnje apelantičinu namjeru pribavljanja protivpravne imovinske koristi (sa direktnim umišljajem), ocijenivši da su se u njenim radnjama kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela Pronevjera u službi iz člana 384. stav (3) u vezi sa stavom (1) te sa članom 55. KZ FBiH, a da pritom nije bilo okolnosti koje bi isključile krivicu apelantice (pobliže obrazloženo na strani 27. presude).
14. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 009943 18 Kž od 24. septembra 2019. godine žalba oštećenog ŠPD se odbija kao neosnovana, a žalba apelantice djelimično uvažava pa se prvostepena presuda preinačava u odluci o kazni tako da optužena apelantica za krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav (3) u vezi sa stavom (1) i u vezi sa članom 55. KZ FBiH, za koje je tom presudom oglašena krivom, primjenom odredbe člana 49. stav (1) KZ FBiH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu, prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
15. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano da je blagovremeno izjavljenom žalbom prvostepenu presudu osporio branilac apelantice, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji, sa prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači i optužena apelantica oslobodi od optužbe, ili da Vrhovni sud prvostepenu presudu ukine i odredi održavanje pretresa (kako zbog brojnih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka tako i radi ponovnog izvođenja dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku).
16. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je neprihvatljiva tvrdnja branioca apelantice da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i da ne sadrži konkretizaciju radnji koje čine elemente krivičnog djela za koje se tereti apelantica. Suprotno takvom stavu, Vrhovni sud je istakao da u izreci prvostepene presude (a tako i u dispozitivu na glavnom pretresu modifikovane optužnice) postoji potpun i pravilan činjenični opis u pogledu svih elemenata koji ulaze u strukturu bića predmetnog krivičnog djela. Naime, istaknuto je da je u činjeničnom supstratu u izreci prvostepene presude jasno definisan vremenski okvir, način i mjesto izvršenja krivičnog djela, svojstvo apelantice kao blagajnice, zatim njena namjera da pribavlja protivpravnu imovinsku korist prisvajanjem povjerenog joj novca sa konkretnim navođenjem svih pojedinačnih uplatnica (njih 475 u tački 1. izreke) sa oznakom datuma i broja uplatnica i novčanog iznosa na koji glasi, te imena i prezimena kupaca, a identičan konkretizovan opis sadržaj je i u tački 2. izreke prvostepene presude kojim su obuhvaćene 24 pojedinačne uplate, nakon čega slijedi i opis subjektivnog odnosa apelantice u odnosu a preduzete inkriminisane radnje (neplaćeni iznos od kupaca nije blagajnički prikazala niti je novac faktički položila u blagajnu društva ni na transakcijski račun ŠPD) i nastupjelu posljedicu.
17. Dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da se prvostepena presuda zasniva na dokazima optužbe koji nisu pribavljeni na zakonit način (pobliže opisano na str. 4-7. presude). U tom smislu je prvenstveno raspravljen žalbeni prigovor koji se odnosi na nalaz i mišljenje vještaka kriminalističke struke Sabahudina Huskića (podoblast vještačenje novca, dokumenata i rukopisa). S tim u vezi je navedeno da nema nejasnoća u obrazloženju prvostepene presude kada je u pitanju da su nesporni potpisi čiji je skripter apelantica pribavljeni na pravilan i zakonit način. U prilog navedenom stavu, Vrhovni sud se referirao na razloge koje je Kantonalni sud iznio obrazloženju prvostepene presude. Pritom je ukazano da je još potrebno istaći da se radi o potpisima nastalim u vrijeme kada apelantica nije imala bilo kakav motiv da kao njihov skripter eventualno vrši namjerne modifikacije u cilju svjesnog iskrivljivanja tih potpisa (a što bi realno moga biti njen motiv u slučaju da je sudski vještak grafološke struke za potrebe predmetnog vještačenja od apelantice uzimao nesporni potpis u vrijeme krivične istrage).
18. Zatim je navedeno i da branilac apelantice bezuspješno nastoji dovesti u pitanje zakonitost i stručnost nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (Almira Lipovače) žalbenim navodom da se predmetno vještačenje imalo provesti po ličnom pristupu tog vještaka u prostorije društva i kroz pregled materijalnog knjigovodstva društva, te da je o tome trebalo prethoditi sređivanje knjigovodstva oštećenog društva. Ovo stoga, kako je to naveo Vrhovni sud, što niti jednom odredbom Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) nije propisana isključivo obaveza vještaka da tokom vještačenja pristupa u prostorije društva, posebno kada je isti u svom nalazu naveo da mu je bila dostupna sva finansijska i knjigovodstvena dokumentacija na osnovu koje je sačinio nalaz i mišljenje. Pritom je Vrhovni sud istakao i da se treba imati u vidu da je navedena dokumentacija (koja je bila predmetom vještačenja od strane sudskog vještaka Almira Lipovače) prethodno Naredbom Kantonalnog suda od 7. aprila 2015. godine privremeno oduzeta od ŠPD i označenih podružnica, te da prema stanju spisa predmeta u daljnjem toku istrage je uz poštivanje zakonske procedure izvršeno i njeno otvaranje i potpisivanje. Stoga je istaknuto da je neargumentovano braniočevo insistiranje da je prethodno trebalo izvršiti sređivanje knjigovodstva oštećenog, posebno što je članom 125. ZKP FBiH takvo prethodno sređivanje predviđeno samo kao mogućnost kada je to potrebno i kada troškovi oko sređivanja padaju na teret preduzeća, drugih pravnih lica ili samostalnih privrednika. Zatim je Vrhovni sud opisao način na koji je vršena predmetna kontrola u konkretnom slučaju (str. 5. i 6. presude), ukazujući da je apelantica prisustvovala i aktivno učestvovala u radu prilikom kontrole blagajne, dok je njen samoinicijativni odlazak razlog što nije potpisala zapisnik sačinjen od strane tehničkog kontrolora A.F.
19. Potom je Vrhovni sud, između ostalog, naveo i da branilac apelantice neopravdano svoje žalbene prigovore veže za rad komisije (koja je vršila kontrolu dokumentacije) tokom koga je, kako branilac ističe, komisija kontrolisala isključivo blagajnu, propuštajući da prekontroliše količinu otpremljenog drveta. S tim u vezi je navedeno da branilac i ne pokušava precizirati o kojim tačno propustima i u kojoj od pet faza otpreme drvne mase se u konkretnom slučaju radi, niti u tom kontekstu nudi bilo kakvu argumentaciju. Za istaći je, kako je to ukazao Vrhovni sud, da u konkretnom inkriminisanom događaju nije ni bitno utvrđenje koja količina drvne mase je realno otpremljena, nego da li je apelantica kao blagajnica novac koji je preuzela temeljem izdatih naloga za otpremu drvne mase taj novac na zakonom propisani način kroz poslovanje blagajne razdužila (pobliže opisano na str. 6 i 7. presude).
20. U nastavku obrazloženja je istaknuto da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud na potpun i svestran način (u smislu člana 296. stav (2) ZKP FBiH) izvršio analizu svih subjektivnih i objektivnih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu, pa i dokaza koji se odnose na status apelantice kao blagajnika u oštećenom ŠPD (pobliže opisano na strani 8. presude), uslijed čega se ocjenjuje neutemeljenim stav branioca apelantice da nije utvrđeno postojanje njene materijalne odgovornosti za uplate drvnih sortimenata koje su vršili kupci. Također je navedeno da je neprihvatljiva intencija odbrane apelantice kojom se ukazuje da je međusobna saglasnost u iskazima označenih svjedoka optužbe nastoji kvalifikovati kao saglasnost proistekla iz prethodnog dogovaranja i usaglašavanja svjedoka u pravcu njihovog neobjektivnog svjedočenja na štetu apelantice, a koju tezu branilac pokušava zasnovati i na okolnosti da tokom postupka u svojstvu svjedoka nisu saslušani pojedini kupci čija se imena nalaze na uplatnicama (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da je odbrana apelantice (ukoliko je imala podozrenje u tačnost sadržine uplatnica u vezi ličnih podataka lica na koja glase), tokom postupka mogla predlagati izvođenje dokaza kojima bi eventualno potkrijepila osnovanost takvih svojih stavova, ali da apelantica i njen branilac ovakav prijedlog nisu isticali. Isto tako je navedeno i da je netačno isticanje branioca da (prvostepeni) sud uopšte nije cijenio iskaz apelantice kao dokaz izveden tokom postupka, niti da osvrnuo na bilo koji od njenih navoda (pobliže opisano na strani 9. presude). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
22. Prije svega se navodi da je izreka osporene prvostepene presude nerazumljiva, te da je činjenični opis djela u izreci navedene presude morao sadržavati konkretizaciju radnji koje čine krivično djelo za koje se apelantica tereti, uz navođenje svih činjenica i okolnosti koje potvrđuju da je ona učinila predmetno krivično djelo, kao i činjenica i okolnosti od kojih zavisi primjena odredaba materijalnog krivičnog prava. Dalje se na opširan način obrazlaže tvrdnja da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima u smislu člana 11. st. (2) i (3) i člana 321. stav (1) tačka i) ZKP FBiH. S tim u vezi se ukazuje da nalazi i mišljenja vještaka kriminalističke struke (vještačenje rukopisa apelantice) kao i vještaka finansijske struke nisu sačinjeni na zakonom propisan način, kao i da su ostali materijalni dokazi (na kojima su vršena vještačenja) pribavljeni nezakonito. Potom se ističe da je cijela optužnica zasnovana isključivo na pretpostavci, bez da je Kantonalno tužilaštvo samostalno provelo vještačenje po vještaku grafološke struke, a koji bi tada van svake sumnje dokazao da li se na spornim dokumentima radi zaista o apelantičinom potpisu ili ne. Također se navodi i da joj je povrijeđeno pravo na odbranu, jer sud u odnosu na dati nalaz i mišljenje vještaka ne uvažava prigovore koje je odbrana dala niti se na iste osvrće u toku postupka. Dakle, apelantica općenito smatra da sud nije na adekvatan način vršio analizu svih dokaza, kako pojedinačno, tako u međusobnoj vezi čime je još jednom učinio povredu prava na fer i pravično suđenje. Čak i da je postojala kakva odgovornost apelantice za navedene propuste, navodi se da ona (kao pomoćni blagajnik) nikako nije mogla biti jedini odgovorni akter u cijeloj činjeničnoj konstelaciji, a posljedično niti jedina odgovorna za sve napravljene propuste. Također se navodi i da je u konkretnom slučaju sud u potpunosti propustio primijeniti načelo in dubio pro reo. Isto tako apelantica ističe i da joj, u toku cijelog prvostepenog postupka a tako niti drugostepenog, nije dostavljena dokumentacija koja je tereti, a niti je apelantica na bilo koji drugi način bila upoznata sa tom dokumentacijom. S tim u vezi se navodi da je šest dana prije ročišta za davanje završne riječi sud apelantici dozvolio uvid u dokumentaciju, a da je u toku drugostepenog postupka, tek po zahtjevu advokata, apelantici dozvoljen uvid u cjelokupnu dokumentaciju.
b)Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da je predmetna apelacija u svemu neosnovana, pozivajući se na razloge koje je taj sud dao u osporenoj drugostepenoj presudi.
24. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje, jer je taj sud omogućio apelantici i njenom braniocu da izvode dokaze koji im idu u korist, a potom ocjenom svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da je ona počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret i da je krivično odgovorna. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su navodi apelacije neosnovani, a što nesporno proizlazi iz obrazloženja osporene drugostepene presude, te da su svi dokazi optužbe pribavljeni na zakonit način. U tom smislu se navodi da upravo iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o potpisima kada apelantica nije imala nikakav motiv da kao njihov skripter eventualno vrši namjerne modifikacije u cilju svjesnog iskrivljivanja tih potpisa, a što bi realno moglo biti njen motiv u slučaju da je sudski vještak grafološke struke za potrebe predmetnog vještačenja od apelantice uzimao nesporni potpis u vrijeme istrage. Također je, između ostalog, navedeno da su neosnovani navodi apelacije da optužena apelantica nije imala pristup dokumentaciji, a da svi ostali jesu, te da joj ista nije bila obezbjeđena do okončanja krivičnog postupka. Osim toga je navedeno i da su neosnovani navodi apelacije da sud nije na adekvatan način vršio analizu svih dokaza.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)
27. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminisano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 384. st. (1) i (3) Pronevjera u službi (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
29. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 125. stav (2) Vještačenje poslovnih knjiga (2) Ako je za preduzimanje vještačenja poslovnih knjiga preduzeća, drugih pravnih lica ili samostalnog privrednika nužno da se prethodno sredi njihovo knjigovodstvo, troškovi oko sređivanja knjigovodstva padaju na njihov teret.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tač. d), i) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 009943 18 Kž od 24. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2019. godine a njegov branilac 26. novembra 2019. godine, dok je apelacija podnesena 13. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku, u kojem su donesene osporene odluke, prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
37. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti „krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Apelantica se općenito pozvala na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud je mišljenja da je primarno u predmetnoj apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, a potom i iz stava 2. navedenog člana Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredbi Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinila produženo krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH. Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, zasnivajući pritom osporene odluke na nezakonitim dokazima, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, presuda od 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, presuda od 28. jula 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine).
41. Osim navedenih općih principa u kontekstu ocjene dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelantica posebice problematizirala odbijanje redovnih sudova da se u konkretnoj pravnoj stvari provede zasebno (novo) grafološko vještačenje kako bi se utvrdila autentičnost njenih potpisa na spornim dokumentima koji su poslužili u dokaznom postupku kod utvrđivanja njene krivičnopravne odgovornosti. S tim u vezi, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Isto tako, Ustavni sud podsjeća da općenito posmatrajući prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav 27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124.). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je odbrana apelantice prvobitno podnijela prijedlog sudu da se izvrši vještačenje njenog rukopisa i potpisa, u kojem prijedlogu nije bila konkretizovana osoba-vještak koju odbrana želi da izvrši navedeno vještačenje, već se ista saglasila da vještačenje bude povjereno nekoj od osoba sa stalne liste sudskih vještaka. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud uživao diskreciono ovlaštenje, uz saglasnost odbrane apelantice, da odredi vještaka u konkretnom slučaju. U tom smislu je naredbom suda za vještaka određen Sabahudin Huskić, kao vještak kriminalističke struke - podoblast vještačenje novca, dokumenata i rukopisa koji je sačinio nalaz i mišljenje koje je korišteno kao dokaz na glavnom pretresu. Pritom, Ustavni sud konstatuje da se radilo o vještaku čiji opis poslova uključuje i vještačenje rukopisa. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, a i samih navoda apelacije, proizlazi da odbrana apelantice nije bila zadovoljna sa ličnošću navedenog vještaka (nedovoljno iskusan i nestručan) i sa samim nalazom i mišljenjem koje je on sačinio, zbog čega je ista predložila da se provede novo vještačenje po vještaku grafološke struke. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo iz razloga jer je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. Nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštivanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, odbrani kako bi realizovala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. U konkretnom slučaju, upravo je na prijedlog odbrane (a ne optužbe) određeno predmetno vještačenje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da to pravo nije apsolutno i oblici u kojima obrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda). S obzirom na navedene stavove, a imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud suprotno tvrdnjama apelantice ne nalazi proizvoljnost, prije svega, u obrazloženju osporene prvostepene presude da činjenica da je navedeni vještak upisan u imenik vještaka 2017. godine ne može a priori upućivati na sumnju u njegovu stručnost koja se ima cijeniti isključivo u kontekstu nalaza i mišljenja tog vještaka. Isto tako, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim ni stav Kantonalnog suda da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka stručan i jasan, odnosno da se ne radi o nezakonitom dokazu kako je to zaključio Vrhovni sud, obrazlažući žalbeni prigovor u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kriminalističke struke (vidi tač. 6, 10. i 17. ove Odluke). Stoga, a s obzirom na prednji zaključak, Ustavni sud smatra da odbijanjem prijedloga odbrane apelantice za (novo-ponovno) grafološko vještačenje nije povrijeđeno ni njeno pravo na odbranu u konvencijskom smislu, a kojim je ujedno obuhvaćen princip jednakosti stranaka u postupku u smislu primjene člana 15. i člana 312. stav (1) tačka d) ZKP FBiH. Ovo iz razloga, jer iz obrazloženja osporene prvostepene presude nesporno proizlazi da je navedeni vještak kriminalističke struke-podoblast vještačenje novca, dokumenata i rukopisa saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu (uz saglasnost odbrane apelantice), u odnosu na kojeg je odbrani apelantice pružena mogućnost da ga (unakrsno) ispita i postavi mu sva pitanja od relevantnog značaja, odnosno ospori bilo koju tvrdnju, tj. činjenicu sadržanu u nalazu i mišljenju tog vještaka. Pritom, Ustavni sud ima u vidu i da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka saglasan i sa drugim dokazima kojima je sud poklonio vjeru. Dakle, krivica apelantice nije samo i isključivo zasnovana na navedenom nalazu i mišljenju vještaka kriminalističke struke.
42. Isto tako, Ustavni sud (u svjetlu navoda o zakonitosti dokaza) ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženjima osporenih odluka kada su u pitanju prigovori odbrane apelantice koji se odnose na zakonitost i stručnost nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (Almira Lipovače), uz argumentaciju da se predmetno vještačenje trebalo provesti po ličnom pristupu tog vještaka u prostorije preduzeća ŠPD i da je tome trebalo prethoditi sređivanje knjigovodstva navedenog društva. S tim u vezi se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim stav Vrhovnog suda da niti jednom odredbom ZKP FBiH nije propisana isključivo obaveza vještaka da tokom vještačenja pristupa u prostorije društva, posebno u situaciji kada mu je bila dostupna sva finansijska i knjigovodstvena dokumentacija na osnovu koje je sačinio nalaz i mišljenje. U tom smislu, nema proizvoljnosti ni u stavu Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene presude da se u konkretnom slučaju nema mjesta primijeni odredbe člana 125. (stav 2) ZKP FBiH, koja je u ZKP-u propisana kao mogućnost. Konačno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u prihvatanju kao (zakonitih) dokaza od strane Kantonalnog suda i izvođenju istih kao dokaz optužbe na glavnom pretresu, a koji se tiču rada komisije koju je formirala uprava oštećenog ŠPD radi kontrole rada apelantice. Ovo iz razloga, kako je to naveo Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude, što su ti dokazi cijenjeni u kontekstu utvrđenja da su označeni svjedoci (koji su saslušani na glavnom pretresu) bili članovi navedene komisije i njihovih zadataka, a ne kao dokaz pri utvrđivanju da li je apelantica učinila radnje koje joj se optužnicom stavljaju na teret.
43. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelantica je ukazla i da su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorišući i ne ocjenjujući ostale dokaze, iz kojih se ne može sa sigurnošću utvrditi da je ona učestvovala u inkriminisanim radnjama koje su joj stavljene na teret. Ovim navodima se, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje pištivanje principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je kazneni sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika.
44. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud prije svega zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala odbrana apelantice. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost vještačenja u konkretnom slučaju, Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se nalazi i mišljenja označenih vještaka cijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih proturječnosti proizašlih iz sadržaja tih nalaza i mišljenja u svjetlu ostalih izvedenih dokaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima označenih svjedoka, te prigovorima odbrane u vezi stručnosti (kredibiliteta) označenih vještaka i istinitosti njihovih nalaza i mišljenja. Redovni sudovi su kako nalaze i mišljenja označenih vještaka, tako i iskaze koje su oni dali zajedno sa ostalim svjedocima na glavnom pretresu, detaljno analizirali i dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je apelantica upravo osoba koja je kao izvršilac počinila inkriminisane radnje, koje su joj stavljene na teret (neplaćeni iznos od kupaca nije blagajnički prikazala niti je novac faktički položila u blagajnu društva ni na transakcijski račun ŠPD) u kontekstu nastupjele posljedice (pribavljanja protivpravne imovinske koristi koja prelazi novčani iznos od 50.000,00 KM), a za koje radnje je u konačnici oglašena krivom za produženo krivično djelo Pronevjera u službi. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelantice da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da ona i njen branilac pobijaju sadržaj sih izvedenih dokaza sa glavnog pretresa. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem istinitosti istih kao i same krivičnopravne odgovornosti apelantice, tj. njene krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušana u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
45. S druge strane, Ustavni sud suprotno tvrdnjama apelantice zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori odbrane apelantice od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je odbrana apelantice isticala kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene zakonitosti i kvalitete pojedinih dokaza.
46. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju produženog krivičnog djela Pronevjera u službi iz člana 384. stav (3) u vezi sa stavom (1), koje je apelantici stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđena, isključivo u kontekstu njenih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanticu, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila u konvencijskom smislu ograničena i dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da joj je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelantice nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.
47. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelantica, u svjetlu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, ukazala i na nedostavljanje, odnosno neblagovremeno dostavljanje materijalne dokumentacije tokom predmetnog postupka, a na osnovu koje je kako to navodi osuđena za predmetno krivično djelo. Ovim navodima se, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštivanja garancija obuhvaćenih članom 6. stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije u kontekstu obavještavanja o prirodi i uzroku optužbe, odnosno pružanja dovoljno informacija radi pripreme pravilne odbrane (pitanje mogućnosti i vremena). Međutim, iz stanja spisa predmeta i obrazloženja osporenih odluka, proizlazi da je ove navode-prigovore apelantica po prvi put istakla u postupku pred Ustavnim sudom, uslijed čega su isti očigledno neosnovani, jer ih apelantica ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizirala ova pitanja uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Prema tome, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da je apelantica, ukoliko je takve prigovore željela sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morala ih je, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti apelantice, istoj nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je odbrana apelantice imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da iznosi i predlaže dokaze, kao i da osporava kako nalaze i mišljenja vještaka kriminalističke i finansijske struke, tako i iskaze svjedoka, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelantica počinila krivično djelo Pronevjera u službi iz člana 384. stav (3) u vezi sa stavom (1) u vezi sa članom 55. KZ FBiH. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelantice, uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić