Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1547/21 (A. H.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mjenica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1547/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1547/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Asmir Hadžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asmir Hadžić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli broj 126 0 I 040820 20 Gž od 10. ožujka 2021. godine, Rješenja Općinskoga suda u Lukavcu broj 126 0 I 040820 19 I 2 od 13. listopada 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Tuzli broj I 2074/05 od 22. lipnja 2005.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asmir Hadžić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 6. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 I 040820 20 Gž od 10. ožujka 2021. godine, Rješenja Općinskoga suda u Lukavcu broj 126 0 I 040820 19 I 2 od 13. listopada 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Tuzli broj I 2074/05 od 22. lipnja 2005. godine.
2. Rješenjem o ovrsi Općinskoga suda u Tuzli od 22. lipnja 2005. godine, na prijedlog tražitelja ovrhe („Union banka“ d.d. Sarajevo), određena je ovrha na temelju mjenice od 19. srpnja 2002. godine, dospjele na plaćanje 25. prosinca 2003. godine, protiv ovršenika (apelant, Z.M., S.A. i M.P.) radi solidarne isplate određenoga iznosa.
3. Rješenjem Općinskoga suda u Lukavcu od 13. listopada 2020. godine odbačen je prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o ovrsi Općinskoga suda u Tuzli od 22. lipnja 2005. godine.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnoga suda od 10. ožujka 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je Općinski sud u Tuzli donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – mjenice sa protestom određenoga serijskoga broja, koje je apelant osobno zaprimio 1. srpnja 2005. godine, da na isto nije ulagao prigovor, pa je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno 12. srpnja 2005. godine. Kantonalni je sud istakao da kako sud rješenje o ovrsi nije mogao dostaviti poslodavcu apelanta („Agamont“ d.o.o. Tuzla), jer je pismeno vraćeno sa naznakom „nepoznat“, Općinski je sud u Lukavcu zaključkom od 6. svibnja 2020. godine pozvao tražitelja ovrhe da dostavi točnu adresu poslodavca ili da predloži drugi predmet i sredstvo ovrhe, te da je tražitelj ovrhe dostavio podatak da je apelant djelatnikom „Bosmark Leather“ d.o.o. Lukavac, pa je pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi 20. srpnja 2020. godine dostavljeno poslodavcu apelanta na provođenje. Kantonalni je sud istakao da je, nasuprot prizivnim navodim apelanta, ovakvo postupanje Općinskoga suda u Lukavcu pravilno i zakonito, jer apelant zanemaruje da je u smislu odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o ovršnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZOP) rješenje o ovrsi djeluje i prema drugome poslodavcu kod kojega dužnik stupa na rad, i to od dana kada je tomu poslodavcu dostavljeno rješenje o ovrsi. Kantonalni je sud istakao da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi određeno provođenje prinudnoga izvršenja na plaći apelanta, pa to što apelant nije djelatnikom kod poslodavca koji je označen u prijedlogu za ovrhu, nije smetanja da se ovrha provodi na plaći koju ostvaruje kod drugoga poslodavca. Kantonalni je sud istakao da kako je apelant zaprimio osobno rješenje o ovrsi 1. srpnja 2005. godine, pa kako je prigovor podnio sudu 12. kolovoza 2020. godine (nakon što je od poslodavca obaviješten da je isto stiglo na provođenje), to je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da prigovor nije izjavljen u zakonskome roku od 8 dana od dana primitka rješenja, prema odredbi čl. 12. st. 3. ZOP, niti se ovaj zakonski rok može produžavati do dana kada je apelant od svojega poslodavca obaviješten da je sud dostavio rješenje o ovrsi na provođenje.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, istječući kako mu rješenje o ovrsi nikada nije niti dostavljeno, shodno čemu nije ranije mogao podnijeti prigovor.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić