Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/21 (B. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1638/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1638/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Borka Krunić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Borka Krunić protiv Presude Okružnoga suda u Doboju broj 86 0 Mal 052843 21 Gž od 26. veljače 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Mal 052843 19 Mal od 23. listopada 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Borka Krunić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žabara Donjeg, koju zastupa Mirko Simić odvjetnik iz Brčkog, podnijela je 10. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okruni sud) broj 86 0 Mal 052843 21 Gž od 26. veljače 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 Mal 052843 19 Mal od 23. listopada 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (Fond MIO/PIO Republike Srpske) i obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelantica bila korisnik obiteljske mirovine zajedno sa maloljetnom djecom - sinovima A.K. i M.K. na temelju rješenja tužitelja od 8. svibnja 1996. godine (kojim im je priznato pravo na obiteljsku mirovinu kao članovima obitelji poginulog Lj.K.), te da je apelantici na ime porodične mirovine u razdoblju od 1996. do 2010. godine isplaćen iznos veći u odnosu na rješenja koja je donosio tužitelj. Međutim, naveo je da je bila sporna pasivna legitimacija apelantice i zastarjelost predmetnog potraživanje tužitelja prema apelantici. Imajući u vidu nesporne činjenice kao i rezultat izvedenih dokaza (rješenja tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke), naveo je da je prvostupanjski sud primjenom odredaba članaka 219, 183. i 227. Zakona o PIO, kao i odredaba članaka 210, 366, 370, 371, 387. i 392. u svezi s člankom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti utemeljen. U svezi s tim, ukazao je da iz odredbe članka 219. Zakona o PIO proizlazi da je osiguranik kome je na teret sredstava penzijskog i invalidskog osiguranja izvršena isplata na koju nije imao pravo po ovom zakonu, obavezan vratiti Fondu primljeni iznos, između ostalog i ukoliko je koristio pravo zbog toga što nije prijavio promjene koje utiču na gubitak ili obim prava, a znao je ili je morao znati za te promjene. Dalje je ukazao da je člankom 183. stavak 1. istog zakona propisano da je korisnik prava iz PIO obavezan da u roku od 8 dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje ili obim prava. Okružni sud je istakao da je apelantica u spornom razdoblju primala mirovinu u većem iznosu, pri čemu je do navedene preplate došlo zbog toga što je apelantica prilikom podnošenja zahtjeva za mirovinu tužitelju prešutjela činjenicu da se nalazila u radnom odnosu, te iz razloga što je propustila obavijestiti tužitelja da je njenim sinovima prestalo redovito školovanje. Dakle, istakao je da je navedeno postupanje apelantice u suprotnosti sa zakonskom obavezom prijavljivanja svake činjenice koja je od utjecaja na korištenje ili opseg prava u roku od osam dana, sa kojom je ona bila upoznata obzirom na sadržaj rješenja od 8. svibnja 1996. godine (druga strana, pasus 5). Kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju na temelju materijalnih dokaza iz spisa, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je tužitelj u spornom razdoblju isplatio apelantici veći iznos obiteljske mirovine od onog koji bi njoj i njenoj djeci po rješenjima tužitelja pripadao, Okružni sud je istakao da je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom obavezao apelanticu da tužitelju vrati preplaćeni utuženi iznos. Također, istakao je da je pravilno stajalište prvostupanjskoga suda da je neutemeljen prigovor zastare predmetnog potraživanja jer je apelantica svojim podneskom od 7. studenog 2013. godine priznala dugovanje prema tužitelju, tražeći da joj se odobri da dugovanje plati u 36 rata. U svezi s tim, Okružni sud je istakao da je priznavanjem zastarjele obaveze obligacioni odnos vraćen u stanje u kome se nalazio prije početka tijeka zastarjelosti, pa je zastrani rok u predmetnom slučaju počeo teći iznova. Kako je tužba podnesena sudu 2. prosinca 2019. godine, istakao je da nije prošao rok od 10 godina koji ima u vidu članka 370. ZOO. Konačno, istakao je da prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio niti prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelantice, budući da se rješenja tužitelja odnose i na apelanticu kojoj je priznato pravo na obiteljsku mirovinu zajedno s njenom djecom.

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru zastare i pasivne legitimacije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1638/21 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio