Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1975/21 (I. J.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Stjecanje bez osnova
- Smetanje posjeda
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1975/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1975/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibrahim Jašarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Jašarević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 024558 20 Rev od 3. marta 2021. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 024558 19 Gž od 4. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024558 17 P od 20. juna 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 3. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 024558 20 Rev od 3. marta 2021. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 024558 19 Gž od 4. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024558 17 P od 20. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezana je tužena (G.K.) da apelantu preda u miran i nesmetan posjed, slobodne od ljudi i stvari, zemljišnoknjižnu parcelu i porodičnu kuću (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) (pobliže označene izrekom prvostepene presude). Usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljke, te je obavezan apelant da joj vrati iznos od 16.700,00 KM, kao i da joj, na ime izvedenih građevinskih i zanatskih radova na predmetnim nekretninama, isplati iznos od 62.571,58 KM, shodno nalazu vještaka građevinske struke od 17. januara 2019. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženoj-protivtužiteljki naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su parnične stranke 19. maja 2011. godine sačinile pismeno koje su nazvale ugovor, koji su potpisali tužena kao kupac, apelant kao prodavač i D.G. kao svjedok, u kome se navodi da apelant prodaje tuženoj devastiranu kuću na parceli 750 m2, bez uslova za stanovanje, da kuća nema vodu, struju, prozore ni vrata. Dalje, da je dogovoreno da će kupac kuću dovesti u stanje za boravak, odnosno plaćati sve priključke, tj. struju i vodu, a da će cijena koja je dogovorena za nekretnine u takvom stanju (u iznosu od 40.000,00 KM) biti isplaćena u ratama koje će se naknadno dogovoriti, te da će se isplata obaviti „kada budu papiri čisti“, tj. kad se stvori uslov za prijepis. Takođe, da je tužena za nekretninu dala apelantu kaparu u iznosu od 16.700,00 KM. Vrhovni sud je naveo da, mada po svom sadržaju predmetni ugovor predstavlja predugovor, isti ne proizvodi pravno dejstvo s obzirom da, shodno odredbama člana 45. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. Vrhovni sud je naveo da je prednje slučaj u konkretnom predmetu, imajući u vidu odredbe člana 68. st. (1) i (2) Zakona o notarima kojima je, pod prijetnjom ništavosti pravnog posla, propisana obavezna notarska obrada za pravni posao čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva.
4. Vrhovni sud je dalje naveo da neosnovano apelant prigovara da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu kada je odbijen njegov prijedlog na ročištu za glavnu raspravu da postavi tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu i da je sud morao prihvatiti postavljanje takvog zahtjeva kada je već na pripremnom ročištu usvojio prijedlog apelanta za provođenje vještačenja po vještaku ekonomske struke. Vrhovni sud je naveo da je takav prijedlog za preinačenje tužbe, isticanjem novog tužbenog zahtjeva uz postojeći, apelant stavio na ročištu za glavnu raspravu, a tužena se preinačenju protivila, pa je prvostepeni sud (bez obzira što je po prijedlogu apelanta odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke), pravilno ovakvo preinačenje tužbe odbio. Vrhovni sud je naveo da za dozvoljavanje preinačenja tužbe na ročištu za glavnu raspravu, kada se tuženi protivi preinačenju, moraju biti kumulativno ispunjeni svi uslovi iz odredbi člana 57. stav (4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u konkretnom slučaju nije bio ispunjen uslov da apelant tužbu nije bez svoje krivice mogao preinačiti ranije.
5. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužena bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina, jer je iste koristila po osnovu pismene saglasnosti apelanta date u ugovoru od 19. maja 2011. godine, te da su neosnovani navodi revizije da je tužena opremala kuću izvan okvira dovođenja u stanje potrebno za boravak u kući. Vrhovni sud je naveo da su se, naime, stranke saglasile o kupoprodaji nekretnine (koja je odgođena u pogledu isplate kupoprodajne cijene), zbog čega se apelant saglasio da tužena uđe u posjed nekretnina i izvede radove koji su potrebni da nekretnine dovede u stanje potrebno za boravak (pri čemu je stanje kuće konstatovano u ugovoru bilo od značaja za postizanje saglasnosti o visini kupoprodajne cijene). Vrhovni sud je naveo da se, stoga, činjenica koji su radovi potrebni da se nekretnina dovede u stanje „potrebno za boravak“ ne tiče prodavača, koga zanima kupoprodajna cijena, već kupca koji prema svojim standardima i mogućnostima uređuje nekretninu koju kupuje onako kako to njemu odgovara. Vrhovni sud je dalje naveo da, kako namjeravana kupoprodaja nije bila realizovana, apelant je imao pravo da traži da mu se stvar vrati u posjed, kom zahtjevu je i udovoljeno, dok je tužena (kao savjestan držalac stvari, u smislu odredbi člana 129. Zakona o stvarnim pravima) imala pravo da traži naknadu nužnih troškova za održavanje stvari i naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Vrhovni sud je takođe naveo da o tome u kakvom stanju je bila predmetna kuća govore i prednje konstatacija stranaka u ugovoru od 19. maja 2011. godine, te da je apelantu bilo poznato koje radove je tužena izvela, tim prije što je kapara plaćana u ratama od 2011. godine do 2014. godine, te što su i kod upravnog organa u postupku izdavanja odobrenja za legalizaciju 22. maja 2015. godine obje stranke izjavile da je tužena uselila, da koristi objekat i da nema spornih pitanja među njima. Vrhovni sud je naveo da je, prema tome, pravilan zaključak nižestepenih sudova da je na predmetnoj kući postojala potreba za izvođenjem radova i da su izvedeni građevinski i zanatski radovi, što su potvrdili i saslušani svjedoci koji su učestvovali u njihovom izvođenju (N.P., S.S. i N.A.), a građevinska vrijednost tih radova prema nalazu vještaka građevinske struke iznosi 62.571,58 KM. Vrhovni sud je naveo da iz prednjeg proizlazi, dakle, da je tužena kao savjesni posjednik vršila ulaganja u nekretnine apelanta izvodeći radove koji su bili nužni i korisni, jer je njima vrijednost stvari povećana u visini tih ulaganja. Vrhovni sud je naveo da, pored toga, kod činjenice da je zaključeni ugovor od 19. maja 2011. godine bez dejstva, da je tužena po istom isplatila apelantu i kaparu u iznosu od 16.700,00 KM, da apelant traži predaju u posjed nekretnina, pravilno je usvojen i zahtjev za vraćanje datog dijela kupoprodajne cijene od 16.700,00 KM, shodno odredbama člana 210. u vezi sa članom 214. ZOO, jer je prestankom korištenja predmetnih nekretnina došlo do neosnovanog bogaćenja apelanta na račun tužene. Apelacioni navodi
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da mu je nezakonito uskraćeno pravo da postavi zahtjev za izgubljenu zaradu, iako je na navedene okolnosti dopušteno vještačenje. Dalje navodi da u konačnici nije obrazloženo na osnovu čega je zapravo usvojen protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljke (jer se uopšte ne zna na osnovu čega je apelant obavezan da tuženoj-protivtužiteljki isplati dosuđene iznose). Apelant takođe ističe da je za predmetni ugovor o kupoprodaji utvrđeno da je ništav, te da je u istom navedeno da tužena može (samo) ući u kuću i sebi stvoriti uslove za stanovanje, pa onda nije jasno, niti je obrazloženo, zbog čega je bilo potrebno vršiti ulaganja u iznosu od 62.571,58 KM, te zbog čega su predmetna ulaganja bila nužna i korisna.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o stvarnim pravima, u svojoj odluci dao jasno obrazloženje za svoj zaključak da su pravilno nižestepeni sudovi obavezali apelanta da vrati tuženoj iznos dat na ime kapare, te da joj isplati određeni novčani iznos na ime izvedenih građevinskih i zanatskih radova na predmetnoj nekretnini, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivanjem na relevantne odredbe ZPP, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za preinačenje tužbe, slijedom čega je ocijenio kao neosnovane apelantove navode da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu (kada je odbijen njegov prijedlog da postavi tužbeni zahtjev za izgubljenu zaradu), a Ustavni sud takvo obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić