Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-518/20 (D. S. i drugi)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ratni zločin
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-518/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 518/20, rješavajući apelacije Darka Savića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Valerija Galić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Darka Savića, Dragana Pokrajca, Branka Šestića, Dušana Debeljaka i Vlade Budaka podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021326 19 Kž od 10. decembra 2019.

godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Savić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021326 19 Kž od 10. decembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine. Apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 518/20.

2. Dragan Pokrajac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 21. marta 2020. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda kao i apelant Savić. Apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 1125/20.

3. Branko Šestić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 21. marta 2020. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda kao i apelant Savić. Apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 1138/20.

4. Dušan Debeljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. marta 2020. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda kao i apelant Savić. Apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 1191/20.

5. Vlado Budak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. marta 2020. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda kao i apelant Savić. Apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 1192/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom

6. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

7. Ustavni sud je na sjednici održanoj 11. marta 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 518/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta Savića za donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud je na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1125/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta Pokrajca za donošenje privremene mjere.

9. Ustavni sud je na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1138/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata Šestića i Budaka za donošenje privremene mjere.

10. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 518/20, AP 1125/20, AP 1138/20, AP 1191/20 i AP 1192/20 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 518/20.

III.Činjenično stanje

11. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 021326 17 K od 6. marta 2019. godine apelanti su proglašeni krivim da su, postupajući na način pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava sadržana u članu 3 stav 1 tačka 1) pod a) i c) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine („Službeni list Federativne Narodne Republike Jugoslavije" broj 24/50) i članu 13 stav 2 u vezi sa članom 4 stav 2 tač. a) i e) Dopunskog protokola uz navedenu Konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine - Protokol II („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije -Međunarodni ugovori" broj 16/78), za vrijeme oružanog sukoba koji se u vremenu od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske, s jedne strane, i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, s druge strane, tokom 1993. i 1994. godine u Prnjavoru, kao pripadnici aktivnog i rezervnog sastava tadašnje Stanice javne bezbjednosti Prnjavor, prema civilnim licima bošnjačke nacionalnosti, koji nisu pripadali nijednoj vojnoj formaciji, niti su neposredno učestvovali u neprijateljstvima, svjesno i voljno izvršili povrede tjelesnog integriteta njihovim fizičkim zlostavljanjem, nečovječno postupali vršeći povredu njihovog ličnog dostojanstva, te primijenili mjere zastrašivanja, dakle, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava narušili tjelesni integritet, nečovječno postupali, te primijenili mjere zastrašivanja prema civilnim licima, čime su kao saučesnici izvršili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa su osuđeni na kazne zatvora, i to apelant Savić u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, apelant Pokrajac u trajanju od jedne godine, apelant Šestić u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, apelant Debeljak u trajanju od jedne godine, te apelant Budak u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnica protiv apelanata potvrđena 9. oktobra 2017. godine, kao i da su se apelanti na ročištu radi izjašnjenja o krivici izjasnili da nisu krivi. Navedeno je i da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe, i to saslušanjem svjedoka i uvidom u materijalne dokaze, označene u presudi. Takođe, sprovedeni su dokazi odbrane za svakog apelanta pojedinačno, označeni u presudi. Navedeno je da je sud odbio prijedlog apelanta Savića da se u spis kao materijalni dokaz uloži ovjerena izjava svjedoka (ovjerena u opštini), jer je sud utvrdio da izjavu od svjedoka nije uzelo ovlašćeno lice, niti je svjedok prilikom davanja navedenog iskaza propisno poučen u smislu odredbe člana 151 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Takođe, u skladu sa članom 278 stav 2 ZKPRS, sud je odbio prijedlog apelanta Savića da se u svojstvu svjedoka sasluša Radiša Rodić na okolnosti nastanka ožiljka na licu optuženog Savića, jer navedena okolnost nema značaja za predmet, pri čemu je ukazano da sud svoja utvrđenja i nije bazirao na toj činjenici.

14. Sud je ukazao da su apelanti prigovarali svim zapisnicima o saslušanju svjedoka tokom istrage koji su sprovedeni kao dokaz, tvrdeći da su nezakonito sačinjeni jer u njima nisu navedena pitanja koja su svjedocima postavljana. Takođe, za zapisnike koji su sačinjeni tokom 2004. i 2005. godine prigovarano je da ne sadrže sve pouke svjedocima, odnosno da niti jedan svjedok nije poučen u skladu sa članom 148 ZKPRS, te da je njihovo saslušanje obavljeno suprotno odredbama člana 151 ZKPRS. Sud je te prigovore odbio kao neosnovane jer u situaciji kada su svjedoci prilikom saslušanja propisno upozoreni u skladu sa tada važećim ZKP, sama činjenica da u zaglavlju zapisnika nisu navedene okolnosti o kojima je svjedok svjedočio ne utiče na zakonitost navedenog zapisnika. Dalje, sud je našao neosnovanima prigovore apelanata da se u navedenim slučajevima radi o prikupljanju izjava od lica u vidu informacija u skladu sa odredbom člana 227 stav 2 ZKPRS, odnosno člana 219 stav 2 tada važećeg ZKPRS („Službeni glasnik RS" broj 50/03) u kojem slučaju ta lica ne moraju dati nikakvu izjavu, niti odgovarati na pitanja koja im ovlašćeno službeno lice postavlja osim davanja ličnih podataka. Ukazano je da su u konkretnom slučaju ovlašćena službena lica postupala shodno članu 219 stav 3 tada važećeg ZKPRS, a njihovo postupanje prilikom saslušanja svjedoka je bilo u skladu sa članom 150 ZKPRS u kojem je propisano da se zapisnici o prikupljenim obavještenjima mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Sud je našao da su paušalni navodi apelanata da su nezakoniti svi zapisnici o saslušanju svjedoka kada su prilikom njihovog sačinjavanja svjedocima predočavani zapisnici o ranijem saslušanju zbog toga što nije ukazano na konkretnu zakonsku normu koja navedeno postupanje zabranjuje, niti je obrazloženo kakve je konkretne posljedice navedeno postupanje moglo proizvesti. Međutim, sud je naglasio da navedeno postupanje može uticati na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka sa takvih zapisnika, pa je navedene iskaze ocijenio sa posebnom pažnjom. Ukazano je da činjenica da u zapisniku o saslušanju svjedoka nisu navedena pitanja koja su eventualno svjedoku postavljana svakako ne znači da je taj zapisnik nezakonit. Naime, svjedoci prilikom saslušanja iznose sve što im je poznato i pitanja se postavljaju radi razjašnjenja, dopune ili provjeravanja nerazjašnjenih tvrdnji. Navedeni svjedoci su na glavnom pretresu neposredno saslušani i postojala je mogućnost da svjedoke unakrsno ispita odbrana, što je i učinjeno. Takođe, navedeno je da je sud našao neosnovanima prigovore da zapisnici sačinjeni tokom 2004. i 2005. godine ne sadrže sve nužne pouke svjedocima. Ukazano je da je u odredbi člana 219 stav 2 tada važećeg ZKP izričito navedeno u kojem slučaju se zapisnici o prikupljenim obavještenjima mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku, a to je u slučaju kada prilikom prikupljanja izjava, ovlašćena službena lica postupe u skladu sa članom 142 ili 150 ZKPRS, pa s obzirom na to da su ovlašćena službena lica prilikom prikupljanja izjava od svjedoka u potpunosti postupila u skladu sa odredbom člana 150 ZKPRS, to se zapisnici o prikupljanju izjava od ovih svjedoka mogu upotrijebiti kao dokaz u ovom krivičnom postupku. U konkretnom slučaju ovlašćena službena lica su postupala po nalogu Tužilaštva, te su nakon toga i sačinila izvještaj o postupanju od 26. oktobra 2004. godine u kojemu su određeno navedene koje su sve radnje obavljene (uključujući saslušanje svjedoka). Sud je, takođe, ukazao da u tada važećem članu 150 stav 2 ZKPRS, za razliku od člana 151 stav 2 koji je važio u vrijeme donošenja predmetne presude, nije bilo propisano da će svjedok biti upozoren i da nije dužan odgovarati na pitanja previđena u članu 149 stav 1 (da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju) i da će se to upozorenje unijeti u zapisnik. Dalje, za zapisnik o saslušanju svjedoka Jasmina Odobašića od 3. septembra 2004. godine isticano je da je nezakonit zbog toga što zapisnik nije potpisao zapisničar. Ukazano je da je sud uvidom u sporni zapisnik utvrdio da je ta tvrdnja istinita, ali da je taj svjedok na glavnom pretresu potvrdio da je izjava na spornom zapisniku zaista njegova, a da odbrana nije pojasnila koje su eventualne posljedice proizašle iz navedenog propusta, zbog čega je sud našao da se navedeni prigovor ne može prihvatiti. Zbog istih razloga, sud je kao neosnovan odbio prigovor da je nezakonit zapisnik o saslušanju svjedoka Maide Plačo od 16. juna 2015. godine, jer u njemu nije navedeno da je sačinjen u bolnici. Naime, sud je našao da je navedena činjenica svakako trebalo da bude unesena u zapisnik, ali da navedeni propust ne povlači za sobom nezakonitost tog dokaza. Sud je posebno istakao da svoja činjenična utvrđenja i nije u odlučujućoj mjeri zasnovao na navedenim zapisnicima.

15. Dalje, ukazano je da je apelantima optužnicom stavljeno na teret krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. S obzirom da je to blanketno krivično djelo, prema optužnici, apelanti su kršili pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba prema civilima koji su zaštićeni međunarodnim humanitarnim pravom, konkretno postupali su protivno članu 3 stav 1 tačka 1 pod a) i c) Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, kao i članu 13 stav 2 u vezi sa članom 4 stav 2 tač. a) i e) Dopunskog protokola uz istu konvenciju od 8. juna 1977. godine. Pri tome izvršilac ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer povreda pravila međunarodnog prava predstavlja objektivni uslov kažnjivosti kojim je posebno određen karakter i okvir protivpravnosti ovog krivičnog djela (u tom smislu što djelo mora biti protivpravno i po međunarodnim pravilima). Za postojanje obilježja ovog krivičnog djela potrebno je da je ispunjeno kumulativno više uslova: da je postojao oružani sukob, da su žrtve civilno stanovništvo, da je počinilac pripadnik vojne formacije kao organizovane i da postoji uzročna veza između oružanog sukoba i posljedica koje se u konkretnom slučaju ogledaju u primjenjivanju mjera zastrašivanja, nečovječnom postupanju i narušavanju tjelesnog integriteta civilnih lica. Svi ti uslova moraju biti ispunjena da bi se djelo kvalifikovalo kao ratni zločin i u konkretnom slučaju Okružni sud je našao postojanje svih tih uslova. Dakle, bitno obilježje ovog krivičnog djela je postojanje okupacije, rata ili „oružanog sukoba". Po ocjeni suda, na području BiH u kritično vrijeme bio je oružani sukob između formacija bosanskohercegovačkih Srba, sa jedne strane, i bosanskohercegovačkih Muslimana-Bošnjaka i Hrvata, tj. njihovih oružanih formacija, sa druge strane. Naime, Predsjedništvo BiH je na sjednici 20. juna 1992. godine donijelo odluku o proglašenju ratnog stanja. Oružani sukob je trajao do 21. novembra 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Inkriminisane radnje apelanata događale su se upravo u vrijeme oružanog sukoba kada su civilna lica imala međunarodnu humanitarnu zaštitu, pa su njihove radnje ocijenjene u tom kontekstu.

16. Ocjenjujući status apelanata, utvrđeno je da su u kritično vrijeme bili u sastavu oružanih snaga, i to kao policijski službenici u tadašnjoj SJB Prnjavor. Apelanti Debeljak i Pokrajac su bili pripadnici aktivnog sastava policije, dok su ostali apelanti bili pripadnici rezervnog sastava policije. To je utvrđeno iz materijalnih dokaza označenih u presudi, pri čemu je istaknuto da navedeno nije sporila ni odbrana apelanata, a i iz iskaza svjedoka odbrane Perice Stanića, Dragana Mektića i Nenada Krajišnika (koji su u kritično vrijeme bili rukovodni radnici PS Prnjavor) utvrđeno je da su policijski službenici, pored svojih redovnih poslova, često odlazili i na ratišta.

17. Svi oštećeni u kritično vrijeme bili su civili i uživali su zaštitu međunarodnog humanitarnog prava. Naime, iz međusobno saglasnih izjava svih saslušanih svjedoka optužbe utvrđeno je da su oštećeni kritičnih prilika pretučeni u svojim porodičnim kućama, odnosno da su iz svojih kuća odvođeni u prostorije policije gdje su bili fizički i psihički zlostavljani. Oni su bili odjeveni u civilnu odjeću, nisu bili naoružani i nisu pružali bilo kakav otpor, zbog čega je nesporno utvrđen njihov status civila.

18. Nadalje, navedeno je da je sud u konkretnom slučaju imao zadatak utvrditi da li su predmetna djela izvršena u vezi sa oružanim sukobom, pri čemu se ne traži čvrsta uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i izvršenja krivičnog djela, već je potrebno da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na mogućnost izvršilaca da izvrše krivično djelo, njihovu oduku da ga izvrše i cilj izvršenja krivičnog djela. U tom smislu sud je imao u vidu status apelanata i svojstvo u kojemu su postupali, status oštećenih i činjenicu da li su izvršioci i oštećeni pripadali različitim etničkim grupama koje su bile suprotstavljene strane u sukobu. U konkretnom slučaju dolazak više naoružanih uniformisanih policijskih službenika (najčešće u kasnim večernjim satima) do porodičnih kuća oštećenih, njihovo protivpravno odvođenje u policijsku stanicu i fizičko i psihičko maltretiranje, bez ikakvog razloga i zakonskog osnova, navodi na zaključak da se takav slijed događaja teško može zamisliti osim u situaciji postojanja oružanog sukoba. Naime, svi oštećeni su pripadali manjinskom bošnjačkom stanovništvu, a što je apelantima kao policijskim službenicima svakako bilo poznato. Naposljetku, veliki broj inkriminacija se dogodio neposredno nakon 1. juna 1994. godine, kada je veliki broj boraca iz sela Smrtići stradao na ratištu u Vozući, pa su predmetna djela bila vid odmazde prema manjinskom bošnjačkom stanovništvu. Imajući u vidu navedeno, sud je nesporno došao do zaključka da postoji uzročna veza između oružanog sukoba i djela.

19. Dalje, sud je naveo da je činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 1 izreke presude (na štetu Jasmina Odobašića), prvenstveno utvrdio iz iskaza oštećenog Jasmina Odobašića i iskaza svjedoka Aide Odobašić, Alije Odobašića, Marije Stefanjuk, Sabine Softić i Esada Mehinovića, čije su izjave detaljno interpretirane na str. 23-26. presude. Ukazano je da je odbrana pokušala dovesti u sumnju iskaz oštećenog Jasmina Odobašića navodeći da on nije kritične prilike bio siguran u identitet optuženih, odnosno da je njihov identitet saznao od više (za sud) nepoznatih lica. Međutim, oštećeni je kategorično izjavio da je optužene i tada poznavao i prepoznao, ali da mu je iz opreza bila potrebna potvrda kako slučajno ne bi okrivio nekoga nevinog. On je pojasnio da je čak i odlazio u neposrednu blizinu policijske stanice u Prnjavoru, kako bi dodatno učvrstio svoje uvjerenje o identitetu optuženih, odnosno kako bi se ponovo sa njima susreo i vidio njihove reakcije. Pri tome Jasmin Odobašić je pred sudom pojasnio da apelanta Budaka poznaje još od prije rata, kao i da je poznavao i Savića, da se sjeća da je njegovom rođaku bio šef u tržišnoj inspekciji. Ukazano je da je pri donošenju predmetne odluke sud imao u vidu i iskaze svjedoka odbrane, kojima se osporavao kredibilitet svjedoka Jasmina Odobašića, ali je sud obrazložio zašto nije našao da je kredibilitet tog svjedoka poljuljan.

20. Dalje, Okružni sud je naveo da je činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 2 izreke presude (na štetu Alije i Aide Odobašić) utvrdio iz međusobno saglasnih iskaza oštećenih, te drugih svjedoka čije su izjave detaljno interpretirane na str. 27-30. presude. Sud je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka našavši da su međusobno saglasni, uvjerljivi i zbog toga što je sud stekao utisak da su iskreno svjedočili o događajima koje su preživjeli, odnosno vidjeli. Oštećeni Alija Odobašić je odranije poznavao apelante Budaka i Savića, pa je njihovo učešće u kritičnom događaju utvrđeno prvenstveno na osnovu njegove izjave.

21. Činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 3 izreke presude (na štetu Maide Plačo) sud je utvrdio iz uvjerljivog iskaza oštećene koji je detaljno interpretiran u presudi na str. 30-32. Istaknuto je da u nedostatku drugih dokaza domaće zakonodavstvo ne isključuje mogućnost dokazivanja i najtežih krivičnih djela svjedočenjem samo jednog lica. Navedeni iskaz mora biti sam po sebi dovoljno jasan, logičan i uvjerljiv, mora biti potkrijepljen nizom detalja na osnovu kojih bi bilo moguće razlikovati stvarno doživljene događaje od, takođe, mogućih, izmišljenih i nadograđenih činjeničnih konstrukcija. Naposljetku, taj iskaz morao bi biti potvrđen makar i malobrojnim preostalim posrednim dokazima, koji moraju govoriti u prilog vjerodostojnosti onoga o čemu svjedok govori. U vezi s navedenim, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju iskaz oštećene logičan i uvjerljiv. Oštećena je jasno identifikovala optužene, pri čemu se određeno izjašnjavala koje radnje je koji od optuženih prema njoj preduzimao. Tokom unakrsnog ispitivanja odbrana je pokušala baciti sumnju na njen iskaz predočavajući joj sporadične razlike u njenim iskazima sa glavnog pretresa i iz istrage, ali oštećena je navedene razlike pojasnila time što je od kritičnog događaja prošao veliki vremenski period, te da prilikom saslušanja u istrazi nije kod sebe imala svoje zabilješke u kojima je određeno navela šta se kritične noći događalo, odnosno šta joj je ko od optuženih rekao. Osim toga, sud je naveo da je iskaz oštećene u mjeri koliko je to bilo moguće potkrijepljen iskazima svjedoka odbrane Dragana Mektića i iskazom koji je apelant Debeljak dao u svojstvu svjedoka.

22. Činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 4 izreke presude (na štetu Zulfe Dervišića) sud je utvrdio iz zapisnika o saslušanju svjedoka Zulfe Dervišića u PS Prnjavor broj 10-02/2-3928/04 od 27. septembra 2004. godine, kao i iskaza svjedoka Ibrahima Dervišića, Jasmine Dervišić i Rešada Imamovića. Navedeno je da je, na osnovu člana 288 stav 2 ZKPRS, na glavnom pretresu pročitan navedeni zapisnik o saslušanju oštećenog Zulfe Dervišića jer je umro, pa je njegov dolazak pred sud bio nemoguć. Navedene iskaze sud je detaljno interpretirao na str. 35-38. presude. Dalje, ukazano je da, kada je u pitanju identitet lica koja su kritične prilike izvršila zabranjene radnje prema oštećenom Dervišiću, sud je imao u vidu da je pravo na ispitivanje svjedoka optužbe jedno od minimalnih prava odbrane kojima se jamči pravo na pravičan postupak zajamčen članom 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. U tom smislu Evropski sud je razvio standard važnosti dokaza, koji se sastoji u sljedećem: „Prava odbrane ograničena su u mjeri koja je inkompatibilna s garancijama iz člana 6 ako se osuda temelji jedino ili u odlučujućoj mjeri na izjavi svjedoka kojeg optuženi nije imao prilike ispitati ili dati ispitati, bilo tokom istrage ili na raspravi." S obzirom na navedeno, sud je u konkretnom slučaju utvrdio da su optuženi Janković i apelant Šestić kritične prilike izvršili radnje na štetu oštećenog Dervišića, jer su svjedoci Jasmina Dervišić i Ibrahim Dervišić potvrdili navode oštećenog da su upravo oni učestvovali u njegovom fizičkom maltretiranju. Takođe, svjedok Rešad Imamović je pred sudom izjavio da on „zna dobro" da je oštećenog kritične prilike fizički maltretirao i apelant Šestić, jer je on dolazio da oduzme oružje od njegovog šurjaka Zulfe Dervišića. Svjedok Jasmina Dervišić je pred sudom potvrdila identitet apelanta Šestića. Sud je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka našavši da su međusobno saglasni i da čine jednu logičnu cjelinu. Pri tome sud nije našao niti jedan objektivan razlog zbog čega bi navedeni svjedoci lažno teretili apelante. Dalje, navedeno je da je ocijenjen i iskaz svjedoka odbrane Mladena Petrovića, koji je izjavio da mu je u ljeto 1994. godine oštećeni Zulfo Dervišić pričao da su ga pretukli „oni njegovi", te da je tom prilikom pominjao i „Džegera". Sud nije poklonio vjeru iskazu tog svjedoka, jer je našao da nije logično da se oštećeni neposredno nakon kritičnog događaja, u ratnim uslovima, povjerava policijskom službeniku Mladenu Petroviću o tome ko ga je od njegovih kolega istukao. Takvom zaključku suda pridonijela je i izjava svjedoka Rešada Imamovića, koji je izjavio da oštećeni Zulfo Dervišić nikome nije pričao o kritičnom događaju i o tome ko ga je istukao.

23. Činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 5 presude (na štetu Abdulaha Mehinovića) sud je utvrdio iz iskaza oštećenog Abdulaha Mehinovića, kao i iskaza svjedoka Samira Šabića, Hasana Sipića i Željka Lazića, čije su izjave interpretirane na str. 38-40. presude. Ukazano je da je, na osnovu člana 288 stav 2 ZKPRS, na glavnom pretresu pročitan zapisnik o saslušanju oštećenog Abdulaha Mehinovića u CJB Banja Luka broj 10-02/3824/04 od 21. septembra 2004. godine, jer je oštećeni umro pa je njegov dolazak pred sud bio nemoguć, kao i da je sud iskaz oštećenog Abdulaha Mehinovića doveo u vezu sa iskazima svjedoka Samira Šabića, Hasana Sipića i Željka Lazića. Iskazima navedenih svjedoka u bitnom je potvrđen iskaz oštećenog, njihovi iskazi su u vremenskoprostornom smislu međusobno povezani i čine jednu logičnu cjelinu. Po stavu suda, oštećeni Abdulah Mehinović je poznavao apelante, jer je dao dovoljno podataka za njihovu identifikaciju.

24. Činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 7 izreke presude (na štetu Rešada Imamovića) sud je utvrdio iz iskaza oštećenog Rešada Imamovića i iskaza svjedoka Emine Imamović, čiji su iskazi opisani na str. 43. i 44. presude. Dakle, sud je, ocjenjujući pojedinačno iskaze oštećenog Imamovića i svjedoka Emine Imamović i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je apelant Pokrajac izvršio zabranjene radnje na štetu oštećenog. Po stavu Okružnog suda, oštećeni je uvjerljivo opisao kritični događaj, a u bitnom je navedeni iskaz potvrdila i svjedok Emina Imamović. Sud je prilikom svjedočenja oštećenog stekao utisak da je, pričajući o apelantu Pokrajcu, pričao o licu koje je zaista poznavao pri čemu je naveo da je i otac optuženog bio policajac (što je u svom iskazu potvrdio optuženi Dragan Pokrajac). Dakle, sud je poklonio vjeru iskazima Rešada Imamovića i Emine Imamović nalazeći da su oni uvjerljivi i logični, te da su navedeni svjedoci iskreno, bez dodavanja „kriminalne količine", pred sudom ispričali događaje koje su preživjeli. Dalje, navedeno je da je sud ocijenio i iskaz apelanta Pokrajca koji je negirao izvršenje djela na štetu Rešada Imamovića, kao i iskaz svjedoka odbrane Željka Jokića, ali tim iskazima sud nije poklonio vjeru. Za iskaz apelanta Pokrajca u svojstvu svjedoka sud je našao da je dat radi izbjegavanja krivične odgovornosti, dok je za iskaz Željka Jokića sud našao da je navedeni iskaz svjedok dao kako bi poboljšao položaj optuženog Pokrajca (svoga radnog kolege u PS Prnjavor) u predmetnom krivičnom postupku. Nadalje, navedeno je da sud nije poklonio vjeru odbrani optuženog Pokrajca i zbog toga što je „golim okom" vidljivo da je vršeno brisanje prethodnog upisa u Dnevniku događaja PS Prnjavor za 21. februar 1994. godine (stavka broj 131), te da je upravo na navedenom mjestu naknadno upisano da su Jovo Miladić i Željko Jokić preduzimali službene radnje prema Rešadu Imamoviću. Sud je ukazao da su navedene službene knjige sve vrijeme bile dostupne apelantu Pokrajcu s obzirom da je on i trenutno aktivni policajac zaposlen u PS Prnjavor. U tom smislu nema dokaznu snagu (onakvu kakvu joj odbrana pridaje) ni ovjereni izvod iz radne liste PS Prnjavor za 21. februar 1994. godine s obzirom da je sud iskazima svjedoka optužbe u vezi sa potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 22. februara 1994. godine utvrdio da se kritični događaj dogodio 22. februara 1994. godine (kada je i izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta).

25. Činjenice koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja djela opisanog pod tačkom 8 izreke presude (na štetu Fehima Juge, Amira Mešića i Kemala Mešića) sud je prvenstveno utvrdio iz iskaza oštećenih Fehima Juge i Amira Mešića, kao i svjedoka Besima Mešića i Subhije Jugo čije su izajve interpretirane na str. 47-49. Ukazano je da je na osnovu člana 288 stav 2 ZKPRS na glavnom pretresu pročitan zapisnik o saslušanju oštećenog Fehima Juge u CJB Banja Luka broj 10-02/2-4220/04 od 14. oktobra 2004. godine jer je umro pa je njegov dolazak pred sud bio nemoguć. Dakle, oštećeni Fehim Jugo se nije mogao izjasniti o identitetu lica koja su mu kritične prilike nanijela povrede. Međutim, iz njegovog iskaza su potvrđeni navodi iz optužnice da su kritične prilike u njegovu porodičnu kuću došla tri uniformisana pripadnika policije, koji su rukama, nogama i palicama udarali njega, kao i Amiru i Kemala Mešića. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka Fehima Juge, Subhije Jugo, Amira Mešića i Besima Mešića jer ih karakterizuje mnogo detalja o neposrednim i posrednim saznanjima u pogledu načina izvršenja djela i identiteta izvršilaca. Njihovi iskazi su međusobno povezani, uvjerljivi i predstavljaju pouzdanu osnovu iz koje se na nesumnjiv način može utvrditi da je kritične prilike apelant Savić povrijedio tjelesni integritet oštećenih Fehima Juge, Kemala Mešića i Amira Mešića. Navedeno je i da su ocijenjeni navodi odbrane kako je Fehim Jugo izjavio da ga je tukao visok čovjek sa ožiljkom na licu, koji ga je udario daskom od trpezarijskog stola. Međutim, kada se detaljno pročita iskaz Fehima Juge, vidljivo je da je on izjavio da ga je, između ostalih, tuklo i „visoko lice sa ožiljkom na licu". Dakle, imajući u vidu navedeno, ne može se iz toga zaključiti da ga nije tukao apelant Savić, jer on navodno nema ožiljak na licu, budući da je oštećeni izjavio da ga je tuklo više lica, među kojima je bilo i lice sa ožiljkom. Dalje, Besim Mešić se određeno izjasnio da je apelanta Savića prepoznao po glasu jer je prethodnog dana sa njim razgovarao u PS Prnjavor, pa su bez osnova navodi odbrane da se njemu ne može pokloniti vjera, jer je svjedok rekao da je apelant Savić prije rata radio u klaonici i da je rodom iz Hrvaćana. Takođe, navedeno je da je odbrana prigovarala da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantu Saviću, jer on u kritično vrijeme kao saobraćajni policajac nije nosio maskirnu zelenu uniformu. Taj navod odbrane je bez osnova kada se ima u vidu da su i svjedoci odbrane (Mektić, Stanić) izjavili da su pripadnici rezervne policije često odlazili i na ratišta, pa samim tim nije isključeno da su se oni vraćali u PS Prnjavor sa uniformama koje su nosili na frontu.

26. Dalje, navedeno je da je sud našao da su apelanti u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili uračunljivi, jer nisu postojale okolnosti koje bi dovele u sumnju ovakav zaključak. Što se tiče vinosti, tj. umišljaja, sud je našao da su apelanti predmetno krivično djelo izvršili sa direktnim umišljajem upravo zbog činjenice da su svjesno, znajući da postoji oružani sukob i da su pripadnici jedne oružane formacije, zajedno, primjenjivali mjere zastrašivanja, narušavali tjelesni integritet i nečovječno postupali prema oštećenima za koje su znali da su civili. Prilikom izvršenja krivičnog djela optuženi su postupali kao saizvršioci u smislu odredbe člana 22 KZRS. Po ocjeni suda, radnje apelanata pojedinačno i zajedničke radnje onako kako su činjenično opisane u izreci presude u dovoljnoj mjeri su određene da iz njih proizlazi saizvršilaštvo u počinjenom krivičnom djelu. Radnje optuženih su u takvoj objektivno-subjektivnoj vezi sa ponašanjem drugog lica, kao saizvršioca, tako da sa njima čini jednu čvrstu, jedinstvenu i konkretnu cjelinu. Takođe, sud je bio stava da su radnje optuženih u dovoljnoj mjeri opisane da se u konkretnom slučaju nesporno može utvrditi da su dovele do narušenja tjelesnog integriteta oštećenih, te da se može okarakterisati da su optuženi nečovječno postupali i da su primijenili mjere zastrašivanja prema civilnim licima.

27. Presudom Vrhovnog suda broj 11 O K 021326 19 Kž od 10. decembra 2019. godine odbijene su, kao neosnovane, žalbe Tužilaštva i apelanata i potvrđena je presuda Okružnog suda od 6. marta 2019. godine.

28. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, apelanti Budak, Savić, Pokrajac i Šestić ukazali na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tač. g), z) i k) ZKPRS, a apelant Pokrajac i na povredu iz člana 311 stav 1 tačka ž) ZKPRS. U žalbama je osporena zakonitost pojedinih dokaza na kojima je zasnovana osporena presuda, ukazano je na povrede prava na odbranu, na nerazumljivost izreke presude i na njene protivrječnosti sa razlozima, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i da prvostepeni sud pobijanom presudom nije u potpunosti riješio predmet optužbe. Dalje, navedeno je da se u žalbama apelanata Pokrajca i Šestića ukazuje i na bitne povrede iz člana 311 stav 1 tačka j) ZKPRS, ali da se argumentacija koja je u žalbama data za ovu povredu (da nije primijenjen princip in dubio pro reo) ne može podvesti pod ovu bitnu povredu. Žalba apelanta Debeljaka izjavljena je i zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, ali je istaknuto da se niti u uvodu, niti u obrazloženju žalbe ne navodi bilo koji oblik bitnih povreda propisanih odredbom člana 311 ZKPRS. Nadalje, ukazano je da se argumentima iz žalbi apelanata osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude na kojoj je zasnovan zaključak da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje su proglašeni krivima. Osporava se postojanje oružanog sukoba, pripadnost apelanata oružanim snagama, status oštećenih lica tvrdnjom da nisu bili civili, zatim se osporava postojanje saizvršilaštva, kao i postojanje uzročno-posljedične veze između oružanog sukoba i djela, kao bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela.

29. Vrhovni sud je ukazao da, suprotno žalbenim navodima apelanta Savića, pobijana presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS. Istaknuto je da prvostepeni sud nije odbio prijedlog odbrane apelanta Savića za saslušanje svjedoka. Taj prijedlog je prihvaćen, ali i pored više pokušaja prvostepenog suda (pozivima i naredbama za dovođenje svjedoka), svjedok se nije odazvao na poziv suda, niti ga je sudska policija mogla pronaći na adresi prebivališta. I prijedlozi dokaza - saslušanje svjedoka Milka Kalabe i Besima Palića, takođe su prihvaćeni, ali su i ti svjedoci bili nedostupni, jer se nalaze u inostranstvu, na nepoznatim adresama. O navedenome je prvostepeni sud na glavnom pretresu obavijestio odbranu. Osim toga, navedeno je da, suprotno navodima iz žalbe, odbijanjem prijedloga dokaza odbrane za saslušanje svjedoka Radiše Rodića, te notarski ovjerena izjava vlasnika mesarske radnje „Mesara Marković“ nije povrijeđeno pravo na odbranu, budući da su za tu odluku u prvostepenoj presudi dati valjani i argumentovani razlozi (na strani 14), koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.

30. Vrhovni sud je našao da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata Budaka, Pokrajca i Šestića da je prvostepeni sud povrijedio njihovo pravo na odbranu prekršivši odredbe člana 2 stav 1, člana 3 stav 2, člana 13 stav 1, člana 14 st. 1 i 2 i člana 15 ZKPRS i time počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud, prema razlozima u obrazloženju pobijane presude, nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, zbog čega, suprotno navodima iz ovih žalbi, nije prekršen princip in dubio pro reo, sadržan u odredbi člana 3 stav 2 ZKPRS, pa s tim u vezi nije povrijeđeno ni pravo na odbranu apelanata. Osim toga, ukazano je da je prvostepeni sud dao mogućnost odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, pa su na prijedlog odbrane sprovedeni mnogobrojni dokazi (kako subjektivni, tako i objektivni), zbog čega su neosnovani i prigovori žalbi da je odbrana na bilo koji način tokom prvostepenog postupka dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na optužbu.

31. Dalje, navedeno je da je u segmentu pobijanja presude zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS u žalbama apelanata Savića, Budaka, Pokrajca i Šestića navedeno da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka oštećenih iz istrage. U tom dijelu u žalbama je posebno ukazano da u tim zapisnicima svjedocima nisu postavljana pitanja, da u pojedinim zapisnicima nije navedeno protiv kojeg se lica tada sprovodila istraga i zbog kojeg krivičnog djela, da pojedini zapisnici ne sadrže upozorenja svjedoku da nije dužan da odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, zatim se osporava potpis lica koje je označeno kao zapisničar na zapisniku o saslušanju svjedoka Jasmina Odobašića od 3. septembra 2004. godine, da je na zapisniku o saslušanju svjedoka Jasmina Odobašića od 29. juna 2017. godine tužilac svjedoku odmah, na početku, predočio njegove ranije izjave i pitao svjedoka da li ostaje kod navoda a da svjedoku nisu postavljena pitanja, da se nije pozvao da iznese šta mu je o predmetu poznato i da mu nisu postavljena pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja, kao i da je svjedok Zulfo Dervišić saslušan u svojstvu svjedoka, a ne u svojstvu oštećenog, pa u tim okolnostima žalbe vide povredu odredbe čl. 62 stav 1, 63 st. 1 i 2 i 151 ZKPRS (odnosno člana 148 ZKP koji je važio u vrijeme uzimanja iskaza svjedoka) i da su zbog toga ti zapisnici dokazi na kojima se ne može zasnivati sudska odluka.

32. U pogledu ovih navoda Vrhovni sud je naveo da dio iznesenih žalbenih prigovora nije osnovan. Ukazano je da veći dio tih zapisnika sadrže pitanja i odgovore, ali da i oni zapisnici koji ne sadrže pitanja nisu dokazi na kojima se ne može zasnivati sudska odluka, jer odredbom člana 151 stav 7 ZKPRS je propisano da se poslije opštih pitanja svjedok poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Dakle, citiranom zakonskom odredbom postavljanje pitanja svjedoku nije propisano kao obaveza, već samo kao mogućnost, što je ostavljeno na procjenu onome ko sačinjava zapisnik, odnosno ispitivaču, s obzirom da ova zakonska odredba propisuje postavljanje pitanja kao mogućnost, ako je to potrebno radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. S druge strane, žalbeni prigovori u vezi sa nedostatkom upozorenja u pojedinim zapisnicima u smislu odredbe člana 151 stav 2 ZKPRS, odnosno člana 148 tada važećeg ZKP, osnovani su, jer i po tadašnjem i po sada važećem ZKP svjedok se prije davanja iskaza mora upozoriti da nije dužan da odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Ukoliko je ovlašćeno službeno lice postupilo u skladu sa odredbom člana 151, zapisnici o prikupljanju izjava se mogu koristiti kao dokaz, shodno odredbi člana 227 stav 3 ZKPRS. Stoga, i pored činjenice što u članu 150 ranije važećeg ZKP nije navedeno kao obavezno navedeno upozorenje, ipak, to upozorenje je propisano odredbom člana 148 ZKP, i po ocjeni Vrhovnog suda, prilikom sačinjavanja tog zapisnika postupano je suprotno odredbi člana 148 tada važećeg ZKP. Međutim, sa jedne strane, svjedoci nisu iznijeli ništa što bi njih izložilo krivičnom gonjenju, a sa druge strane, shodno odredbi člana 219 stav 3 tadašnjeg ZKP, ako su prilikom prikupljanja izjava od lica ovlašćena službena lica postupila u skladu sa odredbom člana 150 tog zakona, ti zapisnici se mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Dakle, radi se o neprimjenjivanju odredbe člana 148 ranijeg ZKP koje, po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo niti je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, jer su ti svjedoci saslušani neposredno na glavnom pretresu, po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, te se pobijana presuda ne zasniva isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazima svjedoka iz istrage, već, prvenstveno, na njihovim iskazima sa glavnog pretresa, kao i na drugim dokazima. Stoga je Vrhovni sud našao da su irelevantni i ostali prigovori iz žalbi kojima se ukazuje na nedostatke ili propuste u zapisnicima o saslušanju svjedoka iz istrage. Slična je situacija i sa zapisnicima o saslušanju svjedoka Jasmina, Alije i Aide Odobašić iz istrage pred tužiocem od 2017. godine. Naime, tačno je da im je tužilac predočio ranije njihove iskaze iz istrage, što je u suprotnosti sa odredbom člana 151 stav 7 ZKPRS, ali ti su svjedoci svjedočili na glavnom pretresu, pa se presuda ne zasniva isključivo, ni u pretežnom dijelu na tim zapisnicima.

33. Dalje, navedeno je da je Vrhovni sud, suprotno navodima iz žalbi, našao da izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi, niti njenim razlozima, kao i da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivice apelanata i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona. Osim toga, taj sud je prigovore iz žalbi kojima se ukazuje na izostanak razloga o odlučnim činjenicama našao neosnovanima, jer su u osporenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama (kako o postojanju oružanog sukoba, tako i o pripadnosti apelanata oružanim snagama, statusu oštećenih lica, o postojanju saizvršilaštva, kao i postojanju uzročno-posljedične veze između oružanog sukoba i radnji optuženih), pri čemu su ocijenjeni i dokazi odbrane. Navedeno je i da je, s obzirom da su navodima iz žalbi apelanti Savić, Pokrajac i Šestić povrede člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) vezali za bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud kroz ocjenu neosnovanosti tih prigovora utvrdio da nisu osnovani ni prigovori kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio pravo na pravično suđenje.

34. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su činjenična utvrđenja u osporenoj presudi potpuna i pravilna, da su zasnovana na brojnim dokazima izvedenima na glavnom pretresu, detaljno iznesenima u obrazloženju pobijane presude i da su ocijenjena na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, pravilan zaključak da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni. Ukazano je da je u osporenoj presudi detaljno iznesen sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne, tako i subjektivne prirode, da su svi ti dokazi pravilno ocijenjeni i da je na temelju takve ocjene izveden konačan zaključak o krivici apelanata. Tako je u osporenoj presudi, kako smatra Vrhovni sud, pravilno utvrđeno da je u vrijeme navedeno u izreci presude postojao oružani sukob, dovodeći u vezu materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na početak oružanog sukoba, formiranje oružanih snaga zaraćenih strana, situaciju na području tadašnje opštine Prnjavor sa iskazima svjedoka i optužbe i odbrane u dijelu u kome su se izjašnjavali o postojanju oružanog sukoba i situaciji koja je vladala na području Prnjavora tokom 1993. i 1994. godine, pa je na temelju takve analize izveden pravilan zaključak o postojanju oružanog sukoba u inkriminisano vrijeme. Dovodeći u vezu kršenje odredaba međunarodnog prava sa postojanjem oružanog sukoba, u osporenoj presudi je pravilno utvrđeno i postojanje veze između sukoba i izvršenih djela i o tome dato valjano obrazloženje na strani 21, koje je prihvatio i Vrhovni sud. Okolnosti koje prate način izvršenja djela i okolnosti koje su mu neposredno prethodile, koje su apostrofirane u obrazloženju pobijane presude, bez sumnje ukazuju na postojanje uzročne veze između oružanog sukoba i izvršenog djela. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri uticalo na odluku apelanata da počine zločin. Pri tome utvrđenje prvostepenog suda da se veliki broj inkriminacija dogodio neposredno nakon 1. juna 1994. godine, kada je veliki broj boraca iz sela Smrtići stradao na ratištu u Vozući i da su predmetna djela bila vid odmazde prema bošnjačkom stanovništvu, suprotno žalbenim prigovorima apelanta Budaka, proizilazi iz iskaza svjedoka optužbe Željka Lazića i svjedoka odbrane Radivoja Radivojevića, pa Vrhovni sud smatra da navođenjem te činjenice u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tač. g) i k) ZKPRS.

35. Dalje, navedeno je da su u prvostepenoj presudi dati detaljni i valjani razlozi o statusu apelanata, da su u inkriminiranom periodu bili u sastavu oružanih snaga i to kao policijski službenici u tadašnjoj SJB Prnjavor. Apelanti Debeljak i Pokrajac su bili pripadnici aktivnog sastava policije, dok su ostali apelanti bili pripadnici rezervnog sastava policije, što je prvostepeni sud utvrdio iz materijalnih dokaza sprovedenih tokom postupka, te na osnovu iskaza svjedoka odbrane Perice Stanića, Dragana Mektića i Nenada Krajišnika (koji su u kritično vrijeme bili rukovodni radnici PS Prnjavor). Osim toga, utvrđeno je da su policijski službenici, pored svojih redovnih poslova, često odlazili i na ratišta. Vrhovni sud je naveo da su u prvostepenoj presudi dati detaljni i valjani razlozi o civilnom statusu žrtava, i to na osnovu iskaza saslušanih svjedoka-oštećenih, kao i drugih svjedoka optužbe, pa je na osnovu takve ocjene izvela pravilan zaključak na strani 21, koji je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, da su oštećeni bili civili, dakle, kategorija koja uživa zaštitu shodno odredbama člana 3 Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine. Navedeno je da su bez osnova prigovori iz žalbi kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kroz opširne interpretacije iskaza svjedoka optužbe, i to na način da iskaze svjedoka predstavljaju fragmentirano, samo u onom dijelu koji ide u prilog odbrani, zanemarujući njihovu suštinu i bez dovođenja u vezu sa drugim dokazima.

36. Navedeno je da su neosnovani žalbeni prigovori zasnovani na tvrdnji da apelanti nisu učestvovali u nanošenju povreda tjelesnog integriteta, jer nemaju uporište u sadržaju sprovedenih dokaza na glavnom pretresu, niti u razlozima pobijane presude, kojim se obrazlaže ocjena dokaza. Naime, Vrhovni sud je našao da nema sumnje u vjerodostojnost iskaza svjedoka-oštećenih, ni sumnje u pravilnost ocjene i drugih izvedenih dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda. Svi oštećeni su opisali okolnosti pod kojima su apelanti učestvovali u nanošenju povreda njihovom tjelesnom integritetu, a u odnosu na oštećenu Maidu Plačo primijenili su i mjere zastrašivanja, te u odnosu na oštećenog Zulfu Dervišića i nečovječno postupali. Iskazi navedenih svjedoka su potvrđeni i iskazima drugih svjedoka optužbe, te je ocjenom njihovih iskaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi prvostepeni sud pravilno utvrdio identitet optuženih-apelanata kao lica koja su sama ili zajedno s drugima preduzela radnje opisane u izreci pobijane presude i o tome za svaku tačku izreke pobijane presude dao veoma argumentovane i valjane razloge. Navedeno je da su, osim toga, u osporenoj presudi iskazi oštećenih i iskazi svjedoka odbrane, kao i materijalni dokazi odbrane, u smislu odredbe člana 304 stav 7 ZKPRS, pravilno ocijenjeni i sa aspekta sadržaja dovedeni u vezu sa iskazima svjedoka optužbe za svaku tačku izreke presude, pa se takav pristup u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih dokaza optužbe i odbrane, a u vezi sa tim i ocjena vjerodostojnosti iskaza optuženih, ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbama. Ocjena iskaza svjedoka izvršena je u skladu sa zakonskim ovlašćenjem suda o slobodnoj ocjeni dokaza, a ta ocjena nije proizvoljna, već se tiče odlučnih činjenica o kojima je prvostepeni sud naveo razloge. Određene nepreciznosti u iskazima pojedinih svjedoka, kao i pojedine razlike između njihovih iskaza sa glavnog pretresa i iz istrage (koje se ne odnose na odlučne činjenice), posmatrane s vremenske distance od više od dvadeset i tri godine od izvršenja predmetnog krivičnog djela, neminovne su i one su otklonjene njihovim međusobnim povezivanjem, kao i povezivanjem sa drugim prihvaćenim dokazima.

37. Dalje, Vrhovni sud je našao da su neosnovani navodi apelanata kojima se osporava postojanje saizvršilaštva u izvršenju djela. Istaknuto je da radnje optuženih pojedinačno i njihove zajedničke radnje sa ostalim pripadnicima policije, onako kako su opisane u izreci pobijane presude, u dovoljnoj mjeri su određene da iz njih proizilazi saizvršilaštvo u ovom krivičnom djelu. One su opisane kao djelatnost svakog od njih u onom dijelu u kojem su ih samostalno preduzimali pa do njihovog zajedničkog djelovanja. Ponašanje optuženih je u takvoj objektivno-subjektivnoj vezi da čini jednu čvrstu i jedinstvenu cjelinu, kao dio njihove zajedničke djelatnosti. Pri tome u takvim okolnostima nije nužno i bitno utvrditi koju konkretno pojedinačnu radnju je izvršio pojedini saizvršilac, jer oni su bez dileme postupali zajedno, kao jedna cjelina, bili su svjesni svog zajedničkog djelovanja i ostvarivanja radnji u konkretnom slučaju, kao i nastupanja zabranjene posljedice, koja se u ratnim uslovima kakvi su bili karakteriše kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelanti postupali sa direktnim umišljajem, te da je kod njih postojala svijest o zajedničkom djelovanju. Ukazano je da za postojanje saizvršilaštva nije ni potreban prethodni dogovor, kako su to pogrešno sugerisali apelanti u žalbama, niti je on naveden u izreci prvostepene presude. Osim toga, drugostepeni sud je bio stava da su o subjektivnoj strani predmetnog krivičnog djela u osporenoj presudi dati valjani razlozi, a činjenični opis radnji u izreci presude jasno definiše elemente umišljaja i subjektivni odnos optuženih u izvršenju predmetnog djela, pa je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u radnjama apelanata ukazuju sva bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

38. Apelant Savić smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3

e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da su osporene presude protivne pravnim stavovima Ustavnog suda koji su izraženi u odlukama Ustavnog suda br. AP 1603/05 i AP 2482/06. Ukazao je da prvostepeni sud nije saslušao svjedoke koje je predložio apelant, niti je u presudi naveo razloge zbog čega ti svjedoci nisu saslušani. Smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje tako što nije ocijenio izjave svjedoka koji su izjavili da nisu vidjeli ko ih je tukao, jer je bio mrak, da nisu apelanta Savića poznavali i da su od drugih NN lica čuli imena lica koja su njih tukla, a nisu rekli ko su ta NN lica, ni otkud tim NN licima saznanja o inkriminiranim radnjama. Dalje, ukazao je da je u presudama dato zbirno obrazloženje odgovornosti i zbirno obrazloženje vinosti, da nije individualizovana odgovornost, odnosno da nije obrazložena vinost apelanta Savića u odnosu na radnje izvršenja. Dalje, apelant povredu svojih prava vidi u činjenici da prvostepeni sud nije odlučio o prijedlogu odbrane za saslušanje svjedoka (koji imaju saznanja o bitnim činjenicama), konkretno Radiše Rodića i Gorana Debeljaka, niti se o tim svjedocima izjasnio u prvostepenoj presudi, što znači da nije obrazložio razloge zbog kojih ti svjedoci odbrane apelanta Savića nisu saslušani na glavnom pretresu. Apelant vidi povredu prava na pravično suđenje i povredu načela in dubio pro reo u činjenici da je sud očigledno pogrešno i nepotpuno, odnosno proizvoljno ocijenio iskaze svjedoka i utvrdio činjenično stanje. Smatra da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze pojedinačno, ni u međusobnoj vezi i da nije ocijenio sve bitne izjave svjedoka, već da je ocijenio samo dio izjava zbog čega nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Smatra da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na oprečnim, netačnim, proizvoljnim izjavama svjedoka, koji su identitet lica koja su ih navodno tukla saznala od NN lica. Dalje, apelant je detaljno opisao zbog kojih razloga smatra da Okružni sud nije ocijenio iskaze svjedoka pojedinačno i u međusobnoj vezi zbog čega je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, i to na način da je analizirao svaku od tačaka presude, iskazujući svoj stav o izjavama svjedoka i tvrdeći da se na te iskaze trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo, budući da „su ti iskazi klasičan primjer oprečnih, nelogičnih, proizvoljnih, dvosmislenih i neistinitih izjava“. Apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz razloga što smatra da je sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo i proizvoljno utvrdio činjenicu da su pripadnici rezervnog sastava policije bili u sastavu oružanih snaga. Apelant je, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, naveo da drugostepeni sud nije odlučio o apelantovoj žalbi, nego je u obrazloženju dao zbirne odgovore na žalbe svih apelanata. Takođe, tvrdi da se drugostepeni sud nije izjasnio o apelantovim navodima iz žalbe da oštećeni u istrazi nisu pitani otkud su im poznata imena lica koja su ih navodno tukla, iako je to bitna činjenica jer su ti svjedoci na glavnom pretresu rekli da su od NN lica čuli ime apelanta.

39. Apelant Pokrajac smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tač. b) i d) Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je tokom postupka došlo do povrede jednakosti oružja iz razloga što je apelantova odbrana bila suočena sa tokom postupka u kojemu je Tužilaštvo izvodilo svoje dokaze bez ikakvih vremenskih i procesnih ograničenja, dok je odbrana bilo suočena sa vremenskim i procesnim ograničenjima u izvođenju svojih dokaza. Tvrdi da tokom postupka prvostepeni sud nije prihvatio niti jedan prigovor apelantove odbrane u pogledu nezakonitosti dokaza optužbe, dok je Vrhovni sud u obrazloženju presude u potpunosti zanemario žalbene navode u pogledu zakonitosti dokaza optužbe. Dalje, smatra da presude redovnih sudova ne sadrže obrazloženje u skladu sa standardom pravičnog postupka. Za zaključak sudova da su apelanti navodno krivi za krivično djelo za koje su osuđeni nisu dati uvjerljivi, jasni i logični razlozi, pa se zaključak suda očituje proizvoljnim i odrazom subjektivnog uvjerenja suda. Smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu postupanja prema oštećenom Rešadu Imamoviću. Dalje, smatra da s pozicije mogućnosti postojanja krivičnog djela ratni zločin Tužilaštvo nije dokazivalo postajanje nexusa između eventualnih radnji iz optužnice i oružanog sukoba, niti je u osporenoj presudi zadovoljen minimum elemenata za biće krivičnog djela iz člana 142 KZ. Tvrdi da tokom glavnog pretresa nije dokazan niti jedan elemenat predmetnog krivičnog djela (ne postoji dogovor, niti naredba, niti ima dokazane radnje izvršenja krivičnog djela, niti utvrđene posljedice po oštećene). Dalje, apelant smatra da obrazloženje koje je Vrhovni sud iznio u drugostepenoj presudi ne zadovoljava zahtjev pravičnog suđenja, već da ostavljaju utisak proizvoljnosti, čime se apelantu krši pravo na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Konvencije.

40. Apelant Šestić smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tač. b) i d) Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naveo je da smatra da je tokom postupka došlo do povrede jednakosti oružja iz razloga što je apelantova odbrana bila suočena sa tokom postupka u kojemu je Tužilaštvo izvodilo svoje dokaze bez ikakvih vremenskih i procesnih ograničenja, dok je odbrana bilo suočena sa vremenskim i procesnim ograničenjima u izvođenju svojih dokaza. Tvrdi da tokom postupka prvostepeni sud nije prihvatio niti jedan prigovor apelantove odbrane u pogledu nezakonitosti dokaza optužbe, dok je Vrhovni sud u obrazloženju presude u potpunosti zanemario žalbene navode u pogledu zakonitosti dokaza optužbe. Smatra da su zapisnici o saslušanju Zulfe Dervišića i Abdulaha Mehinovića nezakonito uzeti i da je njihovim prihvaćanjem sud povrijedio načelo in dubio pro reo. Dalje, smatra da su obje osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Tvrdi da nije dokazano postojanje nexusa između eventualnih radnji iz optužnice i oružanog sukoba, niti da je u osporenoj presudi zadovoljen minimum elemenata za biće krivičnog djela iz člana 142 KZ. Tvrdi da tokom glavnog pretresa nije dokazan niti jedan elemenat predmetnog krivičnog djela (ne postoji dogovor, niti naredba, niti ima dokazane radnje izvršenja krivičnog djela, niti utvrđene posljedice po oštećene). Tvrdi da su zaključci sudova o njegovoj krivici proizvoljni. Takođe, smatra da obrazloženje koje je Vrhovni sud iznio u drugostepenoj presudi ne zadovoljava zahtjev pravičnog suđenja, već da ostavlja utisak proizvoljnosti, čime se apelantu krši pravo na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Konvencije. Dalje, smatra da u presudi Vrhovnog suda nije dato obrazloženje u pogledu kvalifikacije djela za koje je apelant osuđen, odnosno da li se ratni oružani sukobi mogu dovesti u vezu s radnjama apelanata, jer su apelanti vršili dužnosti redovnih policijskih službenika, a ne poslove vezane za ratno stanje, odnosno da li se pojedinačni slučaj prekoračenja ovlašćenja službenih lica može tretirati kao ratni zločin.

41. Apelant Debeljak smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Tvrdi da Vrhovni sud nije dao obrazloženje u pogledu kvalifikacije djela za koje je apelant osuđen, odnosno da li se ratni oružani sukobi mogu dovesti u vezu sa radnjama optuženih, jer su optuženi vršili dužnosti redovnih policijskih službenika, a ne poslove vezane za ratno stanje, kao i da li se pojedinačni slučaj prekoračenja ovlašćenja službenih lica može tretirati kao ratni zločin i, ako može, zašto se postupanje optuženih tretira kao ratni zločin jer nije svako prekomjerno upotrebljavanje fizičke sile u toku rata istovremeno i ratni zločin. Dalje, naveo je da je Vrhovni sud utvrdio saizvršilaštvo, ali nije dao obrazloženje za takav zaključak, posebno u pogledu umišljaja za zajedničko djelovanje optuženih, kao i da nije dao obrazloženje bitnih žalbenih navoda posebno ne u dijelu apelantovog motiva za počinjenje krivičnog djela. Apelant je, dalje, naveo da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazivao na nemogućnost zasnivanja presude na iskazu samo jednog svjedoka, i to svjedoka oštećene Maide Plačo, te je ukazivano na njene motive da svjedoči protiv apelanta, ali da Vrhovni sud nije dao obrazloženje u pogledu moguće osvete kao motiva oštećene da da lažni iskaz. Smatra da je iskaz oštećene Maide Plačo nelogičan, kontradiktoran i neuvjerljiv, te da nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom, niti iskazom ključnih svjedoka optužbe.

42. Apelant Budak smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja presuda povrijedili njegovo pravo na odbranu. Takođe, smatra da sudovi nisu primijenili odredbe člana 2 stav 1, člana 3 stav 2, člana 13 stav 1, člana 14 st. 1 i 2, člana 10 i člana 304 stav 7 ZKPRS. Tvrdi da je obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno i dato potpuno suprotno odredbi člana 295 stav 2 i člana 304 stav 7 ZKPRS. Ukazao je da je, odbijajući navode iz žalbe, Vrhovni sud proizvoljno obrazložio sve ukazane povrede koje su se odnosile upravo na povredu navedenih odredaba ZKPRS. Dalje, smatra da su oba suda postupila pristrasno, jer nisu primijenili navedene odredbe ZKP, čime je došlo do proizvoljne primjene ovih odredaba, a zatim i proizvoljnog obrazloženja presuda. Smatra da iskazi svjedoka optužbe nisu davali sudu osnovu da van svake razumne sumnje utvrdi da je apelant počinio radnje opisane u uvodnom dijelu izreke presude, a zatim i u tač. 1, 2 i 5 presude. Apelant je ukazao da povreda prava na pravično suđenje, lišena svake proizvoljnosti, proizilazi iz pravilne, a ne proizvoljne primjene zakonskih normi, a posebno onih koje su imperativne i obavezujuće. Takva norma je sadržana u članu 10 ZKPRS, kojom je propisano da se presuda ne može zasnovati na nezakonito pribavljenim dokazima, a što su u konkretnom slučaju učinila oba suda. Smatra da su iskazi koje su oštećeni dali tokom istrage nezakonito pribavljeni dokazi, što detaljno obrazlaže u tekstu apelacije.Smatra da prihvatanje tih dokaza predstavlja kršenje odredbe člana 10 ZKPRS, kao i da, kako tvrdi, navedenim proizvoljnostima u postupanju sud krši njegova osnovna prava, odnosno pravo na nepristrasan sud, koji poštuje i primjenjuje zakonske odredbe koje se odnose na jednakost stranaka u postupku i na pravo na odluku suda koja je lišena svake proizvoljnosti. Da je sud postupio nepristrasno i pri tome primijenio zakonske odredbe lišene svake proizvoljnosti, morao bi navesti da su svjedoci koji su saslušani na glavnom pretresu davali iskaze suprotne onima koje su od njih u istrazi uzeti na nezakonit način, pa su im ovi iskazi prilikom neposrednog saslušanja na glavnom pretresu predočavani i oni bi tada svi ustvrdili da su njihovi iskazi iz istrage tačni i da ostaju kod njih.

b) Odgovor na apelaciju

43. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije naveo da su navodi iz apelacija neosnovani, jer su i prvostepeni i Vrhovni sud donijeli pravilne i zakonite presude, kojima nije došlo do povrede prava apelanata na koja su se pozvali. Istaknuto je da je Vrhovni sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbi i o njima dao sasvim jasne odgovore. Iz navedenih razloga Vrhovni sud smatra da su apelacije neosnovane, pa je predloženo da se kao takve odbiju.

44. Okružni sud smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu poštivana prava apelanata koja im garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se pozvali u apelacijama, pa je predloženo da se apelacije odbiju kao neosnovane.

45. Tužilaštvo smatra da su navodi apelanata neosnovani. Navedeno je da, kada se zakonske odredbe na koje su se pozvali apelanti dovedu u kontekst sa činjenicama navedenog predmeta, odnosno sa razlozima presude drugostepenog suda, ne postoji ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili pogrešno utvrdio činjenice, odnosno da su u konkretnoj pravnoj stvari sudovi svoje odluke isključivo zasnovali na odredbama čl. 15 i 295 ZKPRS, i one su potpuno kompatibilne sa odredbama člana 6 Evropske konvencije. Na osnovu navedenoga, Tužilaštvo smatra da nema povrede prava na koja su se pozvali apelanti.

V.Relevantni propisi

46. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

47. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Jednakost u postupanju Član 14 (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295 Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304 stav 7 Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

48. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

49. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 021326 19 Kž od 10. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili u periodu od 5. do 9. februara 2020. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 10. februara do 26. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

51. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

52. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

53. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Pri utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

54. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojemu su apelanti proglašeni krivima i osuđeni za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanata, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelanti tvrde.

55. Apelanti smatraju da im je u sprovedenom postupku prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, zato što je sud odbio izvesti određene dokaze koje su oni predložili, te da je stoga činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, kao i da im je navedeno pravo povrijeđeno iz razloga što je, kako tvrde, Tužilaštvo imalo neograničeno vrijeme za izvođenje dokaza, dok su oni bili vremenski ograničeni. Osim toga, apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali sprovedene dokaze, te da je zbog toga prekršen princip in dubio pro reo.

56. U vezi sa navodima da nisu izvedeni svi dokazi koje su apelanti predlagali, Ustavni sud je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zauzeo stav da član 6 stav 3d Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutuunuan protiv Jermenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, tačka 24). Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju nisu ničim dokazali da su njihovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, ili da bi upravo ti dokazi bitno uticali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Naprotiv, razloge za ovakvo postupanje sudovi su jasno i detaljno obrazložili, naročito ukazujući da prvostepeni sud nije odbio prijedlog odbrane apelanta Savića za saslušanje svjedoka, nego da je taj prijedlog prihvaćen, ali da, i pored više pokušaja prvostepenog suda (pozivima i naredbama za dovođenje svjedoka), svjedok se nije odazvao na poziv suda, niti ga je sudska policija mogla pronaći na adresi prebivališta. I prijedlozi dokaza - saslušanje svjedoka Milka Kalabe i Besima Palića, takođe su prihvaćeni, ali su i ti svjedoci bili nedostupni, jer se nalaze u inostranstvu, na nepoznatim adresama, o čemu je odbrana obaviještena na glavnom pretresu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio prijedlog da se u spis kao materijalni dokaz uloži ovjerena izjava svjedoka (ovjerena u opštini), jer je sud utvrdio da izjavu od svjedoka nije uzelo ovlašćeno lice, niti je svjedok prilikom davanja navedenog iskaza propisno poučen u smislu odredbe člana 151 ZKP, dok je odbijen prijedlog da se u svojstvu svjedoka sasluša Radiša Rodić, jer je utvrđeno da okolnost o kojoj bi svjedočio taj svjedok nema značaja za predmet, pri čemu je ukazano da sud svoja utvrđenja i nije bazirao na toj činjenici. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može postupanje sudova u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Okružni sud je o svim dokazima koje je prihvatio, kao i o onima koje je odbio izvesti dao detaljno obrazloženje koje ni na koji način ne može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje. Takođe, i prvostepeni i drugostepeni sud su dali jasna obrazloženja u pogledu prigovora apelanata o nezakonitosti dokaza, konkretno iskaza koje su svjedoci-oštećeni dali tokom istrage. Uz detaljna obrazloženja za svaki od zapisnika pojedinačno, ukazano je da su svi svjedoci saslušani na glavnom pretresu, da je odbrana bila u mogućnosti unakrsno ih ispitati, kao i da presuda nije zasnovana na iskazima koje su ti svjedoci dali u istrazi, zbog čega se i ovi navodi apelanata pokazuju neosnovanima.

57. U odnosu na navode apelanata da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je licu koje je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja i mora se, u vezi s tim, ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bukov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U kontekstu navedenih stavova Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sproveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu takve velike dokazne građe utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizilazi da su apelanti u vrijeme, na mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, u saizvršilaštvu, počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje su proglašeni krivima i kažnjeni. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, što je potvrdio i Vrhovni sud u drugostepenoj presudi (kako je to detaljno opisano u prethodnim tačkama ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna, precizna i argumentovana obrazloženja koja se, suprotno tvrdnjama apelanata, ne mogu ocijeniti proizvoljnima.

58. Što se tiče navodnog kršenja principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelanti i ove navode zasnivaju na sopstvenoj interpretaciji i analizi sprovedenih dokaza. U pogledu iskaza svjedoka, apelanti te iskaze analiziraju fragmentirano, ukazujući samo na one dijelove iskaza koji im, po njihovom mišljenju, idu u korist, bez cjelovitog tumačenja, u vezi s drugim sprovedenim dokazima. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasna obrazloženja za sve protivrječnosti koje su se pojavile u iskazima svjedoka, posebno na one razlike koje su se pojavljivale u iskazima koje su svjedoci dali tokom istrage i na glavnom pretresu. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovaj princip, kao dio principa presumpcije nevinosti, prekršen. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni, pa su i ovi navodi apelanata neosnovani.

59. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o tome da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

60. Apelant Savić tvrdi da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek garantovano članom 13 Evropske konvencije. S obzirom da apelant tvrdi da mu je ovo pravo prekršeno jer je Vrhovni sud propustio detaljno ispitati njegove navode iz žalbe, proizilazi da povredu ovog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu koji je nadležan da preispita kako činjenične, tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključio da su neosnovani i, s tim u vezi, ponudio relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

61. Apelanti Savić, Pokrajac i Šestić su naveli da smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode nisu obrazložili i konkretizovali, niti su ih na bilo koji način doveli u vezu s predmetnim postupkom, već su samo paušalno naveli da im je navedeno pravo povrijeđeno, zbog čega Ustavni sud nije u mogućnosti te navode detaljnije ispitati.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, uključujući i razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje određenih dokaza koje su predložili apelanti, pitanja zakonitosti dokaza, kao i primjene načela in dubio pro reo.

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant imao i kada je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je Vrhovni sud, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda, zaključio da je neosnovana i, s tim u vezi, ponudio relevantne i dovoljne razloge.

64. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-518/20 (D. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio