Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/21 (S.S.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1863/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1863/21, rješavajući apelaciju koju je podnio S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 079333 20 Kž od 19. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 079333 19 K od 20. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Sanjin Bandović advokat iz Živinica, podnio je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 079333 20 Kž od 19. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 079333 19 K od 20. januara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH) u vezi sa članom 55. navedenog zakona, te mu je na osnovu citiranih zakonskih propisa i na osnovu čl. 42., 49. i 62. KZ FBiH izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 202. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) obavezan je apelant na plaćanje troškova postupka, paušala u iznosu od 30,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je uvidom u prvostepenu presudu utvrdio da je ista napisana na jasan, razumljiv i neprotivriječan način, da je u presudi naveden iscrpan sadržaj svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, kao i analiza i ocjena istih (str. 4. do 19. obrazloženja prvostepene presude) pa da se neslaganje podnosioca žalbe sa sadržajem izvedenih dokaza, analizom i ocjenom istih, te zaključcima izvedenim od strane prvostepenog suda na bazi utvrđenih relevantnih činjenica, samo po sebi, ne može smatrati formalnim nedostacima pobijane presude u smislu apsolutno bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je naveo da, nakon uvida u osporenu presudu i zapisnike sa glavnog pretresa, proizlazi da „naprosto nisu tačni navodi žalbe da su zanemareni dokazi odbrane i pravo na odbranu, odnosno na pravnu jednakost stranaka“ jer su u toku prvostepenog postupka, sa jedne strane, prihvaćeni i izvedeni svi dokazi koje je odbrana predložila i sastavni su dio dokazne građe prvostepene presude (str. 6. do 13. i str. 17. do 19. obrazloženja prvostepene presude), a sa druge strane, odbrani je omogućeno da u punom opsegu koristi sva procesna prava koja joj pripadaju, kao što su: pravo na unakrsno ispitivanje svjedoka, uvid u materijalne dokaze i drugo, što je sve vidljivo i iz sadržaja obrazloženja prvostepene presude. Kantonalni sud je dalje naveo da „nema ničega nezakonitog“ u tome što prvostepeni sud nije saslušao 12 svjedoka optužbe koji su zaključili ugovore o radu za radno mjesto čuvara, nakon što je sud procijenio da to nije neophodno i cjelishodno, s obzirom da je optužba raspolagala s nespornim dokazima u tom pravcu, odnosno pismenim ugovorima o radu s navedenim licima, a da, osim toga, odbrana nije te svjedoke ni predlagala kao svjedoke odbrane, dakle, implicitno je potvrdila da saslušanje tih svjedoka nije u korist koncepcije odbrane (o čemu se takođe očitovao i prvostepeni sud na strani 19. obrazloženja osporene presude).
4. Kantonalni sud je dalje naveo da je predmetnom optužnicom apelantu stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZ FBiH u vezi sa članom 55. KZ FBiH, pa je, nakon što je ukazao na definiciju predmetnog krivičnog djela, naveo da je prvostepeni sud naveo svu dokaznu građu (subjektivne i materijalne dokaze) iz koje dokazne građe, i po ocjeni tog suda, proizlazi da je apelant u kritično vrijeme radio i postupao kao v.d. direktor JZU Banjsko-rekreativni centar „Aquaterm“ Olovo, te da je imao svojstvo odgovorne osobe u smislu odredbi člana 2. KZ FBiH. Dalje, da je, shodno odredbama Pravilnika o radu JZU Banjsko-rekreativnog centra „Aquaterm“ Olovo (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu) imao ovlašćenje za zaključenje ugovora o radu, uz poštovanje odredbi koje se odnose na posebne uslove koji se traže za odgovarajuće radno mjesto (stručna sprema, odobrenje za samostalan rad, specijalistička znanja, radno iskustvo, i drugo), uz traženje saglasnosti Upravnog odbora, dakle, da je bio dužan da postupa u okviru prava i dužnosti odgovorne osobe. Takođe, da je u spornom periodu, u svojstvu odgovorne osobe, izvršio protivpravno zapošljavanje više lica, protivno odredbama čl. 8. i 9. Pravilnika o radu (blanketne norme koje su naznačene i u izreci prvostepene presude), iako navedena lica nisu ispunjavala tražene kvalifikacije, pa je tako došlo do zapošljavanja lica pobliže označenih navedenom presudom, na koji način je apelant tim licima pribavio korist u vidu primanja po osnovu plate za obavljanje rada za koji nisu imali tražene kvalifikacije ili na radnim mjestima koja uopšte nisu bila predviđena Pravilnom o radu. Kantonalni sud je naveo da, s druge strane, odbrana nije ponudila nikakve protivdokaze (kako u toku prvostepenog postupka, tako i u postupku po žalbi) kojima bi se dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost naprijed navedenog i ispravnost izvedenih zaključaka prvostepenog suda na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je takođe naveo da se predmetnom žalbom ne uvodi nikakva nova argumentacija, niti koji novi dokaz koji već nije apsolviran, činjenično i pravno, od strane prvostepenog suda, te da se, nasuprot tome, iz sadržaja dokaza odbrane (iskaza svjedoka M.M., E.H., A.B., A.M. i drugih svjedoka) da zaključiti da isti zapravo više potvrđuju navode optužbe nego odbrane (npr. da je do takvog zapošljavanja dolazilo zbog povećanog obima posla, što je dovelo do potrebe za povećanom za radnom snagom, i slično), koje okolnosti mogu imati pravni značaj samo sa stanovišta izbora i odmjeravanja krivičnopravne sankcije, ali ne dovode u pitanje izvršenje predmetnog krivičnog djela od strane apelanta na način i u vrijeme kako je to opisano u optužnici odnosno izreci prvostepene presude.
5. Kantonalni sud je takođe naveo da, što se tiče izrečene krivičnopravne sankcije, nalazi da je ista adekvatna shodno utvrđenim otežavajućim i olakšavajućim okolnostima od strane prvostepenog suda, kao i stepenu društvene opasnosti počinjenog predmetnog krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, te je ukazao da je prvostepeni sud cijenio kao olakšavajuće okolnosti (koje se navode u žalbi) činjenicu da je apelant oženjen, porodičan, otac dvoje maloljetne djece i da je neosuđivan, a dodatne olakšavajuće okolnosti koje se navode u žalbi, a nisu navedene u prvostepenoj presudi (da je apelant za svoja zalaganja i postignuća u radu predmetne ustanove dobio priznanje menadžera iz oblasti menadžmenta u 2019. godini, te da se korektno vladao pred sudom) nisu takve činjenične i pravne prirode, da bi bitnije utjecale na adekvatnost izrečene krivičnopravne sankcije u vidu uslovne osude kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, sa rokom provjere od dvije godine, naročito imajući u vidu da je za predmetno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Takođe ističe i povredu prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političnim pravima. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno pravo. Apelant ističe da su redovni sudovi potpuno proizvoljno cijenili dokaze odbrane u konkretnom predmetu, te da prvostepeni sud „nije identifikovao, niti analizirao nijedan element i strukturu procesne građe odbrane“, na koji način je „dao prednost jednoj strani u odnosu na drugu“. Dalje navodi da je tokom postupka ukazivao na „nezakonitost pribavljanja dokaza“, odnosno na činjenicu da na glavnom pretresu „nije saslušano“ 12 lica koja su zaključila ugovore o radu, a koji su navedeni kao dokazi optužbe, o čemu je prvostepeni sud „propustio da odluči“. Takođe ističe da je prijedlog odbrane bio da se „prema apelantu cijene sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i isti oslobodi od optužbe, cijeneći i njegove lične prilike, držanje pred sudom, vladanje i ponašanje“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi, odlučujući o navodima apelanta u pogledu pogrešne ocjene dokaza, jasno ukazao da je prvostepeni sud u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud dalje ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude jasno obrazložio zašto je i taj sud prihvatio dokaze (koje je prihvatio prvostepeni sud) na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić