Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1772/21 (D.R.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni postupak
  • Izvršni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1772/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-1772/21, rješavajući apelaciju koju je podnio D. R., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. R.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 011932 20 Uvp od 19. ožujka 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. R.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 04 0 U 011932 20 Uvp od 19. ožujka 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. D. R. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 20. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 011932 20 Uvp od 19. ožujka 2021. godine.

2. Zaključkom o dozvoli ovrhe prinudnim putem Službe za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove Grada Zenice (u daljnjemu tekstu: Služba) od 5. ožujka 2018. godine dopuštena je prinudnim putem ovrha rješenja Službe od 15. srpnja 2014. godine (koje je postalo ovršno 9. kolovoza 2014. godine i pravomoćno 2. ožujka 2016. godine), a kojim je apelant kao ovršenik bio dužan da u određenome roku izvrši uklanjanje dograđenoga dijela stambenoga objekta, bliže označeno u dispozitivu odluke. Nadalje, određeno je vrijeme ovrhe rješenja, tvrtka zadužena za ovrhu, te da će se ovrha provesti na trošak apelanta, te da priziv protiv zaključka ne odlaže njegovu ovrhu.

3. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoliša Zeničko-dobojskoga kantona (u daljnjemu tekstu: tuženik) od 19. svibnja 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 9. listopada 2020. godine tužba apelanta je uvažena, rješenje tuženika od 19. svibnja 2020. godine i zaključak Službe od 5. ožujka 2018. godine su poništeni i predmet je vraćen prvostupanjskome organu na ponovni postupak.

5. Presudom Kantonalnoga suda od 19. ožujka 2021. godine zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke zainteresiranih osoba (M.K. i M.K.) je uvažen, te je presuda Kantonalnoga suda od 9. listopada 2020. godine preinačena tako da se tužba odbija kao neutemeljena.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je osporenim rješenjem tuženika pravilno utvrđeno da su u konkretnome slučaju ispunjeni zakonski uvjeti za ovrhu pravomoćnoga rješenja na teret investitora odnosno apelanta kao bespravnoga graditelja, koji su propisani čl. 158. st. 4. Zakona o prostornome uređenju i građenju, te da shodno odredbama čl. 163. st. 2. istoga Zakona, priziv ne odlaže ovrhu rješenja, što je prvostupanjski organ i naveo u dispozitivu. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude postupio protivno odredbama čl. 276., 277. i 278. Zakona o upravnom postupku, kao i protivno odredbama čl. 27. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, obzirom da predmetnu tužbu uopće nije dostavio na odgovor zainteresiranim osobama, kao suvlasnicima susjednih parcela, koji su suglasno navodima iz zahtjeva tijekom predmetnoga upravnoga postupka tražili uklanjanje bespravno izgrađenoga objekta apelanta, zbog bespravne gradnje na nepropisnoj udaljenosti manjoj od 3m od granične linije između predmetnih parcela apelanta i zainteresiranih osoba, a bez suglasnosti tih osoba. Kantonalni je sud istakao da navedeno proistječe iz presude Kantonalnoga suda od 14. studenoga 2019. godine, kojom je odbijena kao neutemeljena tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 22. travnja 2019. godine, kojim je odbijen kao neutemeljen priziv apelanta protiv rješenja Službe od 30. kolovoza 2017. godine, a kojim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za legalizaciju bespravne dogradnje objekta, budući da je utvrđeno da se objekt ne nalazi na propisanoj odaljenosti od granice susjedne građevinske parcele zainteresiranih osoba najmanje 3m, protivno čl. 25. st. 2. Odluke o provođenju urbanističkoga plana Grada Zenice (u daljnjemu tekstu: Odluka), kako se to predmetnim zahtjevom za izvanredno preispitivanje sudske odluke utemeljeno ukazuju zainteresirane osobe.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako predmetni dograđeni objekt nikada nije bio na parceli zainteresiranih osoba, nego unutar parcele apelanta, te navodi da je predmetni objekt udaljio najmanje 1,5m od međe, te navodi kako su sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da nisu razmotrili činjenicu da je apelant podnio zahtjev za legalizaciju dograđenoga objekta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnomu slučaju radi o predmetu u kojemu je odbijena tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika, u postupku u kojemu apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U- 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku, koji je pokrenut zaključkom Službe od 5. ožujka 2018. godine, a kojim je dopuštena prinudnim putem ovrha rješenja te Službe od 15. srpnja 2014. godine, kojom je apelant kao ovršenik bio dužan u određenome roku izvršiti uklanjanje dograđenoga dijela stambenoga objekta. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnome postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obveze» apelanta, već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom (rješenje Službe od 15. srpnja 2014. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnomu slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o prostornome uređenju i građenju u bilo kojemu dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da su ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 158. st. 4. Zakona o prostornome uređenju i građenju za ovrhu pravomoćnoga rješenja na teret apelanta kao bespravnoga graditelja, te da su osporeno rješenje tuženika i zaključak Službe pravilni i zakoniti. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud ukazao i na utvrđenu činjenicu (iz postupka povodom zahtjeva apelanta za legalizaciju bespravne dogradnje objekta) da se dograđeni objekt ne nalazi na propisanoj odaljenosti od granice susjedne građevinske parcele zainteresiranih osoba od najmanje 3m, kako je to propisano čl. 25. st. 2. Odluke, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1772/21 (D.R.) | Sudska praksa | Aktio