Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1815/21 (B.A.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1815/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1815/21, rješavajući apelaciju koju je podnio B. A., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. A.
protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 275020 20 Rev od 11. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 275020 19 Rsž od 7. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. B. A. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Mladen S. Mitrović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 24. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 275020 20 Rev od 11. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 275020 19 Rsž od 7. svibnja 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci od 26. rujna 2019. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te je utvrđeno da je prvotuženica (JU „Centar za socijalni rad“ Banjaluka) izvršila mobing nad apelantom, tako što je od kolovoza 2014. godine do druge polovine 2017. godine u duljem vremenskome razdoblju poduzimanjem radnji nefizičkoga uznemiravanja, na način da je kontinuirano vršena revizija njegovoga rada i urađenih predmeta koje je završavao sukladno propisima i pravilima struke, usporavan mu je proces rada tako što su mu često neutemeljeno vraćani završeni predmetni na ponovni rad, bio je jedini radnik nad kojim je vršena revizija bolovanja, nezakonito je disciplinski kažnjavan, neutemeljeno su mu slana upozorenja da postoje uvjeti za otkaz ugovora o radu, vođen je postupak i poduzimane su radnje prema strankama za koje je samo apelant bio ovlašten kao voditelj postupka, strankama, medijima i državnim organima iznošene su neistine i teške optužbe na račun apelanta, čime je izravno načinjena šteta apelantovome ugledu, časti, psihičkome i fizičkome zdravlju, te je došlo do degradacije njegovih radnih uvjeta i njegovoga profesionalnoga statusa. Nadalje, naloženo je prvotuženici da ubuduće ne čini mobing i diskriminaciju prema apelantu, te je obvezana da apelantu naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je prvotuženica vršila diskriminaciju prema apelantu, te da mu naknadi štetu zbog pretrpljenoga straha, te duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti preko dosuđenoga iznosa. Nadalje, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen u odnosu na drugotuženicu (V.S.).
3. Presudom Okružnoga suda od 7. svibnja 2020. godine priziv prvotuženice je djelomično usvojen i prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu kojim je naloženo prvotuženici da ubuduće ne čini diskriminaciju prema tužitelju, tako što je zahtjev u ovome dijelu odbijen. Nadalje, priziv apelanta je djelomično usvojen i prvostupanjska presuda preinačena tako da je prvotuženica dužna apelantu isplatiti 3.000,00 KM, umjesto ranije dosuđenoga iznosa od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, dok je u ostalome dijelu preko dosuđenoga iznosa priziv apelanta odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena. Nadalje, priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena u osporenome odbijajućemu dijelu tužbenoga zahtjeva u odnosu na drugotuženicu.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 11. ožujka 2021. godine revizija apelanta je odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je apelant u ovoj parnici kumulirao više antidiskriminatornih tužbi, tako što se njegov zahtjev sastoji od tužbe za utvrđenje diskriminacije, tužbe za zabranu i tužbe za naknadu štete, sukladno čl. 12. st. 1. toč. a), b) i c) Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjemu tekstu: ZZD). Vrhovni je sud istakao da apelant istječe da su tuženici vršili diskriminaciju tako što su ga doveli u neravnopravni položaj u odnosu na ostale djelatnike. Vrhovni je sud istakao da apelant u navodima tužbe, a niti prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, se nije pozivao na to da je u odnosu na druge radnike prvotuženice stavljen u neravnopravan položaj zbog jednoga od zabranjenih osnova. Vrhovni je sud istakao da apelant tek u prizivu, pa potom i u reviziji, se poziva na suprotstavljene političke stavove između njega i drugotuženice, ne pojašnjavajući točno o čemu je riječ, ali te navode nije niti dokazao jer u tomu pravcu nije iznosio dokaze pred prvostupanjskim sudom. Vrhovni je sud istakao da kod mobinga kao fenomena zlostavljanja na poslu, nije presudna veza sa određenom diskriminacijskom osnovom, dok kod diskriminacije zaštićeni osnovi predstavljaju ključni element diskriminacije, tj. različito tretiranje osoba koje se temelji na jednom od zaštićenih osnova (rasa, jezik, vjera, etnička pripadnost i dr.). Vrhovni je sud istakao da je u konkretnome slučaju kod apelanta utvrđen mobing koji mu je izazivao nelagodnost i nesigurnost, a kasnije depresivnost i anksioznost, zbog čega se apelant obraćao psihijatru i endokrinologu, jer je došlo do pogoršanja njegovoga psihičkoga zdravlja i tjelesnoga oštećenja koje se manifestiralo kroz enorman gubitak tjelesne mase, a kasnije kroz poremećaj inzulinske vrijednosti. Vrhovni je sud istakao da je na temelju toga pravilno dosuđen iznos od 3.000,00 KM, kao adekvatan visini nanesene štete, sukladno odredbi čl. 200. Zakona o obligacionim odnosima, pa se stoga ne mogu prihvatiti revizioni navodi kojima se prigovara visini dosuđenoga iznosa na ime nematerijalne štete. Vrhovni je sud istakao da nisu utemeljeni niti navodi kojima se spori pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotuženice, koja je u spornome razdoblju obnašala dužnost ravnateljice prvotuženice, i koja je izvršila radnje mobinga. Vrhovni je sud istakao da je prvotuženica pasivno legitimirana u postupku za ostvarivanje sudbene zaštite zbog zlostavljana na radu, i samo ona može biti tužena, bez obzira tko je izvršiteljem radnji mobinga, dok fizička osoba kao izvršitelj zlostavljanja (za razliku od uznemirenja na temelju diskriminacije) nije pasivno legitimirana. Vrhovni je sud istakao da navedeno proistječe iz čl. 24. st. 6. i 25. st. 1. Zakona o radu, na koje zakonske odredbe su se i pozivali nižestupanjski sudovi, a kojim odredbama je propisano da je poslodavac dužan da poduzme pravovremene i učinkovite mjere s ciljem sprječavanja mobinga, te da u slučaju utvrđenja mobinga odgovara poslodavac.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da su sudovi nepravilno tumačili odredbe iz ZZD, kojim je propisano da se pod diskriminacijom može smatrati svako različito postupanje na temelju političkoga i drugoga uvjerenja, te navodi da su sudovi selektivno tumačili odredbe u odnosu na pasivnu legitimaciju drugotuženice.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost glede toga. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, naprotiv navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić