Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1939/21 (L. K.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1939/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1939/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Luca Krnić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Luca Krnić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 U 010907 16 Uvp od 19. veljače 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Luca Krnić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnijela je 28. svibnja 2021. apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010907 16 Uvp od 19. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem Službe prostornoga uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova Općine Bihać (u daljnjemu tekstu: Služba) od 8. siječnja 2004. godine dano je odobrenje za izgradnju stambenoga objekta investitoru B.D.
3. Zaključkom Službe od 20. listopada 2015. godine odbačen je kao nepravovremen prijedlog apelantice za obnovu postupka okončanoga rješenjem Službe od 8. siječnja 2004. godine.
4. Rješenjem tuženika (Ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskoga kantona) od 10. prosinca 2015. godine odbijen je priziv apelantice izjavljen protiv zaključka Službe od 20. listopada 2015. godine.
5. Presudom Kantonalnoga suda u Bihaću od 22. kolovoza 2016. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelantice podnesena protiv rješenja tuženika od 10. prosinca 2015. godine.
6. Presudom Vrhovnoga suda od 19. veljače 2021. godine odbijen je zahtjev apelantice za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je u ovoj pravnoj stvari sporno da li je pravovremen prijedlog za obnovu upravnoga postupka okončanoga rješenjem prvostupanjskoga organa od 8. siječnja 2004. godine. Vrhovni je sud istakao da se prema sadržaju prijedloga za obnovu postupka isti temelji na razlozima iz čl. 246. st. 1. toč. 9. Zakona o upravnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZUP), kojim je propisano da će se postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv kojega nema redovitoga pravnoga lijeka u upravnome postupku obnoviti, ukoliko osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke, nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 249. st. 1. toč. 5. ZUP propisan subjektivni rok u kojemu se može tražiti obnova postupka, tj. u roku od 30 dana od dana kada je rješenje dostavljeno stranci. Vrhovni je sud istakao da je rješavajući po zahtjevu apelantice za pristup informacijama Općina Bihać donijela rješenje od 5. srpnja 2012. godine, kojim je odobrila apelantici pristup informacijama i pozvala ju da pristupi u prostorije Općine Bihać, kojemu se pozivu apelantica odazvala 13. kolovoza 2012. godine, kada joj je neposredno i dostavljeno rješenje od 8. siječnja 2004. godine. Vrhovni je sud istakao da je apelantica sasvim izvjesno, ne samo saznala za rješenje od 8. siječnja 2004. godine, nego joj je isto osobno i dostavljeno, tj. osobno predato temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZUP, što apelantica sama potvrđuje, a što je i navedeno u službenoj zabilješci od 13. kolovoza 2012. godine. Vrhovni je sud istakao da stoga ovaj sud nalazi da apelantica nije dovela u sumnju pravilnost izvršene dostave niti okolnosti koje su od značaja za ocjenu pravovremenosti podnesenoga prijedloga za obnovu postupka, kojega je apelantica podnijela 2. studenoga 2012. godine, dakle, nakon isteka zakonskoga roka od 30 dana, od dana osobnoga dostavljanja rješenja od 8. siječnja 2004. godine (koje joj je, dakle, dostavljeno 13. kolovoza 2012. godine).
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelantice za ponavljanje pravomoćno okončanoga upravnoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelantice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga suda za ljudska prava i svoju praksu, prema kojoj prijedlog za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u načelu, nije postupak u kojemu se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluka Ustavnoga suda br. AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnoga značenja pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelantice, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnome postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proistječe da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Imajući u vidu da su navodi apelantice o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić