Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1851/21 (B. I.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Hipoteka
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1851/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine, u predmetu broj AP-1851/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Blagica Ivanković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Blagica Ivanković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 23 0 P 036839 20 Rev od 9. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 P 036839 18 Gž od 10. rujna 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 036839 16 P od 15. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagica Ivanković (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Širokoga Brijega, koju zastupa Branislav Kolovrat, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 28. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 036839 20 Rev od 9. ožujka 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 P 036839 18 Gž od 10. rujna 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Velikoj Kladuši (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 036839 16 P od 15. siječnja 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o nadhipoteci od 14. travnja 2014. godine zaključen između prvotuženice („BOR Banka“ d.d. Sarajevo), drugotuženika („Lijanović“ d.o.o. Široki Brijeg) i S.I.L. (pokojni supružnik apelantice) sastavljen kod notarke E.K. ništavan u cijelosti, te da se naloži uspostava ranijega zemljišno-knjižnoga stanja u knjizi Općinskoga suda, koji je bio prije zaključenja navedenoga ugovora, ili da se utvrdi da je apelantica temeljem bračne stečevine suvlasnica ½ dijela određenoga novčanoga iznosa koji je njezin pokojni suprug stekao temeljem ugovora o cesiji od 5. siječnja 2009. godine, da se utvrdi da je ugovor o nadhipoteci ništavan u ½ dijela bračne stečevine apelantice, pa da se temeljem toga zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda naloži brisanje upisa nadhipoteke u ½ suvlasničkoga dijela apelantice, kao i da se utvrdi da je ovršni postupak koji se vodi kod Općinskoga suda nedopušten u visini ½ suvlasničkoga dijela apelantice na upisanoj nadhipoteci.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, za koje je vezan taj sud, proistječe da su apelantica i S.I.L. zaključili brak 24. siječnja 1956. godine, da je brak prestao smrću S.I.L. 2. srpnja 2016. godine, da su drugotuženik i trećetuženik („Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša) 20. rujna 2006. godine zaključili ugovor o zajmu kojim je drugotuženik dao pozajmicu trećetuženiku u određenome iznosu. Zatim, da je radi osiguranja predmetnoga potraživanja po ugovoru o zajmu rješenjem Općinskoga suda od 7. studenoga 2006. godine u korist drugotuženika na nekretninama trećetuženika uknjižena hipoteka, da je drugotuženik zbog nevraćanja duga podnio prijedlog za prinudnu ovrhu, da je Općinski sud rješenjem od 22. siječnja 2007. godine dozvolio predloženu ovrhu. Zatim, da je drugotuženik kao cedent ustupio svoje potraživanje cesionaru (pokojnome S.I.L.) temeljem zaključenoga ugovora o cesiji od 5. siječnja 2009. godine. Zatim, da su pred notarkom u Bihaću prvotuženica kao nadhipotekarni povjeritelj sa drugotuženikom i S.I.L. 14. travnja 2014. godine zaključili ugovor o zasnivanju nadhipoteke, da su predmetom osiguranja navedenoga ugovora bili ugovori o kratkoročnim kreditima zaključenim između prvotuženice kao nadhipotekarnoga povjeritelja i pravne osobe Lakat d.o.o. Posušje kao korisnika kredita, da je tim ugovorom drugotuženik kao hipotekarni povjeritelj pristao da se na postojećoj hipoteci u korist drugotuženika, zasnuje nadhipoteka u korist prvotuženice, radi osiguranja vraćanja kredita i plaćanja svih obveza koje je korisnik kredita (dakle, Lakat d.o.o. Posušje) preuzeo na temelju zaključenih ugovora o kreditu, te da je S.I.L. bio suglasan sa svim elementima ugovora o nadhipoteci dajući pisanu suglasnost. Vrhovni je sud istakao da imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, suprotno navodima revizije, pravilno je primijenjeno materijalno pravo, i to odredbe čl. 139 – 185. Zakona o stvarnim pravima, čl. 251 – 255. Obiteljskoga zakona, čl. 103., 436 – 445 Zakona o obligacionim odnosima, kao i procesno pravo. Vrhovni je sud istakao da iz sadržaja odredbi čl. 7. st. 1., 102. st. 1. i 123. st.
1. Zakona o parničnome postupku proistječe dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji, pa ukoliko stranka u tomu ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti odnosno neistinitosti tvrdnje. Vrhovni je sud istakao da je naprotiv navodima apelantice, pravilan pravni stav nižestupanjskih sudova da iz izvedenih dokaza ne proistječe točnost tvrdnji apelantice da je utemeljen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavnosti zaključenoga ugovora o nadhipoteci ili utemeljenost zahtjeva da njezinu bračnu stečevinu čini ½ novčanoga iznosa po ugovoru o zajmu, odnosno cesiji, koji je zaključen između drugotuženika i trećetuženika, jer izvedeni dokazi upravo upućuju suprotno. Vrhovni je sud istakao da je ugovor o nadhipoteci zaključen u formi i obliku kako je to propisano odredbama Zakona o stvarnim pravima i Zakonom o notarima, uz suglasnost pokojnoga muža apelantice, ali i uz prešutnu suglasnost apelantice kao bračne partnerice. Vrhovni je sud naveo da, imajući u vidu dobre odnose pokojnoga supružnika i apelantice, apelantici nije moglo ostati nepoznato donošenje ovakvih odluka u duljemu vremenskome razdoblju od preko 10 godina, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi. Vrhovni je sud istakao da apelantica nije dokazala da je tijekom braka stekla imovinu, tj. ½ iznosa naznačenoga u ugovoru o cesiji, da jeste dokazala da je postojala bračna zajednica, ali ne i da nije bila upoznata sa raspolaganjem imovinom pravne osobe tj. drugotuženika (koje je bilo zastupano od strane pokojnoga supružnika), zaključenjem pravnih poslova od strane njezina supruga (zajma, hipoteke, cesije, ovrhe, nadhipoteke). Vrhovni je sud naveo da apelantica nije izvodila dokaze na okolnosti da su bračni odnosi između supružnika eventualno bili poremećeni, pa da stoga nije mogla znati za ova raspolaganja, niti je dokazala da je navedeni novčani iznos koji je je predmetom ugovora o cesiji stečen radnom supružnika, ili prihodima iz bračne stečevine u vrijeme trajanja njihove bračne zajednice.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostaloga, navodi kako nije ona bila dužna dokazivati da su odnosi između nje i njezina supruga bili poremećeni, već da je teret dokazivanja tih činjenica na suprotnoj strani. Apelantica, također, navodi da kao suvlasnica sa ½ dijela na bračnoj stečevini ne može snositi odgovornost što notarka prilikom zaključenja spornoga ugovora o nadhipoteci nije tražila njezinu suglasnost, te da se nije moglo raspolagati njezinim dijelom bračne stečevine bez njezina znanja i odobrenja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, a priori, zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da ugovor o nadhipoteci, koji je zaključen kako je to propisano odredbama Zakona o stvarnim pravima i Zakona o notarima, i na koji je suglasnost dao i pokojni suprug apelantice, kao takav nije ništavan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio i da apelantica nije dokazala tvrdnje o tomu da se radi o bračnoj stečevini, te da su shodno tome nižestupanjski sudovi pravilno donijeli svoje odluke kada su odbili tužbeni zahtjev apelantice. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić