Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1934/21 (A. M.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1934/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1934/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Abdulah Mehurović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Mehurović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 23 0 Rs 014899 21 Rsži 3 od 17. ožujka 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Rs 014899 20 I 3 od 5.
veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Mehurović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Vrnogrča, kojega zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Rs 014899 21 Rsži 3 od 17. ožujka 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Velikoj Kladuši (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Rs 014899 20 I 3 od 5. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda od 5. veljače 2021. godine odbijen je prijedlog apelanta, kao tražitelja ovrhe, za nastavak ovršnoga postupka.
3. Rješenjem Kantonalnoga suda od 17. ožujka 2021. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je u tijeku ovršnoga postupka, a nakon donošenja rješenja kojim je određena ovrha (radi vraćanja na rad i naplate troškova postupka), rješenjem Općinskoga suda u Bihaću od 31. prosinca 2018. godine, nad ovršenikom („Euro-benz“ d.o.o. Vrnograč) otvoren stečajni postupak. Kantonalni je sud istakao da je sukladno čl. 378. st. 4. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) i odredbama čl. 55. Zakona o stečajnome postupku prvostupanjski sud donio rješenje kojim je postupak ovrhe prekinut zbog otvaranja stečajnoga postupka nad ovršenikom. Kantonalni je sud istakao da je apelant podneskom od 2. lipnja 2020. godine podnio sudu prijedlog za nastavak ovršnoga postupka, sukladno čl. 381. st. 1. ZPP na način da se pozove stečajni upravnik da preuzme postupak i da se postupak okonča. Kantonalni je sud istakao da je dopisom od 1. srpnja 2020. godine pozvao stečajnoga upravnika da se očituje, te da je stečajni upravnik podneskom od 15. srpnja 2020. godine obavijestio sud da se protivi nastavku ovršnoga postupka, jer je apelant svoja potraživanja ustupio Š.I., temeljem ugovora ovjerenoga kod notara, i da je ona prijavila svoja potraživanja u stečajnu masu. Kantonalni je sud naveo da je apelant podneskom od 22. srpnja 2020. godine obavijestio sud da ostaje kod podnesenoga prijedloga. Kantonalni je sud istakao da je polazeći od navedenih činjenica, prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 381. st. 1. ZPP, dovodeći u svezu ovu odredbu sa čl. 55. Zakona o stečajnome postupku, te je pravilno odlučio kada je odbio nastavak prekinutoga ovršnoga postupka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući, između ostaloga, kako Kantonalni sud odlučujući u dva ovršna predmeta, protiv istoga ovršenika, dakle, u dva postupka bazirana na istome činjeničnome stanju, donosi drugačije odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Glede navoda apelanta da Kantonalni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnoga suda jeste da u svakome konkretnome slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Ustavni sud također zapaža, iz stanja spisa, da se predmet na kojemu apelant bazira ovakve tvrdnje, ne temelji na sličnome činjeničnome stanju, budući da u tomu predmetu tražitelj ovrhe nije ustupio svoja potraživanja, kao što je to utvrđeno u konkretnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić