Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1665/21 (Z. M., Z. M. i S. S.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1665/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-1665/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Zorica Marinković i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zorica Marinković, Zoran Marinković i Sulejman Svjetličić protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 78 0 I 032396 20 Gž od 14.

travnja 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zorica Marinković, Zoran Marinković i Sulejman Svjetličić protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci broj 78 0 I 032396 20 Gž od 14.

travnja 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorica Marinković, Zoran Marinković i Sulejman Svjetličić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, podnijeli su 14. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 I 032396 20 Gž od 14. travnja 2021. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 I 032396 20 I od 4. veljače 2020. godine određena je predložena ovrha tražitelja ovrhe (Mikrokreditne fondacije „Mi Bospo" Tuzla) protiv apelanata na temelju ovršne isprave - pravomoćne presude Općinskoga suda u Tuzli (kojom su apelanti obvezani tražitelju ovrhe solidarno isplatiti dug po kreditu).

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 I 032396 20 I od 28. veljače 2020. godine odbijen je kao neutemeljen prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja od 4. veljače 2020. godine.

4. Rješenjem Okružnoga suda od 14. travnja 2021. godine odbijen je priziv apelanata izjavljen protiv rješenja od 28. veljače 2020. godine

5. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da su protiv rješenja o ovrsi apelanti izjavili prigovor ističući da je ovršna isprava na temelju koje je doneseno rješenje o ovrsi nije ovršna isprava i nije stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, jer im ranije nije dostavljena, te tako nije istekao ni dobrovoljni rok za izvršenje obaveze iz ovršne isprave prema tražitelju ovrhe. Okružni sud je istakao da je, u pogledu toga, prvostupanjski sud utvrdio da su klauzule pravomoćnosti i ovršnosti izdane od strane Općinskog suda u Tuzli i da o istima može odlučivati samo taj sud. Kako je prigovor apelanata opovrgnut klauzulom ovršnosti (koja označava da je tražitelj ovrhe ovlašten tražiti prinudno izvršenje obaveza), Okružni sud je ukazao da je prvostupanjski sud sukladno članku 47. i 49. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odbio prigovor apelanata. Okružni sud je ukazao da je odredbom članka 47. ZIP propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a ti razlozi su taksativno nabrojani u toj odredbi. Okružni sud je istakao da se, u smislu navedene odredbe, prigovor može podnijeti i iz drugih razloga koji bi sprečavali ovrhu, a to bi bili razlozi koji ukazuju na nepravilnost rješenja o ovrsi, koji dovode u pitanje zakonitost rješenja o ovrsi. Imajući u vidu navedenu odredbu ZIP i razloge koje su apelanti istakli u prigovoru, Okružni sud je istakao da se prigovorima ne dovodi u pitanje zakonitost rješenja o ovrsi, pa je odluka – prvostupanjskog suda o odbijanju prigovora apelanata na rješenje o ovrsi pravilna i zakonita.

Apelacioni navodi

6. Apelanti su se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, smatraju da presuda Općinskog suda u Tuzli nije mogla biti ovršna isprava, s obzirom da su oni za nju saznali dostavljanjem rješenja o ovrsi te presuda nije mogla steći svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Ratione materiae

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o prizivu apelanata podnesenom u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanata, na temelju pravomoćne sudske odluke. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

b) Prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZIP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1665/21 (Z. M., Z. M. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio