Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1921/21 (A.B.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1921/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1921/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. B.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 006982 18 U od 11. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. B. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojega zastupa Nermin Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006982 18 U od 11. veljače 2021. godine.

2. Rješenjem Uprave za pitanja branitelja Mostar (u daljnjemu tekstu: Uprava) od 22. ožujka 2007. godine priznato je apelantu svojstvo ratnoga vojnoga invalida VI skupine sa 60% invaliditeta, na temelju ranjavanja zadobivenoga u svojstvu pripadnika Armije R BiH, te mu je priznato pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, kao i ostala prava propisana zakonom, počevši od 1. travnja 2005. godine i dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 12. listopada 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave od 22. ožujka 2007. godine, te upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida IX skupine sa 30% invaliditeta, te pravo na osobnu invalidninu u određenome iznosi, i ostala prava propisana zakonom, počevši od 12. listopada 2018. godine i nadalje dok postoje zakonom propisani uvjeti.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 11. veljače 2021. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 12. listopada 2018. godine je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik na temelju čl. 14. i 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjemu tekstu: Zakon o provođenju kontrole), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuo konačno rješenje od 22. ožujka 2007. godine. Vrhovni je sud istakao da je u ponovnome provedenome postupku liječničko povjerenstvo za medicinsko vještačenje na temelju neposrednoga pregleda apelanta i uvida u priloženu liječničku dokumentaciju donijelo nalaz i mišljenje od 8. siječnja 2019. godine, kojim je vojni invaliditet apelanta cijenjen u visini od 30%. Vrhovni je sud istakao da je apelant sukladno čl. 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) pravovremeno uložio prigovor na nalaz i mišljenje od 8. siječnja 2018. godine, tražeći novu ocjenu vojnoga invaliditeta. Vrhovni je sud istakao da je liječničko povjerenstvo za medicinsko vještačenje po prigovoru apelanta donijelo nalaz i mišljenje od 31. svibnja 2018. godine, te konstatiralo suglasno nalazu i mišljenju od 8. siječnja 2018. godine, da je došlo do smanjenja ukupnoga vojnoga invaliditeta sa 60% na 30%, neposrednim pregledom apelanta i uvidom u liječničku dokumentaciju. Vrhovni je sud istakao da je navedeni nalaz i mišljenje potpun i jasan, te donesen sukladno čl. 8. st. 2. Pravilnika. Vrhovni je sud istakao da je, naprotiv tvrdnjama apelanta, ocjena invaliditeta dana na temelju izvorne liječničke dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje je apelant i ranije cijenjen, kako to propisuje čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole, pa su paušalni navodi da liječničko povjerenstvo nije uzelo u obzir svu liječničku dokumentaciju i sve povrede nastale ranjavanjem 10. svibnja 1993. godine. Vrhovni je sud istakao da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegova invaliditeta, i to ulaganjem prigovora, pa stoga u konkretnoj pravnoj stvari nisu povrijeđene odredbe Zakona o upravnome postupku, na koje se apelant u tužbi poziva. Vrhovni je sud istakao da nemaju zakonskoga utemeljena tvrdnje apelanta da se donošenjem osporenoga rješenja zadire u prava stranke koja su već ostvarena, jer je u konkretnome slučaju osporeno rješenje doneseno uz odgovarajuću primjenu odredbi Zakona o provođenju kontrole, kojim su uređeni uvjeti, način i postupak kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da doneseni nalazi i mišljenja nemaju adekvatno obrazloženje, te da je u nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2018. godine samo istaknuto slaganje sa nalazom i mišljenjem od 8. siječnja 2018. godine bez posebnoga obrazloženja, te istječe da je neposredni pregled apelanta izvršen samo „očnim pregledom“ od strane ljekara čija struka nije povreda koju je apelant zadobio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1921/21 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio