Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-131/20 (R. D.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-131/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-131/20, rješavajući apelaciju Rajka Drljače, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Drljače podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 269347 19 Gž od 8. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 269347 17 P od 10. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Drljača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 13. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 269347 19 Gž od 8. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 269347 17 P od 10. maja 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 269347 17 P od 10. maja 2019. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obavežu tuženi (Ž. Z., B. S. i V. L., u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu solidarno nadoknade na ime nematerijalne štete novčani iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknade troškove postupka. Takođe navedenom presudom, apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je naredbom Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka od 6. juna 2017. godine, utvrđeno da se neće sprovoditi istragu protiv apelanta za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona RS, jer ne postoje osnovi sumnje da je učinio krivično djelo. Zatim je naveo, da je navedeno tužilaštvo postupalo po prijavi tuženih, F. J. i Z. J. od 9. aprila 2017. godine. Nadalje je ukazao, da iz iskaza tuženih, saslušanih u svojstvu parnične stranke, jasno proizlazi da nisu direktno tužilaštvu podnijeli krivičnu prijavu protiv apelanta ali su saglasni u svojim izjavama da su sumnjali u zdravstveno stanje apelanta vezano za nošenje lovačkog oružja. Naime, u vezi s tim u MUP RS otišao je II tuženi da se posavjetuje u vezi otklanjanja navedene sumnje, da se informiše kome da se obrati, te predložio da se pozovu i drugi članovi lovačkog udruženja da se izjasne o ponašanju apelanta, kako u udruženju tako i među komšijama, nakon čega je i sam napisao izjavu u kojoj je opisao ponašanje apelanta navodeći nekoliko primjera i svjedoka, a nakon toga su na poziv policije na iste okolnosti izjave dali i ostali tuženi.

4. Osnovni sud je naveo šta je propisano odredbama čl. 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je ukazao da prema odredbi člana 222. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) građanin ima pravo da prijavi izvršenje krivičnog djela a prema odredbi člana 223. istog zakona prijava se podnosi javnom tužiocu, pisano ili usmeno a može se podnijeti i ovlašćenom službenom licu koji će prijavu odmah dostaviti tužiocu. Nadalje je naveo, da u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza proizlazi da su tuženi izražavali sumnju u zdravstveno stanje apelanta, odnosno sumnjali su da je apelant falsifikovao ljekarsko uvjerenje koje je uslov za dobijanje odobrenja za nošenje oružja. Naime, tuženi su svojim izjavama datim pred policijom inicirali preduzimanje određenih radnji od strane javnog tužioca koji je imao mogućnost da utvrdi da li je sumnja tuženih osnovana, odnosno da li se radi o falsifikovanju isprave. S tim u vezi ja naveo, da je u postupku po prijavama tuženih javni tužilac utvrdio da je prijavljeni, odnosno apelant otišao u starosnu penziju, da je član lovačkog udruženja Lovska sveza Slovenije od 7. maja 1984. godine, te da nije imao nikakvih psihičkih bolesti i da je njegov psihički status normalan, slijedom čega je naredbom od 6. juna 2017. godine utvrdio da ne postoje osnovi sumnje da je učinjeno pomenuto krivično djelo i da se neće sprovoditi istraga.

5. Osnovni sud je ukazao da apelant nije tvrdio da su tuženi iznijeli u javnost činjenicu o falsifikovanom ljekarskom uvjerenju, te da nije potraživao naknadu štete po osnovu klevete, već je tvrdio da je trpio duševne bolove uslijed podnošenja navedene prijave od strane tuženih. Zatim je istakao, da iz provedenih dokaza proizlazi da su tuženi iskoristili svoje građansko pravo koje im je pruženo odredbom člana 222. stav 1. ZKP, te su pred ovlaštenim službenim licem izrazili sumnju da je apelant falsifikovao ljekarsko uvjerenje za sticanje prava na nošenje lovačkog naoružanja, slijedom čega postupanje tuženih nije protivpravna radnja kojom je pričinjena šteta apelantu. Nadalje je istakao, da činjenica podnošenja prijave od strane tuženih, učinjena pred službenim licima policije koja je proslijeđena tužilaštvu, bez iznošenja u javnost, nije mogla da uzrokuje apelantu duševne bolove, jer je javni tužilac potvrdio upravo ono što je apelant u ovom postupku i sam znao, da nije falsifikovao ljekarsko uvjerenje, što je trebala biti satisfakcija apelantu u odnosu na izraženu sumnju tuženih, odnosno upravo je otklonjena sumnja da je izvršio pomenuto krivično djelo.

6. Osnovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je uslijed postupanja tuženih pretrpio duševne bolove. Naime, da bi se mogla dosuditi naknada štete za duševne bolove oni moraju biti realni sa aspekta standarda prosječnog čovjeka, a prosječnom čovjeku ne uzrokuje duševne bolove činjenica da je nadležni državni organ, u konkretnom slučaju tužilaštvo, vršilo kontrolu uvjerenja na osnovu kojeg se ostvaruje neko pravo. Nadalje je naveo šta je propisano članom 7. stav 1., članom 102. stav 1., čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je istakao da se pod dokazivanjem, u smislu navedenih odredbi ZPP, podrazumjevaju radnje suda i stranaka, koje obuhvataju predlaganje i izvođenje dokaza i njihovu ocjenu od strane suda, koje imaju za cilj utvrđivanje istinitosti odlučnih činjenica od kojih zavisi primjena materijalnog prava. U vezi s tim je istakao, da je apelant bio dužan, kako bi dokazao osnovanost zahtjeva za naknadu štete, dokazati da je nastupila štetna radnja za koju su odgovorni tuženi (protivpravnost), da mu je nastupila šteta i da postoji uzročno posljedična veza između protivpravnog postupanja tuženih i nastale štete. Mađutim, kako apelant nije dokazao da su tuženi postupali protivpravno, niti je dokazao da je pretrpio duševne bolove, a teret dokaza je bio na njemu, to je tužbeni zahtjev odbijen.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 269347 19 Gž od 8. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je ukazao šta su u svojim iskazima istakle parnične stranka, kao i svjedoci Z. J. i F. J. (sve bliže navedeno u obrazloženju navedene presude), te je ukazao da je apelant u svojoj izjavi, pored ostalog, naveo da je povodom prijave tuženih pred tužilaštvom dao izjavu na sve okolnosti, da je kao oficir bivše JNA svake godine imao sistematski pregled i svake godine je konstatovano njegovo dobro zdravstveno stanje i da za svo lovačko oružje koje posjeduje ima uredne oružne listove. Nadalje je ukazao, da je apelant istakao i da tužene poznaje 23 godine, da nije ni prije pomenute prijave, niti nakon saznanja za istu, sa tuženima došao ni u kakav sukob, a kada je saznao za krivičnu prijavu tuženih i sadržaj prijave, bilo mu je nevjerovatno teško, nije mogao vjerovati da su to mogli napisati.

9. Okružni sud je naveo, da obzirom da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi naknade štetu na ime pretrpljenih duševnih bolova (uslijed podnošenja prijave da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanja isprave), a kako tokom postupka nije, osim svoje izjave, izveo ni jedan dokaz da mu je na taj način pričinjena šteta, to je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom jer isti, shodno relevantnim odredbama ZOO, nije dokazao niti osnov niti visinu istog zahtjeva. Nadalje je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da mu je, zbog činjenice da je nadležni državni organ vršio kontrolu uvjerenja na osnovu kojeg se ostvaruje neko pravo, pričinjena nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova, kao uslov za dosuđivanje novčane naknade, niti je dokazivao elemente i okolnosti konkretnog slučaja koje predviđaju odredbe člana 200. ZOO za utvrđivanje osnova i visine ove naknade. Naime, apelant na kome je teret dokazivanja ovih odlučnih činjenica (čl. 7 i 123 ZPP), nije dokazao da mu je zbog sumnje tuženih da je falsifikovao ljekarsko uvjerenje, koje je uslov za dobivanje odobrenja za nošenje oružja, pričinjena šteta, a ako jeste onda u čemu se ona sastoji, kao ni intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenih duševnih bolova na osnovu kojih se, u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđuje obim štete i adekvatna pravična novčana naknada.

10. Okružni sud je istakao da su žalbeni prigovori u pogledu ocjene dokaza neosnovani, jer je sve dokaze, pa i iskaze navedenih svjedoka, prvostepeni sud pravilno cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi shodno odredbi člana 8 ZPP. Takođe je istakao da su bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni prigovori da postoji odgovornost ukoliko neko lažno prijavi krivično djelo, „jer je, kod činjenice da u žalbi i apelant čini nespornim da prijava izvršenja krivičnog djela je radnja za svakog građanina u skladu sa čl. 222 st. 1 ZKP, apelant imao mogućnost da nakon donošenja naredbe o nesprovođenju istrage prijavi izvršenje navedenog krivičnog djela, a što je propustio da učini“.

11. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju „zakonito primijenjen zakon od nadležnog suda“ da je trebao i morao da uspije u postupku. Naime, da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, obzirom na činjenicu da je u toku postupka utvrđeno da su tuženi podnijeli krivičnu prijavu protiv apelanta, da je apelant bolestan i da ima lažan lovački ispit, što je utvrđeno u toku postupka da nije istina, tako da su to neistine koje su iznijeli tuženi na štetu apelanta. U vezi s tim je istakao, da su tuženi direktno podnijeli krivičnu prijavu protiv apelanta, a ne izražavali neke sumnje u vidu nekih saznanja, jer je nadležno tužilaštvo otvorilo istragu protiv apelanta, provjeravalo navode tuženih i utvrdilo da nema elemenata krivično-pravne odgovornosti apelanta. Naime, osnovni razlozi u obrazloženju osporenih presuda, zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev leži u činjenici da navodno nije podnesena krivična prijava od strane tuženih što nije tačno. Nadalje je istakao da „što se tiče obrazloženja nadležnih sudova po pitanju nematerijalne štete ista se nije morala utvrđivati putem određenih vještačenja, ali se ogledala u povredi časti i ugleda apelanta, ne samo u Lovačkom udruženju, nego i u samom društvu, tako da je u cijelosti trebalo udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta kao osnovanom“. Takođe je istakao, da činjenica da li je u javnosti bilo iznošenje činjenica koje su naveli tuženi protiv apelanta ili ne, irelevantno za naknadu nematerijalne štete. Apelant smatra da je oštećen u navedenom postupku postupanjem tuženih i da nema nikakvog osnova da mu tuženi ne nadoknade nematerijalnu štetu, odnosno tuženi su svojim postupanjem i prijavljivanjem neistina na račun apelanta, istom „nanijeli povredu časti i ugleda i duševni bol koji se trebao i morao manifestvovati u naknadi nematerijalne štete“.

Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključili da apelant, u skladu da relevantnim odredbama ZPP, nije dokazao da mu je pričinjena predmetna šteta, a ako jeste onda u čemu se ona sastoji, kao ni intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenih duševnih bolova na osnovu kojih se, u smislu odredbe člana 200. ZOO, utvrđuje obim štete i adekvatna pravična novčana naknada. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i ZOO sa odlučenjem Osnovnog i Okružnog suda, te obrazloženjem koje dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-131/20 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio