Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/21 (S. P.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Konkurs
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1683/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-1683/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Silvija Perković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Silvija Perković protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 036395 20 Rsž 2 od 26. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 036395 15 Rs od 14. ožujka 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Silvija Perković protiv Dopunske presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 036395 15 Rs od 1. listopada 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Silvija Perković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Davor Bunoza odvjetnik iz Mostara, podnijela je 11. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 036395 20 Rsž 2 od 26. veljače 2021. godine, Dopunske presude Općinskoga suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 036395 15 Rs od 1. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda broj 68 0 Rs 036395 15 Rs od 14. ožujka 2016. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 14. ožujka 2016. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Odluka tuženika (Osnovne škole „Fra Lovro Karaula“ Livno) od 31. kolovoza 2015. godine i Odluka od 14. kolovoza 2015. godine, da se utvrdi da je tuženik, donošenjem Kriterija za prijem učitelja i stručnih suradnika od 14. srpnja 2015. godine, propisivanjem odredbe čl. 3., povrijedio apelantičino pravo na jednako postupanje kao volonterki, te da je tuženik izvršio diskriminaciju prema volonterima, na način da je u nepovoljniji položaj stavio volontere u odnosu na kandidate koji rade u struci prilikom bodovanja, te da se naloži tuženiku da poduzme zakonom propisane mjere s ciljem da se izmijene odredbe čl. 3. Kriterija za prijem učitelja i stručnih suradnika od 14. srpnja 2015. godine i da se prestane s daljnjom diskriminacijom volontera na način da se isto boduje rad u struci sa volonterskim radom - stažom prilikom bodovanja kandidata.

3. Dopunskom presudom Općinskoga suda od 1. listopada 2020. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev koji se odnosio na poništenje Natječaja za popunu upražnjenih radnih mjesta kod tuženika od 14. srpnja 2015. godine za popunu radnih mjesta učitelja razredne nastave.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 26. veljače 2021. godine odbijen je apelantičin priziv izjavljen protiv presude Općinskoga suda od 14. ožujka 2016. godine i presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je među strankama nesporna činjenica da je 14. srpnja 2015. godine tuženik temeljem čl. 79. Zakona o osnovnom školstvu raspisao natječaj za prijem djelatnika za upražnjena radna mjesta. Kantonalni sud je dalje naveo da je nesporna činjenica da su se na raspisani natječaj za radno mjesto učitelja razredne nastave, prijavili apelantica i kandidat N.M., te da je nakon provedenog postupka po raspisanom natječaju tuženik donio Odluku od 14. kolovoza 2015. godine o prijemu N.M. na radno mjesto učitelja razredne nastave (apelantičin prigovor protiv navedene odluke odbijen Odlukom od 31. kolovoza 2015. godine). Kantonalni sud je istakao da se tuženik prilikom izbora kandidata po naprijed raspisanom natječaju morao u svemu pridržavati uvjeta predviđenih tim natječajem, te je istakao da sud u konkretnom slučaju ispituje samo zakonitost odluke o izboru kandidata. S tim u svezi, istakao je da postupak u kome se donosi odluka o izboru kandidata prolazi kroz nekoliko faza i to: razmatranje prijava, provjeru stručnih i drugih radnih sposobnosti kada je to predviđeno pravnim aktima i donošenje odluke o izboru kandidata. U fazi razmatranja prijava potrebno je provjeriti i utvrditi koji kandidati ispunjavaju uvjete natječaja. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju tuženik je mogao izvršiti izbor samo kandidata koji ispunjava uvjete natječaja, a sud nije bio ovlašten odlukom utvrditi koji je kandidat eventualno trebao biti izabran, te se nije mogao upuštati u ispitivanje kriterija na temelju kojih je sačinjena rang lista kandidata, niti obvezati tuženika da s tim kandidatom zasnuje radni odnos. Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi kao nesporna činjenica, da izabrana kandidatkinja, kao i apelantica ispunjavaju uvjete navedenog raspisanog natječaja, kako opće tako i posebne. Svi kandidati koji ispunjavaju uvjete po raspisanom javnom oglasu, ravnopravno sudjeluju u izboru i mogu biti izabrani na poslove povodom kojih je objavljen natječaj. Prema tome, Kantonalni je sud istakao da se apelantica nalazila u istom pravnom statusu u kojem su se nalazili i drugi kandidati, ravnopravno je sudjelovala u izboru i mogla biti izabrana, kao i ostali kandidati koji ispunjavaju uvjete javnog natječaja. S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da nisu utemeljeni prigovori apelantice da je došlo do diskriminacije apelantice tj. da je tuženik povrijedio apelantičino pravo na jednako postupanje kao volonterke donošenjem Kriterija za prijem učitelja i stručnih suradnika od 14. srpnja 2015. godine, te da je tuženik izvršio diskriminaciju prema volonterima na način da su u nepovoljniji položaj stavili volontere u odnosu na kandidate koji rade u struci prilikom bodovanja. Naime, Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da su Kriteriji za prijem učitelja i stručnih suradnika od 14. srpnja 2015. godine doneseni isti dan kada je i objavljen natječaj. Kako se nije moglo unaprijed pretpostaviti tko će se sve javiti na natječaj, te su se isti kriteriji primjenjivali prema svim kandidatima, Kantonalni sud je istakao da kriteriji nisu mogli biti diskriminirajući za apelanticu niti je ista stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge kandidate. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da su neutemeljeni prigovori apelantice da je u vrijeme odlučivanja o prijemu kandidata na snazi bila Izmjena i dopuna kriterija za prijem stručnih suradnika od 12. prosinca 2014. godine. Također, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi članka 16. Zakona o volontiranju F BiH samo dugoročno volontiranje u struci se priznaje kao radno iskustvo, a radno iskustvo stečeno dugoročnim volontiranjem dokazuje se potvrdom o volontiranju koju izdaje Ministarstvo pravde ili institucija za evidentiranje volontiranja, sukladno članku 30. stavak 4. navedenog Zakona. Kantonalni sud je istakao da tijekom postupka apelantica nije dokazala da je dugoročno volontirala i da je imala potvrdu o takvom volontiranju izdanu od Ministarstvo pravde ili institucija za evidentiranje volontiranja, niti to proizlazi iz provedenih dokaza, stoga nije ni došlo do diskriminacije u smislu ugrožavanja priznatih prava. Budući da izabrana kandidatkinja ispunjava uvjete natječaja, a u isključivoj je nadležnosti poslodavca izvršiti izbor između kandidata koji ispunjavaju uvjete natječaja i donijeti odluku o izboru kandidata, Kantonalni sud je istakao da je tuženik u cijelosti ispoštovao svu zakonsku proceduru u pogledu raspisanog natječaja, u skladu sa Zakonom o osnovnom školstvu, Statutom i Kriterijima za prijem učitelja i stručnih suradnika. Stoga, je naveo da su neutemeljeni apelantičini prigovori da je došlo do diskriminacije, te je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantice kao neutemeljen.

Apelacioni navodi

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), dok iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica smatra da je došlo do povrede prava pristupa sudu, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica smatra da je nezakonita primjena kriterija od 14. srpnja 2015. godine, te su se trebali primijeniti važeće Izmjene i dopune kriterija za prijem učitelja i stručnih suradnika od 12. prosinca 2014. godine, a što je dovelo do diskriminacije apelantice u postupku prijema kandidata po predmetnom natječaju. Apelantica dalje ističe da nije imala pravo pristupa sudu koji bi preispitao odluku o izboru kandidata, jer su sudovi odbili preispitivati pravilnost ocjenjivanja kandidata. S tim u svezi, apelantica je istakla da su sudovi imali mogućnost upustiti se u ispitivanje kriterija na temelju kojih je sačinjena rang lista kandidata (što nisu učinili) nego su samo paušalno ustvrdili da nemaju ovlaštenja razmatrati zahtjeve koje je postavila apelantica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1), stavak (3) tačka m) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1), stavak (3) tačka m) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova – u odnosu a Dopunsku presudu Općinskoga suda od 1. listopada 2020. godine

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP-106/04 od 18. siječnja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica propustila, u skladu s odredbom članka 203. stavak (1) Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), podnijeti priziv nadležnomu sudu protiv osporene Dopunske presude Općinskog suda od 1. listopada 2020. godine. Dakle, apelantica nije iscrpila učinkovite pravne lijekove moguće prema zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

Prima facie – u odnosu na Presudu Kantonalnoga suda od 26. veljače 2021. godine i Presudu Općinskoga suda od 14. ožujka 2016. godine

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantici omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno sudjeluje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neutemeljeni njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) tačka m) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko nisu iscrpljeni mogući pravni lijekovi prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1683/21 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio