Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1305/21 (Z. B.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Pretpostavka nevinosti
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Trajanje pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1305/21
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1305/21, rješavajući apelaciju Zijada Blekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Blekića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5.
marta 2021. godine u odnosu na član II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Blekića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Blekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, podnio je 21. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene – određivanje pritvora
4. U postupku koji se vodi protiv apelanta i više osumnjičenih lica zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, manipulacija na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak – Sanela Rondić) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine. Tim rješenjem je djelimično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i osumnjičenim Edinu D., Arminu M., Jasminu J. i Daveru H.) određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca iz razloga propisanog članom 146. stav (1) tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
5. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i branitelja osumnjičenih, Kantonalni sud (vijeće sastavljeno od sudije Igora Todorovića kao predsjednika i sudija Elvire Begović i Jasenka Ružića kao članova) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine. Vijeće je navelo da je, suprotno navodima žalbi (sadržaj je iznesen u rješenju), sudija za prethodni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno izveo zaključak o osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na apelanta i imenovane osumnjičene na osnovu dostavljenih dokaza decidirano navedenih i analiziranih na str. 23–93. pobijanog rješenja, nalazeći da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. Prema ocjeni vijeća, žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje ni okolnosti na kojima je sudija za prethodni postupak zasnovao svoj zaključak o potrebi određivanja pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav (1) tačka c) ZKP-a.
Produžavanje pritvora za dva mjeseca
6. Kantonalni sud (vijeće sastavljeno od sutkinje Elvire Begović kao predsjednice, te sudija Jasenka Ružića i Indire Jahić kao članova) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine kojim je apelantu i ostalim navedenim osumnjičenima produžio pritvor za naredna dva mjeseca zbog istih razloga iz kojih je pritvor određen. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine sve žalbe odbio kao neosnovane i osporeno rješenje potvrdio.
Osporena rješenja – produžavanje pritvora za tri mjeseca
7. Kantonalni sud (vijeće sastavljeno od sudije Jasenka Ružića kao predsjednika, te sutkinja Žane Knežević i Indire Jahić kao članova), na osnovu člana 149. stav 3. u vezi sa članom 146. stav (1) tačke c) ZKP-a, donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenima (Edinu D., Arminu M. i Jasminu J.) produžio pritvor za tri mjeseca, a koji prema tom rješenju može trajati do 5. juna 2021. godine ili do nove odluke suda, zbog istih razloga iz kojih je pritvor određen.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora od 3. marta 2021. godine, Kantonalni sud održao ročište (5. marta 2021. godine) na kojem su branitelji svih osumnjičenih u cijelosti osporili prijedlog, detaljno se izjašnjavajući kako u odnosu na osnovanu sumnju tako i u odnosu na posebne pritvorske razloge. Navedeno je i da je apelantov branitelj na ročištu istakao i „da prvi standard koji garantira, a donosi ga član 6. Evropske konvencije [za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)], jeste pravo osumnjičenih da im bude suđeno pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Ova odbrana nije htjela da ulaže prigovor i da prigovara na sastav vijeća, ali želi da ukaže da su u ranijem postupku po prijedlozima i žalbama za odlučivanje o pritvoru učestvovale sudije Jasenko Ružić i Indira Jahić, te je [stav] ove odbrane da ove sudije nisu mogle učestvovati u odlučivanju o ovom prijedlogu za produženje pritvora“.
9. Kantonalni sud je razmotrio prijedlog, izjašnjenja apelanta i ostalih osumnjičenih i njihovih branitelja, te nakon izvršenog uvida u priložene dokaze ocijenio da je prijedlog za produženje pritvora u odnosu na apelanta osnovan.
10. Kantonalni sud je dalje naveo da Tužilaštvo vodi istragu po naredbama o provođenju istrage počev od 2015. godine (brojevi i datumi navedeni na str. 16. rješenja) protiv osumnjičenih lica, među kojima je i apelant, da iz naredbi proizlaze imena osumnjičenih fizičkih i pravnih lica, da iz naredbe o provođenju i proširenju istrage proizlazi da su poimenično navedena osumnjičena fizička i pravna lica, među kojima je i apelant, preduzimala radnje detaljno opisane u obrazloženju rješenja (str. 16–31. obrazloženja rješenja). Kantonalni sud je istakao da postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni preduzeli opisane krivičnopravne radnje i time počinili krivična djela, kako im se to stavlja na teret, proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog, a koje je zatim sud izložio u relevantnom dijelu obrazloženja (str. od 31. do 82), te da je stoga ispunjen prvi objektivni uvjet iz člana 146. stav (1) ZKP-a za produženje pritvora osumnjičenim, među kojima je i apelant, koji se ogleda u postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela (kako je bliže navedeno u uvodu rješenja).
11. U vezi s tim je navedeno da su, između ostalog, organizatori grupe osumnjičeni apelant i Edin D., kako se osnovano sumnja, putem većeg broja fiktivnih pravnih poslova u inkriminiranom periodu, ostvarili protivpravnu imovinsku korist naplaćivanjem milionske provizije za navodno posredovanje u prodaji zemljišta navedenog pravnog lica, te kasnije iskorištavanjem pozicija odgovornih lica ili članova nadzornih odbora pravnih lica „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. (kasnije d.o.o.) Sarajevo, „Vranica“ d.d. Sarajevo i „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, iskorištavanjem svojstava odgovornih lica u pravnim licima čije su interese bili dužni zastupati, ili iskorištavanjem pozicije stvarne kontrole nad pravnim licima poput „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, zaključivali ugovore o cesijama, pozajmicama i kompenzacijama, te sklapali druge pravne poslove, čiji je stvarni cilj bio samo stjecanje protivpravne imovinske koristi organizatorima, članovima grupe i s njima povezanim licima, na način kako je to opisano u naredbama o provođenju istrage. U tom smislu su analizirani dokazi koji ukazuju na brojne inkriminirane radnje, kako se to osnovano sumnja, koje su preduzimala navedena lica, među kojima je apelant (od 2006. do 2014. godine), kao organizatori i članovi grupe za organizirani kriminal formirane u smislu člana 2. tačka 21. KZ-a, a s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti sebi lično i s njima povezanim fizičkim i pravnim licima, zajednički djelujući, i to apelant kao odgovorno lice, koji je imao stvarnu kontrolu nad brokerskom kućom „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, i kao član Nadzornog odbora „Vranica“, te su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim licima i samostalno, preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanja u izvršenju, i to krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ-a, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. KZ-a, manipulacija na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, pranja novca iz člana 272. KZ-a, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine. Navedeno je da su se te aktivnosti odnosile na ulazak u projekt „Marijin Dvor“ koji je podrazumijevao kupovinu zemljišta i izgradnju stambeno-poslovnog objekta u općini Novo Sarajevo, gradska zona Marijin Dvor, za potrebe NLB grupe Slovenija; da su osumnjičeni postupali suprotno propisima iz oblasti prometa vrijednosnih papira i preuzimanja dioničkih društava, te da su stekli i održavali upravljačku kontrolu nad pravnim licem „Unioninvest“, a kako je navedeno za apelanta (na nivou osnovane sumnje) manipulativnim trgovanjem brokerske kuće na čijem je bio čelu, te dalje preduzimanje aktivnosti koje se odnose na sklapanje većeg broja fiktivnih pravnih poslova, a s ciljem preusmjeravanja određenih novčanih sredstava (kako je to detaljno navedeno u rješenju) za ostvarivanje lične koristi organizatora i članova organizirane grupe. Dalje je ukazano na doznačavanje određenih novčanih iznosa, pa daljnju kupovinu zemljišta i prometovanje njim. Također je navedeno da je apelant, iskorištavanjem svojstva koje je imao u pravnom licu/licima, postupao suprotno interesu pravnog lica koje je zastupao.
12. Detaljno opisujući radnje koje su preduzimali osumnjičeni, Kantonalni sud, između ostalog, navodi postupanje porodice J., koja preuzima kontrolu nad „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo stjecanjem dionica, manipulativnim trgovanjem brokerske kuće koja je pod kontrolom apelanta i Edina D. (uz pomoć nepoznatih zaposlenih) koji su realizirali transakcije i promet vrijednosnim papirima suprotno pravilima berze. Dalje se ukazuje na planove oko prodaje zemljišta s kojima se nastavlja, na pravno lice „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, zaključivanje ugovora o kupovini zemljišta i uplata NLB Leasinga d.o.o. Sarajevo na ime kupoprodajne cijene, otvaranje računa u Fima banci, te daljnje aktivnosti iskorištavanje položaja odgovornih lica u pravnim licima, sklapanjem fiktivnih ugovora, te drugim radnjama kojim se (kako se osnovano sumnja) organizatorima i članovima grupe pribavila višemilionska protivpravna imovinska korist. Dalje je navedeno, ukazujući na dokaze iz kojih to proizlazi, da je na račun „Vradis investicija“ uplaćen iznos za posredovanje u kupoprodaji zemljišta, te da apelant Vradisu prodaje zemljište i da mu je iznos doznačen na lični račun (a u nastavku se zaključuje da su u pitanju fiktivni ugovori i dokazi koji to potvrđuju), te dalje prometovanje od strane apelanta istim zemljištem, navodi se iznos koji je uplaćen „Unioninvest izgradnja objekata“ na ime kupoprodajne cijene, te daljnje aktivnosti organizatora i članova grupe, među kojima je apelant, i dokazi koji potkrepljuju osnovanu sumnju.
13. Kantonalni sud je dodatno podsjetio da u ovoj fazi postupka stepen osnovane sumnje predstavlja niži stepen uvjerenja i izvjesnosti da je neko krivično djelo počinjeno od strane određenog lica u odnosu na stepen izvjesnosti koji mora postojati prilikom odlučivanja u daljnjoj fazi postupka.
14. Razmatrajući poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP-a, Kantonalni sud je zaključio da je opravdano produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim iz tog pritvorskog razloga, cijeneći da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano djelo, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine ili teža kazna. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ispunjen je i drugi uvjet koji je kumulativno propisan navedenom odredbom, i to postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Konkretizirajući naročite okolnosti, Kantonalni sud je imao u vidu da iz dostavljenih dokaza nesporno proizlazi da su osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela, za koje se terete na nivou osnovane sumnje, preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, pri čemu je naročito ukazano na brojnost krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela kako im se to stavlja na teret, u konkretnom slučaju na nivou postojanja osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP-a. Prema stavu Kantonalnog suda, osumnjičeni su iskazali visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su za posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi, prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru dobro organizirane grupe, pomno planirane, što proizlazi iz dostavljenih i u rješenju navedenih dokaza, te da iz njih nesporno proizlazi da su osumnjičeni inkriminirane radnje izvršenja krivičnih djela, za koja se terete na nivou osnovane sumnje, preduzimali u dužem vremenskom periodu u okviru dobro organizirane grupe kontinuirano, unutar koje je od strane organizatora bila pomno planirana aktivnost ostalih članova grupe.
15. Pored apelantove organizatorske uloge, Tužilaštvo je ukazalo i da su uloge ostalih članova grupe, po svojoj prirodi, dužini trajanja i sistematičnosti, također, podrazumijevale ne samo visok stepen planiranja i brojne pripremne radnje već i dosljednost i upornost u počinjenju krivičnih djela za koja se sumnjiče. Dakle, krivično-pravne radnje koje su, kako se osnovano sumnja, preduzimali ovi osumnjičeni ukazuju na njihovu izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost u činjenju krivičnih djela, kako od strane apelanta i osumnjičenog Edina D. kao organizatora grupe, tako i njenih članova, koji su, kako se osnovano sumnja, za izvršenje predmetnih krivičnih djela koristili pozicije unutar pravnih lica preko kojih je vršeno pranje novca, i to pravna lica „Profin invest“ d.o.o. Sarajevo, „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, „KS Investment“ d.o.o. Sarajevo, „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, „Vranica“ d.d. Sarajevo i „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, tako što su u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu izmještali sjedišta s jedne adrese na drugu, spajali pravna lica, na istoj adresi registrirali više firmi koje su se sjedinile, mijenjali oblike društva, mijenjali osnivače i odgovorna lica, za odgovorna lica postavljali svoje saradnike, vozače, pomoćno osoblje (tzv. „mule“), a oni stvarno upravljali društvima, namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, a sve s ciljem vršenja krivičnih djela i njihovog prikrivanja (dokazi opisani na str. 84. i 85). Dakle, sve opisane činjenice ukazuju na svu kompleksnost vršenja krivičnih djela u dužem vremenskom trajanju, kontinuirane radnje spajanja, razdvajanja društava, mijenjanje sjedišta, mijenjanje oblika društava, udjeličara, prouzrokovanje stečaja i brisanje društava, odnosno ukazuju na istrajnost, odlučnost i upornost u izvršenju krivičnih djela od strane osumnjičenih na nivou osnovane sumnje.
16. Nadalje, organizatori grupe za organizirani kriminal apelant i osumnjičeni Edin D., kako se to osnovano sumnja, te članovi grupe osumnjičeni Armin M. i drugi članovi grupe su pronalazili lica od povjerenja ili lica koja su u materijalnom smislu ili na neki drugi način zavisna od njih, od tih lica zahtijevali da se na njihovo ime upišu kao osnivači pravna lica – firme kojima će osumnjičeni stvarno upravljati, a kako bi sebe zaštitili i izbjegli krivičnu odgovornost (dokazi opisani na str. 86. i 87). U pogledu apelantove odlučnosti, istrajnosti i upornosti u izvršenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, počev od strane 87. obrazloženja rješenja opisano je koje je radnje apelant preduzimao kao član grupe za organizirani kriminal, te su navedeni dokazi za te radnje. U ovom dijelu Kantonalni sud opet ukazuje na izjave svjedoka u vezi s navedenim, ali i na materijalnu dokumentaciju – izvode iz sudskog registra, notarske ugovore i dr., što je detaljno opisano u rješenju. Da su apelant i osumnjičeni Edin D. bili uporni, odlučni i istrajni u vršenju krivičnih djela i sakrivanju imovine koja je nastala počinjenjem krivičnih djela ukazuje i činjenica da su više puta poklanjali imovinu jedni drugima i članovima svoje porodice, te je vraćali na svoje ime (str. 89. i 90). Apelantova upornost u počinjenju krivičnih djela, te prikrivanja imovinske koristi koja potječe iz krivičnih djela na nivou osnovane sumnje evidentna je iz primjera raspolaganja novčanim sredstvima sa računa „Eurohausa“, a na način kako je to opisano u dijelu prijedloga koji se odnosi na osnovanu sumnju, kako je opisano u rješenju. Navedeno je da, i prema aktu Komisije za vrijednosne papire FBiH od 14. decembra 2018. godine, apelant od 18. maja 2009. godine u kontinuitetu obavlja poslove predsjednika Nadzornog odbora Sarajevske berze (SASE). U vezi s tim se može konstatirati da je Sarajevska berza d.d. Sarajevo Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, i prilikom provođenja istražnih aktivnosti po zahtjevima Tužilaštva, dostavljala nekompletne odgovore, odnosno izostavljana je određena dokumentacija bitna za rad u ovom predmetu, što također ukazuje da je apelant kao predsjednik Nadzornog odbora i Sarajevske berze već preduzimao radnje na opstruiranju saradnje s organima gonjenja, a što proizlazi iz Izvještaja Sipe od 17. novembra 2020. godine.
17. S obzirom na činjenicu da se ova istraga, između ostalog, vodi i zbog krivičnog djela pranja novca, kao i činjenicu da imovinska korist nastala izvršenjem krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči ova grupa još uvijek nije pronađena, ona nije osigurana i kao takva može biti stavljena u legalne tokove, cijeneći podatke koji su dostavljeni Tužilaštvu u izvještaju Sipe od 8. decembra 2020. godine, sud smatra da bi apelant i imenovani osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, bili u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom, koja nije pronađena u pretresima i koja još uvijek nije osigurana, upotrijebe i njom raspolažu, te je stave u legalne novčane tokove, na koji način bi nastavili s činjenjem odnosno dovršenjem krivičnih djela pranja novca.
18. Kantonalni sud je dalje istakao da su posebni pritvorski razlozi na strani apelanta i osumnjičenog Edina D., uz poštovanje načela presumpcije nevinosti, dodatno pokrijepljeni činjenicom da su ova lica u periodu koji se preklapa s inkriminiranim periodom iz predmetne istrage, ali i kasnije, nastavila s činjenjem krivičnih djela, što proizlazi iz odgovora koji je Tužilaštvo dobilo od Kantonalnog suda u Tuzli od 23. februara 2021. godine u kojem je navedeno da je pod brojem 03 0 K 019676 21 K u toku krivični postupak protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 55. istog zakona. Prema javno dostupnim podacima iz medija, optužnica protiv apelanta je potvrđena zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i I. B. od marta 2009. do aprila 2011. godine, nakon što je „Remontmontaža“ zaključila namjenski ugovor o kreditu, a novac trebao biti iskorišten za investiranje u obrtna sredstva, tako doznačena sredstva prenijeli na pravno lice „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, u kojem je apelant imao svojstvo odgovornog lica, a da za takav prenos nisu imali pravni osnov. U nalazu i mišljenju vještaka u predmetu Kantonalnog tužilaštva Sarajevo također se navodi podatak da je apelant bio predsjednik Nadzornog odbora u ovom pravnom licu u periodu od 5. novembra 2008. do 18. septembra 2017. godine, te se nalaz poziva i na jedan notarski ugovor o kupovini stana zaključen između „Unioninvest izgradnja objekata“ i „Remontmontaža“ Tuzla. Ukoliko se uporede činjenice iz krivičnog predmeta koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli, evidentno je da je apelant svojstvo odgovornog lica „Eurohausa“, kako se osnovano sumnja, koristio za pribavljanje protivpravne imovinske koristi i činjenjem drugih krivičnih djela pored onih obuhvaćenih naredbom o provođenju istrage u ovom predmetu. Opisane aktivnosti, prema stavu Kantonalnog suda, ukazuju na svojevrsnu jednoobraznost u pristupu osumnjičenih činjenju krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala za koja su osnovano sumnjivi, pa je tako, jednostavnim poređenjem njihovog inkriminiranog djelovanja za koje se vodi više krivičnih postupaka, evidentno da sve kompanije u kojima oni budu postavljeni na odgovorne funkcije u krajnjem budu iskorištene za stjecanje lične koristi njima ili s njima povezanim licima, odnosno oni, iskorištavanjem svojstava koja imaju u upravi ili nadzornom odboru takvih kompanija ili kroz drugi vid efektivne kontrole nad poslovanjem, u konačnici takve kompanije dovedu na ivicu bankrota, kao što je slučaj i s bliže navedenom istragom Tužilaštva BiH. U konačnom, sud nalazi da naročita okolnost koja ukazuje na opasnost da će apelant i ostali osumnjičeni ponoviti krivična djela je višemilionska imovinska korist koju su osumnjičeni pribavili izvršenjem krivičnih djela, kako se to osnovano sumnja (bliže opisano na strani 106. rješenja). Sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ovi osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo, čime su se ispunili zakonski uvjeti za produžavanje pritvora prema njima iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
19. Ukazivanje branitelja u žalbama da njihovi branjenici nisu nakon učinjene posljednje radnje, od kada je prošlo više godina, za koje postoji osnovana sumnja, preduzeli bilo kakvu radnju da bi nastavili kriminalnu djelatnost i da ne postoji opasnost da će u budućnosti činiti krivična djela, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Naime, sud je imao u vidu da se protiv osumnjičenih vodi istraga za teška krivična djela, da se još uvijek prikupljaju dokazi i saslušavaju svjedoci, duži period vremena u kojem su činili krivična djela u kontinuitetu prema tačno određenom planu, kako postoji osnovana sumnja, da su osumnjičeni pri tome ispoljili visok stepen odlučnosti, upornosti, bezobzirnosti i istrajnosti, a kako na to upućuju aktivnosti koje su osumnjičeni preduzimali tokom 2018. i 2019. godine, nakon učinjenja predmetnih krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga, i koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela, koje okolnosti predstavljaju naročite okolnosti. Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju obilježja predmetnih krivičnih djela nisu kvalificirana kao naročite okolnosti u smislu postojanja iteracijske opasnosti, nego je sud za to naveo mnogobrojne druge detaljno obrazložene okolnosti. Također je ocijenjeno da navod da NLB grupa nije oštećena ne dovodi u pitanje navedene razloge o postojanju iteracijske opasnosti s obzirom na to da je na nivou osnovane sumnje utvrđeno višemilionsko stjecanje imovinske koristi.
20. Kantonalni sud je dalje naveo naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav (3) ZKP-a, za produženje pritvora osumnjičenim. Kantonalni sud je imao u vidu činjenicu da je Tužilaštvo jasno navelo koje je istražne radnje provelo s ciljem rasvjetljavanja krivičnog djela, zatim da će nastojati okončati saslušanje svjedoka koji nisu do sada saslušani, a obuhvaćeni su do sada upućenim zahtjevima Sipi, te izvršiti detaljnu analizu obimne dokumentacije koja je privremeno oduzeta u pretresu, kao i okončati aktivnosti po naredbama za vještačenje privremeno oduzetih mobilnih telefona i elektronskih uređaja za obradu i pohranjivanje podataka.
21. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi ostalih osumnjičenih, donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 KŽ14 od 25. marta 2021. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane.
22. Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi branitelja da je sudija Jasenko Ružić, koji je bio u vijeću koje je donijelo prvostepeno rješenje, već imao izgrađen stav o postojanju osnovane sumnje na strani osumnjičenih, te da je time povrijeđena odredba člana 6. Evropske konvencije. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je članom 39. ZKP-a decidirano propisano kada sudija ne može vršiti sudijsku dužnost. Okolnost da je sudija Jasenko Ružić u donošenju pobijanog rješenja učestvovao kao predsjednik vijeća, te da je taj sudija bio član vijeća u odlučivanju o žalbama na rješenje sudije za prethodni postupak kojim je osumnjičenim bio određen pritvor i donošenju rješenja od 17. decembra 2020. godine, te bio član vijeća u postupku donošenja rješenja povodom tužiočevog prijedloga za produženje pritvora od 8. januara 2021. godine, same po sebi, ne znače da osumnjičeni nisu izvedeni pred objektivan i nepristrasan sud, pa je u vezi s tim neosnovano i pozivanje branitelja na naprijed navedenu konvencijsku odredbu. U vezi s tim je ocijenjen neosnovanim i žalbeni navod da je u takvoj situaciji povrijeđeno načelo zakonitosti (član
2. ZKP-a), pretpostavka nevinosti ili načelo in dubio pro reo (član 3. ZKP-a) budući da se radi o rješenju o produženju pritvora koje je doneseno isključivo na nivou osnovane sumnje, dok je pozivanje branitelja na odredbu člana 6. ZKP-a nejasno budući da ta odredba uređuje pravo osumnjičenog da već na prvom ispitivanju bude obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.
23. Vrhovni sud je naveo da postojanje posebnog razloga za pritvor iz osnova propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH žalbama osporavaju branitelji svih osumnjičenih, te sadržaj žalbenih navoda apelanta (da se apelantu stavljaju na teret krivičnopravne radnje koje su započete 2008. godine, a okončane 2012. godine, od kada nije učinio niti pokušao učiniti neku radnju krivičnog djela; da prvostepeni sud nije mogao cijeniti kao naročite okolnosti medijske natpise da se protiv apelanta vodi još jedan krivični postupak pred Kantonalnim sudom u Tuzli; da je prije lišenja slobode od nadležnih tužilaca tražio da bude saslušan, a njegov zahtjev je bio ignoriran; da prvostepeni sud nije iznio niti jednu naročitu okolnost na strani apelanta; da se okolnosti da je apelant prebacivao imovinu na ime svoje kćerke ne može cijeniti kao naročita okolnost jer je to, prema Zakonu o obligacionim odnosima, legalan pravni posao, te da je njegovom branjeniku imovina blokirana, pa je to i razlog više za nepostojanje iteracijske opasnosti).
24. Vrhovni sud je ocijenio da svi ovi žalbeni navodi branitelja ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da na strani osumnjičenih egzistira poseban pritvorski razlog iz osnova propisanog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Nadalje, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelantovog branitelja da prvostepeni sud nije iznio niti jednu naročitu okolnost na strani njegovog branjenika i da su time povrijeđene odredbe čl. 5. i 6. Evropske konvencije budući da je za postojanje iteracijske opasnosti dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ukoliko se nađe na slobodi ponoviti krivično za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Iz brojnosti preduzetih radnji, kao što je izmještanje sjedišta pravnog lica s jedne adrese na drugu, spajanje pravnih lica, mijenjanja oblika društva, mijenjanje osnivača, koje radnje se preduzimaju svjesno i s određenim ciljem, proizlazi osnovana bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Iz navedenog slijedi da se prvostepeni sud prilikom ocjene naročitih okolnosti nije pozivao samo na medijske natpise da se protiv njegovog branjenika vodi još jedan krivični postupak pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Okolnost da ovi krivični postupci nisu spojeni, sama po sebi, ne može imati za posljedicu da je povrijeđena odredba člana 3. Evropske konvencije koja zabranjuje mučenje i zlostavljanje, odnosno voditi zaključku koji iznosi branitelj da je apelant podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Nadalje, istaknuto je da se branitelj poziva na član 6. Evropske konvencije koji se odnosi na pravo na pravično suđenje, ali budući da je u toj odredbi sadržano više stavova i tačaka, a da pri tome branitelj ne konkretizira u čemu bi se povreda ove odredbe ogledala, to se istaknuti žalbeni navod ukazuje paušalnim.
25. Ukazivanje branitelja svih osumnjičenih da njihovi branjenici nisu nakon učinjene posljednje radnje, od kada je prošlo više godina, za koje postoji osnovana sumnja, preduzeli bilo kakvu radnju da bi nastavili kriminalnu djelatnost i da ne postoji opasnost da će u budućnosti činiti krivična djela, Vrhovni sud nalazi neprihvatljivim. Navedeno zato što je prvostepeni sud, pored toga što je imao u vidu da se protiv osumnjičenih vodi istraga za teška krivična djela, da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni duži vremenski period činili krivična djela u kontinuitetu prema tačno određenom planu, da su osumnjičeni pri tome ispoljili visok stepen odlučnosti, upornosti, bezobzirnosti i istrajnosti, u svom rješenju naveo konkretne aktivnosti koje su osumnjičeni preduzimali nakon učinjenja predmetnih krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga i koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava iz člana II/3.“d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. te čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije“. Prije svega, apelant navodi da je njemu i njegovom punomoćniku osporeno rješenje Vrhovnog suda dostavljeno nakon što je proteklo više od mjesec dana od dana podnošenja žalbe. Dalje, apelant ukazuje „na kršenje prava na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom“ jer je sudija koji je predsjedavao KV vijećem Jasenko Ružić bio član vijeća u postupku odlučivanja o žalbi i donošenja rješenja Kantonalnog suda od 17. decembra 2020. godine, a zajedno sa sutkinjom Indirom Jahić bio je član vijeća u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora i donošenja rješenja od 8. januara 2021. godine. Apelant smatra da je više nego jasno da su iste sudije unaprijed izgradile uvjerenje u pogledu neophodnosti određivanja pritvora slijedom prijedloga o produženju pritvora od 3. marta 2021. godine, te je „stoga zasigurno ovakav sastav suda suprotan članu 6. Evropske konvencije i ne garantira apelantu i drugim osumnjičenim pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom“. Pored toga, apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Ističe da je nesporna činjenica među stranama u postupku da se ovaj krivični postupak vodi po prijavi iz 2008. godine i da sud svoju odluku u pogledu posebnih pritvorskih razloga opravdava opisima radnje krivičnog djela, koje je apelant navodno počinio u periodu od 2007. do 2012. godine, ne nudeći nijednu naročitu okolnost koju krivičnopravna teorija i sudska praksa saglasno svrstavaju u tri grupe okolnosti, i to: 1. okolnosti djela, povrat, posebno specijalno – kraći vremenski interval u kojem je optuženi/osumnjičeni izvršio krivično djelo, 2. lična svojstva optuženog/osumnjičenog, patologija ličnosti, zdravstveno stanje i 3. socijalni faktor optuženog – nema boravište, nezaposlen, sklon skitnji itd. U svojoj žalbi apelant je istakao sve razloge i argumente u prilog činjenici da prvostepeni sud prvostepenom odlukom krši član 6. Evropske konvencije. Međutim, Vrhovni sud se u svojoj odluci na istu argumentaciju uopće nije osvrtao, ističući neosnovano da branitelj ne konkretizira u čemu bi se povreda ove odredbe ogledala, pa žalbene navode u pogledu povrede člana 6. smatra neosnovanim. Dokaz da je apelantova odbrana svaku povredu detaljno obrazložila je žalba koju je apelant dostavio u prilog apelaciji i na nju upućuje Ustavni sud. Ističe da postoje okolnosti koje ukazuju da je nemoguće da apelant počini novo krivično djelo zato što su privredni subjekti, u vezi s čijim radom su navodno počinjene radnje krivičnog djela, u stečaju, a nad privrednim društvom „Unionivest izgradnja objekata” d.o.o. sud je donio mjeru osiguranja i upravljanje istom firmom predato je u nadležnost Federalne agencije za upravljanje oduzetom imovinom. Smatra da je Kantonalni sud kao naročite okolnosti uzeo u obzir sam činjenični opis radnje krivičnog djela koja mu se stavlja na teret, što je potvrdio i drugostepeni sud na strani 19. drugostepene odluke. U tom predmetnom slučaju svoj zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a prvostepeni sud je zasnovao i na okolnostima koje predstavljaju bitne elemente krivičnih djela bez kojih predmetna krivična djela ne bi postojala u takvom obliku, a na kojim okolnostima se, prema stavu Vrhovnog suda, takav zaključak ne može zasnivati. Pored toga, Vrhovni sud, također, odbija navode žalbe kojima se ukazuje na protek vremena od radnje izvršenja krivičnog djela do vremena lišenja slobode apelanta, ukazujući tom poveznicom da nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Ističe da u periodu od 12 godina, koliko se dugo vodi istraga u predmetu, Tužilaštvo nije pronašlo nijedan dokaz da je apelant na bilo koji način ometao istragu i da je od 2012. godine počinio novu radnju krivičnog djela. Pored navedenog, kao naročitu okolnost u prilog posebnim razlozima sud citira radnju krivičnog djela za koje je apelant optužen pred Kantonalnim sudom u Tuzli. To jednostavno nije moguće koristiti kao argument za poseban pritvorski razlog jer se za jedno djelo, jednu radnju ne može dva puta odgovarati, a i takav pristup je suprotan standardu koji donosi član 6. stav 2. Evropske konvencije. Činjenica da se protiv apelanta za navodne radnje koje je počinio dok je bio direktor „Eurohausa“ vodi postupak i pred sudom u Tuzli, očito je da se dvaput sudi na dva različita suda u BiH. Umjesto da Tužilaštvo osigura da se protiv apelanta vodi jedinstven postupak, a ne da dozvoli njegovo odvojeno procesuiranje na različitim sudovima, te radnje se uzimaju i kao argument u prilog naročitim okolnostima – posebni pritvorski razlog, što je nedopušteno i ima za posljedicu kršenje čl. 3. i 6. Evropske konvencije jer se apelant od 2013. godine zbog svog zdravstvenog stanja ne bavi nijednim oblikom privrednog poslovanja tako da ne postoji ni teoretska mogućnost za ponavljanje istih krivičnih djela jer je privredno društvo „Eurohaus“ d.d. u stečaju. U daljnjem dijelu apelacije apelant se pozvao na stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2788/20 i citirao stavove koji se tiču dužine trajanja pritvora. Analogno ovim stavovima, apelant je ukazao na to da je predmetno krivično djelo, za koje se sumnjiči apelant, počinjeno odnosno potpuno dovršeno prije punih osam godina, a da istraga u ovoj krivično-pravnoj stvari traje i mnogo duže, te je očito da je pritvor sa ove današnje vremenske distance potpuno neproporcionalan tim činjenicama i okolnostima, pogotovo iz osnova koji propisuje odredba člana 146. stav (1) tačka c) ZKP-a.
b)Odgovori na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da je žalbe na prvostepeno rješenje od 5. marta 2021. godine primio 17. marta 2021. godine u 15:14:27 sati, dakle pred kraj radnog vremena, a da je rješenje povodom izjavljenih žalbi doneseno 25. marta 2021. godine. Pri tome je napomenuto da se radilo o veoma složenom predmetu (organizirani kriminal, tri kutije materijalnih dokaza), da je pobijano rješenje Kantonalnog suda napisano na 112 stranica, da su bile izjavljene ukupno četiri žalbe s prilozima (ukupno oko 90 strana), gdje je bilo potrebno odgovoriti na mnoga pitanja kako činjenične tako i pravne prirode. Nadalje, odgovoreno je da iz navoda apelacije slijedi da apelant iznosi iste razloge kao što je iznosio u podnesenoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, o čemu se Vrhovni sud decidirano očitovao u svom rješenju, te je detaljno analizirao žalbu apelantovog branitelja i u svojoj odluci jasno naveo šta prihvaća osnovanim, odnosno šta ne prihvaća osnovanim i zašto, o čemu se izjašnjavao kako prvostepeni tako i ovaj drugostepeni sud u svojoj odluci.
28. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da se osporavano rješenje tog suda zasniva na konkretnim činjenicama i okolnostima i konkretnim zakonskim odredbama, da je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda i da su neosnovani navodi iz apelacije kojim se ukazuje na povredu apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
29. Tužilaštvo je istaklo da iz sadržaja izjavljene apelacije primjećuje da se radi o argumentaciji koju je apelantova odbrana isticala u formi žalbenih prigovora, prema kojima je Vrhovni sud odlučivao i raspravljao u meritumu u svom rješenju od 25. marta 2021. godine, kojim ih je odbio kao neosnovane nakon brižljive ocjene žalbenih navoda branitelja svih osumnjičenih lica, dajući za takve zaključke sasvim dovoljno i na zakonu zasnovano obrazloženje. Stoga, nalazi da je apelacija u svojoj suštini nastojanje apelantove odbrane da na osnovu istih prigovora izdejstvuje odluku Ustavnog suda tretirajući taj sud kao trećestepeni sud u formi odlučivanja o mjeri pritvora, te podvodeći zapravo iste prigovore pod navodnu povredu ustavom zagarantiranih prava osumnjičenog. Dodatno je ukazano na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3673/18 po pitanju postojanja osnovane sumnje i iteracijske opasnosti u slučajevima kada se vodi istraga protiv organizatora grupe za organizirani kriminal, koja je djelovala duži vremenski period i koja podrazumijeva brojnost i upornost u izvršenju radnji krivičnog djela.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 39. tač. d), e) i f) Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 40. st. (1), (2) i (5) Izuzimanje na zahtjev stranke "ili branitelja" (1) Izuzimanje predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzimanja iz člana 39. "tač. od a) do e)" ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(5) Stranka ili branilac dužni su da u zahtjevu navedu okolnosti i dokaze zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzimanje. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u zahtjevu za izuzimanje koji je ranije odbijen.
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 149. st. (1),(2) i (3) Trajanje pritvora tokom istrage (1) [...] Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. [...] (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće "iz stava 2. ovog člana" može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. [...] VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje
33. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
34. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je produžen pritvor u toku provođenja istrage protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
35. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Pri tome, Ustavni sud konstatira da će apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje zbog navodne pristrasnosti sudija – članova vijeća koje je donijelo rješenje o produženju pritvora apelantu ispitati u nastavku odluke, ali u okviru navoda o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da se i apelantovi navodi o „kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“, s obzirom na to da se radi o postupku produženja pritvora, poklapaju sa garancijama propisanim u članu 5. stav 3. Evropske konvencije (ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja), te će stoga ove apelantove navode ispitati u kontekstu garancija prava na ličnu slobodu i sigurnost.
Ostali navodi
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kž 14 od 25. marta 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. aprila 2021. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije. Također ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
42. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH, odnosno zbog postojanja osnovane sumnje da su (apelant sa svojim navedenim pozicijama i kao organizator grupe u smislu člana 2. tačka 21. KZFBiH i ostali osumnjičeni), s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi i povezanim fizičkim i pravnim licima, kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim licima i samostalno, preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pomaganja pripremanja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanja u izvršenju krivičnih djela (tačno navedenih) propisanih u KZ-u, na način kako je to detaljno navedeno u rješenjima. Dalje, iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu, na osnovu člana 149. stav (3) ZKP-a, u toku trajanja istrage rješenjem Kantonalnog suda od 5. marta 2021. godine, a koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 25. marta 2021. godine, produžen pritvor za naredna tri mjeseca, koji je prema tom rješenju mogao trajati do 5. juna 2021. godine ili do nove odluke suda. Ustavni sud, također, konstatira da je protiv apelanta u vrijeme donošenja ove odluke potvrđena optužnica, te da se apelant više ne nalazi u pritvoru.
43. Ustavni sud konstatira da apelant osporava rješenja kojim mu je produžen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju produžavanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
44. U apelaciji apelant ističe i da je o pritvoru odlučivalo vijeće koje nije bilo nepristrasno. Kako je prethodno navedeno u ovoj odluci, apelantove navode da je sud koji je donio rješenje o produženju pritvora bio pristrasan, Ustavni sud će, shodno praksi Evropskog suda ispitati u vezi s povredom prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda (u predmetima u kojima se bavio pitanjem nepristrasnosti suda (vidi, inter alia, AP 2107/12 od 24. aprila 2015. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba) da ukoliko se utvrdi da sud nije bio nepristrasan nije potrebno dalje ispitivati apelantove navode, Ustavni sud nalazi za potrebno najprije ispitati ovaj navod.
45. Što se tiče apelantovih prigovora o pristrasnosti dvoje sudija vijeća koje je donijelo prvostepeno rješenje kojim je apelantu produžen pritvor za tri mjeseca, Ustavni sud primjećuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije ne sadrži izričit navod da sud koji odlučuje o prijedlogu za određivanje/produžavanje pritvora bude nepristrasan, dok član 6. stav 1. Evropske konvencije takav izričit zahtjev sadrži. Imajući u vidu da je nezavisnost sudova i nepristrasnost sudija jedan od temelja djelovanja sudova, bilo bi nezamislivo da odluke o pritvoru donose sudije koje nisu nepristrasne (uporedi s D. N. protiv Švicarske, broj 27154/95, § 42, presuda od 29. marta 2001). Prilikom odlučivanja o tome postoji li u konkretnom predmetu opravdan razlog za sumnju u nepristrasnost konkretnog tijela, stav onih koji tvrde da nepristrasnost ne postoji jeste važan, ali nije presudan. Presudno je može li se ta sumnja smatrati objektivno opravdanom (Wettstein protiv Švicarske broj 33958/96, § 44, presuda od 21. decembra 2000, ESLJP 2000-XII).
46. U tom smislu nepristrasnost sudija može se ocjenjivati sa subjektivnog ili objektivnog aspekta. Subjektivni aspekt tiče se ličnih uvjerenja sudije i postupanja u konkretnom predmetu. Subjektivna nepristrasnost sudije se podrazumijeva dok se ne dokaže suprotno (Padovani protiv Italije broj 13396/87, presuda od 26. februara 1993, stav 26, serija A, br. 257-B; Morel protiv Francuske broj 34130/96, § 41, presuda od 6. juna 2000, ESLJP 2000-VI, i Golubović protiv Hrvatske broj 43947/10, § 48, presuda od 27. novembra 2012). S objektivnog aspekta potrebno je utvrditi postoje li, nezavisno od ponašanja sudije, provjerljive činjenice koje mogu potaći sumnju o njegovoj nepristrasnosti, pri čemu bojazan da neki nije nepristrasan treba biti objektivno opravdana (up. sa Morice protiv Francuske [VV] broj 29369/10, §§ 73–78, presuda od 23. aprila 2015, i Ramljak protiv Hrvatske broj 5856/13, § 26, presuda od 27. juna 2017). Ne postoji čvrsta podjela između subjektivne i objektivne nepristrasnosti jer ponašanje sudije može potaći objektivne bojazni u pogledu njegove nepristrasnosti s gledišta vanjskog posmatrača (objektivni test), ali isto ponašanje može dovesti u pitanje i lična uvjerenja sudije (subjektivni test) – Morice protiv Francuske, § 75). U tom smislu važan je i vanjski utisak koji ponašanje sudije ostavlja („appearances“) ili, drugim riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“. Ono o čemu se ovdje radi jest povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju nadahnuti u javnosti. Dakle, svaki sudija kod kojeg postoji legitimni razlog za strah od pristrasnosti mora se izuzeti (D. N. protiv Švicarske, § 46; Morice protiv Francuske, § 78).
47. U konkretnom predmetu Ustavni sud konstatira da je postupak odlučivanja o određivanju, a zatim i produžavanju pritvora „samostalan“ dvostepeni postupak. Dalje, Ustavni sud konstatira da su u članu 39. ZKP-a propisani razlozi za izuzeće sudije, te da tim odredbama nije propisano da sudija, član (vanraspravnog) vijeća, koji je u jednom od naprijed navedenih „samostalnih“ postupaka odlučivao o pritvoru, ne može postupati u drugom setu postupka, odnosno u vijeću koje je donijelo prethodno rješenje o produženju pritvora. Ustavni sud zapaža, mada je apelant na održanom ročištu za produženje pritvora (5. marta 2021. godine) ukazao da sumnja u pristrasnost sudija, da on nije u smislu člana 40. ZKP-a podnio zahtjev za njihovo izuzeće. Ustavni sud, također, primjećuje da apelant nije pružio nikakve dokaze o postojanju konkretnih okolnosti koje izazivaju sumnju u pristrasnost sudija, odnosno da bi imali lični interes za ishod predmetnog postupka. Prema stavu Ustavnog suda, navedena okolnost ne može biti od utjecaja da te sudije, kao nepristrasni profesionalci, koji u obavljanju sudijske dužnosti, kako to proizlazi, postupaju u skladu sa zakonom i etičkim kodeksom, da odlučuju na osnovu dokaza stranaka u postupku, u predmetu koji u skladu sa zakonskom obavezom zahtijeva hitnost u postupanju. Okolnost što su iste sudije ranije odlučivale o pritvoru protiv apelanta, koji postupak je bio cjelina i koji je okončan, ni na koji način ne utječe na njihovu nepristrasnost, te se ne može tražiti da o pritvoru u toku trajanja istrage uvijek odlučuju druge sudije jer takvog uporišta nema ni u ZKP-u, niti u članu 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da sudije Jasenko Ružić i Indira Jahić nisu bile nepristrasne i apelantove navode smatra neosnovanim. Ovo pogotovo što apelant svoje navode o pristrasnosti sudija, izuzev navoda da zbog njihovog postupanja u ranijim postupcima postoji sumnja u njihovu nepristrasnost, nije posebno obrazložio.
48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer su odluku o produžavanju pritvora donijele sudije koje su ranije odlučivale o pritvoru.
49. Dalje će Ustavni sud ispitati apelantove navode koji se odnose na nepostojanje posebnog pritvorskog razloga u osporenim rješenjima, odnosno (ne)postojanje „naročitih okolnosti“ iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
50. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 09 0 K 031 067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine i rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine, 09 0 K 031067 20 KV 8 od 17. decembra 2020. godine i 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine, kojim je apelantu (koji se nalazi u pritvoru od 9. decembra 2020. godine) i još četvorici osumnjičenih određen i zatim produžen pritvor za naredna dva mjeseca, a koja rješenja su prethodila rješenju/rješenjima osporenim u ovom postupku. Ustavni sud je povodom te apelacije donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4724/20 od 21. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ta se apelacija odnosila na isto činjenično stanje i slične apelacione navode kao i konkretna apelacija. Ustavni sud je u Odluci broj AP 4724/20, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, ispitao apelantove navode u vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga i naveo:
76. „Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP za (najprije) određivanje pritvora apelantu. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud, prije svega, utvrdio da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te da je zatim utvrdio postojanje 'naročitih okolnosti'. U pogledu postojanja naročitih okolnosti, redovni sud je ukazao da su osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, ukazujući na brojnost krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela kako im se to stavlja na teret (na nivou osnovane sumnje), pri tome iskazujući visok stepen upornosti, istrajnost i odlučnost, o kojima se sud detaljno očitovao u rješenju, ukazujući na prirodu i način izvršenja krivičnih djela u okviru dobro organizirane grupe, i to kako u načinu planiranja krivičnih djela (za šta postoji osnovana sumnja) tako i u prikrivanju izvršenih krivičnih djela. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se radi o inicijalnom pritvoru, te se ukazuje na data obrazloženja redovnog suda da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Takav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi, niti na drugačiji zaključak utječu navodi koje je apelant iznosio kako u redovnom postupku tako i u apelaciji. Osim toga, isti stav Ustavni sud je zauzeo u predmetu broj AP 4727/20 od 17. februara 2021. godine u odnosu na jednog od osumnjičenih sa apelantom, kome je također određen pritvor.
77. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora Kantonalni sud naveo da dokazi dostavljeni ranije, 'a naročito dokazi dostavljeni sudu uz ovaj prijedlog' potkrepljuju ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela nego i da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period u okviru dobro organizirane grupe, ukazujući na izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost apelanta i ostalih, kako je to detaljno navedeno. Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora Kantonalni sud (i Vrhovni sud koji je odlučivao o žalbi) imao u vidu sve apelantove prigovore (koji su iznijeti i u dopuni apelacije), te je na njih odgovorio u dovoljnoj mjeri u ovoj fazi postupka. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja/produženja pritvora, imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga 'za' i 'protiv' (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu.“
51. Imajući u vidu prethodno obrazloženje Ustavnog suda u vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci, u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. 74–77).
52. Imajući u vidu navedenu Odluku Ustavnog suda broj AP 4724/20, te da je nakon rješenja koja su osporena apelacijom u predmetu broj AP 4724/20, u kojoj je zaključeno da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH, zbog kojih je apelantu produžen pritvor, i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, redovni sud ponovo produžio pritvor apelantu, pozivajući se na isti osnov (član 146. stav (1) tačka c) ZKP-a, dajući detaljno obrazloženje, Ustavni sud nalazi da osporenim rješenjima u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da ista sadrže valjane i jasne razloge, odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja uvjeta za produžavanje pritvora propisanog članom 146. stav (1) tačka c) ZKP-a.
Trajanje pritvora – razuman rok
53. Apelacijom se također ukazuje na prekomjerno trajanje pritvora i suđenje u razumnom roku u odnosu na koje je Ustavni sud prethodno naveo da će te navode ispitati u kontekstu garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
54. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Sud mora utvrditi i jesu li nadležne domaće vlasti pokazale „posebnu revnost” u vođenju postupka (vidi, između brojnih drugih, predmete Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012, i Krikunov protiv Rusije broj 13991/05, stav 36, 4. decembar 2014).
55. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 9. decembra 2020. godine, da je zatim u dva navrata produžavan, te konačno da je protiv apelanta potvrđena optužnica 1. juna 2021. godine. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom predmetu koji se odnosi, kako se osnovano sumnja, na organizirani kriminal u privrednom poslovanju, te da su u osporenom rješenju, što je bliže opisano u činjeničnom dijelu ove odluke, navedene mnogobrojne radnje koje je Tužilaštvo preduzelo na rasvjetljavanju krivičnih djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. Ustavni sud stoga, imajući u vidu odredbe ZKP-a i relevantne odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i dovodeći ih u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, smatra da je u konkretnom slučaju ispoštovana obaveza što hitnijeg rješavanja predmeta i hitnog preduzimanja mjera za efikasan nastavak krivičnog postupka protiv apelanta u smislu zahtjeva da se apelantu „sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja“, uspostavljenih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije, te su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.
56. Dalje, u odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije zbog postupanja Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), te će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični“ sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
57. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv rješenja kojim mu je produžen pritvor, o kojoj je taj sud odlučilo u relativno kratkom roku, pri čemu su razmotreni apelantovi žalbeni navodi i dato obrazloženje zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani (u dovoljnoj mjeri), pri čemu su dati razlozi i obrazloženja zbog kojih se prihvaćaju stavovi iz osporenog rješenja, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
59. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
60. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
61. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporenih odluka u pogledu posebnog pritvorskog razloga jer je Kantonalni sud u prvostepenom rješenju, prilikom obrazlaganja postojanja naročitih okolnosti, ukazao na činjenicu da je apelant optužen pred Kantonalnim sudom u Tuzli.
62. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
63. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je krivo prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).
64. Dovodeći navedena načela u vezu s apelacionim prigovorima, Ustavni sud je izvršio sadržajnu analizu obrazloženja osporenih rješenja, s posebnim osvrtom na dio obrazloženja u kojem su sadržani navodi o vođenju krivičnog postupka pred Kantonalnim sudom u Tuzli protiv apelanta kao optuženog. Ustavni sud zapaža da su navedene činjenice iznesene u okviru procjene da li postoje naročite okolnosti koje upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, u slučaju da budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti krivična djela za koja se sumnjiče. Nadalje, apelant ne osporava da je pred Kantonalnim sudom u Tuzli postupak protiv njega u toku, te činjenice vezane za taj postupak koje je naveo Kantonalni sud u osporenom rješenju. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje, analizirajući sadržaj osporenih rješenja, da, suprotno apelacionim navodima, obrazloženja rješenja Kantonalnog suda, na koje je apelant ukazao u apelaciji, ne ukazuju kao da je pravomoćno već utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da redovni sud nigdje u osporenim rješenjima, pa tako ni u spornim rečenicama, nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi s apelantom, a da nije koristio riječi kao što su „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“, što je upravo vidljivo iz obrazloženja redovnog suda. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni prigovori neosnovani i da se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je sud unaprijed zaključio da su on i ostali osumnjičeni krivi za krivična djela za koja se sumnjiče, zbog čega nije prekršeno ni načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
65. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ostali navodi
66. Apelant se u apelaciji pozvao (i) na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, pa stoga Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod. Isto se odnosi na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, koju je apelant naveo bez bilo kakve dalje konkretizacije.
67. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove navode, koji pokušavaju ukazati na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost u postupku protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji, također, navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer apelant nije dokazao da su sudije koje su učestvovale u donošenju osporene prvostepene odluke bile pristrasne, te kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKP-a, zbog kojih je apelantu produžen pritvor, i kada je krivični postupak vođen na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.
69. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sud u osporenim rješenjima, koja apelant dovodi u kontekst obrazloženja posebnog pritvorskog razloga, nije prejudicirao apelantovu krivicu.
70. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić