Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3603/20 (Z. P. P., V. P. i S. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3603/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3603/20, rješavajući apelaciju Z. P. P., V. P. i S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Z. P. P., V. P. i S. M.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Z. P. P., V. P. i S. M. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznose od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. P. P., V. P. i S. M.
podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. P. P., V. P. i S. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 315390 19 Rev od 7. jula 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3892/19 od 17. decembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele 14. oktobra 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine jer su apelantice protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantice imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene (Javna ustanova Osnovna muzička i baletska škola „Novo Sarajevo“ Sarajevo) zatraženo je 20. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 27. aprila 2021. godine, dok je Općinski sud dostavio odgovor 28. aprila 2021. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantice su 31. decembra 2012. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi potraživanja iz radnog odnosa.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 315390 12 Rs od 27. juna 2014. godine obavezana je tužena da apelanticama isplati dug na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovi usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, da im isplati pripadajuće razlike na ime naknade za topli obrok, na ime naknade za godišnji odmor (regres) i na ime naknade za jubilarnu nagradu, u iznosima preciziranim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknaditi troškove postupka.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su apelantice zaposlenice tužene i da je nesporno da je tužena obračunavala i isplaćivala plaće (i naknade) na osnovu Pravilnika o radu tužene, ugovora o radu, Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) i Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU). Međutim, način obračuna plaća i naknada je na drugačiji način reguliran Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH u odnosu na način na koji je reguliran OKU i GKU, te je Općinski sud ukazao da se u skladu sa članom 3. stav 3. OKU-a u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti najpovoljnije pravo, odnosno Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH. Kako je utvrđeno da je tužena vršila obračun i isplatu plaća u manjem iznosu od onog koji je propisan Kolektivnim ugovorom za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH, Općinski sud je obavezao tuženu da apelanticama utvrdi i obračuna manje isplaćene plaće. Također je naveo da je obavezao tuženu da apelanticama isplati pripadajuće razlike naknada za topli obrok i naknada za godišnji odmor (regres) koje su utvrđene prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke.
9. Tužena je protiv presude Općinskog suda podnijela žalbu, a Kantonalni sud je 21. aprila 2015. godine zaprimio predmetni spis na postupanje po žalbi.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine žalba tužene je djelomično uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu razlike na ime toplog obroka i razlike na ime naknade za godišnji odmor (regres), dok je u odnosu na jubilarnu nagradu žalba tužene odbijena kao neosnovana i u tom dijelu potvrđena je prvostepena presuda u odnosu na sve apelantice. Uvažena je žalba i preinačena je odluka o troškovima postupka, te je obavezana tužena apelanticama nadoknaditi troškove postupka (u nižem iznosu u odnosu na prvostepenu presudu).
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je visina razlika naknade za topli obrok utvrđena po odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, a visina razlike naknade za godišnji odmor (regres) utvrđena je po odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH i odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Kantonalni sud je ukazao da iz člana 4. tačka b) Glava III Ustava Federacije Bosne i Hercegovine proizlazi da se institucije kantona finansiraju iz budžeta kantona, dok je članom 12. stav 1. tačka b) Ustava Kantona Sarajevo uređeno da je donošenje propisa iz oblasti obrazovanja u isključivoj nadležnosti Kantona Sarajevo i da Vlada Kantona Sarajevo Federalnom ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta daje ovlaštenje da sudjeluje u postupku pregovaranja i zaključivanja kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH ili da mu naknadno pristupi. Kantonalni sud je istakao da je, dakle, Kanton Sarajevo nadležan uređivati sva pitanja iz oblasti obrazovanja i ovlašten je s nadležnim sindikatima zaključivati kolektivne ugovore ili im naknadno pristupiti u smislu člana 71. GKU-a. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenih odredaba proizlazi da je uvjet za primjenu Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH na zaposlenike u osnovnom obrazovanju u Kantonu Sarajevo kao povoljnijih propisa u smislu člana 3. OKU-a da je Kanton potpisnik tih ugovora ili da im je naknadno pristupio na način propisan članom 115. Zakona o radu. Pri tome je ukazao da kantoni donose posebnu odluku o pristupanju kolektivom ugovoru na nivou Federacije BiH, koja mora biti objavljena u „Službenim novinama“ kantona u skladu s obavezom iz čl. 118. stav 1. i 119. Zakona o radu. Kako je prema raspravnom načelu sadržanom o odredbama čl. 7. stav 1. i 123. stav
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) teret dokazivanja bio na apelanticama, a one nisu dokazale da je Kanton Sarajevo potpisnik Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tužene ukazivalo da je pobijana presuda u dijelu kojim je apelanticama dosuđena razlika po osnovu toplog obroka i regresa zasnovana na nepravilnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s primjenom Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH na zaposlenike u osnovnom obrazovanju, Kantonalni sud je ukazao da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud u Odluci broj 65 0 Rs 231271 18 Rev od 20. decembra 2018. godine. Konačno, Kantonalni sud je istakao da žalbom tužene nije pobijana prvostepena presuda u dijelu kojim je odlučeno o isplati razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, te je taj dio presude u odnosu na apelantice postao pravomoćan istekom roka za žalbu.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 315390 19 Rev od 7. jula 2020. godine revizija apelantica je odbačena kao nedopuštena.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a propisano da revizija nije nedopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a stavom 3. istog člana propisano je da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je naveo da su apelantice u ovoj pravnoj stvari formalni suparničari (čl. 362. st. 1. tačka 2. ZPP-a), pa se u takvim procesnim okolnostima dopustivost revizije cijeni s obzirom na pojedinačnu vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude za svakog od suparničara, a ne po njihovom zbroju. U konkretnom slučaju, apelantice revizijom pobijaju drugostepenu presudu u pravomoćno odbijajućem dijelu koji u odnosu za svaku od apelantica nije prelazio imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije propisan odredbom iz člana 237. stava 2. ZPP-a. Konačno, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena. IV.Apelacija
14. Apelantice smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da je redovni sud odlučujući o isplati razlike na ime toplog obroka i razlike na ime naknade za godišnji odmor (regres) pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je u odnosu na apelantice trebao primijeniti Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kao pravo povoljnije za radnika, a što su apelantice dokazale u tijeku postupka. Pored toga, apelantice su isticale da je Vrhovni sud trebao meritorno odlučiti o reviziji. Apelantice, također, ističu da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku budući da je Kantonalnom sudu trebalo pet godina da odluči o žalbi tužene, pri čemu su istakle da se radilo o postupku koji je hitne naravi. Odgovor na apelaciju
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju predstavio hronološki tijek predmeta pred tim sudom.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pred tim sudom nisu povrijeđena prava apelantica garantirana Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
18. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
19. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 115.
Kolektivni ugovor je obavezan za strane koje su ga zaključile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile.
Član 118. stav (1) Zaključen kolektivni ugovor, te njegove izmjene i dopune, za teritoriju Federacije ili područje dva ili više kantona dostavljaju se federalnom ministarstvu, a svi ostali kolektivni ugovori dostavljaju se nadležnom organu kantona.
Član 119.
Kolektivni ugovor, zaključen za teritoriju Federacije, objavljuje se u “Službenim novinama Federacije BiH”, a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3892/19 od 17. decembra 2019. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su podnijele apelantice protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom revizije apelantica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 315390 19 Rev od 7. jula 2020. godine odbačena kao nedopuštena (koje je zastupnik apelantica primio 10. augusta 2020. godine). Slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
23. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3892/19. S obzirom na to da je punomoćnik apelantica 15. augusta 2019. godine primio pobijanu Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 315390 15 Rsž od 7. juna 2019. godine, a da je apelacija broj AP 3892/19 podnesena 14. oktobra 2019. godine, proizlazi da je podnesena pravovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
24. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
25. Apelantice ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantice u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
29. Apelantice smatraju da je Kantonalni sud u odnosu na razliku naknade za topli obrok i razliku naknade po osnovu regresa trebao primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kao pravo koje je povoljnije za apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
31. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, OKU-a i GKU-a, jasno i detaljno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelantica, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti broj AP 3490/15 od 15. septembra 2016. godine, AP 3936/17 od 6. decembra 2017. godine, AP 4663/17 od 20. decembra 2017. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba).
32. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela
33. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitnu narav (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Razdoblje koje se uzima u obzir
35. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proistječe da apelantice isključivo ukazuju da im je Kantonalni sud povrijedio pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje. U skladu s tim, Ustavni sud će kao dužinu trajanja postupka razmatrati samo razdoblje trajanja predmetnog žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, tj. od 21. aprila 2015. godine kao datuma kada je predmetni spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi pa do 7. juna 2019. godine kao datuma kada je Kantonalni sud donio presudu. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja žalbenog postupka jeste razdoblje od četiri godine i oko dva mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud najprije zapaža da se u ovom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak pred prvostepenim sudom (od podnošenja tužbe 31. decembra 2012. godine do donošenja prvostepene presude 27. juna 2014. godine) trajao jednu godinu i oko šest mjeseci. Ustavni sud nadalje zapaža da je od dostavljanja spisa na postupanje Kantonalnom sudu do donošenja presude po žalbi tužene postupak pred tim sudom trajao četiri godine i oko dva mjeseca. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju nije naveo opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom, odnosno za tako dugu pasivnost tog suda u postupku odlučivanja o žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao u dvostruko dužem razdoblju od prvostepenog postupka (u sklopu kojeg se provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, u skladu s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu da se radi o postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio opravdanje za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom, te da Ustavni sud ne nalazi da su apelantice svojim postupcima utjecale na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da su opravdani prigovori apelantica usmjereni na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ u postupku povodom žalbe.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je pri tome po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava apelantica na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima povrede zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelanticama treba isplatiti iznose od po 500,00 KM.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelanticama plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
42. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
43. Apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o povredi ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporenu odluku), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da se radi o postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, koji je pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i oko dva mjeseca, pri čemu taj sud nije dao opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
46. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić