Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5017/19 (M. J. i A. J., M. J. i B. J.)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5017/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-5017/19, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mirjana Jokić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Marica Josić i Božo Jokić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 189896 16 Gž od 11. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirjana Jokić i Aneta Jokić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 189896 16 Gž od 11. septembra 2018. godine, zato što su je podnijela neovlaštena lica.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Jokić i Aneta Jokić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica), te Marica Josić i Božo Jokić (u daljnjem tekstu: trećeapelantica i četvrtoapelant ili zajedno: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 189896 19 Rev od 3. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 189896 16 Gž od 11. septembra 2018. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti broj AP-6730/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija koju su I. J. (prednik prvoapelantice i drugoapelantice), trećeapelantica i četvrtoapelant podnijeli 20. novembra 2018. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 189896 16 Gž od 11. septembra 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Apelanti su shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-6730/18, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 32 0 P 189896 19 Rev od 3. septembra 2019. godine odbacio reviziju, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijeli novu apelaciju u kojoj su naveli prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurana mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 189896 19 Rev od 3. septembra 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 189896 16 Gž od 11. septembra 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Postupak okončan osporenim odlukama
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 189896 13 P od 15. marta 2016. godine obavezan je tuženi JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici “Kreka” d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da predniku prvoapelantice i drugoapelantice na ime umanjenja vrijednosti šumskog zemljišta, za izgubljeni šumski prirast i na ime umanjenja tržišne vrijednosti zemljišta na parcelama bliže označenim u izreci presude isplati određene novčane iznose, da trećeapelantici na ime oštećenja šumskog zemljišta i na ime umanjenja vrijednosti poljoprivrednog zemljišta na parcelama bliže označenim u izreci presude isplati određene novčane iznose, kao i da četvrtoapelantu na ime umanjenja tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta i za izgubljeni šumski prirast na parcelama bliže označenim u izreci presude, isplati određene novčane iznose, a sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove postupka (stav 1). Prvostepenom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev prednika prvoapelantice i drugoapelantice kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni novčani iznos za oštećenje objekta, kao i zahtjev prednika prvoapelantice i drugoapelantice, trećeapelantice i četvrtoapelanta kojim su tražili da im tuženi na ime izgubljenih prinosa od poljoprivredne djelatnosti za određeni period isplati određeni novčani iznos (stav 2).
6. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da su prednik prvoapelantice i drugoapelantice, trećeapelantica i četvrtoapelant ukazali u tužbi da su nakon smrti svoga oca 2007. godine naslijedili nekretnine na kojima se traži šteta u konkretnom slučaju, te da su 2011. godine izvršili diobu nekretnina i upisali se u posjedovne listove, svako sa 1/1 dijela. Takođe, da su u tužbi ukazali da se njihove nekretnine nalaze u rudnom polju iznad rudarskih radova i u okviru zaštitnog stuba, da su rudarski radovi završeni, ali da su postrudarski procesi i slijeganje terena nastavljeni u kontinuitetu, te da su oštećenja na nekretninama u smislu umanjenja tržišne vrijednosti i štete u prirastu šume. Zatim, Općinski sud je naveo dokaze koji su provedeni u toku postupka (materijalna dokumentacija, izvršeno vještačenje po vještaku geometru, vještaku geologu, te po vještaku šumarske, građevinske i poljoprivredne struke). Dalje, da se o uticaju rudarskih radova – postrudarskih radova na stanje predmetnih parcela i uzročno-posljedičnoj vezi izjasnio vještak geolog. U vezi s tim, da iz nalaza vještaka geologa proizilazi da su postrudarski procesi (slijeganje terena) u kontinuitetu aktivni i danas, da su vidljiva oštećenja na predmetnim parcelama, te da su postrudarski procesi uzrok nastanka oštećenja na parcelama i to vidljivih (na površini) i nevidljivih (režim podzemnih voda). Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka geologa zaključio da su oštećenja na predmetnim parcelama u uzročno-posljedičnoj vezi između radova tuženog i štete na predmetnim parcelama. Općinski sud je naveo da je tuženi odgovoran za štetu na predmetnim parcelama po pravilima objektivne odgovornosti u smislu odredaba čl. 154, 155, 173, 174, 185, 186. i 189. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, da se o šteti na predmetnim parcelama koje su poljoprivredno zemljište izjasnio vještak poljoprivredne struke, koji je izvršio procjenu tržišne vrijednosti predmetnih parcela uzimajući u obzir lokaciju, kulturu parcele, povezanost komunikacijom, te imajući u vidu površinu parcela utvrdio umanjenu tržišnu vrijednost u određenim novčanim iznosima za svaku parcelu ponaosob, što je bliže navedeno u obrazloženju presude.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 189896 16 Gž od 11. septembra 2018. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena prvostepena presuda u stavu 1 izreke tako da je odbijen zahtjev prednika prvoapelantice i drugoapelantice, trećeapelantice i četvrtoapelanta da im tuženi na ime umanjene tržišne vrijednosti na predmetnim parcelama isplati određene novčane iznose, dok je u dijelu u kojem je obavezan tuženi da naknadi štetu na ime umanjenja vrijednosti šumskog zemljišta, izgubljeni šumski prirast, na ime oštećenja šumskog zemljišta prvostepena presuda ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istom presudom, odlučeno je da prvostepena presuda u stavu 2 izreke ostaje neizmijenjena.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je osnovano tuženi ukazao u žalbi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva i na ime naknade materijalne štete zbog umanjene tržišne vrijednosti predmetnih parcela dosudio predniku prvoapelantice i drugoapelantice, trećeapelantici i četvrtoapelantu određene novčane iznose, uzimajući kao utvrđenu činjenicu da je umanjena tržišna vrijednost predmetnih parcela, dovodeći je u vezu sa rudarskim radovima. Kantonalni sud je ukazao da prednik prvoapelantice i drugoapelantice, te trećeapelantica i četvrtoapelant tokom prvostepenog postupka nisu dokazali, niti su tvrdili, da su pokušali da prodaju predmetne parcele i da im je zbog uticaja rudarskih radova ponuđena manja kupoprodajna cijena u odnosu na stvarnu tržišnu cijenu. Takođe, da nisu dokazali da je bilo potencijalnih kupaca koji su im zbog blizine i uticaja rudarskih radova nudili manju cijenu ili odustali od kupoprodaje predmetnih parcela zbog toga što se one nalaze iznad rudarskih jama. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da prednik prvoapelantice i drugoapelantice, te trećeapelantica i četvrtoapelant nisu dokazali da su predmetne parcele nudili na prodaju, iz kog razloga ne mogu ni potraživati naknadu štete na ime umanjene tržišne vrijednosti, jer ova šteta nije ni nastala (potraživanje nije dospjelo).
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 189896 19 Rev od 3. septembra 2019. godine odbačena je revizija koju su izjavili prednik prvoapelantice i drugoapelantice, trećeapelantica i četvrtoapelant, kao i njihov zahtjev za naknadu troškova postupka povodom revizije.
10. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM (član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Dalje, da se u konkretnom slučaju radi o formalnim suparničarima (član 362. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku), u materijalno-pravnom smislu radi se o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja, te se stoga za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara. Vrhovni sud je ukazao da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za prednika prvoapelantice i drugoapelantice, trećeapelanticu i četvrtoapelanta (za njih pojedinačno) ne prelazi limitirajući iznos, tako da sa stanovišta odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena. Apelacioni navodi
11. Apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Apelanti su ukazali da je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražena naknada na ime umanjene tržišne vrijednosti na predmetnim parcelama koje se nalaze na prostoru iznad rudarskih radova. Dalje, da na širem lokalitetu nekoliko rudarskih naselja uopšte nema prometa nekretninama, a Kantonalni sud traži da dokažu da su nudili na prodaju nekretnine u situaciji kada godinama nema nikakvog prometa. Apelanti smatraju da ako nema prometa, da to ne znači da nekretnine nisu izgubile tržišnu vrijednost. Nadalje, da se vrijednost nekretnina na širem prostoru umanjila iz razloga što su rudarski radovi i njihove posljedice bitno obezvrijedili vrijednost zemljišta. Takođe, da je suvišno da simuliraju pregovore radi prodaje nekretnina u cilju dokazivanja prema stavu Kantonalnog suda. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, a sve i da takav stav ima uporište u ZOO, to bi značilo da šteta za apelante nije dospjela, što tužbu čini preuranjenom, te ju je trebalo odbaciti.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na trećeapelanticu i četvrtoapelanta (prima facie)
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi VízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na koja su se u predmetnoj apelaciji pozvali trećeapelantica i četvrtoapelant, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da trećeapelantica i četvrtoapelant osporavaju odluku Kantonalnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda i odbijen njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili da im tuženi nadoknadi štetu na ime umanjenja tržišne vrijednosti na predmetnim parcelama. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da u parničnom postupku nije dokazano da su trećeapelantica i četvrtoapelant predmetne parcele, za koje su tvrdili da im je umanjena tržišna vrijednost zbog rudarskih-postrudarskih radova, nudili, odnosno pokušali da ih prodaju i da je bilo kupaca koji su im ponudili manju kupoprodajnu cijenu u odnosu na njihovu stvarnu cijenu ili pak odustali od kupoprodaje zbog blizine rudarskih jama i uticaja rudarskih radova. Shodno tome, da ne mogu potraživati naknadu štete na ime umanjene tržišne vrijednosti, jer ta šteta nije ni nastala. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju konačne odluke dao dovoljno jasne razloge zbog čega je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na naknadu štete na ime umanjene tržišne vrijednosti na predmetnim parcelama, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi trećeapelantice i četvrtoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na prvoapelanticu i drugoapelanticu (neovlaštena lica)
20. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).
21. Takođe, Ustavni sud, dalje podsjeća da je odredbama člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle navedenom odredbom regulisana je situacija ukoliko apelant umre u toku postupka po apelaciji.
22. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje jesu li prvoapelantica i drugoapelantica koje su predmetnu apelaciju podnijele 30. decembra 2019. godine protiv rješenja Vrhovnog suda i presude Kantonalnog suda, ovlaštene osobe za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je njihov prednik, kao tužitelj bio stranka u postupku, a koji je preminuo 23. avgusta 2016. godine (kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju povjerenika Općinskog suda u Tuzli – notara S. S. od 10. novembra 2016. godine), dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
23. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Takođe, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, izuzetno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnosilac ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opšti interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na osnovu člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od opšteg interesa, a podnosioci zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnosiočeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se tužba prednika prvoapelantice i drugoapelantice protiv tuženog, između ostalog, za naknadu materijalne štete po osnovu umanjenja tržišne vrijednosti predmetnih parcela, ne može po svojoj prirodi podvesti pod nasljedni interes prvoapelantice i drugoapelantice, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu već o naknadi štete u predmetu u kojem pred redovnim sudovima nisu učestvovale prvoapelantica i drugoapelantica. Takođe, Ustavni sud zapaža da pitanje navodno pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opšti interes. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično pitanje koje se tiče dopustivosti apelacije u slučaju kada je tužitelj koji je bio stranka u postupku pred redovnim sudovima preminuo prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, a apelaciju je podnio njegov sljednik u predmetu u kojem se odlučivalo o naknadi štete na ime umanjenja tržišne vrijednosti stambenog objekta i umanjenja tržišne vrijednosti parcele (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4495/19 od 6. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema tome, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić