Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4984/19 (Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine i „Sa Dagitim“ d.o.o. Kreševo)
Odluka donesena 23. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državno vlasništvo
- Propisano zakonom
- Ugovor o kupoprodaji
- Legitiman cilj
- Javni interes
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4984/19
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4984/19, rješavajući apelacije Agencije za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine i „Sa Dagitim“ d.o.o. Kreševo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Agencije za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine i „Sa Dagitim“ d.o.o.
Kreševo podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Sarajevu, koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. decembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019. godine. Apelantica je istovremeno podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je od Ustavnog suda zatražila da privremeno, do donošenja konačne odluke o apelaciji, odgodi izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 4984/19.
2. „Sa Dagitim“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: apelant) 17. februara 2020. godine podnio je apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019. godine, dakle iste presude koju je osporila i apelantica. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 592/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, odnosno okolnost da oba apelanta osporavaju istu presudu donesenu u parničnom postupku u kojem su učestvovala kao stranke po (apelanticinoj) tužbi radi raskida ugovora i po protivtužbi (apelanta) radi utvrđenja i povrata iz osnova tog ugovora, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju apelacija br. AP 4984/19 i AP 592/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4984/19.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, apelantice i apelanta zatraženo je 22. i 25. februara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 11. februara do 15. aprila 2020. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelantica je 14. oktobra 2008. godine protiv apelanta pokrenula parnični postupak radi raskida ugovora i povrata uplaćenog iz osnova ugovora, a apelant je tokom postupka istakao protivtužbeni zahtjev kojim je zatražio utvrđenje da ugovor nije raskinut i da ne postoje opravdani razlozi za raskid.
8. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 65 0 Ps 061093 14 Ps 2 od 14. augusta 2014. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i raskinuo ugovor o kupoprodaji državnog kapitala „Feroelektro“ d.d. Sarajevo (umješač na strani apelanta), koji je zaključen u Sarajevu 15. januara 2004. godine između apelantice kao prodavatelja i apelantovog pravnog prednika „Stanić-Invest“ d.o.o. Kreševo kao kupca; da će se na osnovu presude nakon njene pravomoćnosti u sudskom registru Općinskog suda, u matičnom registarskom ulošku broj 1-15038, izvršiti upis vlasništva na 60,66397% od ukupnog osnovnog kapitala umješača u korist Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH) umjesto na „Stanić-Invest“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik); da će se po pravomoćnosti presude u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH izvršiti prenos vlasništva na 886,952 dionice umješača sa apelantovog pravnog prednika na Federaciju BiH, te da je apelant dužan tužiocu platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 18.040,00 KM. U stavu II izreke presude je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da predmetni ugovor nije raskinut i da ne postoje opravdani razlozi za raskid, ili, alternativno, da se apelantica obaveže isplatiti apelantu iznos od 2.000.000,00 KM na ime povrata kupoprodajne cijene isplaćene po osnovu predmetnog ugovora sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 27. januara 2004. godine do isplate, te iznos od 1.618.471,00 KM na ime povrata novca izvršenog radi investiranja po predmetnom ugovoru, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od svake pojedinačne rate uplate do konačne isplate. Općinski sud je također odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantica obaveže isplatiti mu iznos od 236.869,00 KM na ime naknade štete koja bi nastala eventualnim raskidom predmetnog ugovora od 15. januara 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koji bi se računao na pojedinačne iznose i u rokovima kako je bliže navedeno u tački 3. stava II izreke navedene presude. Razlozi prvostepene presude su detaljno prezentirani u Odluci Ustavnog suda broj AP 3789/16 od 4. oktobra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), tač. od 10. do 13, pa Ustavni sud umjesto ponavljanja upućuje na sadržaj te odluke.
9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 061093 14 Pž 3 od 15. decembra 2014. godine žalbe apelanta i umješača su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda od 14. augusta 2014. godine je potvrđena. Razlozi Kantonalnog suda su sadržani u tač. od 14. do 18. naprijed navedene odluke.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine revizije apelanta i umješača su odbijene kao neosnovane, a apelantova dopuna revizije je odbačena kao neblagovremena. Razlozi takvog odlučenja su sadržani u Odluci broj AP 3789/16 (tač. od 19. do 23).
11. Odlučujući o apelantovoj apelaciji protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3789/16 od 4. oktobra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojena apelantova apelacija, utvrđena povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukinuta Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine i predmet vraćen Vrhovnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud je u navedenoj odluci, nakon detaljne analize obrazloženja osporenih presuda, zaključio (tačka 58) da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca (apelantice u ovom predmetu), a odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za povrat kupoprodajne cijene i iznosa uloženog u investiranje nakon raskida ugovora, pri čemu su isključivo cijenjene okolnosti na strani apelanta u vezi s neispunjenjem ugovora, a zanemarene okolnosti koje su dovele u pitanje status ugovora u postupku privatizacije, na koje apelant objektivno nije mogao utjecati, što je rezultiralo miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ali je takvim postupanjem redovnih sudova na apelanta stavljen neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa. Osporena presuda
12. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3789/16 od 4. oktobra 2019. godine, Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta i umješača protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 061093 14 Pž od 15. decembra 2014. godine, donio Presudu broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019. godine kojom je djelimično usvojio reviziju apelanta i umješača na strani apelanta „Feroelektro“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač). Izrekom navedene presude su „preinačene nižestepene presude u odluci o dijelu protivtužbenog zahtjeva“ tako što je apelantici naloženo da apelantu isplati 2.000.000,00 KM na ime povrata kupoprodajne cijene isplaćene po ugovoru o kupoprodaji državnog kapitala od 15. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) sa zakonskim zateznim kamatama počev od 27. januara 2004. godine do isplate i iznos od 1.618,471,00 KM na ime povrata novca uloženog u investiranje po spornom ugovoru, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose (pobliže navedeni u izreci presude) počev od 25. augusta 2004. godine i od 1. januara 2006. godine, sve u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude apelantu. U preostalom dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu i odluku o preostalom dijelu protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje i isplatu naknade štete u iznosu od 236.869,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom revizije su odbijene.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukratko naveo sadržaj Presude broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 3789/16 od 4. oktobra 2019. godine.
14. Odlučujući ponovo o revizijama apelanta i umješača, u granicama razloga navedenih u revizijama i po službenoj dužnosti u smislu člana 241. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući pri tome u vidu obavezujuće pravne zaključke iz odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je ocijenio da su revizije djelimično osnovane, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Prvo su navedeni razlozi neosnovanosti revizija u pogledu povrede odredbi parničnog postupka jer je ocjena dokaza u odnosu na odlučne činjenice od strane prvostepenog suda izvršena u skladu s odredbom člana 8. ZPP. Zatim je istaknuto da je obrazloženje drugostepene presude sačinjeno u skladu s odredbom člana 191. stav 4. ZPP jer sadrži zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je zasnovana presuda. Osim toga, ukazano je da nije učinjena povreda člana 3. stav 1. ZPP jer je apelanticin tužbeni zahtjev zasnovan na dvije odlučne činjenice - neispunjenju ugovorenih obaveza i zasnivanju hipoteke na apelantovom objektu. Imajući u vidu, kako je dalje navedeno, da je u prvostepenom postupku dokazano da je izvršeno brisanje hipoteke na apelantovom objektu, apelantica je nastavila slobodno raspolagati zahtjevom za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveza apelanta koje je preuzeo ugovorom, pri čemu apelant nije dokazao da je u takvoj situaciji apelanticin Upravni odbor, koji je jedini ovlašten da daje saglasnost za raskid ugovora, osporio takvo raspolaganje apelantice u postupku. Zbog navedenog, kako je zaključeno, apelantovi revizioni prigovori o povredi odredbi parničnog postupka nisu osnovani.
15. U pogledu osnovanosti revizionih navoda apelanta i umješača, Vrhovni sud je ponovio predmet spora prema kojem apelantica zahtijeva raskid spornog ugovora (tužbeni zahtjev), a apelant zahtijeva da se utvrdi da ne postoje opravdani razlozi za raskid spornog ugovora ili da se apelantici naloži da apelantu isplati 2.000.000.00 KM na ime povrata kupoprodajne cijene, iznos od 1.618.471,00 KM na ime povrata investiranog novca i da mu naknadi štetu nastalu raskidom spornog ugovora u iznosu od 236.869,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Ponovljeno je prethodno utvrđenje Kantonalnog suda i Općinskog suda, i to: da je apelantica spornim ugovorom od 15. januara 2004. godine apelantu prodala 60.66397% dionica od ukupnog osnovnog kapitala umješača za ugovorenu cijenu od 2.000.000,00 KM, da su obaveze apelanta kao kupca po ugovoru, između ostalog, ulaganje u preduzeće u stalna i obrtna sredstva za trogodišnji period u iznosu od 22.500.000,00 KM, da je apelant upisan u registar društava kao vlasnik kupljenog kapitala, da je apelant ugovorenu obavezu ulaganja djelimično ispunio (investirao 1.618.471,00 KM za nepune dvije godine), da je rješenjem Federalnog ministarstva trgovine Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 24. augusta 2004. godine poništeno apelanticino rješenje i postupak kupoprodaje državnog kapitala, te je apelantici naloženo da provede novi postupak, da je u nastavku postupka koji je trajao do marta 2014. godine doneseno više sudskih i odluka nadležnih organa (ministarstava) iz kojih proizlazi da je povodom predmetne privatizacije od oktobra 2003. do oktobra 2008. godine vođeno više postupaka i upravnih sporova, da je izraženo više stavova i dilema koje su otklonjene presudom Vrhovnog suda od 6. marta 2014. godine iz upravnog spora kojom je pravomoćno riješeno o tužbi Konzorcija (ponuđača iz Visokog) protiv apelanticinog rješenja prema kojem se pregovori s Konzorcijem smatraju propalim, koji je okončan tako što je tužba odbijena (presuda Kantonalnog suda od 9. aprila 2013. godine i presuda Vrhovnog suda od 6. marta 2014. godine).
16. Vrhovni sud je zatim naveo sadržaj odredbe 3.3. spornog ugovora prema kojoj prodavatelj ima pravo na odustanak od ugovora u slučaju neplaćanja kupoprodajne cijene uz prethodnu pisanu obavijest kupcu i sadržaj odredbe 6.4. prema kojoj je ugovoreno pravo prodavatelja na ugovorenu kaznu, tzv. penale u slučaju neispunjenja obaveze investiranja u cijelosti ili djelimično u iznosu jednakom 120% od iznosa koji je kupac propustio investirati. Osim toga, naveden je sadržaj člana 13. spornog ugovora prema kojem pravo na raskid ugovora pripada objema stranama (apelantici i apelantu kao ugovaračima) zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, kao i prava jedne od ugovornih starana koja nije skrivila raskid.
17. Kantonalni sud je, kako je dalje obrazloženo, svoju Odluku broj 65 0 Ps 061093 14 Pž od 15. decembra 2014. godine zasnovao na stavu da apelant nije u cijelosti ispunio svoju obavezu ulaganja u preduzeće i da je stoga zahtjev apelantice koja je zatražila raskid ugovora osnovan. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant skrivio raskid ugovora i da mu stoga ne pripada pravo na povrat onog što je prilikom ispunjenja ugovora dao, niti mu pripada pravo na naknadu štete, zbog čega je ocijenjeno da je protivtužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
18. Takav stav je, prema mišljenju Vrhovnog suda koji je ponovo odlučivao o izjavljenim revizijama, djelimično pravilan. U vezi s tim su navedene odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je reguliran raskid ugovora zbog neispunjenja (čl. od 124. do 131) kojima nije propisano pravo jedne ugovorne strane da pred sudom zahtijeva raskid ugovora zbog neispunjenja obaveza druge ugovorne strane, već se ugovor raskida prostom izjavom i po zakonu, pri čemu u okviru odredbi ZOO uvijek postoji i mogućnost sporazumnog raskida ugovora. Pravo da sud odluči o raskidu ugovora propisano je samo kao izuzetak u odredbi člana 133. ZOO (promijenjene okolnosti). Međutim, kako je dalje navedeno, u slučaju da ugovor nije raskinut izjavom prije podnošenja tužbe, može se smatrati da sama tužba predstavlja izjavu volje kojom se ugovor raskida. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelanticina tužba za raskid ugovora sadrži izjavu za raskid zbog neispunjenja ugovorene obaveze ulaganja apelanta u stalna i obrtna sredstva, pa ukoliko je apelant smatrao da ugovor na osnovu te izjave nije raskinut, mogao je svoju obavezu investiranja ispuniti i nakon podnošenja tužbe. Međutim, iz izvedenih dokaza, kako je dalje navedeno, proizlazi da apelant tu obavezu nije ispunio u vremenu od pokretanja parnice do zaključenja glavne rasprave (u vremenu od nepunih šest godina), pa je na taj način, kako je zaključeno, protekao primjereni naknadni rok za ispunjenje u smislu odredbe člana 126. stav 2. ZOO. Zbog toga, kako je zaključeno, iako su sudovi konstitutivnom presudom ugovor raskinuli, pravne posljedice raskida ugovora ne nastupaju pravomoćnošću presude, već prijemom izjave o raskidu ugovora, a to je trenutak dostavljanja tužbe na odgovor apelantu. Upravo zbog toga su ocijenjeni neosnovanim revizioni prigovori apelanta i umješača kojim dovode u sumnju zakonitost osporene presude u odnosu na ovlaštenje suda da u konkretnoj činjeničnoj situaciji raskine sporni ugovor (prema apelantovom stavu može samo deklaratorni zahtjev), zbog čega je zaključeno da su Kantonalni i Općinski sud pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili apelanticin zahtjev za raskid ugovora, a posljedično tome i zahtjev za promjenu odgovarajućih upisa u sudskom i registru vrijednosnih papira.
19. Apelant i umješač, kako je dalje navedeno, u reviziji istrajavaju na tome da nije ugovorena mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja obaveze u investiranju, nego da je ugovoreno apelanticino pravo na ugovorenu kaznu, tzv. penale, i da je raskid predviđen samo u slučaju neispunjenja obaveze plaćanja kupoprodajne cijene. U tom pravcu, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 13.2. ugovora kojim su apelantica i apelant ugovorili mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja obaveza, ne navodeći kojih, što podrazumijeva sve obaveze iz ugovora (glavne i sporedne). U tom kontekstu je neosnovanim ocijenjen revizioni prigovor da sporni ugovor nije bilo moguće raskinuti jer je ugovor ispunjen plaćanjem kupoprodajne cijene i prenosom prava vlasništva na kupljenoj stvari. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da se u situaciji u kojoj ugovor nije ispunjen na ugovoreni način ne može smatrati da je ugovor ispunjen, pa stoga, prestankom pravnog posla koji je bio osnov za prenos prava vlasništva i upis u sudski registar (sudski i registar vrijednosnih papira u konkretnom slučaju) nastupa osnov za brisanje tog prava, što je osporenom presudom Kantonalnog suda i naloženo. Isti stav je zauzet i u pogledu prigovora o zastarjelosti apelanticinog prava da zahtijeva ispunjenje obaveze ulaganja (investiranja) iz ugovora jer prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac (konkretno apelantica) imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. U konkretnom slučaju je ugovoreno, kako je dalje obrazloženo, da rok za ulaganje počinje teći nakon izdavanja rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar. Rješenje o upisu u sudski registar je doneseno 16. juna 2004. godine, pa je zastarijevanje u konkretnom slučaju počelo teći 17. juna 2004. godine. Apelanticina tužba za raskid ugovora je podnesena 14. oktobra 2008. godine, što znači da je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz člana 371. ZOO za potraživanja iz ugovora o kupoprodaji.
20. U nastavku je naveden sadržaj protivtužbenog zahtjeva prema kojem apelant insistira da ugovor nije raskinut i da, ukoliko sud odluči drugačije (da je ugovor raskinut), utvrdi da apelant nije odgovoran za raskid i da mu se vrati ono što je u ispunjenju ugovora dao. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da je djelimično osnovan apelantov prigovor u vezi s obavezom vraćanja datog u ispunjenju ugovora. U obrazloženju su prvo navedeni razlozi neosnovanosti revizionih prigovora da je u toku postupka privatizacije umješača došlo do promijenjenih okolnosti i da se stoga radi o sudskom raskidu ugovora iz člana 133. stav 1. ZOO, u kojem slučaju bi apelantu pripao i pravičan dio štete zbog toga što su se promijenile okolnosti koje otežavaju ispunjenje ugovora u toj mjeri da se svrha ugovora iz člana 133. stav 5. ZOO ne može ostvariti. U tom pravcu je pojašnjeno da apelanticin tužbeni zahtjev i dokazi izvedeni tokom postupka, kao i utvrđene činjenice za koje je revizioni sud vezan ne ukazuju da je zatražen sudski raskid ugovora prema članu 133. stav 1. ZOO. Imajući u vidu da apelant nije zahtijevao sudski raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ne pripada mu, kako je zaključeno, pravičan dio štete koju bi pretrpio. U konkretnom slučaju je, kako je dalje navedeno, apelantica zatražila raskid spornog ugovora, i to zbog neispunjenja ugovornih obaveza, pa je apelantica u tom pravcu izvodila dokaze, a sudovi utvrdili činjenice na osnovu tih dokaza zbog čega se rješenje spornog odnosa ne može posmatrati na način na koji traži apelant, dakle kroz promijenjene okolnosti koje su regulirane odredbama čl. od 133. do 135. ZOO.
21. Nadalje, Vrhovni sud je, imajući u vidu specifičnosti spornog ugovora, ocijenio da je u konkretnom slučaju potrebno imati u vidu cjelokupan sadržaj tog ugovora i apelantovo ponašanje kao ugovorne strane u ispunjenju obaveza iz ugovora (član 6. tačka 1. ugovora) i apelanticino ponašanje kod saznanja da se vode upravni postupci i sporovi u vezi s predmetnom privatizacijom, odnosno treba imati u vidu da li je ponašanje ugovornih stana bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu odredbe člana 12. ZOO. U vezi s tim je navedeno: da je apelantica tužbom zatražila isključivo raskid ugovora, a ne i naknadu eventualne štete, pa o eventualnoj krivici za raskid nije ni odlučivano; da u slučaju raskida ugovora svaka strana vraća drugoj ono što je primila (član 132. stav 3. ZOO); da obaveza onog što je primljeno ne zavisi od toga ko je izjavio raskid ugovora i čijom krivicom je došlo do raskida; da u konkretnom slučaju to znači da apelant ima pravo tražiti od apelantice da vrati ono što je pri ispunjenju obaveza primila od apelanta, a u postupku je utvrđeno da je primila iznos na ime kupoprodajne cijene i iznos uložen na ime investiranja; da apelantica uslijed raskida ugovora ne može u posjedu zadržati primljene novčane iznose na ime kupoprodajne cijene i investiranja i imovinu koja joj je vraćena. Iz navedenog je Vrhovni sud zaključio da se apelantica, bez obzira na to što je bio u pitanju ugovor o kupoprodaji državnog kapitala, nakon raskida ugovora ne može osloboditi vraćanja onog što je primila jer je raskidom ugovora otpao osnov onog što je primljeno, a osnov je novčani iznos na ime kupoprodajne cijene u visini od 2.000.000,00 KM i investiranja u obrtna sredstava, opremu i građevinske objekte u visini od 1.618.471,00 KM. Osnov se nije ostvario jer je sklopljeni kupoprodajni ugovor raskinut i izvršen prenos vlasničkog udjela na umješača koji je ujedno postao i vlasnik uloženih sredstava. Drugo je pitanje odgovornosti za eventualnu štetu one ugovorne strane koja je odgovorna za raskid ugovora, ali se to pitanje, kako je dalje pojašnjeno, s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom postupku nije ni postavljalo. Zbog navedenog je zaključeno da je djelimično osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev koji se ogleda u apelanticinoj obavezi da apelantu vrati primljene novčane iznose, što je obaveza koja je nastupila raskidom ugovora prema odredbi člana 132. stav 3. ZOO, uz zakonsku zateznu kamatu u smislu člana 132. stav 5. ZOO.
22. S druge strane je ocijenjen neosnovanim zahtjev da se apelantu, pored novčanih iznosa koje je dao u svrhu ispunjenja ugovora, naknadi i šteta koju je zahtijevao u iznosu od 236.869,00 KM, kao i zahtjev da se utvrdi da sporni ugovor nije raskinut, jer se usvajanjem tužbenog zahtjeva na način kako je postavljen istovremeno isključila osnovanost tako postavljenog protivtužbenog zahtjeva. Imajući u vidu da je djelimično ostvaren revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je zaključio da je djelimično osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na povrat kupoprodajne cijene i povrat novca uloženog u investiranje po spornom ugovoru.
23. U pogledu kamata koje je apelant zahtijevao na uplaćene novčane iznose, Vrhovni sud je istakao da je, prema odredbi člana 132. stav 5. ZOO, strana koja vraća novac dužna platiti zateznu kamatu od dana kada je novac primila. Imajući u vidu da je apelantica novac na ime kupoprodajne cijene primila 27. januara 2004. godine, apelantu je zakonska zatezna kamata dosuđena počev od tog datuma do isplate. U pogledu sredstava koja je apelant investirao nakon zaključenja ugovora, pri čemu su tačni iznosi i datumi investiranja navedeni u izreci presude, Vrhovni sud je ocijenio osnovanim apelantov zahtjev za zakonsku zateznu kamatu, odredivši da je rok za ispunjenje činidbe određen u odredbi člana 179. stav 3. ZPP. Zbog navedenog, kako je u konačnici zaključio Vrhovni sud, djelimično je ostvaren revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega su primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP revizije djelimično usvojene (stav I izreke presude).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije a.a. Apelanticini navodi
24. Apelantica u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Naime, apelantica smatra da je Vrhovni sud pri izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 3789/16 postupio površno i proizvoljno i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu apelantica navodi da iz Odluke broj AP 3789/16 proizlazi da je u ponovnom postupku trebalo utvrditi postoji li i neki apelanticin propust u izvršenju ugovorenih obaveza i da li su eventualni apelanticini propusti imali utjecaja na neizvršenje ugovorenih obaveza od strane apelanta. Međutim, Vrhovni sud je, prema apelanticinom mišljenju, u potpunosti izostavio obrazložiti ovo odlučno pitanje, zbog čega u konačnici nedostaje zaključak da li je apelanticino ponašanje bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i da li je utjecalo na neizvršenje apelantove obaveze. Djelimičnim usvajanjem revizija, Vrhovni sud je apelantici neosnovano nametnuo ogromnu finansijsku obavezu (povrat cijene i troškova na ime investiranja uz zakonsku zateznu kamatu) ignorirajući pri tome činjenice koje su već prethodno utvrđene i ključnu ugovornu odredbu 13.2. spornog ugovora koja se odnosi na raskid ugovora. Rezultat takvog postupanja Vrhovnog suda je presuda koja je po svojoj suštini kontradiktorna jer je apelantici, i pored toga što je njen zahtjev za raskid ugovora ocijenjen opravdanim, stvorena obaveza da apelantu ukupno s kamatama isplati iznos od 10.000.000,00 KM uslijed proizvoljne primjene prava. Vrhovni sud je potvrdio presudu Kantonalnog suda u dijelu koji se odnosi na raskid ugovora, a usvojio protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na povrat cijene i iznosa koji je investiran u kupljenju firmu, iz čega, prema apelanticinoj ocjeni, proizlazi zaključak da je sud utvrdio da apelant nije ispunio svoju obavezu smatrajući da je za neispunjenje obaveze imao opravdan razlog, a to je neizvjesnost u pogledu krajnjeg ishoda dejstva ugovora zbog upravnih postupaka i sporova koji su se paralelno vodili. Pobijanom presudom je primjenom odredbe člana
132. ZOO (dejstvo raskida ugovora) Vrhovni sud propustio primijeniti odredbe spornog ugovora koje upućuju na pravo ugovornih strana da slobodno uređuju svoje odnose, i to sve na štetu apelantice, uslijed čega je apelantici uskraćeno pravo na pravično suđenje. Osim toga, ističe da Vrhovni sud investiranje od strane apelanta u preduzeće koje je bilo predmet ugovora tretira kao davanje apelantici, pa na osnovu takvog, pogrešnog stava, obavezuje apelanticu da sredstva „vrati“ kupcu. Osim toga, u ovom kontekstu nije cijenjena okolnost da je apelant više od deset godina upravljao preduzećem i iz njega izvlačio korist, dakle poslovao, pa se stoga ne može ni tumačiti da su investirana sredstva ostala kao vrijednost koju je apelantica dobila i koju treba vratiti vlasniku.
26. Apelantica ukazuje na stav izražen u prethodnoj Odluci Ustavnog suda broj AP 3789/16 prema kojem je na apelanta kao ugovornu stranu bio stavljen nerazmjeran teret jer prilikom realizacije ugovora nije cijenjeno sveukupno ponašanje ugovornih strana, dakle i apelantice, već su cijenjene samo okolnosti na strani apelanta prilikom realizacije odnosno ispunjenja ugovora. Osporenom presudom je, kako apelantica smatra, mutatis mutandis, na apelanticu stavljen ogroman i neproporcionalan teret da vrati sredstva koja je primila na ime kupoprodajne cijene, kao i sredstva koja nije primila jer ih je apelant, u smislu ugovornih odredbi spornog ugovora, uložio u treće pravno lice (umješača). Za takvu obavezu, prema apelanticinom mišljenju, ne postoji pravni osnov i na taj način joj je povrijeđeno pravo na imovinu jer očigledno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticine imovine i zahtjeva javnog interesa. Predloženo je da se apelacija usvoji, pobijana presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu s nalogom da donese novu presudu u skladu sa standardima prava na imovinu.
27. U zahtjevu za donošenje privremene mjere, apelantica je informirala Ustavni sud o visini novčanih iznosa koje je prema osporenoj presudi Vrhovnog suda dužna isplatiti apelantu, koji uz zakonsku zateznu kamatu koja je navedenom presudom dosuđena iznosi više od 10.000.000,00 KM. Zatim je navedeno da apelanticin ukupan finansijski budžet iznosi nešto više od 4.000.000,00 KM, te da izvršenjem pobijane presude apelantica ne bi bila u mogućnosti obavljati svoju djelatnost i poslove koje obavlja u javnom interesu društva. Osim toga, smatra da je osporena presuda pogrešna jer je zasnovana na problematičnim pravnim stavovima i da bi izvršenjem presude za apelanticu nastala nenadoknadiva šteta. Predloženo je da se usvoji privremena mjera i odgodi izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
a.b. Apelantovi navodi
28. Apelant, također, ističe da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ističući da je Vrhovni sud zanemario da su se nakon zaključenja ugovora promijenile okolnosti zbog kojih je bilo otežano ispunjenje ugovornih obaveza, pozivajući se pri tome na odredbu člana 133. ZOO. U vezi s tim, ističe da je u konkretnom slučaju specifičnost spornog ugovora u tome što je to po svojoj pravnoj prirodi ugovor javnog prava jer proizlazi iz upravnog postupka koji rezultira upravnim aktom – odlukom o odabiru najpovoljnijeg ponuđača, pa je njegov prevashodni cilj privredni rast i razvoj društva. U vezi s tim, navodi da je jasno, prema redovnom toku stvari, da neizvršenje kupčeve (apelantove) obaveze investiranja u ugovorenom roku u privatizirani privredni subjekt vodi osujećenju javnopravne kauze zbog koje je ugovor zaključen i predstavlja razlog za raskid ugovora o prodaji državnog kapitala. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja je neizvršenje obaveze investiranja u ugovorenom roku uzrokovano izvanrednim i neuobičajenim okolnostima zbog kojih apelant nije mogao ispuniti svoje obaveze, pa se moralo direktno primijeniti načelo savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO koje bi opravdalo odlaganje obaveze investiranja u privatizirani privredni subjekt bez apelanticinog pristanka. U tom pravcu, apelant se poziva na prethodnu Odluku Ustavnog suda broj AP 3789/16, stav 54. u kojem je, između ostalog, konstatirano „da je apelantica osam dana prije okončanja upravnog postupka u kojem se suštinski odlučivalo o njenom aktu (posljedično tome i o predmetnom ugovoru) podnijela tužbu protiv apelanta za raskid ugovora (14. oktobar 2008. godine) zbog neispunjenja ugovorenih obaveza; da je upravni spor povodom predmetne privatizacije okončan u martu 2014. godine, što praktično znači da je tek tad riješena dilema u pogledu dejstva predmetnog ugovora; da nijedna ugovorna strana u novonastaloj situaciji, koja se desila nakon zaključenja ugovora povodom odabira najpovoljnijeg ponuđača, nije bila sigurna da li će predmetni ugovor ostati na snazi i kakav će biti njegov status po okončanju postupka“. Apelant dalje ističe da usvajanje tužbenog zahtjeva kojim je raskinut sporni ugovor u direktnoj vezi s pravnom nesigurnošću koja se dodatno povećava dužinom trajanja upravnih postupaka i sporova, jer je u konkretnom slučaju o statusu i dejstvu ugovora, a time i statusu apelanta kao kupca, riješeno tek u martu 2014. godine, a apelantica je, i pored saznanja da status ugovora nije riješen, zatražila raskid šest godina ranije. U tom pravcu apelant iznosi razloge zbog kojih smatra da nije imao obavezu investiranja u ugovorenom roku od tri godine i da se ta obaveza (periodična) ne može izjednačiti s obavezom plaćanja cijene. Stoga smatra da Vrhovni sud nije pravilno i zakonito postupio kada je osporenom presudom samo djelimično usvojio revizije, odnosno kada je održao na snazi raskid spornog ugovora i da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ovo iz razloga, kako je dalje navedeno, što Vrhovni sud pogrešno cijeni da je dostavljanje tužbe apelantu na odgovor odlučna činjenica prema kojoj je apelantica obavijestila apelanta da se ugovor raskida. U tom kontekstu je Vrhovni sud zanemario okolnost, prema apelantovom mišljenju, odlučnu činjenicu da je tužba praktično podnesena u trenutku kada je postupak privatizacije bio poništen (rješenjem ministarstva od 24. augusta 2008. godine) i kada ugovor, kako smatra, nije ni postojao jer je o njegovom statusu i dejstvu odlučeno tek u martu 2014. godine. Stoga smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je apelant svoje obaveze investiranja mogao ispuniti nakon podnošenje tužbe jer u tom periodu nije imao pravni osnov za navedeno. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu, da se ukine osporena presuda i Vrhovnom sudu izda odgovarajuća naredba u vezi s donošenjem nove odluke.
b)Odgovori na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 4984/19 Vrhovni sud je u pogledu apelanticinih prigovora kojima je ukazano na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu naveo da ostaje pri razlozima iz pobijane presude, da su u postupku pred redovnim sudovima analizirane okolnosti pod kojima je došlo do zaključenja i realizacije spornog ugovora, te ponašanja ugovornih strana u izvršenju njihovih prava i obaveza, te da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može zaključiti da je osporena odluka rezultat „proizvoljnog i površnog suđenja“, kako navodi apelantica. Sporni odnos je riješen primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava, posebno odredbi ZOO koje reguliraju dejstvo raskida ugovora u situaciji kada tužilac (apelantica) ne zahtijeva naknadu štete i kada raskid ne dovodi u vezu s nastupanjem promijenjenih okolnosti. Ova situacija je detaljno obrazložena u pobijanoj presudi. Apelanticini navodi kojima ukazuje na nepravičnost i ekonomsko opterećenje nisu relevantni za spor. Također, vraćanje apelantu uloženih sredstava u investiranje od strane apelantice ima pravni osnov u zaključenom ugovoru jer je apelantica, kao predstavnik državnog kapitala, ugovorna strana, dakle subjekt koji izvršava prava i obaveze iz ugovora. Zbog navedenog je predloženo da se apelacija odbije.
30. U vezi s apelantovom apelacijom (AP 592/20) Vrhovni sud je ponovio da ostaje pri razlozima iz osporene presude kojom, suprotno apelantovom stavu, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa je predloženo da se i ova apelacija odbaci ili odbije.
31. Apelantica je u odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 592/20 navela da apelant nije u apelaciji izričito opredijelio kakvu odluku traži od Ustavnog suda, nego je tražio samo utvrđenje povrede prava na imovinu i pravično suđenje, te da sud „izda odgovarajuću naredbu u vezi s donošenjem nove odluke“. Iz teksta apelacije može se zaključiti da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim se potvrđuje raskid ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. Ovi navodi su, u suštini, podudarni s apelanticinim navodima koji su navedeni u apelaciji broj AP 4984/19 u kojoj se, između ostalog, ukazuje na kontradiktornost pobijane presude. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je apelant kao kupac imao opravdane razloge zbog kojih nije investirao u društvo u skladu s ugovorom, ali je, ipak, usvojio tužbeni zahtjev koji se zasnivao isključivo na tvrdnji da je apelant kriv zbog neispunjenja obaveze investiranja. Dakle, postoji očita kontradikcija u pravnom stavu Vrhovnog suda jer, ako su postojali opravdani razlozi za neispunjenje obaveze investiranja, onda ne bi bio osnovan ni zahtjev za raskid ugovora, niti bi postojali razlozi za povrat cijene i iznosa izvršenih ulaganja u društvo. Međutim, i u odgovoru na apelantovu apelaciju je praktično navedeno identično kao i u apelanticinoj apelaciji, to jest, da je Vrhovni sud pogriješio kada je, i pored potvrđivanja nižestepenih presuda u pogledu raskida ugovora, presudio da je apelantica dužna vratiti iznos kupoprodajne cijene, kao i iznos ulaganja koje je apelant izvršio u treće lice („Feroelektro“ d.d.), koje niti je u apelanticinom vlasništvu, niti je apelantica imala ikakvu korist od ulaganja, niti je kriva za raskid ugovora. Pritom, sud uopće nije cijenio ugovornu odredbu o pravu na zadržavanje naplaćene cijene, pa je predloženo da Ustavni sud nakon spajanja predmeta i razmatranja obje apelacije, uvaži apelanticinu apelaciju.
32. Apelant je u odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 4984/19 istakao su neosnovane apelanticine tvrdnje prema kojima u postupku donošenja osporene presude Vrhovnog suda nisu ocijenjeni apelanticini postupci jer je, imajući u vidu obavezujuću Odluku Ustavnog suda broj AP 3789/16 u vezi s apelanticinim ponašanjem i postupcima, Vrhovni sud jasno istakao da su raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete u smislu člana 132. stav 1. ZOO, koju apelantica nije ni tražila, a u smislu stava 3. iste odredbe, pri raskidu ugovora svaka ugovorna strana ima pravo tražiti da joj se vrati ono što je dala. Dakle, naprijed navedenim podrobnim obrazloženjem rukovodio se Vrhovni sud tako da ne stoji apelanticina tvrdnja da obrazloženje ne sadrži ocjenu odlučnog pitanja. Ne stoji apelanticina tvrdnja da je Vrhovni sud potpuno ignorirao činjenice utvrđene u parnici i potpuno zanemario ključnu odredbu spornog ugovora (član 13.2.) kojom je predviđeno da će prodavatelj, u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja ugovornih obveza od strane kupca, zadržati depozit i ostale uplate učinjene od strane kupca, jer apelant kao kupac u slučaju neispunjenja obaveza od strane prodavatelja, ima pravo tražiti povrat uplaćenih sredstava. Neprihvatljiva je stoga tvrdnja da je presudom Vrhovnog suda na apelanticu stavljen ogroman i neproporcionalan teret jer je on i proporcionalan i ravnomjeran u smislu člana 132. stav 3. ZOO da vrati ono što je primila, i za šta nema osnov da zadrži. Smatra da je neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere i da su apelanticini navodi u tom pravcu paušalni i usmjereni isključivo na sprečavanje izvršnosti osporene presude Vrhovnog suda.
V.Relevantni propisi
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 20.
Učesnici mogu svoj obligacioni odnosu urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizilazi što drugo.
Član 99.
(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
RASKIDANJE ILI IZMJENA UGOVORA
ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI
Pretpostavke za raskidanje Član 133.
(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.
(2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.
(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
Član 135.
Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obiju strana.
34. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 240.
(1) Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 19 Rev 2 od 5. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. decembra 2019. godine, a apelaciju je podnijela 30. decembra 2019. godine, dok je apelant osporenu presudu primio 20. decembra 2019. godine, a apelaciju je podnio 17. februara 2020. godine, dakle obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelantica i apelant (ili zajedno apelanti) pobijaju presudu Vrhovnog suda ukazujući da im je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da obje apelacije pokreću pitanje prava na imovinu s različitih aspekata, te imajući u vidu prethodnu Odluku Ustavnog suda broj AP 3789/16 povodom apelantove apelacije, Ustavni sud će u nastavku navode obje apelacije ispitati s aspekta prava na imovinu. Pravo na imovinu
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
41. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
42. Prije analize konkretnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je osporena presuda proizašla iz ponovnog postupka povodom revizija apelanta i umješača, i to nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3789/16 kojom je utvrđena povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu za raskid ugovora, a odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za povrat kupoprodajne cijene i iznosa uloženog u investiranje nakon raskida ugovora, pri čemu su isključivo cijenjene okolnosti na strani apelanta u vezi s neispunjenjem ugovora.
43. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se predmet spora tiče „kupoprodaje državnog kapitala“, pri čemu predmet ugovora podrazumijeva imovinu velike vrijednosti čija je prodaja i kupovina regulirana posebnim privatizacijskim zakonima s ciljem da se promjenom vlasnika kapitala osigura funkcioniranje privredne djelatnosti koje je od značaja za cijelo društvo. Imajući u vidu da su apelanti, svako od njih iz svog položaja, kao ugovorne strane u dvostrano obavezujućem ugovoru i suprotstavljene strane u parničnom postupku, ukazali na povredu prava na imovinu, apelantica zato što joj je, kako tvrdi, osporenom presudom stvorena nerazmjerna obaveza, a apelant zato što njegov protivtužbeni zahtjev nije prihvaćen u cjelini, Ustavni sud će u nastavku te navode razmotriti zajedno jer je u pitanju odluka Vrhovnog suda kojom niti jedan od apelanata nije zadovoljan.
44. U vezi sa spornim pitanjem da li je osporenom presudom došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti „imovinu“ u smislu garancija člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku odlučivano o raskidu ugovora o kupoprodaji državnog kapitala umješača („Feroelektro“ d.d.), koji je zaključen između apelantice kao prodavatelja i apelantovog prednika kao kupca („Stanić Invest“). Na osnovu presuda donesenih u prethodnom postupku (Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda) usvojen je apelanticin zahtjev za raskid ugovora, te je u sudskom registru Općinskog suda (matični registarski uložak broj 1-15038) izvršen upis vlasništva na 60,66397% od ukupnog osnovnog kapitala umješača u korist Federacije Bosne i Hercegovine (umjesto apelantovog prednika „Stanić Invest“), te u Registru vrijednosnih papira izvršen prenos vlasništva na 886.952 dionice umješača sa apelantovog prednika na Federaciju BiH. Apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da ugovor nije raskinut, ili, alternativno, za povrat novčanog iznosa koji je platio na ime kupoprodajne cijene i ulaganja u određenom iznosu, te naknade štete je u prethodnom postupku odbijen. Imajući u vidu da je Vrhovni sud u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3789/16 obavezao apelanticu da nakon raskida ugovora apelantu isplati kupoprodajnu cijenu i iznos koji je uložio u investiranje umješača, a odbio apelantov zahtjev za naknadu štete i utvrđenje da ugovor nije raskinut, nesporno proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o „imovini“ apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su zahtjevi apelanata (tužbeni i protivtužbeni zahtjevi) djelimično usvojeni, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom došlo do miješanja u imovinu apelanata.
45. Kod odgovora na pitanje da li je miješanje u imovinu bilo u skladu sa zakonom i da li služi zakonitom cilju u javnom interesu, Ustavni sud se poziva na obrazloženje iz prethodne Odluke broj AP 3789/16, te u vezi s tim zaključuje da je miješanje u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa zakonom – ZOO (tačka 51. citirane odluke) i da slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na obrazloženje citirane odluke (tačka 52) prema kojem je izražen društveni interes kod zaključivanja ugovora o kupoprodaji državnog kapitala jer zbog svoje specifičnosti podliježu posebnom režimu. Ovo zato što za predmet imaju prodaju državnog kapitala i promjenu osnivača privrednog subjekta, te je kod zaključenja takvih ugovora i njihovog ispunjenja opći interes društva i privrede BiH stavljen iznad individualnih interesa kupaca. Iz navedenog slijedi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu (vidi, između ostalih, AP 3958/14, tačka 45, i AP 4382/14, tačka 58).
46. U svjetlu spornog pitanja da li je miješanje u imovinu apelanata proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava na imovinu apelanata i općeg interesa, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3789/16 ukazao da je odgovor na to pitanje uvjetovan okolnostima svakog konkretnog slučaja koji zahtijeva svestranu analizu, da je u pitanju dvostrano obavezujući ugovor, da je apelant u postupku isticao okolnosti na strani apelantice zbog kojih objektivno nije mogao ispuniti svoje obaveze u ugovorenom roku i obimu, da iz dokumentacije koja je naknadno dostavljena na traženje Ustavnog suda u tom predmetu proizlazi da je povodom predmetne privatizacije vođen upravni postupak, a zatim upravni spor po tužbi Konzorcija (prvorangiranog u postupku prodaje državnog kapitala), koji je trajao od decembra 2008. godine do marta 2014. godine koji je okončan tako što je tužba odbijena, da su navedene okolnosti nastupile nakon zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega su obje ugovorne strane zaključile Sporazum o povratu bankovne garancije 13. oktobra 2004. godine, kojim su dogovorile „da će se po prestanku razloga zbog kojih se zaključuje sporazum, odnosno po konačnom rješenju statusa ugovora o kupoprodaji, a zavisno od njegovog ishoda, prodavatelju osigurati i dostaviti neopoziva bezuvjetna garancija na iznos preostalih obaveza investiranja u roku od 30 dana“. Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio da u novonastaloj situaciji nijedna ugovorna strana nije bila sigurna da li će predmetni ugovor ostati na snazi i kakav će biti njegov status po okončanju postupka i da su obrazloženja presuda ograničena isključivo na odredbe ugovora i njihovo sublimiranje u odredbu člana 124. ZOO kojom je reguliran raskid ugovora zbog neispunjenja obaveza jedne ugovorne strane, zanemarujući pri tome okolnosti koje su nastupile nakon zaključenja ugovora i na koje apelant objektivno nije mogao utjecati. Ustavni sud je u toj odluci ukazao (tačka 55) da se bez ocjene „okolnosti koje su izazvane [apelanticinim] radnjama, te njihovog utjecaja na apelantovu pravnu (ne)sigurnost u vezi s ispunjenjem odredbi predmetnog ugovora nije mogao izvesti zaključak da samo apelant, kao jedna ugovorna strana u dvostrano obavezujućem ugovoru, nije ispunio svoje obaveze i da se stoga ugovor raskida, bez ocjene okolnosti izazvanih radnjama druge ugovorne strane“.
47. Vraćajući se na konkretnu presudu koja se razmatra u ovom predmetu, imajući pri tome u vidu suštinu navoda apelacija kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava i prethodni stav na koji je Ustavni sud ukazao u Odluci broj AP 3789/16 u vezi s načelom proporcionalnosti, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u ponovnom postupku povodom revizija apelanta i umješača ocijenio da je osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na povrat kupoprodajne cijene i novca uloženog u investiranje, a neosnovan u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da ugovor nije raskinut i naknadu štete. Naime, Vrhovni sud je preinačio presudu Kantonalnog suda i obavezao apelanticu na povrat novčanih sredstava, iznosa kupoprodajne cijene i investiranja (iznosi navedeni u izreci presude) uz zakonske zatezne kamate. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ponovnom postupku imao u vidu da sporni ugovor nije ispunjen na ugovoreni način i da je apelantica zatražila raskid ugovora zbog neispunjenja (ulaganje u stalna i obrtna sredstva) shodno odredbama čl. od 124. do 131. ZOO. Apelant je s druge strane, kako je navedeno u obrazloženju, insistirao na utvrđenju da su se od momenta zaključenja ugovora promijenile okolnosti zbog kojih objektivno nije mogao ispuniti svoje obaveze, smatrajući da se ugovor mogao raskinuti samo na osnovu odredbe člana
133. ZOO. Međutim, Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti ovog apelantovog zahtjeva istakao da je apelanticina tužba sadržavala izjavu volje kojom se ugovor raskida zbog neispunjenja ugovornih obaveza i da apelant nakon toga, od prijema tužbe pa do zaključenja glavne rasprave, nije preduzeo niti jednu radnju u pravcu ispunjenja svojih obaveza, zbog čega se ne može pozivati na promijenjene okolnosti. Upravo iz tog razloga je odbijen dio njegovog protivtužbenog zahtjeva za naknadu štete koja bi mu pripala da je u postupku dokazao promijenjene okolnosti i da je zatražio raskid u smislu člana 133. stav 5. ZOO, a to nije učinio. S druge strane, apelantica je zatražila raskid ugovora zbog neispunjenja i u tom pravcu pred nižestepenim sudovima izvodila dokaze na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje (nižestepene presude) i zaključak da apelant nije ispunio svoje obaveze, da je skrivio raskid ugovora i da mu ne pripada pravo na povrat onoga što je u ispunjenju ugovora dao.
48. U vezi s prednjim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u postupku izvršenja prethodne odluke Ustavnog suda, eksplicitno ukazao da su raskidom ugovora obje ugovorne strane oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze naknade eventualne štete koju apelantica nije ni tražila. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, svaka strana ima pravo u smislu člana 132. stav
3. ZOO tražiti da joj se vrati ono što je u ispunjenju ugovora dala, dakle apelant u okolnostima konkretnog slučaja ima pravo od apelantice tražiti kupoprodajnu cijenu i iznos uložen u investiranje jer apelantica ne može zadržati i imovinu koja je bila predmet privatizacije i zadržati primljene novčane iznose, dakle ne može se osloboditi obaveze vraćanja primljenog.
49. Imajući u vidu naprijed navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u kojem su uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i odredbe spornog ugovora o kupoprodaji državnog kapitala navedene sve relevantne okolnosti u pogledu (ne)ispunjenja ugovornih obaveza obje ugovorne strane (apelanata), zbog kojih je u konačnici djelimično (ne)osnovan i tužbeni i protivtužbeni zahtjev, proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u imovinu apelanata proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa. Dakle, u datim okolnostima konkretnog slučaja niti jedna od ugovornih strana odnosno parničnih stranaka zapravo ne snosi pretjeran pojedinačni teret budući da je svaka ugovorna strana vratila ono što je dala s ciljem realizacije ugovora koji je raskinut, na način da je vraćeno ono stanje koje je bilo prije privatizacije.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede prava na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
51. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na imovinu, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani, s obzirom na to da je utvrdio da je miješanje u imovinu apelanata bilo zakonito jer je zasnovano na relevantnim odredbama ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelante nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja u smislu posljedica raskida ugovora o kupovini državnog kapitala.
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić