Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4048/19 (D. K. i J. Č.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4048/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4048/19, rješavajući apelaciju Dragana Kolobare i Jadranke Čuljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Dragana Kolobare i Jadranke Čuljak podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 041277 19 Rev od 9. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Kolobara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 24. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 041277 19 Rev od 9. jula 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4048/19.

2. Jadranka Čuljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 24. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 041277 19 Rev od 9. jula 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4049/19. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i apelantice zatraženo je 11. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4048/19.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud su odgovore na apelaciju broj AP 4048/19 dostavili u periodu od 14. do 25. januara 2021. godine. Apelantica nije dostavila odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i apelanta zatraženo je 11. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4049/19.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i apelant su odgovore na apelaciju broj AP 4049/19 dostavili u periodu od 14. januara do 3. februara 2021. godine.

7. Kako se predmetnim apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4048/19 i AP 4049/19, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4048/19. III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Općinski sud je, odlučujući o apelanticinoj tužbi protiv apelanta i o apelantovoj protivtužbi protiv apelantice „radi utvrđenja i diobe bračne stečevine“, Presudom broj 58 0 P 041277 08 P od 5. jula 2018. godine utvrdio (stav I izreke – tač. od 1. do 8) da su apelant i apelantica u toku trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu, i to: 100% udjela u društvima „Top Guard“ d.o.o. Mostar i „Zlatan Klas“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: preduzeća ili Top Guard i Zlatan Klas), upisana u registru privrednih društava Općinskog suda (tač. 1. i 2. izreke); poslovni prostor površine 50,80 m (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), koji se nalazi u Mostaru, pobliže preciziran izrekom presude (tačka 3. izreke); novi stambeni objekt površine 301,65 m (u daljnjem tekstu: stambeni objekt), preciznije označen u izreci presude (tačka 4. izreke); pokretne stvari i opremu kojima je opremljen stambeni objekt, preciznije navedene u izreci presude (tačka 5. izreke); novčana sredstva u iznosu od 21.785,00 KM utrošena za rekonstrukciju garaže, preciznije označene kao u izreci presude, dok se preko dosuđenog iznosa do iznosa od 65.000,00 KM na ime ulaganja u garažu i staru porodičnu kuću apelanticin tužbeni zahtjev odbija (tačka 6. izreke); novčana sredstva u iznosu od 5.783,04 KM kao protivvrijednost motocikla, preciznije označenog u izreci presude (tačka 7. izreke), i novčana sredstva u iznosu od 9.055,20 KM koja je apelant ostvario za vrijeme trajanja bračne zajednice na ime plaća, sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci (tačka 8).

10. Istom presudom je utvrđeno da je apelantica: suvlasnica 1/2 udjela u preduzećima (Top Guard i Zlatan Klas), te da je apelant dužan da trpi da se apelantica u registru privrednih društava Općinskog suda upiše kao imalac udjela u tim preduzećima od 50% (st. II i III izreke); da je suvlasnica 1/2 poslovnog prostora i ½ stambenog objekta, te da je apelant dužan trpjeti da se izvrši dioba suvlasništva poslovnog prostora i stambenog objekta, da je apelant slijedom toga dužan trpjeti da se izvrši dioba suvlasništva navedene imovine, te da izdvoji i preda u posjed apelantici dio koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu (st. III i IV izreke); suvlasnica pokretnih stvari i opreme kojim je opremljen novi stambeni objekt, pa je apelant obavezan da trpi da se izvrši dioba suvlasništva navedene imovine, te da izdvoji i preda u posjed apelantici dio koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu (stav V izreke); da je apelant dužan prema suvlasničkom dijelu apelantice isplatiti novčani iznos od 10.892,50 KM utrošen za rekonstrukciju garaže (stav VI izreke), novčani iznos od 2.891.52 KM koji čini protivvrijednost motocikla (stav VII izreke) i novčana sredstva u iznosu od 9.055,20 KM koja je apelant ostvario za vrijeme trajanja bračne zajednice na ime plaća.

11. Presudom je dalje odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelant na ime isključivog korištenja predmetnog poslovnog prostora (u periodu od 2006. do 2018. godine) isplati precizirani novčani iznos. Također je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da su apelant i apelantica tokom trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu – poslovni objekt/ autopraonicu „Aqua“, preciznije označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: autopraonica), te da je slijedom toga suvlasnica ½ dijela tog objekta i da je apelant dužan da joj na ime isključivog korištenja tog objekta u periodu od pokretanja postupka diobe bračne stečevine od 20. oktobra 2006. godine do 29. marta 2018. godine isplati precizirani novčani iznos. Dalje su odbijeni apelanticini supsidijarni tužbeni zahtjevi kojim je tražila utvrđenje da su tokom trajanja braka parnične stranke kao bračnu stečevinu stekle poslovni prostor – kafe bar „Body Guard“ (u daljnjem tekstu: kafe bar), pobliže označen izrekom presude, i pokretne stvari kojima je taj prostor opremljen, da je slijedom navedenog apelantica suvlasnica ½ dijela kafe bara i navedene opreme, te da je apelant dužan trpjeti da se izvrši dioba suvlasništva kafe bara i opreme i da joj na ime isključivog korištenja navedenog kafe bara u periodu od pokretanja postupka diobe bračne stečevine 20. oktobra 2006. godine do 29. marta 2018. godine isplati precizirani novčani iznos. Dalje je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tokom trajanja bračne zajednice s apelantom stekla bračnu stečevinu: novčani iznos od 10.000,00 KM upotrijebljen za opremanje stare porodične zgrade (u daljnjem tekstu: porodična zgrada) i pokretnih stvari u tom objektu kao u izreci presude, te da je slijedom toga suvlasnica ½ dijela imovine koju čini navedeni novčani iznos uložen za opremanje navedene zgrade; te novčani iznos od 15.463,00 KM koji čini protivvrijednost putničkog automobila marke Audi 6 (u daljnjem tekstu: predmetni automobil), pobliže označenog kao u izreci presude, koji je apelant otuđio, te da je slijedom toga apelant dužan apelantici isplatiti iznos od 7.731,70 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Navedenom presudom je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev da bračnu stečevinu apelanta i apelantice čini: stambeno-poslovna zgrada, dvoetažni objekt u Mostaru (u daljnjem tekstu: stambeno-poslovna zgrada), i da je apelant slijedom navedenog suvlasnik s dijelom od po ½ dijela tog objekta, da je apelantica dužna trpjeti suposjed apelanta na ovoj nekretnini s dijelom od po ½, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev da je apelantica dužna trpjeti upis prava vlasništva, suposjeda apelanta u gruntovnim i katastarskim knjigama odbijen kao neosnovan. Općinski sud je također utvrdio da je apelant suvlasnik s dijelom od po ½ pokretnih stvari kao u izreci presude kojima je navedeni stambeni objekt opremljen; da je apelantica dužna da mu isplati iznos od 57.533,41 KM na ime polovine iznosa od 115.066,82 KM, kojim sredstvima je apelant izmirio obaveze prema bankama nakon 7. jula 2006. godine. Istom presudom je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da bračnu stečevinu njega i apelantice čine novčana zaduženja putem kredita i pozajmica koje je apelant podizao u iznosu od 160.066,82 KM.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, čiji je sadržaj preciziran na str. od 18. do 24. obrazloženja presude, utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da su bili u braku koji je zaključen 14. septembra 1984. godine, koji je razveden presudom ovog suda od 30. marta 2008. godine. Također nije sporno da su parnične stranke za vrijeme trajanja braka stekle određenu imovinu, ali da je sporno koja imovina je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, odnosno koja imovina čini bračnu stečevinu parničnih stranaka i koji su udjeli parničnih stranaka u njoj. U vezi s tim Općinski sud je na osnovu brojnih materijalnih dokaza (iskaza parničnih stranaka i svjedoka – Sanje Puljić, Žarka Kudačine, Marinka Knezovića, Ilije Solde, Zdravka Cipetića i dr., nalaza i mišljenja vještaka geometra Dalibora Martinovića, vještaka građevinske struke Nenada Krčuma, nalaza vještaka mašinske struke Juraja Petrića i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Slavice Ančić) utvrdio koja imovina predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 251. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Naveo je da u bračnu stečevinu ulaze i pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično), bez obzira na to ko ih je od bračnih partnera primio ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Dalje je istaknuto da je članom 152. PZ propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, a u konkretnom slučaju je kao nesporno utvrđeno da parnične stranke nisu zaključile bračni ugovor kojim bi uredile svoje odnose u vezi s bračnom stečevinom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 252. PZ zaključio da su apelantica i apelant tokom trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu kao u izreci presude, tako da je apelantica suvlasnica s dijelom od po ½ od 100% udjela u preduzećima (Top Guard i Zlatan Klas], da je apelant dužan da trpi da se apelantica u registru privrednih društava Općinskog suda upiše kao imalac udjela od 50% u njima, da je suvlasnica 1/2 poslovnog prostora, ½ dijela novog stambenog objekta, te 1/2 pokretnih stvari kojima je taj stambeni objekt opremljen, ½ novčanih sredstava u utrošenih za rekonstrukciju garaže, tako da je apelant dužan isplatiti apelantici njen suvlasnički dio od iznosa 10.892,50 KM, da je suvlasnica s dijelom od po ½ dijela imovine koju čini novčani iznos od 5.783,04 KM koji predstavlja protivvrijednost predmetnog motocikla, pa je apelant dužan isplatiti apelantici njen suvlasnički dio od po ½ dijela navedenih novčanih sredstava, dok je preko dosuđenog iznosa apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

14. Nadalje, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je, između ostalog, tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu nje i apelanta čini objekt – autopraonica, jer je utvrđeno da su navedeni objekt apelant i apelantica prodali tokom trajanja bračne zajednice kupcu Iliji Soldi, na osnovu ugovora o prodaji od 5. aprila 2006. godine, za kupoprodajnu cijenu od 30.000,00 KM, a koji iznos je kupac isplatio parničnim strankama. U vezi s tim, Općinski sud je odbio kao neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev da joj apelant na ime isključivog korištenja navedenog objekta, autopraonice „Aqua“, isplati iznos od 73.382,00 KM za period od pokretanja postupka diobe bračne stečevine 20. oktobra 2006. godine do 29. marta 2018. godine, budući da apelant u tom periodu nije bio u posjedu tog objekta, kako to proizlazi iz ugovora o prodaji tog objekta. Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu nje i apelanta čini poslovni prostor, kafe bar „Body Guard“, obrazlažući da je navedeni objekt sa kompletnom opremom prodat Zdravku Cipetiću za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, na osnovu ugovora o prodaji od 5. aprila 2006. godine. U vezi s tim, također je odbijen i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelant na ime isključivog korištenja navedenog poslovnog prostora isplati iznos od 101.444,00 KM za period od pokretanja postupka diobe bračne stečevine 20. oktobra 2006. godine do 29. marta 2018. godine, jer je utvrđeno da apelant u tom periodu nije bio u posjedu navedenog prostora. Općinski sud je također odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je potraživala novčani iznos od 10.000,00 KM na ime opremanja stare porodične kuće, pri tome cijeneći nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, iz kojeg proizlazi da apelantica nije dokazala da su parnične stranke tokom trajanja bračne zajednice vršile opremanje navedene porodične kuće. U odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev kojim je potraživala novčani iznos od 15.463,00 KM kao protivvrijednost za predmetni automobil (Audi 6), Općinski sud je utvrdio da navedeno vozilo nikad nije bilo registrirano ni na ime apelanta niti na ime apelantice kao njihovo vlasništvo, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je predmetno vozilo uvezeno u BiH iz Njemačke i ocarinjeno 23. septembra 2002. godine na ime Ljubice Soldo. Dakle, Općinski sud smatra da apelantica nije dokazala da je predmetno vozilo bilo njihovo vlasništvo. Nadalje, Općinski sud je odbio supsidijarni tužbeni zahtjev koji je apelantica postavila u slučaju odbijanja tužbenih zahtjeva kao u izreci presude.

15. Nadalje, Općinski sud je usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev, primjenom odredbe člana

251. PZ, u dijelu kojim je tražio da sud utvrdi da bračnu stečevinu njega i apelantice predstavlja stambeno-poslovna zgrada i da je njen suvlasnik s dijelom od po ½, kao i pokretnih stvari u istom omjeru kojim je navedena kuća opremljena. Također je usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na ime kredita i pozajmica koje je apelant uzimao tokom trajanja bračne zajednice u iznosu od 160.066,82 KM isplati iznos od 80.033,41. KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, primjenom odredbe čl. 252. i 262. PZ. Odluku o troškovima postupka ovaj sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

16. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 041277 18 Gž 3 od 26. februara 2019. godine žalbe parničnih stranaka su u cijelosti odbijene kao neosnovane, pa je u cijelosti potvrđena presuda prvostepenog suda.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je odbio apelanticine žalbene navode kojim je osporavala prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev. Dakle, Kantonalni sud je odbio apelanticine žalbene navode u dijelu kojim je tražila da prvostepeni sud utvrdi da bračnu stečevinu nje i apelanta predstavlja autopraonica „Aqua“ i kafe bar „Body Guard“, da je suvlasnica tih objekta s dijelom od po ½. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su navedeni objekti prodati još za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, i to autopraonica kupcu Iliji Soldi, na osnovu ugovora o prodaji od 5. aprila 2006. godine, zajedno sa svim uređajima i opremom u njoj, a kafe bar „Body Guard“, sa kompletnim namještajem i opremom, kupcu Zdravku Cipetiću 5. aprila 2006. godine. U odnosu na apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je potraživala novčani iznos od 10.000,00 KM upotrijebljen za opremanje stare porodične stambene zgrade, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je ovaj dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan, ukazujući da apelantica nije dokazala da su parnične stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice vršile opremanje stare porodične kuće, zbog čega je odbio apelanticine žalbene navode izjavljene u tom dijelu. Kantonalni sud je također odbio apelanticine žalbene navode izjavljene protiv presude prvostepenog suda u dijelu kojim tražila da je apelant dužan da joj isplati protivvrijednost na ime putničkog automobila Audi A6 u iznosu od 15.463,00 KM, odnosno njen suvlasnički dio od navedenog iznosa, jer smatra da je prvostepeni sud jasno obrazložio da apelantica nije dokazala da je predmetno vozilo bilo stvarno vlasništvo nje i apelanta.

18. Dalje, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno, primjenom odredbe čl. 251. i

262. PZ, usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da zaduženja putem kredita i pozajmica u iznosu od 160.066,82 KM čine bračnu stečevinu njega i apelantice, te da je slijedom toga apelantica dužna apelantu isplatiti polovinu tog iznosa, zbog čega je odbio apelanticine žalbene navode. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 262. PZ propisano da za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom.

19. Kantonalni sud je također odbio apelantove žalbene navode kojim je osporavao presudu prvostepenog suda u dijelu kojim je utvrđeno da bračnu stečevinu njega i apelantice čini 100% udjela u preduzećima (Top Guard i Zlatan Klas), pa je slijedom takvog utvrđenja zaključio da je apelantica suvlasnica jedne polovine u 100% udjela u osnivačkom kapitalu navedenih društava. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, primjenom odredbe člana 252. PZ, ispravno postupio kada je zaključio da bračnu stečevinu parničnih stranaka, između ostalog, čine njihovi udjeli u navedenim preduzećima, te da su parnične stranke suvlasnici s jednakim suvlasničkim dijelovima u njima, bez obzira na činjenicu što su se suvlasnički dijelovi u njima promijenili u korist apelanta. Ovo iz razloga jer su, prema ocjeni tog suda, udjeli parničnih stranaka u navedenim društvima stečeni za vrijeme trajanja bračne zajednice, i to kako oni u prvom omjeru koji su ugovoreni samim ugovorom o osnivanju, tako i oni kakvi su utvrđeni i u sudski registar upisani nakon povećanja osnovnog kapitala u tim društvima.

20. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 041277 19 Rev od 9. jula 2019. godine revizije parničnih stranaka odbio kao neosnovane.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelant i apelantica izjavili reviziju protiv presude drugostepenog suda, da je apelantica reviziju izjavila zbog povrede odredbi ZPP i zbog pogrešne ocjene dokaza. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticine revizione navode kojim tvrdi da je suvlasnica autopraonice, kafe bara, i u pogledu isplate protivvrijednosti na ime putničkog automobila, tvrdeći da su navedeni prostori prodati bez njenog znanja jer su u vrijeme prodaje tih objekata njihovi porodični odnosi bili teško poremećeni, zbog čega tvrdi da je apelant novac od njihove prodaje zadržao isključivo za sebe. U vezi s tim, Vrhovni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da su oba prostora prodata za vrijeme trajanja braka parničnih stranaka, te da stoga ne predstavljaju njihovu bračnu stečevinu kako je to ispravno obrazložio drugostepeni sud, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Također smatra da je drugostepeni sud ispravo postupio kada je zaključio da apelant nije u posjedu tih nekretnina, da je novac dobiven od prodaje autopraonice i kafe bara dobiven za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, pa je nesporno da je apelantica imala saznanja o prodaji tih objekata. Također, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelanticine revizione navode u dijelu kojim je tražila da joj apelant na ime protivvrijednosti putničkog automobila isplati ½ iznos od 15.463,00 KM, jer smatra da je tokom trajanja postupka utvrđeno da to vozilo od kada je uvezeno u BiH nikada nije bilo vlasništvo parničnih stranaka, odnosno jer je bilo u vlasništvu Ljubice Soldo, sada Ljubice Škobić, dakle nije predstavljalo bračnu stečevinu parničnih stranaka.

22. Nadalje, Vrhovni sud je odbio apelantove revizione navode u vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda koji je potvrdio prvostepenu presudu vezano za apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je utvrđeno da je apelantica suvlasnica preduzeća (Top Guard i Zlatan Klas), s dijelom od po 1/2 u 100% udjela u njima, jer smatra da njihovi ulozi u osnivačkom kapitalu tih društava nisu isti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, pravilnom primjenom odredbe člana 252. PZ, zaključio da su parnične stranke suvlasnici s jednakim suvlasničkim dijelovima u tim preduzećima i da je bez utjecaja činjenica što su se osnivački udjeli parničnih stranaka promijenili jer se radi o imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, kako oni utvrđeni u prvom omjeru definirani samim ugovorom o osnivanju, tako i onih kakvi su utvrđeni u sudskom registru i upisani nakon povećanja osnovnog kapitala tih preduzeća. Osim navedenog, Vrhovni sud je ukazao da parnične stranke ukazuju i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega se revizija, prema ocjeni Vrhovnog suda, u smislu člana 240. stav 2. ZPP ne može izjavljivati. Slijedom izloženog, Vrhovni sud je zaključio da nema povrede materijalnog prava, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije a)AP 4048/19

23. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, ukazuje da je udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu u dijelu da je ona suvlasnica preduzeća (Zlatan Klas i Top Guard) u istom omjeru kao što je to i apelant iako je u međuvremenu došlo do promjene njihovih udjela u korist apelanta. Stoga apelant smatra da je takav stav sudova „neodrživ“ jer, kako ističe, odredbe PZ nisu lex specialis u odnosu na Zakon o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD) i Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također navodi da da je „zakonodavac htio da se na osnovu braka i bračne zajednice, uključujući i vanbračnu zajednicu, stječe ulog ili udio u društvu, on bi to jasno naveo, tim prije što je d.o.o. po definiciji društvo kapitala, a ne društvo osoba“.

b)AP 4049/19

24. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U vezi s tim, apelantica prvenstveno ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu kojim je apelanticina revizija odbijena, a koji se odnosi na utvrđenje bračne stečevine koju čine poslovni objekti autopraonica i kafe bar (Aqua i Body Guard). U vezi s tim, apelantica smatra da je u postupku pred redovnim sudovima izostala savjesna ocjena dokaza u vezi s primjenom odredbe člana 8. ZPP. Navedeno jer smatra da sudovi nisu cijenili činjenicu da li je apelant iznos kupoprodajne cijene ostvarene od prodaje navedenih objekata unio u bračnu zajednicu ili je taj novčani iznos zadržao isključivo za sebe jer su, kako ističe, u vrijeme zaključenja ugovora o prodaji navedenih objekata (24. aprila 2006. godine), a i nakon toga, bračni odnosi između nje i apelanta bili teško poremećeni, što se ogledalo u uvredama, nasilju u porodici, prijetnjama smrću apelantici i sl. Dakle, u kontekstu teško poremećenih bračnih odnosa između nje i apelanta u vremenskom periodu kada je apelant „otuđio“ dva naprijed navedena poslovna objekta, smatra da redovni sudovi ni u kom slučaju nisu mogli izvesti zaključak da je apelant navedene poslovne prostore o kojim je riječ prodao uz njeno znanje i saglasnost. Dakle, apelantica tvrdi da je pogrešno utvrđenje Vrhovnog suda da je apelant predmetne poslovne prostore prodao uz njeno znanje i saglasnost, te da je apelantov krajnji cilju bio da umanji bračnu stečevinu u svoju korist i da na taj način ošteti apelanticu.

b)Odgovori na apelacije

26. Vrhovni sud smatra da je osporena presuda tog suda zasnovana na zakonu i predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

27. Kantonalni sud, također, smatra da je presudu donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjenja povreda postupka, zbog čega također predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

28. Općinski sud u odgovoru na apelacije ističe da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno pravo apelanata na koje se žale u apelaciji jer smatra da je presuda tog suda, zatim Kantonalnog i Vrhovnog suda donesena uz pravilnu primjenu i tumačenje materijalnog prava i kao rezultat pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

29. Apelantica u odgovoru na apelaciju broj AP 4048/19 ističe da apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. U vezi s tim tvrdi da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza.

V.Relevantni propisi

30. U Porodičnom zakonu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Bračna stečevina Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

31. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama apelanta i apelantice je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 041277 19 Rev od 9. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta, a apelantica 26. augusta 2019. godine, a apelacije su podnesene 24. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok apelant također smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja i podjele bračne stečevine, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te, stoga, apelant i apelantica uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali o utvrđivanju i podjeli bračne stečevine apelanata stečene tokom trajanja bračne zajednice. Presudom Vrhovnog suda kao konačnom u predmetnom postupku revizija apelanata je odbijena. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda u pogledu primjene materijalnog prava, odredbe člana 252. PZ, odnosno u dijelu kojim je njegova revizija odbijena i potvrđene presude nižestepenih sudova, odnosno u dijelu kojim su sudovi udovoljili apelanticinom tužbenom zahtjevu da je ona suvlasnica jedne polovine u 100% udjela u preduzećima (Top Guard d.o.o. Mostar i Zlatan Klas), tako da je apelant obavezan da trpi da se apelantica u registru privrednih društava Općinskog suda upiše kao imalac suvlasničkog udjela od 50% u tim preduzećima. Naime, apelant tvrdi da je takav stav suda „neodrživ“ jer PZ nije lex specialis u odnosu na ZPD i ZOO, jer su se, kako navodi, udjeli parničnih stranaka u navedenim društvima promijenili u njegovu korist.

41. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da se presuda Vrhovnog suda zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza jer su sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da su ona i apelant tokom trajanja bračne zajednice stekli bračnu stečevinu na poslovnim objektima, autopraonici i kafe baru (Aqua i Body Guard). Naime, tvrdi da su u vremenskom periodu prije zaključenja ugovora o prodaji tih objekata, 24. aprila 2006. godine, a i nakon toga, bračni odnosi između nje i apelanta obilježeni teškim poremećajima u vidu uvreda, nasilja u porodici, prijetnji smrću apelantici i sl., zbog čega tvrdi da apelant iznos cijene ostvarene od njihove prodaje nije unio u bračnu zajednicu, tj. da je taj novčani iznos zadržao isključivo za sebe.

42. Imajući u vidu navode apelanata koji se, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

44. Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda kao konačnom u predmetnom postupku revizija apelanata odbijena. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio stavove Kantonalnog i Općinskog suda, primjenom odredbe člana 252. stav 1. PZ kojom je, između ostalog, propisano, da su „bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili“, ocijenivši da je apelantica suvlasnica jedne polovine u 100% udjela u preduzećima (Zlatan Klas i Top Guard), jer su imovinu u tim preduzećima stekli tokom trajanja bračne zajednice. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te sadržaj navedenih odredbi PZ, Ustavni sud u datom obrazloženju nižestepenih sudova ne nalazi nikakvu proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda koji je potvrdio pravne stavove nižestepenih sudova da su udjeli parničnih stranaka nesporno „stečeni za vrijeme trajanja bračne zajednice, kako oni u prvom omjeru koji su ugovoreni samim ugovorom o osnivanju, tako i oni kakvi su utvrđeni u sudskom registru, upisani nakon povećanja osnovnog kapitala“. Stoga, imajući u vidu odredbe člana 252. stav 1. PZ, Ustavni sud u datom obrazloženju, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi zaključili da bračnu stečevinu čine 100% udjela u navedenim preduzećima, te da je apelantica suvlasnica 1/2 odnosno 50% udjela u navedenim preduzećima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da obrazloženje Vrhovnog suda zapravo korespondira stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1720/08 od 21. decembra 2010. godine, u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu prava apelantice u tom predmetu kada Vrhovni sud, odlučujući u okolnostima tog predmeta (vezano za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji udjela u privrednom društvu koje je apelanticin bivši suprug prodao trećem licu, a za koje je apelantica tvrdila da je stečeno u toku trajanja bračne zajednice), „nije obrazložio kako je došao do zaključka da je u apelanticinom slučaju Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 252. stav 1. PZ.

45. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude drugostepenog suda odbio kao neosnovanu. Pri tome, presudom Vrhovnog suda kao konačnom u predmetnom postupku dato je jasno i argumentirano obrazloženje da poslovni objekti autopraonica i kafe bar (Aqua i Body Guard) ne predstavljaju bračnu stečevinu apelanata, koja bi u smislu odredbi PZ mogla biti predmet tužbenog zahtjeva, jer su prodati tokom trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, i to autopraonica ugovorom o prodaji zaključenim s kupcem Ilijom Soldom, a kafe bar ugovorom o prodaji zaključenim sa Zdravkom Cipetićem, oba ugovora zaključena 5. aprila 2006. godine, i koji kupci su isplatili ugovorenu cijenu za navedene objekte. Također je eksplicitno obrazloženo da predmetno vozilo na koje se odnosio apelanticin tužbeni zahtjev nikada nije bilo vlasništvo parničnih stranaka. U takvim okolnostima Ustavni sud dato obrazloženje Vrhovnog suda, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, kojim je Vrhovni sud vezan, i odredbe materijalnog prava na kojim je zasnovana osporena presuda, ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

47. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud reviziju apelanata odbio, pri tome dajući jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava, odredbe čl. 251. i 252. stav 1. PZ, odnosno o neosnovanosti apelantovih revizionih navoda (u dijelu kojim je udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje da bračnu stečevinu čine i udjeli u preduzećima), te o neosnovanosti apelanticine revizije u dijelu u kojem je tvrdila da bračnu stečevinu čine i poslovni objekti autopraonica i kafe bar koji su prodati tokom trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, te jer predmetno vozilo na koje se odnosio apelanticin tužbeni zahtjev, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, nikada nije bilo vlasništvo parničnih stranaka.

49. Ustavni sud, također, smatra da nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se njegovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4048/19 (D. K. i J. Č.) | Sudska praksa | Aktio