Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/19 (L. K.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3812/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-3812/19, rješavajući apelaciju Ljubiše Kobasa na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubiše Kobasa podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 016244 19 Gž 4 od 8. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Kobas (u daljnjem tekstu: apelant) iz Omarske, podnio je 2. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 016244 19 Gž 4 od 8. jula 2019. godine.

2. M.K. (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanta) je podnio tužbu protiv Arcelor Mittal d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, 10. februara 2005. godine.

3. Nakon što je pravni prednik apelanta više puta dopunjavao i precizirao tužbeni zahtjev, te nakon što je o određenim zahtjevima pravosnažno odlučeno, presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 016244 15 P 2 od 20. juna 2016. godine, u ponovnom postupku, obavezan je tuženi da pravnom predniku apelanta isplati otpremninu zbog odlaska u penziju u određenom iznosu, dok je preko dosuđenog iznosa u tom dijelu, tužbeni zahtjev odbijen. S druge strane, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da pravnom predniku apelanta isplati naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade, zbog potpune nesposobnosti za rad i uništene mogućnosti daljeg razvoja i napredovanja u visini razlike između pripadajućih plata i isplaćene penzije, kao i u visini pripadajućeg regresa i u visini pripadajuće nagrade za dan rudara, za određene periode u određenim iznosima, sve bliže označeno u izreci presude.

4. Istovremeno, odbačena je tužba pravnog prednika apelanta u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je donošenjem Odluke o otkazu ugovora o radu tuženog od 29. oktobra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) i Rješenja o prestanku radnog odnosa od 11. januara 2005. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje), pravni prednik apelanta bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog, čime je pravnom predniku apelanta od strane tuženog nanesena materijalna i nematerijalna šteta. Također, odbačena je tužba pravnog prednika apelanta u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da mu isplaćuje novčanu rentu po osnovu izgubljene zarade zbog potpune nesposobnosti za rad i uništene mogućnosti daljeg razvoja i napredovanja u određenom iznosu. Nadalje, odbačena je tužba pravnog prednika apelanta u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete zbog fizičkih bolova, zbog duševnih bolova, po osnovu straha, te po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti. Isto tako, odbačena je tužba pravnog prednika apelanta u dijelu kojim je tražena isplata regresa i nagrade za dan rudara za 2004. godinu, sve bliže označeno u izreci presude. Najzad, obavezan je tuženi da pravnom predniku apelanta nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

5. Drugostepenom presudom broj 77 0 P 016244 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine djelimično je uvažena žalba pravnog prednika apelanta i prvostepena presuda je preinačena u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu otpremnine zbog ostvarivanja prava na penziju i naloženo je tuženom da isplati pravnom predniku apelanta otpremninu u iznosu, koji je viši od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. Istovremeno, u preostalom dijelu kojim je tužba odbačena i odbijen tužbeni zahtjev, te u odluci o troškovima parničnog postupka, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, radi održavanja nove glavne rasprave.

6. Protiv drugostepene presude broj 77 0 P 016244 16 Gž 2 od 9. decembra 2016. godine pravni prednik apelanta je izjavio reviziju, koja je 13. februara 2017. godine dostavljena Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje.

7. Postupajući po apelaciji pravnog prednika apelanta, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, kojom je, pored ostalog, usvojio apelaciju pravnog prednika apelanta, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravni prednik apelanta pokrenuo tužbom od 10. februara 2005. godine, radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je tada bio u toku pred Vrhovnim sudom, u predmetu broj 77 0 P 016244 17 Rev 2, te naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 77 0 P 016244 17 Rev 2 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud je naložio Vladi Republike Srpske da isplati pravnom predniku apelanta iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 77 0 P 016244 17 Rev 2 od 14. juna 2017. godine revizija pravnog prednika apelanta je odbačena kao nedopuštena.

9. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 016244 17 P 3 od 11. decembra 2017. godine, u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanta. Naime, pravni prednik apelanta je tražio da se utvrdi da je donošenjem Odluke i Rješenja, policijskim privođenjem od 17. decembra 2004. godine i 25. januara 2005. godine i uslovnom zatvorskom kaznom po krivičnim optužbama tuženog bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog po osnovu njegovog socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja u postupku ostvarivanja prava po osnovu zaposlenja i socijalnog osiguranja. Također, pravni prednik apelanta je tražio da se utvrdi da je to rezultiralo sa posljedicom fizičkog oštećenja njegovog zdravlja 7. februara 2006. godine i gubitkom radne sposobnosti od 10. aprila 2006. godine. Nadalje, pravni prednik apelanta je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade zbog potpune nesposobnosti za rad i uništene mogućnosti daljeg razvoja i napredovanja u visini razlike između pripadajućih plata i isplaćene penzije od 10. aprila 2006. godine do dana presuđenja, na način i u iznosima bliže označenim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Istovremeno, predmetnom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplaćuje novčanu rentu po osnovu izgubljene zarade zbog potpune nesposobnosti za rad i uništene mogućnosti daljeg razvoja i napredovanja u određenom iznosu, počev od 1. oktobra 2017. godine do 5. septembra 2020. godine, tj. ispunjenja uslova za priznavanje prava na starosnu penziju zbog navršetka 65 godina života sa zakonskom zateznom kamatom. Isto tako, odbijen je i tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati na ime pripadajućeg regresa, odnosno na ime pripadajuće nagrade za dan rudara, za određene periode određene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete zbog fizičkih bolova, zatim naknadu nematerijalne štete po osnovu straha, te naknadu nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja općih životnih aktivnosti u određenim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom, sve bliže označeno u izreci presude. Najzad, obavezan je tuženi da pravnom predniku apelanta nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa pravni prednik apelanta odbijen.

11. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je postupku koji je prethodio donošenju odluke utvrdio da je pravni prednik apelanta ranije (prije zasnivanja radnog odnosa kod tuženog) bio u radnom odnosu kod RŽR “Ljubija” Prijedor i da je prednik tuženog “Novi rudnici Ljubija” d.o.o. Prijedor osnovan 30. aprila 2004. godine ugovorom o osnivanju zaključenim između RŽR “Ljubija” AD Prijedor i LNM “Holding” NV sa sjedištem u Holandskim Antilima. Također, utvrđeno je da je sastavni dio ugovora o osnivanju od 30. aprila 2004. godine bio Sporazum o regulisanju međusobnih prava i obaveza prema kojima je prioritet aktivnosti namirenje dospjelih obaveza prema zaposlenim radnicima RŽR ,,Ljubija“ AD Prijedor sa stanjem od 31. decembra 2003. godine. Isto tako, utvrđeno je da je Aktom o osnivanju Novi rudnici DOO Ljubija Prijedor, a sada tuženi, od 12. augusta 2004. godine tuženi preuzeo određeni broj radnika RŽR Ljubija AD Prijedor i da je sa svim radnicima zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, pa tako i sa pravnim prednikom apelanta 16. augusta 2004. godine kojim je raspoređen na radno mjesto KV vozača motornih vozila. Nadalje, utvrđeno je da pravni prednik apelanta nije faktički ni radio kod tuženog na tom ili nekom drugom radnom mjestu do momenta otkaza ugovora o radu, kao i da je odlukom od 25. oktobra 2004. godine tuženi usvojio Pravilnik o sistematizaciji poslova i radnih zadataka sa određenim brojem sistematizovanih, te da je zbog ekonomskih organizacionih i tehnoloških razloga otkazao ugovor o radu većem broju radnika, među kojima i pravnom predniku apelanta Odlukom, sa pravom na otpremninu u određenom iznosu.

12. Također, utvrđeno je da su prvostepenom presudom od 12. marta 2012. godine i drugostepenom presudom od 12. decembra 2012. godine poništene kao nezakonite Odluka i Rješenje, te pravnom predniku apelanta dosuđena naknada na ime izgubljene zarade za određeni vremenski period, kao i da poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa podrazumijeva i restituciju svih prava iz radnog odnosa što bi po redovnom toku stvari podrazumijevalo i vraćanje pravnog prednika apelanta na rad. Međutim, tokom postupka je utvrđeno da je pravni prednik apelanta ostvario pravo na invalidsku penziju 10. aprila 2006. godine čime je prestao ugovor o radu pravnog prednika apelanta u smislu člana 125. stav 5. Zakona o radu.

13. Nadalje, utvrđeno je da je pravni prednik apelanta prvi put u podnesku od 10. decembra 2009. godine tražio da se utvrdi, da je od strane tuženog, organa vlasti i suda, dugi vremenski period bio izložen neposrednoj diskriminaciji i fizičkom zlostavljanju na poslu (mobingu), s ciljem ugrožavanja ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i njegovog integriteta, onemogućavanja priznanja uživanja i ostvarivanja na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja, zbog čega je došlo do oštećenja njegovog tjelesnog i psihičkog zdravlja, smanjenja općih životnih aktivnosti. Također, ukazano je da je zbog naprijed navedenog pravni prednik apelanta tražio da se utvrdi da je došlo do njegovog gubitka radne sposobnosti od 10. aprila 2006. godine, zbog čega je on pretrpio materijalnu i nematerijalnu štetu, što je za posljedicu ima nezakonito bogaćenje tuženog na njegovu štetu. Isto tako, utvrđeno je da je presudom Osnovnog suda od 16. novembra 2005. godine pravnom predniku apelanta izrečena uslovna osuda, te da je navedena uslovna osuda izrečena iz razloga, jer je ugrozio sigurnost službenog lica u vezi sa vršenjem njegove funkcije, ozbiljnom prijetnjom da će lišiti života njega ili njemu bliskog lica. Najzad, utvrđeno je da je pravni prednik apelanta ostvario pravo na invalidsku penziju 10. aprila 2006. godine, te da je postupak ostvarivanja prava na invalidsku penziju pokrenut po njegovom zahtjevu. Dakle, utvrđeno je da je uzrok nesposobnosti za rad uslijed koje je pravni prednik apelanta od strane nadležne invalidske komisije za procjenu preostale radne sposobnosti penzionisan 2006. godine bila bolest (srčana angina pektoris i povišen krvni pritisak), te da stres izazvan dobijanjem otkaza nije bio uzrokom gubitka radne sposobnosti i penzionisanja, već je samo jedan od riziko faktora za razvoj angine pektoris i povišenog krvnog pritiska, a zbog kojih bolesti je pravni prednik apelanta penzionisan.

14. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 P 016244 19 Gž 3 od 24. maja 2019. godine apelant je u svojstvu tužitelja preuzeo predmetnu parnicu kao zakonski nasljednik pravnog prednika apelanta.

15. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 016244 19 Gž 4 od 8. jula 2019. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

16. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je predmet ovog spora zahtjev pravnog prednika apelanta da se utvrdi da je donošenjem Odluke i Rješenja, policijskim privođenjem od 17. decembra 2004. godine i 25. januara 2005. godine i uslovnom zatvorskom kaznom po krivičnim optužbama tuženog pravni prednik apelanta bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog, te da se tuženi obaveže na naknadu materijalne i nematerijalne štete.

17. Nadalje, Okružni sud je citirao odredbu člana 5. Zakona o radu i naveo da se zabrana diskriminacije na koju se poziva pravni prednik apelanta najčešće ogleda u negativnoj obavezi odnosno obavezi svakoga da ne postupa diskriminatorski. Isto tako, navedeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je pravni prednik apelanta zahtjev da se utvrdi postojanje diskriminacije i naknadu štete prvi put postavio u podnesku od 10. decembra 2009. godine. Naime, podneskom od 8. decembra 2005. godine pravni prednik apelanta se pozvao na nejednak tretman prilikom ostvarivanja prava iz radnog odnosa u smislu člana 5. Zakona o radu, a da se pritom nije pozvao na osnov diskriminacije, uz zahtjev da se odluka o otkazu ugovora o radu poništi i uspostave mu se prava iz radnog odnosa. Prema tome radilo se o zahtjevu za osudu na činidbu čija blagovremenost je cijenjenja prema odredbama Zakona o radu. Isto tako, ukazano je da je podneskom od 10. decembra 2009. godine pravni prednik apelanta tražio da se utvrdi da je donošenjem Odluke i Rješenja, te navedenim policijskim privođenjem i uslovnom zatvorskom kaznom po krivičnim optužbama tuženog bio izložen diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju od strane tuženog, tražeći dakle da se postojanje diskriminacije utvrdi deklaratornom tužbom, te da se tuženi obaveže na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Dakle, istaknuto je da je mjerodavno pravo za razrješenje spornog odnosa Zakon o radu, jer su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa pravnog prednika apelanta donesene u toku 2004. i 2005. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o zabrani diskriminacije (stupio na snagu 5. augusta 2009. godine).

18. Također, Okružni sud je istakao da je, u smislu člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pravni prednik apelanta podneskom od 10. decembra 2009. godine preinačio tužbu, jer je uz postojeće zahtjeve po prvi put postavio nove-zahtjev za zaštitu od diskriminacije, te naknadu štete. S obzirom da je tužba preinačena, ukazano je da se njena blagovremenost ima cijeniti od dana preinačenja odnosno postavljanja novih tužbenih zahtjeva, a ne od dana podnošenja prvobitne tužbe. Također, navedeno je da se blagovremenost ovih tužbenih zahtjeva cijeni prema radnji lica za koje se tvrdi da je preduzelo diskriminatorne radnje, bez obzira na trajanje posljedice koje diskriminisano lice trpi, pa kako su te radnje tuženog preduzete u toku 2004. i 2005. godine, to proizlazi da je tužba podnesena nakon isteka svih subjektivnih i objektivnih rokova iz člana 105. Zakona o radu i da je u cijelosti neblagovremena, te ju je kao takvu trebalo odbaciti. Naime, navedeno je da prema odredbama člana 105. Zakona o radu radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese nadležnom sudu tužbu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Prema tome, blagovremenost tužbe u radnom sporu je procesna pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite.

19. Isto tako, Okružni sud je istakao čak i kad bi se trebalo uzeti da se blagovremenost tužbe cijeni prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, opet bi tužba bila neblagovremena, jer ovaj zakon za podnošenje tužbe propisuje rok od tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava. Kako je u trenutku stupanja na snagu navedenog zakona pravni prednik apelanta znao za učinjenu povredu prava i od tog dana je i počeo teći subjektivni rok od tri mjeseca za podnošenje tužbe koji je istekao 5. novembra 2009. godine. Proizlazi, dakle, da je tužbu kojom se traži utvrđivanje diskriminacije pravni prednik apelanta podnio nakon isteka ovog roka jer je zahtjev da se utvrdi postojanje diskriminacije prvi put postavio u podnesku od 10. decembra 2009. godine. Uzgred rečeno, sve i da je tužba bila blagovremena, a nije, ukazano je da bi opet pobijana odluka bila zakonita iz razloga što pravni prednik apelanta nije dokazao postojanje uzročne veze između štetne radnje (ponašanja tuženog) i nastale štete (oštećenje zdravlja pravnog prednika apelanta i gubitak radne sposobnosti) u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, navedeno je da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom nalaza vještaka medicinske struke utvrdio da bolest koja je uzrok nesposobnosti za rad pravnog prednika apelanta (angina pektoris i povišen krvni pritisak) nije posljedica otkaza ugovora o radu, jer je stres izazvan otkazom samo jedan od riziko faktora za razvoj bolesti. Isto tako, istaknuto je da se vještak medicinske struke u dopuni svog nalaza od 4. aprila 2016. godine decidno izjasnio da pravni prednik apelanta nije penzionisan zbog stresa, niti je stres bilo gdje uveden u medicinsku dokumentaciju. Prema tome, pravilan je zaključak prvostepenog suda da postupanje tuženog nije uzrokovalo gubitak radne sposobnosti kod pravnog prednika apelanta.

20. Najzad, u pogledu zahtjeva pravnog prednika apelanta kojim je tražio naknadu za dan rudara za 2004. godinu, te regresa za 2004. i 2005. godinu, Okružni sud je naveo da se radi o presuđenoj stvari, jer je u tom dijelu zahtjeva dva puta odlučivano i to presudom Osnovnog suda od 24. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda od 13. novembra 2007. godine te Vrhovnog suda od 13. oktobra 2009. godine kao i presudom Osnovnog suda od 12. marta 2012. godine koja je potvrđena drugostepenom presudom od 12. decembra 2012. godine pa je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti zbog presuđene stvari. Shodno tome, ukazano je da navedeni nedostaci ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer su pravne posljedice odbijanja tužbenog zahtjeva (što je učinio prvostepeni sud) i odbacivanja tužbe iste. Osim toga, istaknuto je da je u konkretnom slučaju nesporno da pravni prednik apelanta nije radio u toku 2004. i 2005. godine, slijedom čega nije ni imao potrebe za regeneracijom svojih radnih sposobnosti, a samim tim ni izdataka povodom ostvarivanja tog prava pa mu time ne pripada ni pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora. Nadalje, kod činjenice da je pravni prednik apelanta preminuo 27. juna 2018. godine, u smislu člana 204. ZOO, njegovim nasljednicima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete, jer je riječ o neprenosivom potraživanju pa je zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan i iz tog razloga. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 16. novembra 2005. godine pravni prednik apelanta oglašen odgovornim za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti. U pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti sud je u parničnom postupku vezan pravosnažnom osuđujućom presudom, pa kod činjenice da je pravni prednik apelanta pravosnažnom presudom osuđen, istaknuto je da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da nije riječ o diskriminaciji i nefizičkom zlostavljanju pravnog prednika apelanta od strane tuženog.

21. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da se iz odluka nižestepenih sudova ne zna da li je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanta za isplatu naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade u visini razlike između pripadajućih plata i isplaćene penzije od 10. aprila 2006. godine odbijen zbog toga što nije dokazao postojanje uzročne veze između štetne radnje-ponašanja tuženog i nastale štete-oštećenje zdravlja i gubitak njegove radne sposobnosti ili je odbačen zbog toga što je neblagovremen. Nadalje, apelant tvrdi da rješenjem suda sudskom vještaku medicinske struke nije bilo naloženo da se izjasni na okolnosti uzročne veze između štetne radnje i oštećenja zdravlja i gubitka radne sposobnosti pravnog prednika apelanta pri čemu se radi o zloupotrebi prava koja stranama pripadaju u postupku i povredi prava na jednak tretman strana u postupku u korist tuženog, zbog čega pravni prednik apelanta pred sudom nije mogao dokazivati postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Također, apelant navodi da je blagovremen tužbeni zahtjev njegovog pravnog prednika za isplatu naknade materijalne štete na ime izgubljene zarade u visini razlike između pripadajućih plata i isplaćene penzije od 10. aprila 2006. godine jer je tužba podnesena prije isteka roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Osim toga apelant navodi da je pogrešno utvrđenje nižestepenih sudova da je u predmetnoj parnici ranije dva puta pravosnažno odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade štete na ime regresa. Na kraju, apelant tvrdi da je spor pokrenut prije više od 15 godina čime je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se radi o radnom sporu koji je hitne prirode, zbog čega je osnovan zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete.

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

24. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

25. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. U vezi sa navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2907/16 od 10. maja 2017. godine, u kojoj je utvrdio da je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravni prednik apelanta pokrenuo tužbom od 10. februara 2005. godine, radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je tada bio u toku pred Vrhovnim sudom, za period od pokretanja postupka do donošenja odluke Ustavnog suda, te je naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu. Nadalje, u postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda (koji se uzima kao relevantan period u konkretnom predmetu, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda - vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), donesene su tri odluke u roku od oko dvije godine i dva mjeseca, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3812/19 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio