Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4552/19 (V. V., D. V., Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja i A. R.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Posjed
  • Zastara
  • Pasivna legitimacija
  • Aktivna legitimacija
  • Ništavost
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4552/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4552/19, rješavajući apelaciju Vesne Vejnović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Vejnović, Duška Vejnovića, Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja i Andrea Rold podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119752 19 Rev od 11. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 119752 18 Gž 2 od 13. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vesna Vejnović, Duško Vejnović, Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja i Andrea Rold (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelantica ili svi zajedno: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Živko Bojić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 25. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 119752 19 Rev od 11. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 119752 18 Gž 2 od 13. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2092/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2092/19 koju su apelanti podnijeli 15. maja 2019. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 119752 18 Gž 2 od 13. marta 2019. godine, jer su apelanti protiv navedene presude Okružnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Zvonimira Radmana i Miće Kovačevića (u daljnjem tekstu: prvotužilac, drugotužilac ili zajedno tužioci) zatraženo je 15. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su u periodu od 26. marta do 22. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 119752 17 P 2 od 16. augusta 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca u dijelu kojim traže da se obavežu prvoapelantica i trećeapelant da im predaju u posjed slobodan od svih lica i svojih pokretnih stvari, dvorišni objekat koji koriste kao poslovni prostor pobliže označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: dvorišni objekat), dok je u odnosu na drugoapelanta tužbeni zahtjev odbijen (stav I izreke). Istom presudom su tužioci odbijeni sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim traže da se utvrdi da su ništavi i bez pravnog dejstva Ugovor o zakupu sačinjen 10. maja 2005. godine između prednika četvrtoapelantice, Zlatka Salamunića, kao zakupodavca i prvoapelantice kao zakupca i Ugovor o zakupu zaključen 10. maja 2005. godine između četvrtoapelantice kao zakupodavca i prednika trećeapelanta Defendologija centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Banja Luka, kao zakupca (stav II izreke). Osim toga, predmetnom presudom su tužioci odbijeni sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim su tražili da se obavežu prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant, da im solidarno isplate na ime neplaćene zakupnine, te na ime izgubljene dobiti za određene periode iznose pobliže navedene u izreci presude (stav III izreke). Konačno, istom presudom (stav IV izreke) je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su tužioci podnijeli tužbu protiv apelanata radi raskida ugovora o zakupu i naknade štete, te da su uređenom tužbom i tužbenim zahtjevom kao na zapisniku od 16. aprila 2018. godine tužioci tražili da se utvrdi da su ništavi i bez pravnog dejstva ugovori o zakupu od 10. maja 2005. godine, da predaju u posjed dvorišni objekat koji koriste kao poslovni prostor, da se obavežu prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant da im solidarno isplate na ime neisplaćene zakupnine i na ime izgubljene dobiti određene novčane iznose sa kamatama.

8. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je 8. augusta 1997. godine, zaključen ugovor između Zlatka Salamunića (pravnog prednika četvrtoapelantice), kao zakupodavca i prvoapelantice i drugoapelanta, te Svete Škrbića i Slobodana Škrbića, kao zakupaca, o zakupu dvorišnog objekta, na period od 10 godina koji počinje teći od momenta adaptacije objekta, tj. od momenta početka obavljanja poslovne djelatnosti od strane zakupaca. Utvrđeno je da je 10. novembra 1998. godine, zakupodavac Zlatko Salamunić (pravni prednik četvrtoapelantice) otkazao ugovor o zakupu zakupcima Sveti Škrbiću i Slobodanu Škrbiću, te da je istoga dana sa prvoapelanticom zaključio aneks ugovora od 8. augusta 1997. godine, kojim je zakupodavac dao u zakup predmetni poslovni prostor (dvorišni objekat) prvoapelantici, koja je ostala zakupac. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su 4. novembra 1998. godine, prvoapelantica, kao zakupodavac i prednik trećeapelanta, kao zakupac, zaključili ugovor o podzakupu poslovnog prostora, kojim zakupodavac izdaje u podzakup cjelokupan dvorišni objekat na 10 godina počev od 4. novembra 1998. godine. Utvrđeno je da je pravni prednik četvrtoapelantice, Zlatko Salamunić 19. augusta 2004. godine kupio stan u Banja Luci u ulici Srpskoj, s tim da tom stanu pripada i ½ prava korištenja i ½ prava vlasništva dvorišnog objekta, da je 22. aprila 2002. godine prvotužilac otkupio stan u Banja Luci u ulici Majke Knežopoljke, te da su prvotužilac i pravni prednik četvrtoapelantice, Zlatko Salamunić 3. septembra 2004. godine zaključili ugovor o zamjeni nekretnina - stana kojim je prvotužilac zamijenio svoj stan u ulici Majke Knežopoljke za stan Zlatka Salamunića u ulici Srpskoj. Utvrđeno je da su Zlatko Salamunić i prvotužilac 5. oktobra 2005. godine zaključili aneks ugovora, kojim, između ostalog, prestaje pravo korištenja dvorišnog objekta od Zlatka Salamunića koje preuzima prvotužilac kao i obaveze Zlatka Salamunića iz ugovora o zakupu od 8. augusta 1997. godine, te da se smatraju ništavim svi ugovori i aneksi ugovora koje je Zlatko Salamunić potpisivao o izdavanju dvorišnog objekta sa prvoapelanticom poslije 3. septembra 2004. godine, jer je ugovore mogao potpisivati samo prvotužilac na jednom dijelu i na drugom dijelu drugotužilac. Osnovni sud je utvrdio da su tužioci, nakon zaključenog ugovora o razmjeni, 25. aprila 2005. godine zaključili ugovor o kupoprodaji sa Desimirom Kačevendom kao prodavcem, kojim ugovorom im je prodao ½ suvlasničkog i suposjedničkog dijela na stanu koji se nalazi u Banja Luci u ulici Srpska (kuća i dvorište), nakon čega su se tužioci u javnim evidencijama vodili kao suvlasnici sa po ¼ dijela dvorišnog objekta. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su 10. maja 2005. godine, Zlatko Salamunić, kao zakupodavac i prvoapelantica, kao zakupac, zaključili ugovor kojim zakupodavac izdaje dvorišni objekat zakupcu na pet godina počev od 1. juna 2005. godine uz mjesečnu zakupninu od 400,00 KM. Osnovni sud je utvrdio da su dopunskim rješenjem o nasljeđivanju tog suda od 25. juna 2007. godine, na naknadno pronađenoj imovini ostaviteljice Vinke Salamunić (majci Zlatka Salamunića) – dijelu dvorišnog objekta, za nasljednike proglašena njena djeca pobliže navedena u obrazloženju presude sa po 1/5 dijelova. Osnovni sud je utvrdio da su svi nasljednici, uključujući i četvrtoapelanticu (koja je naslijedila Zlatka Salamunića koji je u međuvremenu preminuo) ugovorom o ustupanju posjeda od 12. aprila 2010. godine ustupili svoje dijelove spornih nekretnina prvotužiocu, tako da se tužioci vode kao vlasnici i suposjednici i to prvotužilac sa ¾ dijela, a drugotužilac sa ¼ dijela. Osnovni sud je utvrdio da su opomenom za plaćanje zakupnine od 16. novembra 2010. godine tužioci pozvali prvoapelanticu, drugoapelanta i trećeapelanta da im u otkaznom roku od 30 dana isprazne i predaju predmetni dvorišni objekat, te da im uplate kao zakupodavcima zakupninu od 6. januara 2006. godine u mjesečnom iznosu od po 400,00 KM, a da je u odgovoru trećeapelant osporio navode iz otkaza ističući da tužioci nisu legitimisani da traže otkaz ugovora o zakupu s obzirom da ga nisu sa njima ni zaključili. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su 10. maja 2005. godine, četvrtoapelantica, kao zakupodavac i trećeapelant, kao zakupac, zaključili ugovor o zakupu, kojim je četvrtoapelantica dala u zakup trećeapelantu dvorišni objekat na period od 10 godina tako da zakupni odnos počinje teći od 1. juna 2010. godine. Također, Osnovni sud je utvrdio da je vještak građevinske struke Nebojša Vujasinović u svom nalazu i mišljenu naveo da je dvorišni objekat privremenog karaktera u funkciji glavnog objekta i fizički je vezan za glavni objekat, dok je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrdio visinu izgubljene zakupnine za dvorišni objekat.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredba člana

127. Zakona o stvarnim pravima zaključio da su tužioci suvlasnici i to prvotužilac sa ¾, a drugotužilac sa ¼ dijela na dvorišnom objektu, zbog čega su apelanti obavezani da im predaju u posjed predmetni dvorišni objekat. Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev tužilaca u odnosu na drugoapelanta. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da drugoapelant kao zakonski zastupnik trećeapelanta predmetni dvorišni objekat drži u posjedu. Naime, tokom postupka je utvrđeno da je 8. augusta 1997. godine, zaključen ugovor između Zlatka Salamunića, kao zakupodavca i Svete Škrbić, Slobodana Škrbića, prvoapelantice i drugoapelanta, kao zakupoprimaca, nakon čega je zakupodavac 10. novembra 1998. godine pismeno obavijestio Svetu Škrbić i Slobodana Škrbića o raskidu ugovora o zakupu u odnosu na ovu dvojicu zakupoprimaca i da je istoga dana zaključen aneks ugovora o zakupu između Zlatka Salamunića i prvoapelantice, kojim je određeno da se zakupni odnos nastavlja samo sa prvoapelanticom iz čaga proizilazi da je drugoapelant kao fizičko lice prestao biti ugovorna strana, zakupac.

10. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tužioci tražili da se utvrdi da su ništavi Ugovori o zakupu od 10. maja 2005. godine sačinjeni između Zlatka Salamunića kao zakupodavca i prvoapelantice kao zakupca, odnosno između četvrtoapelantice kao zakupodavca i prednika trećeapelanta kao zakupca, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koju je citirao, naglasivši da se tužioci ne mogu pozvati na sadržinu aneksa ugovora od 5. oktobra 2005. godine (prema kojem se svi ugovori i aneksi ugovora koje je Zlatko Salamunić potpisivao sa prvoapelanticom poslije 3. septembra 2004. godine smatraju ništavim) i tražiti u konkretnom postupku ništavost prvog ugovora. Što se tiče drugog ugovora tužioci nisu tokom postupka dokazali da je taj ugovor falsifikat, zbog čega je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su predmetni ugovori ništavi i bez pravnog dejstva.

11. U pogledu novčanog potraživanja na ime zakupnine i izgubljene dobiti, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan istaknuti prigovor apelanata u pogledu nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca. Pri tome, Osnovni sud je pojasnio da je provedenim dokazima utvrđeno da se trećeapelant ponašao saglasno svojim pravima i obavezama shodno Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, kao i zaključenim ugovorima o zakupu. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav

2. ZPP-a.

12. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 119752 18 Gž 2 od 13. marta 2019. godine kojom je žalbu tužilaca djelimično uvažio, prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine (dio stava III izreke) preinačio tako što je obavezao prvoapelanticu da tužiocima na ime neplaćene zakupnine za određeni period isplati novčani iznos pobliže naveden u izreci presude. Okružni sud je žalbu tužilaca u preostalom dijelu odbio i prvostepenu presudu kojom su odbijeni zahtjev za predaju nekretnina u odnosu na drugoapelanta (dio stava I izreke), zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu od 10. maja 2005. godine (stav II izreke), zahtjev za izgubljenu dobit (preostali dio stava III izreke) i zahtjev za troškovima postupka (stav IV izreke), potvrdio. Istom presudom žalbe prvoapelantice i trećeapelanta su odbijene i prvostepena presuda u dijelu kojim je usvojen zahtjev za predaju u posjed (preostali dio stava I izreke), potvrđena. Konačno, Okružni sud je odbio zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastava žalbe (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Prema ocjeni Okružnog suda, osnovani su žalbeni prigovori tužilaca kojima su ukazali da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nemaju pravo na neplaćenu zakupninu. U vezi s tim Okružni sud se pozvao i citirao odredbu člana 591. stav 1. ZOO, kojom je propisano da u slučaju otuđenja stvari koja je prije toga predata nekom drugom u zakup pribavilac stvari stupa na mjesto zakupodavca te poslije toga prava i obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca. Kako su Zlatko Salamunić i prvoapelantica zaključili ugovor o zakupu od 10. maja 2005. godine kojim zakupodavac izdaje predmetni dvorišni objekt zakupcu na pet godina počev od 1. juna 2005. godine i kako su tužioci, kao suvlasnici tog objekta, opomenom za plaćanje zakupnine od 16. novembra 2010. godine, pozvali prvoapelanticu da im u otkaznom roku od 30 dana isprazni i preda u posjed predmetni dvorišni objekat, a kod činjenice da je i nakon toga prvoapelantica ostala u posjedu tog prostora, Okružni sud je zaključio da su tužioci, temeljem navedenog ugovora o zakupu između Zlatka Salamunića, kao prethodnog vlasnika i prvoapelantice, kao zakupca, aktivno legitimisani da potražuju plaćanje zakupnine jer je na strani zakupca došlo do sticanja bez osnova.

14. Slijedom navedenog, kako se prvoapelantica, shodno odredbama čl. 210. i 219. ZOO, neplaćajući ugovorenu zakupninu (ubirući pri tome i podzakupninu) obogatila na ime korištenja predmetnog prostora (dvorišnog objekta) na račun tužilaca kao vlasnika, a za šta nije postojao pravni osnov, Okružni sud je zaključio da je osnovano potraživanje tužilaca prema prvoapelantici, pa ju je obavezao da tužiocima na ime neplaćene zakupnine i pripadajućih kamata isplati iznose pobliže navedene u izreci presude, a prema nalazu vještaka finansijske struke. S obzirom da je u konkretnom slučaju došlo do upotrebe tuđe stvari u svoju korist pri čemu je odnos između vlasnika i korisnika stvari raspravljen po pravilima o sticanju bez osnova, Okružni sud je ocijenio da tužiocima ne pripada pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti po istom osnovu (umanjenje imovine).

15. S druge strane, Okružni sud je ocijenio da su žalbeni prigovori tužilaca u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva za predaju u posjed dvorišnog objekta u odnosu na drugoapelanta neosnovani. S tim u vezi, Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, naglasivši da među strankama nije sporno da su tužioci vlasnici stambenih jedinica u stambenom glavnom objektu i kako je tokom postupka utvrđeno da dvorišni objekt u posjedu drže prvoapelantica i trećeapelant. Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev tužilaca u ovom dijelu osnovan samo u odnosu na prvoapelanticu i trećeapelanta, posebno imajući u vidu činjenicu da je drugoapelant samo zakonski zastupnik trećeapelanta, samo su u odnosu na prvoapelanticu i trećeapelanta ispunjene obje zakonom propisane pretpostavke za povraćaj predmetne individualno određene stvari. Suprotno žalbi, drugoapelant se, kao fizičko lice, ne nalazi u zakupnom odnosu sa zakupodavcem Zlatkom Salamunićem, jer je isti aneksom ugovora od 8. augusta 1997. godine predmetni prostor dao u zakup samo prvoapelantici.

16. Pored toga, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani niti žalbeni prigovori apelanata da su tužioci vlasnici zgrade ali ne i predmetnog dvorišnog objekta koji je potpuno odvojen od glavne stvari i kao takav im se ne može predati u posjed. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da je nesporno da su tužioci vlasnici stambenih jedinica u stambenom glavnom objektu i kako je vještak građevinske struke u svom nalazu utvrdio da je dvorišni objekat pomoćni objekt privremenog karaktera u funkciji glavnog objekta fizički vezan za glavni objekat, to su tužioci vlasnici i pomoćnog objekta shodno odredbi člana 11. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano da pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari.

17. Ispitujući ostale žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, Okružni sud je utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu odluke o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu od 10. maja 2005. godine, pa je žalbe protiv tog dijela prvostepene presude odbio i tu presudu potvrdio.

18. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 119752 19 Rev od 11. septembra 2019. godine reviziju prvoapelantice i trećeapelanta odbio, dok je reviziju drugoapelanta i četvrtoapelantice odbacio.

19. Vrhovni sud je prihvatio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova kao i zaključke sudova da su tužitelji vlasnici predmetnog dvorišnog objekta, pri čemu su imali u vidu da je taj objekat kao dio glavne zgrade uplanjen i proknjižen, da ima neophodne dozvole za upotrebu i da se u javnim evidencijama vodi kao dio jedinstvenog zemljišno-knjižnog tijela. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili i nalaz vještaka građevinske struke, prema kom predmetni dvorišni objekat pretvoren u poslovni prostor služi glavnom objektu i zavisi od glavnog objekta - kuće, što znači da predstavlja pripadak kuće i da samostalno ne može egzistirati.

20. S druge strane, tokom postupka, osim gole tvrdnje da tužitelji nisu vlasnici predmetnog dvorišnog objekta, apelanti nisu osporavali valjanost pravnih poslova kojim su tužitelji stekli vlasništvo na toj nekretnini, valjanost upisa njihovog vlasništva u javnim evidencijama, niti su tvrdili da objekat pripada njima ili nekom trećem licu, a nisu ni predložili geodetsko vještačenje radi eventualnog utvrđenja da predmetni dvorišni objekat i glavna zgrada ne predstavljaju jedinstveno zemljišno-knjižno tijelo, pa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, nedvojbeno da su tužitelji dokazali svoje suvlasništvo nad tim objektom.

21. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kad je nesporno da prvoapelantica kao jedini zakupac po ugovoru o zakupu zaključenim sa Zlatkom Salamunićem 1997. godine i njegovim aneksom 1998. godine, nije plaćala zakupninu tužiteljima od momenta kad su oni postali suvlasnici, sve do dana zaključenja glavne rasprave, te da trećeapelant takođe nije plaćao zakupninu tužiteljima, tužitelji su bili ovlašteni da im otkažu ugovor o zakupu temeljem odredbi člana 584. stav 1. ZOO i člana 39. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Otkazom ugovora o zakupu prestao je i pravni osnov prvoapelantici i trećeapelantu za držanje dvorišnog objekta u posjedu, pa su, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su primjenom odredbe člana 127. Zakona o stvarnim pravima, naložili prvoapelantici i trećeapelantu da predmetni dvorišni objekat predaju u posjed tužiteljima.

22. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilna odluka drugostepenog suda kojom je obavezao prvoapelanticu kao jedinog zakupca po ugovoru iz 1997. godine i aneksu iz 1998. godine na plaćanje stečenog bez osnova sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 219. ZOO, naglasivši da su, u konkretnoj situaciji, tužitelji otkazali ugovor o zakupu prvoapelantici i trećeapelantu, te da prvoapelantica od otkaza ugovora o zakupu koristi predmetni dvorišni objekat bez pravnog osnova, pa su pravilno sudovi učinili kad su je obavezali na isplatu stečenog bez osnova, što se za tužitelje sastoji u izgubljenoj zakupnini. Visina stečenog bez osnova utvrđena je na osnovu ugovorene zakupnine, a ukupan iznos stečenog bez osnova i obračunata zakonska zatezna kamata na taj iznos utvrđena je pravilnom ocjenom nalaza i njegove dopune vještaka finansijske struke.

23. Vrhovni sud je naveo da je tačna tvrdnja revizije da sudovi nisu odlučivali o prigovoru zastarjelosti potraživanja stečenog bez osnova isticanog tokom postupka, ali da takav propust ne može uticati na ishod postupka. Naime, iako drugostepeni sud u izreci obavezuje prvoapelanticu na isplatu neplaćene zakupnine, prema obrazloženju drugostepene presude je potpuno jasno da je drugostepeni sud imao u vidu sticanje bez osnova temeljem odredbi čl. 210. i 219. ZOO za koje potraživanje je propisan opšti rok zastarjelosti od 10 godina (član 371. ZOO), koji nije protekao od dana otkaza zakupa ni do dana zaključenja glavne rasprave.

24. Konačno, Vrhovni sud je naveo da, iako su istim podneskom izjavili reviziju po zajedničkom punomoćniku, revizije drugoapelanta i četvrtoapelantice nisu dozvoljene, budući da nižestepenim presudama za njih nije nastala nikakva obaveza, niti su im prekršena prava, pa po ocjeni Vrhovnog suda drugoapelant i četvrtoapelantica nemaju pravni interes pobijati drugostepenu presudu zbog čega je o njihovim revizijama odlučeno kao u izreci temeljem odredbe člana 247. st.1. i 2. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

25. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ističu povredu prava da ne budu podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

26. Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, povrijedili odredbe parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelanti smatraju da sudovi nisu raspravili i odlučili u toku parničnog postupka o njihovim prigovorima koji se odnose na prigovore aktivne i pasivne legitimacije, te prigovoru zastarjelosti potraživanja. Smatraju da tužioci nisu aktivno legitimisani da potražuju zakupninu od prvoapelantice kao naknadu za korištenje dvorišnog objekta, koji prvoapelantica nikada nije koristila. Nadalje, apelanti smatraju da drugostepeni sud nije mogao po drugom pravnom osnovu obavezati apelante da svoju imovinu predaju u posjed i naložiti im da isplate tužiocima određene iznose, pozivajući se na odredbe iz člana 210. u vezi sa članom 219. ZOO, s obzirom da takav tužbeni zahtjev tužioci nikada nisu postavili u predmetnom postupku, na koji način je promijenjen identitet tužbe. Na navedeni način je, prema mišljenju apelanata, sud, ne samo prekoračio tužbeni zahtjev, već je počinio i povredu odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom koja se ogleda u tome što je odlučio o onome što ni sami tužioci nisu tražili. Nadalje, apelanti ističu da tužioci nisu ovlašćeno tražili predaju u posjed protiv stvarnog posjednika predmetnog prostora - Foruma nevladinih organizacija Banja Luka, već od prvoapelantice i trećeapelanta, koji nisu u posjedu predmetnog dvorišnog objekta.

27. Također, apelanti smatraju da im se ne može oduzeti imovina, koja postoji kao pravo svojine stvaranjem nove stvari, stoga je osporenim presudama povrijeđeno njihovo osnovno ljudsko pravo na imovinu.

b)Odgovor na apelaciju

28. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavom garantovana prava na koja ukazuju apelanti, stoga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali apelacijom.

30. Osnovni sud je naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava apelanata, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom. U rješavanju konkretne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava i ni u kom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali apelacijom. Činjenica da apelanti nisu uspjeli u konkretnom sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na koja se ukazuje.

31. Tužioci su naveli da je apelacija neosnovana u cijelosti. Nadalje, tužioci navode da su neosnovani i navodi apelacije kojima se tvrdi da sudovi nisu raspravili „prigovore aktivne i pasivne legitimacije“ jer su donijetim presudama jasno i argumentovano iznijeti razlozi za donijete odluke sudova u pogledu obaveze svakog pojedinog apelanta i osnova iz kojeg ta obaveza proističe. Nadalje navode da tvrdnje apelanata da tužioci nikada nisu postavili tužbeni zahtjev za isplatu izgubljene dobiti po osnovu zakupnine, a zbog nekorišćenja predmetnog prostora (sticanje bez osnova upotrebom tuđe stvari) su neistiniti i netačni, jer su tužioci svoj tužbeni zahtjev na isplatu zahtijevali po obavljenom vještačenju vještaka ekonomske struke na ročištu za glavnu raspravu održanoj 16. aprila 2018. godine, pa je po žalbi tužilaca na prvostepenu presudu, Okružni sud svojom presudom od 13. marta 2019. godine preinačio prvostepenu presudu i obavezao prvoapelanticu na isplatu određenog novčanog iznosa. Visina izgubljene dobiti koju su zahtijevali tužioci svojim tužbenim zahtjevom je upravo visina zakupnine koju su apelanti predočili u toku postupka, kao visinu zakupnine koju su plaćali ranijim vlasnicima za korišćenje predmetnog prostora – dvorišnog objekta, pa okolnost da li se obaveza na isplatu spornog iznosa podvodi pod jedan ili drugi pravni osnov, nije i ne može biti od uticaja na obavezu isplate izgubljenog, zbog nekorišćenja predmetnog prostora. U svakom slučaju, sud je naznačeni izgubljeni iznos dosudio upravo na traženje tužilaca i ne bez tužbenog zahtjeva kako se to tvrdi u apelaciji. Stoga je pravilan zaključak iznijet u presudi Vrhovnog suda da su „pravilno sudovi učinili kada su [prvoapelanticu] obavezali na isplatu stečenog bez osnova, što se za tužitelje sastoji u izgubljenoj zakupnini.“ Pored toga, tužioci navode da su apsolutno neistiniti navodi apelanata da tužioci nisu vlasnici dvorišnog objekta i da isti nije iskazan u zemljišnim knjigama i katastru. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da dvorišni objekat nije zasebna cjelina nego pripadak glavne stvari - glavnog objekta, tako da apelantovi navodi da se radi o fizički odvojenom objektu od zgrade etažnih vlasnika, predstavlja zaključak koji svoje uporište ne nalazi niti u jednom od dokaza provedenih od strane tužilaca i apelanata na glavnoj raspravi. Zbog toga su, prema mišljenju tužilaca, bez osnova navodi apelacije da su sudovi u Republici Srpskoj apelante lišili prava na njihovu imovinu.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – OUS RS, 107/19 i 1/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pripadak stvari Član 11. stav 2.

(2) Pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari, ako nije drukčije određeno.

Vlasnička tužba na vraćanje stvari Član 127. stav 1.

(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.

33. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Otkaz zbog neplaćanja zakupnine Član 584. stav (1) Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako zakupac ne plati zakupninu ni u roku od 15 dana pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje. Otuđenje posle predaje u zakup Član 591. stav (1) (1) U slučaju otuđenja stvari koja je pre toga predata nekom drugom u zakup pribavilac stvari stupa na mesto zakupodavca, te posle toga prava i obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca.

34. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, br. 33/77, 12/87 i 30/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 3/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Zakup ne prestaje kad treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim slučajeva iz prethodnog člana, stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije. U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

U odnosu na apelante čija je revizija odbijena

37. U konkretnom slučaju, u odnosu na prvoapelanticu i trećeapelanta čija je revizija odbijena, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 119752 19 Rev od 11. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelanti su protiv navedene presude podnijeli apelaciju 25. novembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantima. Apelanti su u apelaciji naveli da im je osporena presuda uručena 26. septembra 2019. godine. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantima osporene presude Vrhovnog suda od 11. septembra 2019. godine, imajući u vidu da ta presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud će prihvatiti navod apelanata da im je navedena presuda Vrhovnog suda dostavljena 26. septembra 2019. godine jer se apelantima ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je predmetna apelacija podnesena 25. novembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Vrhovnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

U odnosu na apelante čija je revizija odbačena

38. Ustavni sud podsjeća da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2092/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Oružnog suda. Imajući u vidu da je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 119752 19 Rev od 11. septembra 2019. godine revizija u odnosu na drugoapelanta i četvrtoapelanticu u izreci odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda broj 71 0 P 119752 18 Gž 2 od 13. marta 2019. godine, koja je bila osporena apelacijom broj AP-2092/19, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Osporenu presudu Okružnog suda navedeni apelanti su primili 28. marta 2019. godine, a apelacija broj AP-2092/19 podnesena je 15. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelanti pobijaju osporene presude Vrhovnog suda i Okružnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3b), II/3.e) i II/3.k), te čl. 3. i 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužbi tužilaca protiv apelanata radi predaje u posjed i isplate. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

44. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti, između ostalog, navode da sudovi nisu odlučili o njihovim prigovorima nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovoru zastarjelosti potraživanja. Nadalje, apelanti smatraju da je drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je odlučio o onome što ni sami tužioci nisu tražili.

45. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

47. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Okružnog suda odnosno Vrhovnog suda sa kojima se ne slažu, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud također zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanata ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora da tužitelji nisu vlasnici predmetnog dvorišnog objekta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su tužioci vlasnici predmetnog dvorišnog objekta, pojasnivši da su tužioci postali vlasnici na osnovu pravnih poslova i upisom u javne evidencije, kao i na osnovu ugovora o ustupanju zaključenog sa nasljednicima Zlatka Salamunića. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istaknuo da su tužitelji dokazali svoje suvlasništvo nad dvorišnim objektom. U vezi sa apelacionim navodima da je pogrešna odluka redovnih sudova po pitanju prigovora nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda jasno i argumentovano iznijeli razloge u pogledu obaveze apelanata i osnova iz kojeg ta obaveza proističe. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Okružnog proizilazi da su tužioci aktivno legitimisani da potražuju plaćanje zakupnine jer je na strani zakupca došlo do sticanja bez osnova, pri čemu je imao u vidu odredbu člana 591. stav 1. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke navedeni zaključak obrazložio na način da su Zlatko Salamunić i prvoapelantica zaključili ugovor o zakupu od 10. maja 2005. godine kojim joj je izdao dvorišni objekt u zakup na pet godina počev od 1. juna 2005. godine, te da su nakon toga, tužioci, kao suvlasnici tog objekta kojeg su u međuvremenu kupili, opomenom za plaćanje zakupnine od 16. novembra 2010. godine, pozvali prvoapelanticu da u otkaznom roku od 30 dana isprazni i preda im u posjed predmetni dvorišni objekat, ali da je i nakon toga prvoapelantica ostala u posjedu tog prostora. Također, u vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na tvrdnje apelanata da sudovi nisu odlučili o prigovoru zastarjelosti, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je tačna tvrdnja revizije da sudovi nisu odlučivali o prigovoru zastarjelosti potraživanja stečenog bez osnova isticanog tokom postupka, ali da takav propust ne može uticati na ishod postupka, jer je drugostepeni sud imao u vidu sticanje bez osnova temeljem odredbi čl. 210. i 219. ZOO za koje potraživanje je propisan opšti rok zastarjelosti od 10 godina (član 371. ZOO), koji nije protekao od dana otkaza zakupa do dana zaključenja glavne rasprave. Ustavni sud nadalje ne uočava ni da je Okružni sud prilikom usvajanja dijela tužbenog zahtjeva kojim je obavezao prvoapelanticu na isplatu stečenog bez osnova izašao izvan granica tužbenog zahtjeva čime bi prekršio odredbu člana 2. stav 1. ZPP-a. U vezi s takvim prigovorom Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, zapaža da je Okružni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je prvoapelantica od otkaza ugovora o zakupu koristila predmetni dvorišni objekat bez pravnog osnova, odnosno da se, shodno odredbama čl. 210 i 219 ZOO, neplaćajući ugovorenu zakupninu (ubirući pri tome i podzakupninu) obogatila na ime korištenja predmetnog prostora (dvorišnog objekta) na račun tužilaca kao vlasnika, za što nije postojao pravni osnov. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke podržao stav drugostepenog suda naglasivši da su pravilno sudovi učinili kad su [prvoapelanticu] obavezali na isplatu stečenog bez osnova, što se za tužitelje sastoji u izgubljenoj zakupnini. Imajući vidu navedeno, Ustavni sud u datom obrazloženju Okružnog suda, koje je u cijelosti podržao Vrhovni sud ispitujući drugostepenu presudu u svjetlu revizijskih prigovora apelanata, ne uočava proizvoljnost na koju apelanti neosnovano ukazuju.

48. Dovodeći zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi, u vezu sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, koje su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, pa proizlazi da svoje navode o povredi ovog prava zasnivaju na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje, tj. na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

51. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se ovi navodi apelanata ne mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužilaca kojim su tražili predaju u posjed, zatim o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu, te zahtjevu za isplatu stečenog bez osnova, niti se usvajanje dijela tog tužbenog zahtjeva može tumačiti radnjom kojom su apelanti izloženi ponižavajućem i neljudskom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, također, neosnovani (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 173/02 od 15. juna 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka28). VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući o prigovorima koji se u apelaciji ponavljaju, dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke zbog čaga su prvoapelantica i trećeapelant obavezani predati u posjed tužiteljima dvorišni objekat, te zašto je prvoapelantica obavezana tužiteljima isplati naknadu na ime neplaćene zakupnine, uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata da ne budu podvrgnuti mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada se ovi navodi apelanata ne mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom u kojem se odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužilaca kojim su tražili predaju u posjed, zatim o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu, te zahtjevu za isplatu stečenog bez osnova.

55. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić