Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1456/21 (A. R.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1456/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1456/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ankica Radanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ankica Radanović protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078583 20 Rev 2 od 3. novembra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 V 078583 18 Gž od 6. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ankica Radanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Dragana Blagojević advokat iz Gradiške, podnijela je 26. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 078583 20 Rev 2 od 3. novembra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 078583 18 Gž od 6. decembra 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 078583 10 V od 28. novembra 2011. godine obavezan je predlagač (Republika Srpska) da apelantkinji za eksproprisane nekretnine pobliže označene izrekom predmetnog rješenja isplati naknadu u ukupnom iznosu od 694.636,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 9.950,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi predlagača izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 28. novembra 2011. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 078583 12 Gž od 21. januara 2013. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i osporeno rješenje preinačio tako što je obavezao predlagača da apelantkinji za eksproprisane nekretnine pobliže označene izrekom predmetnog rješenja isplati naknadu u ukupnom iznosu od 681.015,00 KM (umjesto iznosa od 694.636,00 KM), dok je u preostalom dijelu žalbu predlagača odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje (u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i troškovima postupka).
4. Odlučujući o revizijama predlagača i apelantkinje izjavljenim protiv rješenja Okružnog suda od 21. januara 2013. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 078583 13 Rev od 21. maja 2014. godine reviziju predlagača djelimično usvojio i ukinuo rješenje Okružnog suda od 21. januara 2013. godine u dijelu kojim je određena pravična naknada za eksproprisane nekretnine preko iznosa od 212.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom i predmet u tom dijelu, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu (kojim je predlagač obavezan za apelantkinji na ime pravične naknade za eksproprisane nekretnine isplati iznos od 212.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom) reviziju je odbacio (iz razloga što iz žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja, kojom je predložio da se predmetna naknada utvrdi u iznosu od 212.000,00 KM, proizlazi da isto nije pobijao u dijelu kojim je određena naknada u iznosu od 212.000,00 KM). Reviziju apelantkinje je odbio kao neosnovanu.
5. Okružni sud je, odlučujući ponovo o žalbi predlagača izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 28. novembra 2011. godine, Rješenjem broj 71 0 V 078583 14 Gž 2 od 18. avgusta 2014. godine predmetnu žalbu uvažio i osporeno rješenje ukinuo u dijelu u kojem je određena pravična naknada za eksproprisane nekretnine preko iznosa od 212.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 078583 15 V 2 od 20. decembra 2017. godine određena je naknada u iznosu od 212.000,00 KM za nekretnine eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka od 16. novembra 2008. godine (stav I izreke predmetnog rješenja), obavezan je predlagač da apelantkinji za predmetne eksproprisane nekretnine isplati naknadu u ukupnom iznosu od 212.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je obavezana apelantkinja da isplati predlagaču troškove predmetnog postupka u iznosu od 5.677,50 KM (stav II izreke predmetnog rješenja). Odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev da joj predlagač isplati troškove postupka u iznosu od 37.266,70 KM (stav III izreke predmetnog rješenja).
7. Dopunskim rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 078583 15 V 2 od 23. maja 2019. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev predlagača da se obaveže apelantkinja da mu vrati više isplaćenu naknadu u iznosu od 469.015,00 KM (kao razliku između naknade dosuđene rješenjem Okružnog suda od 21. januara 2013. godine u iznosu od 681.015,00 KM i konačno dosuđene naknade u iznosu od 212.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2013. godine kao dana plaćanja naknade, do dana vraćanja naknade i više isplaćenu zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 110.453,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. marta 2013. godine kao dana plaćanja kamate, do dana vraćanja naknade. Odbijen je kao neosnovan i zahtjev predlagača da apelantkinja i njen punomoćnik D.B. solidarno vrate predlagaču isplaćene troškove postupka u iznosu od 9.590,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 20103. godine.
8. Odlučujući o žalbama predlagača i apelantkinje izjavljenim protiv rješenja Osnovnog suda od 20. decembra 2017. godine, kao i o žalbi predlagača izjavljenoj protiv dopunskog rješenja Osnovnog suda od 23. maja 2019. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 078583 18 Gž 3 od 6. decembra 2019. godine žalbe predlagača i apelantkinje izjavljene protiv rješenja Osnovnog suda od 20. decembra 2017. godine djelimično uvažio, osporeno rješenje preinačio u dijelu u kojem je obavezan predlagač da apelantkinji na ime pravične naknade za eksproprisane nekretnine isplati iznos od 212.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav II izreke prvostepenog rješenja) na način da je zahtjev apelantkinje za isplatu iznosa od 212.000,00 KM odbio kao neosnovan i odredio da svaka strana snosi svoje troškove prvostepenog postupka. U preostalom dijelu (u odnosu na stav I izreke prvostepenog rješenja kojim je određena naknada u iznosu od 212.000,00 KM i stav III izreke prvostepenog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev da joj predlagač isplati troškove postupka u iznosu od 37.266,70 KM) predmetne žalbe je odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje. Nadalje, dopunsko rješenje Osnovnog suda od 23. maja 2019. godine je ukinuo i obustavio vanparnični postupak u dijelu vraćanja više isplaćene naknade za eksproprisane nekretnine, te odredio da će se postupak u tom dijelu nastaviti prema pravilima parničnog postupka
9. Odlučujući o revizijama predlagača i apelantkinje izjavljenim protiv rješenja Okružnog suda od 6. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 078583 20 Rev 2 od 3. novembra 2020. godine predmetne revizije odbio kao neosnovane.
10. U obrazloženju osporenog rješenja, u odnosu na odluku Okružnog suda o žalbama izjavljenim protiv rješenja Osnovnog suda od 20. decembra 2017. godine, Vrhovni sud je naveo da su sudovi, u pogledu namjene i karaktera zemljišta koje je predmet eksproprijacije, vezani za rješenje o eksproprijaciji, a u konkretnom slučaju je pravosnažnim rješenjem (o eksproprijaciji Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka od 16. novembra 2008. godine) predmetno zemljište označeno kao njiva III klase. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelantkinja to rješenje o eksproprijaciji mogla pobijati žalbom, ukoliko je smatrala da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) eksproprisanih nepokretnosti, što nije uradila. Vrhovni sud je naveo da, dakle, proizlazi da su predmetne nekretnine u vrijeme eksproprijacije imale karakter poljoprivrednog zemljišta kakvo ima u vidu odredba člana 3. stav (1) Zakona o poljoprivrednom zemljištu (kojom je propisano da se poljoprivrednim zemljištem, u smislu tog zakona, smatra zemljište koje se koristi za poljoprivredu, između ostalog i njive), te da je odredbama člana 27. stav (1) tog zakona zabranjena promjena namjene obradivog poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe, a izuzetno korišćenje i trajna promjena namjene (za nepoljoprivredne svrhe) može se vršiti samo na osnovu zakona i usaglasenih planskih akata Republike Srpske i opštine za potrebe i pod uslovima takođe propisanim navedenim zakonom. Vrhovni sud je naveo da je, pored toga, odredbama člana 3. stav (2) Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da se poljoprivrednim zemljištem u smislu tog zakona smatraju i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske, opština i gradova određena druga namjena sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa navedenim zakonom iz čega proizlazi da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište samim donošenjem planskog akta opštine. Vrhovni sud je naveo da, stoga, pozivanje apelantkinje na odredbe čl. 3., 5., 13. i 14. Zakona o građevinskom zemljištu ne može dovesti do zaključka da se radi o građevinskom zemljištu, bez obzira što je kao takvo predviđeno regulacionim planom, pa je ukazao da je, uostalom, predmetni regulacioni plan i sačinjen radi izgradnje autoputa, zbog čega je upravo i izvršena eksproprijacija predmetnog poljoprivrednog zemljišta.
11. Vrhovni sud je takođe naveo da je nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke M.M. (na osnovu kojeg je utvrđen iznos naknade) dat na osnovu ocjene svih elemenata koji su od uticaja na formiranje tržišne cijene zemljišta i na osnovu svih prikupljenih i raspoloživih materijalnih dokaza pribavljenih od strane suda i stranaka, pa se ne mogu prihvatiti navodi revizije da taj nalaz nije sveobuhvatan i objektivan, te da je navedeni vještak svoj zaključak o procjeni tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina formirao primjenjujući uporednu metodu, cijeneći ugovore koji se odnose na promet nepokretnosti sa istim ili sličnim karakteristikama, na odnosnoj ili susjednoj lokaciji, a ne samo na karakteristici zemljišta kao poljoprivrednog. Vrhovni sud je takođe naveo da apelantkinja nije dokazala, niti u reviziji nudi objektivno prihvatljive dokaze, da utvrđena cijena od 25,00 KM/m2 nije stvarna tržišna cijena, odnosno da se za eksproprisane nepokretnosti ostvaruje veća cijena na tržištu, te je naveo da je važno reći da su u predmetnom postupku kao dokaz pročitani brojni ugovori o prometu zemljišta koje se nalazi na području u kojem su i predmetne nepokretnosti, kao i sporazumi zaključeni u upravnom postupku između korisnika eksproprijacije i ranijih vlasnika, pa kada se na osnovu tih ugovora izračuna prosječna cijena jednog m2, uzimajući u obzir i iznos od 83,00 KM, (koliko traži apelantkinja), približno se dobije vrijednost koju je utvrdio i vještak, na osnovu koje je u predmetnom postupku računata pravična naknada i što predstavlja tržišnu vrijednost iz odredbi člana 12. stav (1) i člana 54. stav (2) Zakona o eksproprijaciji.
12. Vrhovni sud je naveo, u odnosu na odluku o troškovima postupka, da je apelantkinji već u upravnom postupku, kod pokušaja sporazumnog određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, nuđena naknada koja je utvrđena i u predmetnom vanparničnom postupku, pa da stoga nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (shodno odredbama člana 161. Zakona o vanparničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da, naime, činjenica da apelantkinja nije u upravnom postupku prihvatila ponuđenu naknadu koja joj je u istom iznosu određena i u predmetnom vanparničnom postupku upućuje na zaključak da to neprihvatanje predstavlja neopravdan postupak kojim su bespotrebno prouzrokovani troškovi, kako predlagaču tako i njoj, pa ona nema pravo na njihovu naknadu. Apelacioni navodi
13. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja ističe da su pogrešno redovni sudovi zaključili da predmetno zemljište ima karakter poljoprivrednog zemljišta, pri čemu su zanemarili odredbe Zakona o građevinskom zemljištu. Navodi da su joj na taj način „dosudili manju naknadu“, a ne stvarnu vrijednost eksproprisane nekretnine. Osim toga, osporava i odluku o troškovima postupka.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, Zakona o eksproprijaciji i Zakona o poljoprivrednom zemljištu u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je obrazložio i zbog čega nije osnovano pozivanje apelantkinje na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić