Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4903/19 (B.D.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Radni spor
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4903/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4903/19, rješavajući apelaciju B. D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 053726 19 Gž 2 od 24. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Apelant B. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 053726 19 Gž 2 od 24. oktobra 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ – Zavisno preduzeće „Termoelektrana i rudnik Gacko“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. marta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 29. marta 2021. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužena je donijela Rješenje broj 08-I-3206 od 23. marta 2017. godine kojim je apelanta proglasila odgovornim što je kao rukovodilac Geološke službe u Radnoj jedinici Rudnik učinio težu povredu radne obaveze iz člana 10 stav 2 tačka 5 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti (namjerno onemogućavanje ili ometanje drugih radnika da izvršavaju svoje radne obaveze, čime se remeti proces rada kod poslodavca – u daljnjem tekstu: Pravilnik) i člana 10 stav 2 tačka 15 istog pravilnika (odbijanje izvršenja poslova i radnih zadataka ili radnih naloga, ako zato ne postoje opravdani razlozi), te mu izrekla mjeru „posljednje upozorenje pred jednostrani otkaz ugovora o radu“. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je apelant svojim postupcima odbio da izvrši radne zadatke kao član Komisije za javnu nabavku, tj. da su njegovo ponašanje i postupci u predmetnom slučaju u suprotnosti s aktima preduzeća koji preciziraju radnje i postupke radnika u Komisiji za javnu nabavku, te da je time spriječio druge radnike – članove Komisije da izvrše svoju radnu obavezu sačinjavanja izvještaja i zapisnika o pregledu i ocjeni ponuda, čime je poremetio proces rada kod poslodavca.

6. Nakon toga, apelant je podnio tužbu protiv tužene Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koji je Presudom broj 95 0 Rs 049520 17 Rs od 16. aprila 2018. godine navedeno rješenje tužene poništio kao nezakonito i obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza taj sud odlučio kao u izreci presude polazeći od člana 138 stav 1 Zakona o radu, kojim je propisano da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi s radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se može osnovano zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Iz spornog akta tužene, prema obrazloženju tog suda, proizlazi da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 10 stav 2 tačka 5 Pravilnika, za šta mu je izrečena mjera „posljednje upozorenje pred jednostrani otkaz ugovora o radu“. U vezi s tim, obrazloženo je da ovakav akt taj sud smatra manjkavim jer ne sadrži tačno označene radnje koje je apelant počinio, niti nastalu štetu usljed počinjenih radnji. Osnovni sud je istakao da je tužena rješenjem o disciplinskoj odgovornosti radnika u njegovom dispozitivu morala tačno i taksativno nabrojati radnje koje čine sadržaj teže povrede radne obaveze, kao i u čemu se ta povreda sadrži, odnosno kako se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca. Prema mišljenju tog suda, nije dovoljno navesti samo odredbe Pravilnika u dispozitivu rješenja, kao što to tužena navodi, a da nije naznačen njihov sadržaj. Osnovni sud je istakao da navedeno čini ovo rješenje manjkavim zbog čega ga je taj sud i poništio. Osnovni sud je istakao da je i ostale dokaze cijenio, ali da ne nalazi potrebu posebno ih obrazlagati jer iz sprovedenih dokaza uopšte ne proizlazi štetna posljedica za poslodavca usljed izostanka potpisa tužioca na izvještaju i zapisniku o predmetnoj nabavci kao člana Komisije. Na to ukazuje i mišljenje Sindikata poslodavca, tj. Tužene, koji disciplinsku prijavu poslodavca vidi kao neosnovanu.

7. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 95 0 Rs 049520 18 Rsž od 30. oktobra 2018. godine.

Činjenice konkretnog predmeta

8. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 Mal 053726 19 Mal 2 od 28. juna 2019. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za povredu ugleda i časti isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. juna 2019. godine kao dana donošenja presude pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu iznosa preko dosuđenog je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je apelant u tužbi i u svom iskazu naveo da je zaposlen kod tužene od 1. januara 1993. godine; da prije pokretanja ovog disciplinskog postupka nije imao nikakvih problema, niti da je bilo pokrenutih postupaka protiv njega; da je od 2007. godine pa do 2017. godine radio na mjestu rukovodioca Geološke službe, a da je prije toga bio vodeći inženjer za geološka istraživanja. Apelant je u tužbi naveo i da je poslije donošenja disciplinskog rješenja od 23. marta 2017. godine degradiran na mjesto inženjera geomehanike, što predstavlja početničko radno mjesto i da je to učinjeno bez obzira na sve njegovo iskustvo koje je stekao u proteklih 35 godina rada. U tužbi je navedeno i da su radnici tužene vršili pritisak na apelanta i provocirali ga nakon donošenja disciplinskog rješenja i njegovog stavljanja na oglasnu tablu tužene i da su mu govorili: „Namještaš tendere, lopove...“. Navodi da su ga pojedini provocirali i na ulici, što nije više mogao da podnese, pa je otišao na odmor, te da je cijelo vrijeme pio sedative, koje i danas pije prije spavanja, da je po savjetu ljekara morao posjetiti i banju, te da je skupo banjsko liječenje platio sam, a odlasci na bolovanje su doveli do umanjenja njegovih ličnih primanja, a u to vrijeme u kući je imao bolesnu suprugu s teškom dijagnozom, koja je i preminula, i djecu na studijima.

9. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo sadržaj spornog rješenja donesenog u disciplinskom postupku protiv apelanta, kao i sadržaje presuda redovnih sudova kojim je to rješenje poništeno. Osnovni sud je istakao da je iskazima poimenično navedenih svjedoka sud dao vjeru u dijelu u kojem se odnose na negativne komentare radnika tužene, a koji su iznošeni na apelantov račun jer su iskazi saglasni i podudaraju se, a što, prema mišljenju tog suda, stvara utisak o narušenom apelantovom društvenom ugledu u preduzeću. Osnovni sud je naveo i da se iskazi svjedoka podudaraju s apelantovim iskazom koji, takođe, iznosi negativnu reakciju radne sredine kao posljedicu postupanja tužene u disciplinskom postupku. Osnovni sud je naveo i da je apelant imao određene psihičke patnje, odnosno duševnu bol, što dokazuju i nalazi specijaliste neuropsihijatra poimenično navedeni u presudi u kojima se opisuju apelantove psihičke tegobe i njegovo duševno stanje, a koji nalazi i mišljenje su precizirani u presudi. Osnovni sud je obrazložio da smatra da postoji uzročno-posljedična veza između sprovedenog disciplinskog postupka protiv apelanta i svih negativnih komentara koji su nakon toga uslijedili, te da je sve to u svojoj međusobnoj povezanosti moglo dovesti do duševne boli kod svakog prosječnog čovjeka, kao i do povrede njegovog ugleda i njegove časti, naročito kada se ima u vidu da je rješenje kojim je okončan disciplinski postupak protiv apelanta poništeno presudama redovnih sudova. Osnovni sud je obrazložio da, iako nije dokazano da je tužena tokom pokretanja i vođenja disciplinskog postupka postupala šikanozno i zlonamjerno prema apelantu, samo donošenje odluke u disciplinskom postupku koja je naknadno poništena, prema mišljenju tog suda, dovelo je do nastanka duševne boli kod apelanta uslijed povrede njegovog ugleda i časti. Prema mišljenju tog suda, u svakom slučaju je pravednije da štetu snosi onaj koji je štetu prouzrokovao, iako nije kriv i zlonamjeran, nego onaj kojeg šteta pogađa, iako nije kriv niti je doprinio da šteta nastane. U ovom slučaju, prema obrazloženju tog suda, značajna je uzročnost između donošenja poništenog rješenja od tužene i nastale štete po apelanta, pri čemu je taj sud obim nematerijalne štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra koji je utvrdio da se radi o duševnoj boli jakog intenziteta i trajanja oko 19 mjeseci.

10. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da je odredbom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu (stav 1), kao i da će prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom (stav 2). Osnovni sud je obrazložio da bi se tužiocu moglo priznati pravo na novčanu naknadu pravno priznatog oblika nematerijalne štete nije dovoljno samo faktičko postojanje duševne boli, već je neophodno i uvjerenje suda da okolnosti slučaja, a posebno intenzitet i njegovo trajanje, to opravdavaju. Pravična novčana naknada, prema mišljenju tog suda, može se dosuditi za duševnu bol koja je bila intenzivna i dužeg trajanja, a iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizlazi da je apelant trpio duševnu bol jakog intenziteta, i to u trajanju od 19 mjeseci, što se može smatrati dužim periodom.

11. Osnovni sud je obrazložio da sloboda suda u odlučivanju prilikom utvrđivanja visine novčane naknade nematerijalne štete na osnovu člana 127 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije apsolutna jer je sud pri tome vezan osnovnim principima koji se tiču odmjeravanja naknade štete uopšte, pri čemu posebno treba da ima u vidu da je takva naknada u stvari materijalna satisfakcija oštećenog koja se daje s ciljem ublažavanja štetnih posljedica, zbog čega i visina naknade treba da se kreće u granicama pretrpljene duševne boli kako bi se na taj način ostvario cilj radi kojeg je i ustanovljena i kako bi se spriječilo njeno pretvaranje u neosnovano bogaćenje oštećenog. Kako je obrazložio Osnovni sud, iznos dosuđen na ime pravične naknade, imajući u vidu naprijed opisane okolnosti štetnog događaja i kod činjenice da novčana naknada nematerijalne štete ne prestavlja cijenu pretrpljenih duševnih bolova, nego ima karakter satisfakcije uz pomoć kojeg će se pribavljanjem određenih materijalnih dobara apelantovo emocionalno stanje popraviti, te tako doprinijeti uspostavljanju duševne ravnoteže, koja bi postojala da štetnog događaja nije bilo, prema ocjeni tog suda, predstavlja iznos koji je primjeren jačini i dužini trajanja duševnog bola koji je apelant trpio i predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju i ne odudara od dosadašnje sudske prakse u sličnim slučajevima. Kako se, prema mišljenju Osnovnog suda, u ovom slučaju radi o opomeni kao blažoj mjeri, a ne o otkazu ugovora o radu, Osnovni sud je istakao da smatra da je dosuđeni iznos dovoljna satisfakcija jer je taj sud imao u vidu stepen ugroženosti zaštićenog dobra, te cijenio da se radi o blažoj mjeri. Navodi tužene da je njeno rješenje donijeto u disciplinskom postupku proglašeno kao nezakonito iz čisto formalnih razloga, prema mišljenju tog suda, nisu od značaja jer je, prema tom mišljenju Osnovnog suda, disciplinski postupak protiv radnika veoma osjetljiv i delikatan postupak, te da onaj ko ga pokreće treba postupati sa posebnom obazrivošću i pažnjom, a sve u nastojanju da se disciplinski postupak okonča donošenjem pravilne i zakonite odluke. Imajući u vidu navedeno, te da je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete odbijen jer je previsoko postavljen, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 95 0 Mal 053726 19 Gž 2 od 24. oktobra 2019. godine žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbijen naprijed precizirani apelantov tužbeni zahtjev, te obavezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju Okružnog suda, odluka prvostepenog suda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Okružni sud je obrazložio da će poslodavac odgovarati za naknadu nematerijalne štete radniku protiv koga je vodio disciplinski postupak i izrekao neku disciplinsku mjeru, samo ako radnik dokaže da je disciplinski postupak vođen i rješenje o disciplinskom postupku doneseno iz diskriminatorskih i šikanoznih razloga. Tokom prvostepenog postupka, prema obrazloženju Okružnog suda, nije dokazano da je tužena na ovakav način postupala tokom pokretanja i vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta, a što je, kao što je rečeno, naveo i prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude. Iz izvedenih dokaza, prema mišljenju Okružnog suda, ne proizlazi da je kod tužene kao poslodavca postojala zla namjera da pokretanjem i vođenjem disciplinskog postupka iskonstruiše postojanje uslova za izricanje disciplinske mjere apelantu kao što je otkaz ugovora o radu ili druge propisane mjere, pri čemu se ima u vidu da apelantu nije ni izrečena najteža disciplinska mjera – otkaz ugovora o radu, nego „posljednje upozorenje pred jednostrani otkaz ugovora o radu“.

13. Okružni sud je obrazložio da bez obzira na to što je apelant pokretanje i vođenje disciplinskog postupka, a koji je pravosnažnom sudskom presudom okvalifikovan kao nezakonit, doživio kao osjećaj povrijeđenosti i zlu namjeru tužene, to nije dovoljno za uspjeh u ovom sporu. Svaki poslodavac, prema mišljenju tog suda, ima pravo da pokrene disciplinski postupak, pa i otkaže radniku ugovor o radu, ali i zaposleni radnik ima pravo da u zakonom propisanoj proceduri osporava zakonitost rješenja poslodavca o disciplinskoj odgovornosti. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, bez obzira na nalaz i mišljenje vještaka o postojanju psihičkih patnji kod apelanta zbog disciplinskog postupka, sud je taj koji ocjenjuje postojanje uzročne veze između nezakonite odluke u disciplinskom postupku o izricanju „posljednjeg upozorenja pred jednostrani otkaz ugovora o radu“ i nastalih posljedica, tj. nematerijalne štete koju apelant zahtijeva, a taj sud je utvrdio da činjenice konkretnog predmeta ne dozvoljavaju zaključak o potrebi obavezivanja tužene na naknadu nematerijalne štete. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da je nesporno da je postupanje tužene prouzročilo sve zdravstvene probleme koje je imao, te da je njeno postupanje ugrozilo njegov ugled kako u društvu tako i u preduzeću. Navodi i da je degradiran na početničko radno mjesto, iako ima 35 godina radnog staža, te da je nesporno da tužena nikada protiv njega i nije trebala da vodi disciplinski postupak, a takvog mišljenja je i sindikat. Smatra da tužena ničim nije dokazala da apelant nije trpio štetu zbog njenog postupanja, već je suprotno tome apelant to dokazao. Smatra da je drugostepena presuda nepravilna i nezakonita jer nema uporište ni u jednoj zakonskoj odredbi na koju se Okružni sud u obrazloženju i nije pozvao, te da je članom 154 ZOO-a propisano da štetnik snosi odgovornost za nastalu štetu oštećenom ako je prouzročio namjerno ili iz nehata, odnosno nepažnje, te ako je Okružni sud smatrao da nije bilo zlonamjernosti u postupanju tužene, onda je nesporno da je tužena odgovorna za nastalu štetu apelantu iz nepažnje. Apelant navodi i da Okružni sud u potpunosti zanemaruje činjenicu da je apelant degradiran i da je izgubio velika finansijska sredstva, pa apelant postavlja pitanje, ako to nije zlonamjerno postupanje tužene, kako bi se moglo nazvati.

b) Odgovor na apelaciju

15. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje na koje se apelant u apelaciji poziva, da stav koji je taj sud iskazao u osporenoj presudi podržavaju i ostali sudovi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 Mal 053726 19 Gž 2 od 24. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je prekršeno i „pravo na pravično suđenje iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine“.

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova i povrede apelantovog ugleda i časti. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

28. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentovano obrazloženje za svoju odluku, a koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio presudu kojom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da mu isplati 3.000,00 KM na ime naknade za nematerijalnu štetu zbog duševnih bolova i narušenog ugleda i časti zbog vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta koji je rezultirao rješenjem kojim se apelantu izriče „posljednje upozorenje pred jednostrani otkaz ugovora o radu“, a koje rješenje je u pravosnažno okončanom sudskom postupku proglašeno nezakonitim jer nije sadržavalo sve elemente propisane zakonom (sve precizirano u prethodnim tačkama ove odluke). Navedena presuda Osnovnog suda je preinačena presudom Okružnog suda koju apelant osporava konkretnom apelacijom uz obrazloženje da apelant nije dokazao da je predmetni disciplinski postupak protiv njega vođen iz zle namjere i da bi se naškodilo apelantu, već u skladu sa zakonom i pravilima tužene, a što je u svojoj presudi zaključio i prvostepeni sud, koji je i pored toga dosudio naknadu nematerijalne štete apelantu. Ustavni sud ukazuje da nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na navedeni način.

29. Ustavni sud podsjeća na obavezu propisanu čl. 7 i 8 ZPP-a prema kojoj su stranke dužne da dokažu svoje tvrdnje, te da sudovi donose oduke na osnovu slobodnog sudijskog ubjeđenja uzimajući u obzir sve činjenice predmeta, pri čemu sud savjesno i brižljivo cijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Kako proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužena vodila disciplinski postupak zbog zle namjere kako bi naškodila apelantu (a koju činjenicu je u svom obrazloženju istakao i Osnovni sud, iako je zanemario pri donošenju konačne odluke), a takvo nešto nije vidljivo ni iz stanja spisa, niti je učinjeno vjerovatnim apelantovim apelacionim navodima. Sama činjenica da je disciplinski postupak vođen protiv apelanta i da je rješenje koje je doneseno u tom postupku proglašeno nezakonitim u sudskom postupku (u suštini iz formalnih razloga) ne ukazuje sama po sebi da je on vođen zbog namjere da se naškodi apelantu, a posebno kad se ima u vidu da apelantu nije bio ni izrečen prekid radnog odnosa, već „posljednje upozorenje pred jednostrani otkaz ugovora o radu“. Ustavni sud naglašava da se naknada nematerijalne štete ne može dosuđivati u svakom slučaju u kojem je lice subjektivno povrijeđeno i osjećalo je nelagodu zbog nečijeg postupka, već se dosuđuje samo u krajnje opravdanim okolnostima koje imaju argumentovane dokaze i obrazloženje u skladu sa zakonskim odredbama, a što, kako je to zaključio Okružni sud (a prije njega kako je već rečeno i Osnovni sud, iako je donio presudu suprotnu tom zaključku) u konkretnom slučaju.

30. Ustavni sud zapaža i da apelant navodi, te da i iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant faktički i „kažnjen“ od tužene u vrijeme dok je sporno disciplinsko rješenje bilo na snazi i da je nezakonito raspoređen na niže radno mjesto od onog na koje je do tada bio raspoređen. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se u ovoj odluci neće i ne može baviti tim pitanjem s obzirom na to da to nije bilo predmet konkretnog sudskog postupka, odnosno jer u tom postupku apelant nije tražio poništenje tog rješenja, vraćanje na prethodno radno mjesto i naknadu razlike plata. Zbog navedenog, te kako apelant navedene zaključke redovnog suda ničim nije doveo u pitanje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Ustavni sud naglašava da je apelant naveo da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine ne odnosi na pravo na pravično suđenje, već na pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Kako apelant ničim nije obrazložio kršenje ovog prava, Ustavni sud se tim navodom neće ni baviti.

VIII. Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio presudu Osnovnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova i narušavanja apelantovog ugleda i časti zbog toga što je tužena vodila disciplinski postupak protiv njega, a u situaciji kada apelant nije dokazao da je disciplinski postupak vođen s namjerom da se apelantu naškodi, kada je rješenje koje je doneseno u disciplinskom postupku proglašeno nezakonitim iz formalnih razloga i kada njime apelantu nije izrečena mjera raskida ugovora o radu, već „posljednje upozorenje pred jednostrani otkaz ugovora o radu“.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4903/19 (B.D.) | Sudska praksa | Aktio