Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/21 (N. D.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Građevinsko zemljište
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1592/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1592/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Negrin Džinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Negrin Džinović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 052680 20 Gž od 15. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Negrin Džinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Midhat Skenderović advokat iz Gradačca, podnio je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 052680 20 Gž od 15. marta 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je apelant, po osnovu dosjelosti, stvarni vlasnik dijela nekretnine (pobliže označene izrekom prvostepene presude), zbog čega su saglasno takvom utvrđenju tuženi (M.M. kao prvotuženi i S.M. kao drugotužena) dužni trpjeti da se izvrše promjene katastarskog stanja na predmetnim nekretninama (na način pobliže označen izrekom prvostepene presude). Obavezan je apelant da prvotuženom i drugotuženoj isplati troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.310,00 KM, a trećetuženom (Grad Gradačac) iznos od 1.020,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o gradskom građevinskom zemljištu, a na takvom zemljištu prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu (koji je važio u vrijeme donošenja odluke o nacionalizaciji predmetne katastarske čestice Opštine Gradačac od 3. decembra 1974. godine) nije moglo postojati pravo svojine, već samo privremeno pravo korišćenja, prvenstveno pravo korišćenja radi građenja i trajno pravo korišćenja, tako da se zbog pravne prirode spornog zemljišta (gradsko građevinsko zemljište) pravo vlasništva nije moglo steći održajem, kako to pogrešno smatra apelant i na čemu zasniva svoj tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da, shodno odredbama važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine) gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, te se gradskim građevinskim zemljištem u privatnom vlasništvu smatra izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do tada postojalo trajno pravo korištenja (odredbe člana 39. navedenog zakona), te zemljište iz člana 76. tog zakona. Dalje, da je odredbama člana 6. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim tim zakonom i propisima donesenim na osnovu tog zakona, dok je odredbama člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se oblik i površina parcele gradskog građevinskog zemljišta može mijenjati samo u skladu sa postupkom privođenja zemljišta namjeni, na osnovu prostornog plana ili plana parcelacije. Takođe, da je odredbama člana 24. navedenog zakona propisano da opštinsko vijeće donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje.
4. Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanta da je po sili zakona na tužene preneseno pravo vlasništva na spornoj parceli (na kojoj su tuženi upisani kao suposjednici sa dijelom ½ na zemljištu koje je upisano kao državno vlasništvo sa 1/1) stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, jer se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu koje je od prednika tuženih izuzeto odlukom Opštine Gradačac od 3. decembra 1974. godine, te da se od 2003. godine moglo sticati pravo vlasništva na tom zemljištu dosjelošću. Kantonalni sud je ukazao da navedeno iz razloga što iz sadržaja zemljišnoknjižnog uloška broj 1749 k.o. Gradačac proizlazi da je parcela k.č. broj 1485 „Bukva“ u naravi kuća i zgrada površine 128 m2, dvorište površine 500 m2 i oranica površine 264 m2, a iz sadržaja spisa ne proizlazi da je prostornim planom ili planom parcelacije utvrđena površina zemljišta neophodna za korištenje objekta i da je posebno izdvojena, odnosno obilježena (shodno odredbama člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu), tako da se ne može ni utvrditi da li sporni dio parcele ulazi u površinu zemljišta koje je neophodno za korištenje objekta, ili da predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište čiji oblik i površinu može mijenjati samo opština u skladu sa postupkom privođenja zemljišta namjeni, na osnovu prostornog plana ili plana parcelacije, u smislu člana 19. Zakona o građevinskom zemljištu. Kantonalni sud je takođe naveo da u konkretnom slučaju ne bi bilo mjesta ni primjeni odredbi člana 58. stav (1) Zakona o stvarnim pravima (sticanje prava vlasništva na osnovu redovne dosjelosti) jer posjed apelanta (kao i njegovih prethodnika na predmetnom dijelu parcele) nije zakonit, kao ni odredbi člana 58. stav (2) navedenog zakona prema kojoj samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja (vanredna dosjelost). Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je, naime, Zakon o osnovama vlasničkih odnosa stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, od kojeg datuma se može sticati pravo vlasništva na nekretninama u državnom vlasništvu putem održaja, što bi značilo da apelant do podnošenja tužbe (19. juna 2015. godine) nije stekao uslove za sticanje vlasništva po navedenim zakonskim odredbama.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je „neprihvatljiv stav iz drugostepene presude da se u konkretnom slučaju ne može utvrditi da sporni dio parcele ulazi u površinu zemljišta koje je neophodno za korišćenje objekta“, te da se u predmetnoj žalbi pozivalo na „Zakon o osnovama vlasničkih odnosa iz 2003. godine koji nisu sadržavali odredbu da se na stvarima u društvenoj svojini ne može steći pravo vlasništva dosjelošću“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić