Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1249/20 (I. J.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1249/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1249/20, rješavajući apelaciju Igora Jandrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Jandrića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020757 19 Kž 3 od 6. februara 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 OK 020757 18 K od 15. oktobra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Jandrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, a kojeg zastupa Adna N. Dobojlić Ucoglan, advokatica iz Sarajeva, podnio je 2. aprila 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020757 19 Kž 3 od 6. februara 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 OK 020757 18 K od 15. oktobra 2019. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1249/20 od 22. aprila 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 020757 18 K od 15. oktobra 2019. godine oglasio apelanta krivim da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 20. istog zakona, na štetu D.D. u sticaju sa krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS na štetu D.B., te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca.
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je sud, na osnovu iskaza oštećenih-svjedoka D.D., B.D. i D.N., nalaza i mišljenja vještaka Ž.K., M.N. i B.S., utvrdio da je apelant počinio krivična djela navedena u izreci presude, za koja je proglašen krivim. Nadalje, ukazano je da je apelant upotrebom opasnog povrednog sredstva nanio ubodne rane oštećenom D.D. i da se vještak medicinske struke Ž.K., čiji nalaz je prihvaćen i poklonjena mu je vjera, izjasnio o načinu na koji je apelant rane nanio, njihovom obliku, te da one mogu biti smrtonosne ukoliko se blagovremeno ne ukaže medicinska pomoć. U obrazloženju je dalje interpretiran nalaz ovog vještaka koji je bio zasnovan na medicinskoj dokumentaciji za oštećenog D.D. iz kog, pored ostalog, proizolazi, da su povrede D.D. nanesene ubodom šiljatog predmeta, te zbog čega se povrede kvalifikuju kao opasne po život. Također, ovaj vještak se u svom nalazu izjasnio i u pogledu toga da je gotovo nemoguće takvu vrstu rana nanijeti sredstvom kao što je ključ od stana, kako je tvrdio apelant, ali da o tome treba da da svoje mišljenje vještak druge struke. Najzad, ovaj vještak se izjasnio i o povredama koje je zadobio D. B.. Nadalje, proizilazi da je nalaz i mišljenje vještaka medicinske strule Ž.K. cijenjen u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka mašinske struke M.N. koji se izjasnio da su oštećena na majici D.D. načinjena oružjem sa jednostranom oštricom, navjerovatnije nožem. S tim u vezi je ukazano da su svjedoci različito nazivali sredstvo kojim su povrede nanesene (bodež, bokser, trozubac) ali su se nesporno izjasnili da je povredno sredstvo imalo oštricu pogodnu za nanošenje povreda i kao takvo je imalo svojstva opasnog sredstva. Apelantove tvrdnje da je braneći se upotrijebio ključ od ulaznih vrata Okružni sud je ocijenio neprihvatljivim iz razloga što su se navedeni vještaci izjasnili da ubodne rane nastaju dejstvom oštrice šiljatog predmeta.
5. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da su saslušani svjedoci-oštećeni D.D. i D.B., te Ž.D. koji je kritične prilike bio u društvu sa apelantom, kao i apelant saslušan u svojstvu svjedoka, u suštini, saglasno opisali tok spornog događaja. Na osnovu pregleda snimka nadzornih kamera, čiji sadržaj je detaljno opisan, utvrđeno je da je nakon zaustavljanja automobila kojim je upravljao D.D. došlo do sukoba između njega i svjedoka Ž.D., da je apelant u tom trenutku već bio prešao na suprotnu stranu ulice, ali kad je vidio da je otpočeo sukob između D.D. i Ž.D. da se vratio, iz džepa izvadio povredni predmet kojim je udario D.D. a nakon što im je prišao oštećeni D.B. apelant se sukobio i s njim, koristeći povredno sredstvo.
6. Naprijed pobrojane dokaze Okružni sud je cijenio u vezi sa materijalnim dokazima: zapisnikom o uviđaju u kojem su opisani tragovi na licu mjesta, te naknadno izvršenim i pregled putničkog vozila kojim je kritične prilike upravljao oštećeni D.D. i putničkog motornog vozila označenog vlasnika, iz kojeg vozila su izuzeti tragovi crvene boje koji asociraju na krv, te oštećenja na garderobi koju su nosili oštećeni D.D. i D.B..
7. Okružni sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka-oštećenih koji su bili saglasni sa nalazima vještaka a sporni događaj potvrdio je i sam apelant saslušan u svojstvu svjedoka. Nisu prihvaćene apelantove tvrdnje da se samo branio i da je upotrijebio ključ od ulaznih vrata kojim je grebao oštećene jer su se vještaci o načinu nastanka povreda, oštećenja na odjeći koju su nosili oštećeni koncizno i jasno izjasnili da povrede ključem nisu nanesene niti je moguće da oštećenja na odjeći koju su nosili oštećeni mogla nastati upotrebom ključa.
8. Najzad, Okružni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja jer je u međuvremenu donesen novi Krivični zakonik Republike Srpske objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske" 64/17. U vezi s tim je ukazano da je u članu 131. stav 2. tog zakona takođe propisana okolnost ukoliko je povreda nanesena oružjem, opasnim oruđem ili drugim sredstvom podobnim da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši učinilac će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do 3 godine, a samim tim i ne može se raditi o apsolutnoj zastari krivičnog gonjenja kako to pogrešno smatra odbrana, pri tom, zanemarujući upravo način nastanka povrede i upotrebom opasnog sredstva podobnog za povređivanje i narušavanje zadravlja oštećenog.
9. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 020757 19 Kž 3 od 6. februara 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
10. Iz obrazloženja presude proizilazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivriječna razlozima, te da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je ukazano da je činjenični opis radnji izvršenja na štetu oštećenog D.D., jasan i sadrži opis realne djelatnosti apelanta, koji određuje njegov psihički odnos prema djelu u cjelini, dakle i prema posljedici, i u tom činjeničnom opisu jasno su ugrađeni elementi svijesti i volje (eventualni umišljaj), što sve zajedno definiše bitne elemente bića krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 20. KZ RS, a u odnosu na oštećenog D.B., bitne elemente bića krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, za koja je apelant oglašen krivim. Prema stavu Vrhovnog suda izreka presude u svemu je usklađena sa razlozima datim u obrazloženju o svim odlučnim činjenicama, na kojima je zasnovan zaključak o apelantovoj krivici.
11. Nadalje prema stavu Vrhovnog suda, a suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud je u obrazloženju presude izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, na način kako to zahtjeva člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS i na takvoj ocjeni izveo pravilne zaključke o svim odlučnim činjenicama, koji se argumentima iz apelantove žalbe ne mogu dovesti u sumnju. U tom smislu zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantovoj krivici rezultat je pravilne ocjene iskaza svjedoka oštećenih D.D. i D.B., koji su međusobno saglasni u odlučnim činjenicama, kako u pogledu same dinamike kritičnog događaja, koja je vremenski i prostorno neposredno prethodila djelu, tako i u pogledu lokacije i sredstva povređivanja, opisujući karakteristike tog sredstva, na identičan način u bitnome a što je potvrđeno i video snimkom nadzornih kamera. U pogledu opisa sredstva povređivanja, iskazi svjedoka, oštećenih D.D. („bodač sa sjekačem, sa dva ili tri sječiva“) i D.B. („radilo se o sredstvu sa dvije ili tri oštrice), potvrđeni su iskazima svjedoka N.D., taksiste koji je kritični događaj posmatrao i oštećenog prevezao do bolnice („bokser na kojem je bila neka oštrica“), a imaju i objektivnu potvrdu u nalazu vještaka medicinske struke dr Ž.K., koji je povrede kod oštećenog D.D., u predjelu grudi (pored povreda u predjelu leđa, lijeve nadlaktice i lakta, te posjekotine u čeonoj regiji glave), kvalifikovao kao teške tjelesne povrede opasne po život, da je ubodna rana u predjelu lijevog grudnog mišića (dubine 5 cm), nastala djelovanjem „nekog šiljastog i oštrog“ predmeta, te rezultatima vještačenja oštećenja odjeće oštećenog D.D., koja su prema nalazu vještaka M.N. nastala upotrebom predmeta sa jednokratnom oštricom, da su tragovi sječenja nastali djelovanjem oštrice a tragovi kidanja, nastali tupim dijelom povrednog sredstava.
12. Slijedom navedenog neosnovanom su ocijenjeni i navodi apelantove žalbe kojim je osporavao pravilnost utvrđenja sredstva povređivanja, tvrdnjom da je povrede nanio ključem, u „samoodbrani“, kao i oni kojim je, sa aspekta lokacije povređivanja i posljedice, tvrdio da nije došlo do povrede vitalnih organa.
13. Vrhovni sud nije prihvatio kao osnovane ni apelanove tvrdnje o nezakonitim dokazima – medicinskom vještačenju. S tim u vezi je ukazano da je apelant u suštini identične prigovre iznio i u prvostepenom postupku, da je nakon izvršenog uvida u spise Kpp predmete prvostepenog suda (sa brojevima navedenim na strani 19. pasus 2. prvostepene presude), te dopisa Zavoda i pojašnjenjima vještaka u vezi sa načinom vještačenja i formalnim sadržajem nalaza (od memoranduma, do potpisa nalaza i popratnog akta direktora ustanove), prvostepena presuda dala razloge (strana 12.), koje ovaj sud prihvata, kao valjane. Na isti način, obzirom na suštinu prigovora, ocjenjeni su i prigovori sa aspekta zakonitosti nalaza i mišljenja o vještačenju odjevnih predmeta oštećenih, po vještaku M.N. i vještačenju tragova biološkog porijekla (krvi) sa garderobe oštećenih, po vještaku B.S..
14. U odnosu na krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, izvršeno na štetu oštećenog D.B., bez osnova je ocijenjena apelantova tvrdnja da se gonjenje za osnovni oblik tog djela preduzima po prijedlogu oštećenog i da se oštećeni D.B., u istrazi i na glavnom pretresu, izričito izjasnio da ne traži krivično gonjenje, jer je apelant oglašen krivim za kvalifikovani oblik tog djela (stav 2.), tako da sa aspekta krivičnog gonjenja, nije od uticaja prijedlog oštećenog.
15. Apelant u opširnim apelacionim navodima tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, iz člana 6. st. 1. i 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana
2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
16. U suštini apelantovi navodi se svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je ostalo nerazjašnjeno kojim predmetom je nanio povrede oštećenim, da kod njega nije pronađen bilo kakav predmet ni prilikom uviđaja kao ni pretresa njegove kuće odnosno da na bilo koji način nije dokazano da je posjedovao ,,oružje“ i da je isto pripadalo njemu odnosno da i nije pronađen predmet kojim su nanesene povrede oštećenim. S tim u vezi tvrdi i da vještak Ž.K. u nalazu kao ni u dvije dopune nije mogao da se izjasni o predmetu kojim su povrede nanesene. Pri tom, smatra i da je nalaz vještaka nezakonit dokaz jer ne sadrži njegov potpis. Stoga smatra da je ostao nerazjašnjen bitni element bića krivičnog djela za koje je oglašen kriv – oružje ili oruđe kojim su povrede nanesene. Također, smatra da u prilog zaključka redovnih sudova ne idu ni snimci nadzorne kamere, koji su nejasni i na njima se ne vidi jasno šta se dogodilo, kao i da svjedoci koji su saslušani pred sudom nisu potvrdili o čemu se radi. Po apelantovom mišljenju u osporenoj prvostepenoj presudi izostala je brižljiva i savjesna ocjena dokaza odnosno dokazi su samo pobrojani i interpretiran je njihov sadržaj a što je, po njegovom mišljenju rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Također, ističe i da nije vršeno DNK vještačenje kako bi se utvrdilo da li povrede koje su pretrpali oštećeni potiču od njega. Po apelantovom mišljenju pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo u odnosu na krivično djelo laka tjelesna povreda za koje se, po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme podizanja optužnice, krivično gonjenje preduzima po privatnoj tužbi. Najzad, apelant tvrdi i da je Vrhovni sud propustio da se izjasni o navodima iz njegove žalbe odnosno da je samo površno odgovorio na neke od njih.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje koje je zasnovano na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi. Suprotno apelacionim navodima, proizilazi da su detaljno ispitani apelantovi navodi o nezakonitosti medicinskog vještačenja a razlozi i obrazloženja koja su ponuđeni s tim u vezi prema stavu Ustavnog suda ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Isto vrijedi i u pogledu sredstva povrjeđivanja imajući u vidu stav oba vještaka, snimak nadzorne kamere kao i iskaze saslušanih svjedoka iz kojih saglasno proizilazi da se radilo o predmetu sa oštricom, pa je bez značaja apelantova tvrdnja da kod njega nije pronađeno nikakvo sredstvo povrjeđivanja kao i da nije vršena DNK analiza kako bi se utvrdilo da povrede nanesene oštećenim potiču od njega. Najzad, redovni sudovi su ponudili relevantne i dovoljne razloge u odnosu na primjenu materijalnog prava koji apelantovim navodima nisu dovedeni u pitanje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
21. Ustavni sud nije smatrao potrebnim da identične navode apelanta ispituje i u odnosu na pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji, kako to proizilazi iz njegovog sadržaja, zapravo pruža identične garancije kao i pravo iz člana 6. Evropske konvencije odnosno apelant i nije posebno obrazlagao u čemu se eventualno ogleda povreda prava iz navedene odredbe.
22. Nadalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, da je Vrhovni sud detaljno ispitao sve apelantove žalbene navode i ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog kojih ih je ocijenio neosnovanim. Stoga, samo činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
23. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije smatrao potrebnim da identične navode ispituje i u odnosu na pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (kojim je garantirano pravo na žalbu u krivičnim stvarima) odnosno apelant i nije posebno obrazlagao u čemu se eventualno ogleda povreda prava iz navedene odredbe.
24. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije i prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić