Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-361/20 (M. K.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-361/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 361/20, rješavajući apelaciju Milana Kusića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Kusića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216714 19 Gž od 11. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 216714 15 P od 25. decembra 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Kusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216714 19 Gž od 11. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 216714 15 P od 25. decembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog S. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 21. maja 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 10. juna 2015. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se obaveže tuženi da apelantu nadoknadi na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 20.000,00 KM i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 4.500,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 3.000,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 12.000 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
6. Pripremno ročište je održano 25. septembra 2017. godine, glavna rasprava održana je 7. novembra 2017. godine, a nastavak glavne rasprave održan je 7. decembra 2017. godine.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 216714 15 P od 25. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, te je apelant oslobođen plaćanja sudske takse na tužbu i sudske takse na presudu.
8. Osnovni sud je naveo da je nesporno dokazano da najranija medicinska dokumentacija o povredama apelanta datira od 16. jula 2012. godine. Nadalje, navedeno je da iz nalaza i mišljenja Kliničkog Centra Banja Luka proizilazi da je apelant dolaskom u klinički centar naveo da je u petak uvečer, 13. jula 2012. godine, zadobio teške tjelesne povrede, udarce pesnicom po glavi i tijelu od poznate osobe, da je on negirao gubitak svijesti i naveo da ima glavobolje i vrtoglavicu, da je krvario iz uha i nosa, te da je ljekar konstatovao frakturu osium nasalium. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja ZU Opšta bolnica Gradiška - ORL od 16. jula 2012. godine, sa kontrolnim pregledima, nesporno proizilazi da je pacijent (apelant) dobio udarce 13. jula 2012. godine. Zatim, navedeno je da je nesporno da se apelant obratio u Opštu bolnicu Gradiška do kraja jula 2012. godine i u avgustu 2012. godine s tim da je Dom zdravlja u Laktašima 17. septembra 2012. godine izdao uvjerenje da je 14. jula 2012. godine pacijent (apelant) prijavio da ga je fizički napala poznata osoba u kafiću ,,Kum“ i da mu je udarcima i šakama po glavi nanijela povrede.
9. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu predloženo vještačenje vještaka medicinske struke koji je, imajući u vidu da se radi o naknadi nematerijalne štete po traženim vidovima, vještačio i sudu dostavio nalaz i mišljenje koji sud smatra da je urađen po pravilima struke. Osnovni sud je naveo da je vještak na glavnoj raspravi izjavio da je nalaz uradio prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji, da je izvršio neposredni pregled apelanta 18. oktobra 2017. godine s napomenom da je priložena dokumentacija u smislu zdravstvenog kartona bila u elektronskoj formi i da je pokrivala samo jedan određen vremenski period, te da je uvidom u kompletan zdravstveni karton apelanta ustanovljeno da imenovani prije štetnog događaja nije nikada posjećivao psihijatra. Zatim je naveo da je vještak izjavio da se ne može decidirano izjasniti kada su nastale povrede kod apelanta osim da se on liječio duži vremenski period, te da saslušani svjedoci (J. V., Z. P. i Ž. S.) nisu vidjeli neposredan fizički sukob između apelanta i tuženog, jer su sjedili na terasi kafića i konzumirali alkohol i da su bili u pripitom stanju. Osnovni sud je istakao da na osnovu izvedenih dokaza ne može na pouzdan način utvrditi činjenice i okolnosti u pogledu načina i uzroka povređivanja apelanta, odnosno da li je šteta uzrokovana radnjom tuženog ili je ista šteta izvan postupanja tuženog. Osnovni sud je naveo da je stoga prilikom odlučivanja o ovoj odlučnoj činjenici zauzeo stav da nije dokazana uzročna veza između nastale štete i radnje tuženog. S tim u vezi je ukazao na sadržaj odredaba čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelant zadobio povrede, ali da je sporno ko ili šta je uzrok tih povreda. Dalje je naveo da, kako nisu ispunjene sve pretpostavke odštetne odgovornosti, u konkretnoj pravnoj stvari ne može se govoriti o odštetnoj odgovornosti štetnika, odnosno tuženog. Osnovni sud je ukazao da kod ovakvog stanja stvari, bez obzira što je na okolnosti visine štete sproveden dokaz medicinskim vještačenjem, apelant nije dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva, a onda ni visinu štete čiju naknadu potražuje u predmetnoj parnici. Osnovni sud je naveo da je stoga odbio apelantov tužbeni zahtjev kao nedokazan, odnosno kao neosnovan, jer apelant je u ovoj parnici trebalo da dokaže postojanje svih pretpostavki da bi se tuženi obavezao da mu nadoknadi štetu koja je predmet ovog spora. Odluku o troškovima parničnog postupka Osnovni sud je donio shodno odredbi čl. 386, 387 i 396 ZPP.
11. Apelant je 29. maja 2019. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 216714 19 Gž od 11. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. Okružni sud je ukazao na sadržaj člana 12 stav 3 ZPP, te naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da tuženi nije krivično odgovarao, odnosno da krivično djelo koje pominje žalba nije utvrđeno pravosnažnom krivičnom presudom iz kojeg razloga nema ni mjesta primjeni člana 12 stav 3 ZPP, ni člana 158 ZOO. Dalje je naveo da je u konkretnom slučaju apelant dokazao činjenicu da su 13. jula 2012. godine u kafiću ,,Kum“ u Laktašima, pored apelanta, bili i tuženi, te svjedoci i da je apelant povrijeđen tog dana. Međutim, da bi postojala odgovornost tuženog za naknadu štete, potrebno je da su ispunjeni i ostali uslovi, a to je da je šteta prouzrokovana protivpravnom radnjom, da se radnja može pripisati u krivicu štetnika, kao i da postoji uzročna veza između te protivpravne radnje i nastale štete. U smislu odredbe čl. 7 i 123 ZPP, teret dokazivanja tih činjenica koje čine ispunjenost uslova za naknadu štete i primjenu člana 154 ZOO je na apelantu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i zaključio da su izjave svjedoka neodređene i da se na osnovu njih ne može na pouzdan način utvrditi da je povrede, za koje apelant tvrdi da su mu prouzrokovale štetu, nanio upravo tuženi. Dalje je naveo da, u odnosu na dokaz koji je apelant dostavio uz žalbu, informacija MUP-a Policijska uprava Banja Luka - Policijska stanica Laktaši, nije ovlašćen da takav dokaz ocjenjuje, niti sasluša predložene svjedoke, jer se, u smislu člana 207 stav 1 ZPP, u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, a što u konkretnom nije učinio. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o troškovima postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Apelant navodi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelant navodi hronološki tok postupka, te sadržaj i zaključke prvostepene presude, žalbe i drugostepene presude, te da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje zaključke, čime je prekršen standarad "obrazložene presude" u smislu prava na pravično suđenje. Apelant smatra da je pogrešna i odluka o troškovima spora, kao rezultat prednjih propusta koji su negativno uticali na apelantov uspjeh u parnici. Apelant je naveo da se postupak nije odvijao u razumnom vremenskom roku, da je prvostepena presuda donesena 25. decembra 2017. godine, a da je izrađena i dostavljena apelantovom punomoćniku 30. aprila 2019. godine, tj. nakon jedne godine i četiri mjeseca, te da je postupak okončan drugostepenom odlukom i da je ukupno trajanje postupka četiri godine i pet mjeseci.
b) Odgovor na apelaciju
15. Osnovni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari uredujući sudija odluku donio u skladu sa zakonom, ocjenom svih predloženih i izvedenih dokaza, pravično i nepristrasno, te smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje, kao i prava na donošenje odluke u razumnom roku, uzimajući u obzir plan zaduženja predmeta i hronologiju zakazanih ročišta. Smatra da iz dokaznog postupka i sadržaja odluke ovog suda proizilazi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i donošenje odluke u razumnom roku, te da ovaj sud u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju presude prvostepenog suda.
16. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, te da smatra da odlukom ovoga suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, kao ni pravo na donošenje odluke u razumnom ruku jer je ona donesena u roku od četiri mjeseca nakon što je predmet zaprimljen na postupanje po žalbi u ovaj sud. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tuženi navodi da je predmetna apelacija neosnovana i da je treba odbiti, jer su prvostepeni i drugostepeni sud u predmetnom postupku donijeli zakonitu odluku. V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 – OUSRS, 45/09 – OUSRS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 216714 19 Gž od 11. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
28. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje, u odnosu na osporene odluke, svodi isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da nije udovoljeno standardu "obrazložene odluke".
29. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu nadoknadi štetu u ukupnom iznosu bliže označenom u izreci presude (na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, strah, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i duševne bolove zbog naruženosti), sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
31. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda, koja je konačna u predmetnom postupku, slijedi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i zaključio da su izjave svjedoka neodređene i da se na osnovu njih ne može na pouzdan način utvrditi da je povrede, za koje apelant tvrdi da su mu prouzrokovale štetu, nanio upravo tuženi, da je u smislu odredaba ZPP, teret dokazivanja činjenica koje čine ispunjenost uslova za naknadu štete i primjenu člana 154 ZOO bio na apelantu, te da je pravilna odluka prvostepenog suda vezana za troškove postupka. U odnosu na apelantove navode da nije udovoljeno standardu "obrazložene odluke", Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili obavezni da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što su u konkretnom slučaju i učinili. Dakle, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pozvali na relevantne odredbe zakona, te da su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi sa kršenjem člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovana.
b) U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 10. juna 2015. godine, a da je okončan presudom Okružnog suda od 11. novembra 2019. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da ispita jesu četiri godine i pet mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Analizirajući dokumenta dostavljena Ustavnom sudu i radnje koje su redovni sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Zatim, kako se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na isplatu određenog iznosa na ime naknade štete, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
36. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud uočava da iz apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizilazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud uočava da je postupak pred Osnovnim sudom trajao dvije godine i oko šest mjeseci od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude. Nadalje, imajući u vidu datum podnošenja žalbe protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da apelant osnovano tvrdi da je Osnovnom sudu trebala jedna godina i četiri mjeseca za izradu i dostavu prvostepene presude apelantu. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se radi o neprimjereno dugom periodu ako se ima u vidu odredba člana 184 stav 1 ZPP, kojom je propisano da će sud donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak pred Okružnim sudom trajao pet mjeseci (računajući od dana podnošenja žalbe).
37. Ustavni sud ukazuje da se razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Dakle, uvažavajući sve okolnosti konkretnog predmeta, sagledavajući postupak u cjelini, koji je ukupno trajao četiri godine i pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, te imajući u vidu da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, dali dovoljno jasno obrazloženje za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić