Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4998/19 (R. D.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Penzije
  • Penzija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4998/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4998/19, rješavajući apelaciju Radoja Dragičevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radoja Dragičevića podnesena protiv dopunskog Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 263472 19 Gž 3 od 28. oktobra 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoja Dragičevića podnesena protiv dopunskog Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 263472 19 Gž 3 od 28. oktobra 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radoja Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Njegoš Petrović, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopunskog Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 263472 19 Gž 3 od 28. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tražiteljice izvršenja Mirjane Popović (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja) zatraženo je 17. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31. decembra 2020. godine. Punomoćnik tražiteljice izvršenja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je Presudom na osnovu priznanja broj RS-69/02 od 6. marta 2003. godine obavezao apelanta kao vlasnika STR „Dragočaj“ da za tražiteljicu izvršenja za period od 15. novembra 1996. godine do 15. marta 2002. godine izvrši uplatu svih obaveznih doprinosa Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS i Fonda zdravstvenog osiguranja RS, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Iz izreke presude nije vidljivo da su precizirani novčani iznosi na ime utvrđenih obaveza, niti kamate na te iznose.

6. Tražiteljica izvršenja je 27. juna 2003. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje presude iz prethodne tačke ove odluke, a Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu, donio Rješenje o izvršenu broj 71 0 I 263472 I (stari broj I-3920/03) od 9. februara 2004. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika koje se nalaze u naznačenoj kući u Banjoj Luci. (Navedeno rješenje o izvršenju nije dostavljeno na uvid.)

7. Osnovni sud je rješenjem od 1. jula 2004. godine odbio apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju, a protiv tog rješenja apelant nije podnio žalbu, tako da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno.

8. Osnovni sud je sprovodio procesne radnje radi sprovođenja rješenja o izvršenju, ali bezuspješno iz razloga što se na zakazanim prodajama ni apelant ni pokretne stvari nisu nalazile na adresi iz prijedloga.

9. Na prijedlog tražiteljice izvršenja Osnovni sud je 15. februara 2016. godine donio Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja broj I-3920/03, kojim je određeno izvršenje protiv apelanta u iznosu od 2.710,80 KM na ime doprinosa iz PIO i iznos od 5.419,31 KM na ime doprinosa zdravstvenog osiguranja (koji se sastoji od doprinosa od 2.287 KM i kamata u iznosu od 3.132,31 KM) na novom sredstvu i predmetu izvršenja, i to zapljenom ½ penzije apelanta koju ostvaruje kod Fonda PIORS.

10. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj I-3920/03 od 16. marta 2017. godine kojim je djelimično usvojio prigovor u dijelu kojim je određeno izvršenje isplatom na račun tražiteljice izvršenja i u tom dijelu je rješenje ukinuto i izmijenjeno tako što će se uplata vršiti na račun javnih prihoda entiteta RS (sve preciznije navedeno u izreci rješenja).

11. Odlučujući o žalbama stranaka Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 263472 17 Gž od 13. septembra 2017. godine žalbe uvažio, osporeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučenje. Nakon što je ispitao osporeno rješenje Okružni sud je zaključio da izreka osporenog rješenja ne može biti osnov za zaključak da je izvršenje određeno na račun Fonda PIORS i Fonda ZORS dok u obrazloženju stoji da je izvršenje određeno prenosom na račun javnih prihoda za oba označena pravna lica (o čemu se Okružni sud preciznije izjasnio na strani 3. obrazloženja rješenja).

12. Odlučujući u ponovnom postupku o prigovoru izvršenika, Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 263472 17 I 2 od 17. novembra 2017. godine djelimično usvojio prigovor protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 15. februara 2016. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje isplatom na bankovni račun i u istom dijelu je rješenje ukinuto i izmijenjeno na način preciziran u izreci rješenja, te je odbijen prigovor izvršenika u preostalom dijelu kao neosnovan i rješenje u tom dijelu ostavljeno na snazi.

13. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da rješenje iz prethodne tačke nije dostavljeno apelantu, tako da apelant nije izjavio žalbu protiv tog rješenja.

14. Odlučujući o žalbi tražiteljice izvršenja, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 263472 18 Gž 2 od 9. avgusta 2018. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio.

15. Apelant je posredstvom punomoćnika 24. jula 2018. godine zatražio uvid u spis predmeta.

16. Nakon izvršenog uvida u predmetni spis apelant je saznao da mu Osnovni sud rješenje tog suda od 17. novembra 2017. godine nije dostavio, nakon čega je podneskom od 15. avgusta 2018. godine od Okružnog suda zatražio da se o ovom propustu obavijesti Fond PIORS i da se zastane sa sprovođenjem izvršenja dok sud ne odluči o žalbi izvršenika, jer bi u suprotnom mogla nastupiti šteta za apelanta koja bi se teško mogla nadoknaditi.

17. Apelantu je Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 263472 17 I 2 od 17. novembra 2017. godine dostavljeno 3. oktobra 2018. godine protiv kojeg je apelant posredstvom punomoćnika istovremeno podnio žalbu i prijedlog za ponavljanje postupka. U žalbi je, između ostalog, ukazano da izvršnom ispravom nije dosuđena kamata na iznos doprinosa Fondu zdravstvenog osiguranja, pa je nejasno kako je prvostepeni sud rješenjem odredio i uplatu zakonske zatezne kamate, ali i ne samo to, iznos dosuđene kamate je veći od iznosa glavnog duga, što je suprotno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da kamata ne može preći iznos glavnog duga. Iz sudske prakse je, takođe, poznato da se na iznos doprinosa nikada ne obračunava i ne naplaćuje zakonska zatezna kamata. U žalbi je istaknuto da apelant ne želi da izbjegne svoju obavezu prema tražiteljici izvršenja, ali da traži da se izvršenje sprovede na način propisan izvršnom ispravom.

18. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je dopunskim Rješenjem broj 71 0 I 263472 19 Gž 3 od 28. oktobra 2019. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci rješenja). Okružni sud je istakao da je osporeno rješenje apelantu prvi put dostavljeno 3. oktobra 2018. godine, te da su zbog toga ispunjeni uslovi da se primjenom odredbe člana 232a stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o žalbi odluči donošenjem dopunske odluke.

19. Potom je Okružni sud, između ostalog, naveo da se postupak izvršenja sprovodi u dvije faze, i to u prvoj fazi (kada je u pitanju prijedlog za izvršenje koje se temelji na izvršnoj ispravi kao u konkretnom slučaju) sud, u smislu člana 36 stav 1 i člana 39 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), donosi rješenje o dozvoli izvršenja (rješenje o izvršenju). Rješenjem o izvršenju sud određuje naplatu potraživanja na određenom (predloženom) sredstvu i predmetu izvršenja. U toj fazi sud utvrđuje materijalnopravne pretpostavke za određivanje izvršenja, u smislu člana 22, člana 25 stav 1 i člana 27 stav 1 ZIP-a, odnosno utvrđuje se aktivna i pasivna legitimacija stranaka, predmet i obim obaveze u pogledu pretpostavki vezanih za sadržaj izvršne isprave. Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom u kojem mogu biti istaknuti svi razlozi koji sprečavaju izvršenje, u smislu navedenih odredaba ZIP-a.

20. Shodno navedenom, iz stanja spisa proizilazi da je Rješenje o izvršenju broj I- 3920/03 od 9. februara 2004. godine pravosnažno, jer odluka o prigovoru koja je apelantu dostavljena 14. septembra 2004. godine nije pobijana žalbom. Okolnost da rješenje o izvršenju nije saglasno sa izvršnom ispravom u dijelu koji se tiče obaveze na isplatu zakonske zatezne kamate apelant nije isticao u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, niti je tu okolnost imao u vidu prvostepeni sud prilikom donošenja rješenja o izvršenju.

21. U drugoj fazi postupka sud sprovodi izvršenje, a ukoliko se predloženo izvršenje ne može sprovesti na određenom predmetu ili sredstvu izvršenja, tražilac izvršenja, u smislu člana 8 ZIP-a, može predložiti izvršenje na novom predmetu i sredstvu izvršenja, kao što je to učinila tražiteljica izvršenja u konkretnom slučaju. Rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja sud je ovlašćen donijeti tek po pravosnažnosti rješenja o izvršenju. Naglašeno je, takođe, da rješenjem o promjeni predmeta i sredstva izvršenja sud ne odlučuje o dozvoli izvršenja, odnosno ne može se mijenjati predmet i obim obaveze utvrđene pravosnažnim rješenjem o izvršenju, već samo o novom predmetu i sredstvu izvršenja. Protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja dozvoljen je prigovor samo u odnosu na predmet i sredstvo izvršenja ali ne i u odnosu na obim izvršenja.

22. Shodno navedenom, sporno prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja ne može se ispitivati povodom žalbenih razloga i navoda žalbe kojima se ukazuje na obim potraživanja i da izvršenje nije određeno saglasno izvršnoj ispravi.

23. U žalbi, ali i u prigovoru apelant ukazuje da su njegova primanja po osnovu penzije minimalna i da ostvaruje penziju u iznosu od 208,00 KM mjesečno, koja se obustavlja po odluci prvostepenog suda u obimu od ½, te da preostali dio penzije nije dovoljan za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Dokazi koje je apelant u tom pravcu dostavio (ugovor o kreditu, izvještaj korisnika penzije Fonda PIORS i sl.) Okružnom sudu ne mogu biti osnov za zaključak da je apelantova egzistencija ugrožena, pa, shodno tome, rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja je pravilno utemeljeno na odredbama člana 138 stav 1 ZIP-a, odnosno članu 8 stav 3 ZIP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim dopunskim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da u izvršnoj ispravi (presuda po osnovu priznanja) nisu dosuđene kamate na iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje, ali je apelant rješenjem o izvršenju obavezan i na isplatu kamata čiji je iznos veći od iznosa glavnog duga, što je suprotno relevantnim odredbama ZOO, što je suprotno ustavnim pravima apelanta, a što apelant opširno obrazlaže u apelaciji. Zatim, apelant ističe da je prvostepeni sud bio u obavezi da mu dostavi rješenje tog suda od 17. novembra 2017. godine, što je taj sud propustio da učini, čime je apelantu uskraćeno pravo da protiv tog rješenja podnese žalbu, kao redovan pravni lijek u izvršnom postupku. Na taj način prvostepeni sud je povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu i djelotvorni pravni lijek, te je apelant na taj način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tražiteljicu izvršenja kojoj je to rješenje odmah dostavljeno i koja je mogla uložiti žalbu u zakonskom roku. Zatim, ukazuje da mu je rješenje od 17. novembra 2017. godine dostavljeno tek 3. oktobra 2018. godine nakon intervencije njegovog advokata (apelant je u izvršnom postupku angažovao advokata u avgustu 2018. godine, kada je u spis priložio punomoć za zastupanje), pri čemu je naglasio da je prije toga lično više puta bezuspješno pokušao isto. Apelant dalje navodi da je Okružni sud donošenjem dopunskog rješenja povrijedio odredbu člana 232a ZPP tvrdeći da su neosnovani navodi iz osporenog rješenja da su ispunjeni uslovi iz člana 232a ZPP da se o žalbi odluči dopunskim rješenjem. Prema apelantovom mišljenju, iz sadržaja člana 232a ZPP jasno proizilazi da je zakonodavac propisao da se dopunsko rješenje donosi samo po prijedlogu žalioca, dakle, samo u situaciji kada je drugostepeni sud propustio da odluči o žalbi ili dijelu žalbe žalioca. Citirana odredba ne propisuje mogućnost da se o žalbi odlučuje dopunskim rješenjem, jer apelant nije podnio prijedlog za donošenje dopunskog rješenja, već žalbu protiv rješenja koje mu je dostavljeno naknadno, i to tek nakon intervencije njegovog advokata. Apelant ističe da je uz žalbu, opreza radi, podnio i prijedlog za ponavljanje postupka zbog niza procesnih i materijalnih propusta redovnih sudova. Okružni sud je donošenjem dopunskog rješenja stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na suprotnu stranu, jer umjesto da Okružni sud uvaži žalbu i osporeno rješenje ukine ili preinači ili dozvoli ponavljanje postupka, drugostepeni sud primjenjuje član 232a ZPP i donosi dopunsko rješenje, koje predstavlja samo nastavak nelogičnosti i nezakonitosti koje se u ovom postupku protežu već 15 godina. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji i shodno tome osporeno dopunsko rješenje ukine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

25. Okružni i Osnovni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, pri čemu je Osnovni sud detaljno hronološki opisao tok izvršnog postupka.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja Član 8. stav (3) (3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Vanredni pravni lijekovi i povrat u prijašnje stanje Član 14. stav (1) (1) Protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova.

Primjena odredaba drugih zakona Član 21. stav (1) (1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

II - IZVRŠNA I VJERODOSTOJNA ISPRAVA

Osnove za određivanje izvršenja Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Izvršnost odluke Član 25. stav (1) (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke izvršeniku, a završava se protokom zadnjeg dana određenog sudskom odlukom, ako zakonom nije drugačije određeno.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27. stav (1) (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Ograničenje izvršenja Član 138. stav (1) (1) Izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se sprovesti do iznosa od jedne polovine.

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 232a.

Ako je drugostepeni sud propustio da odluči u pogledu svih dijelova presude koji se pobijaju žalbom ili ako je propustio da donese sve odluke koje je odbacujući, odnosno odbijajući ili uvažavajući žalbu trebalo da donese ili ako je propustio da odluči u pogledu jedne ili više žalbi, žalilac može u roku od 30 dana od dostave drugostepene odluke predložiti drugostepenom sudu da svoju odluku dopuni.

Prijedlog za donošenje drugostepene dopunske odluke ne može se podnijeti zbog toga što drugostepeni sud nije odlučio o svim razlozima zbog kojih je žalba izjavljena ili na koje je bio dužan da pazi po službenoj dužnosti.

Prijedlog iz stava 1. ovog člana podnosi se prvostepenom sudu koji je dužan da ga bez odgađanja, zajedno sa spisom proslijedi drugostepenom sudu.

Na postupak po prijedlogu iz stava 1. ovog člana, na odgovarajući način se primjenjuju odredbe čl. 192. do 194. ovog zakona.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

30. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća na svoj stav da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. U konkretnom slučaju osporeno rješenje doneseno je u izvršnom postupku koji je pokrenula tražiteljica izvršenja na osnovu presude po osnovu priznanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona ranije utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaj, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Budući da apelant navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud pozivanje na kršenje člana 13 Evropske konvencije, s obzirom na njegovu akcesornost, smatra, takođe, ratione materiae, inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dopunsko Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 263472 19 Gž 3 od 28. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija dopunsko rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje prava na imovinu jer smatra da je, zbog brojnih procesnih i materijalnih propusta redovnih sudova, miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito.

38. Ustavni sud ukazuje na to da je preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu utvrđivanje da li apelant ima imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantova penzija na kojoj je određeno izvršenje nesumnjivo predstavlja njegovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je određivanjem izvršenja na ½ dijela apelantove penzije došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

39. S obzirom na to Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa.

40. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da apelant iznosi brojne prigovore u vezi sa nezakonitošću osporenog rješenja, te u tom pravcu ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 232a ZPP u vezi sa članom 21 stav 1 ZIP-a, tvrdeći da Okružni sud nije imao uporište u citiranoj odredbi ZPP da donese dopunsko rješenje, odnosno da dopunskim rješenjem odluči o žalbi u kojoj je ukazano na proceduralne propuste Osnovnog suda, koji je propustio da dostavi rješenje apelantu i na taj način mu uskratio pravo na blagovremeno podnošenje žalbe. Potom, apelant posebno ukazuje na proizvoljnu primjenu ZIP-a zbog nametnute obaveze plaćanja zakonske zatezne kamate koja izvršnom ispravom nije određena, te, štaviše, prigovara da iznos kamate premašuje iznos glavnog duga, što predstavlja dodatno nezakonito opterećenje na njegovoj imovini.

41. Shodno iznesenim prigovorima, Ustavni sud primjećuje da se radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu presude po osnovu priznanja kojom je apelant obavezan na uplatu doprinosa za tražiteljicu izvršenja na ime penzijskog i zdravstvenog osiguranja (vidi tačku 5 ove odluke). Kako rješenje o izvršenju po prijedlogu tražiteljice izvršenja na pokretnim stvarima apelanta (koje je postalo pravosnažno još 2004. godine, jer apelant nije uložio žalbu protiv rješenja kojim je odlučeno o prigovorima stranaka) nije bilo moguće sprovesti (na adresi iz prijedloga za izvršenje nisu se zatekli ni apelant, ni pokretne stvari), tražiteljica izvršenja je tokom 2016. godine tražila, u smislu člana 8 stav 3 ZIP-a, promjenu sredstva i predmeta izvršenja, i to zapljenom ½ penzije koju apelant ostvaruje, a takvom zahtjevu je udovoljeno. Iz rješenja o izvršenju o promjeni sredstva i predmeta izvršenja vidljivo je da je apelant obavezan da, pored iznosa na ime doprinosa za penzijsko, odnosno zdravstveno osiguranje, uplati i kamatu na dosuđeni iznos doprinosa za zdravstveno osiguranje (vidi tačku 9 ove odluke). Ustavni sud, takođe, zapaža da su stranke protiv rješenja o izvršenju uložile prigovor, odnosno žalbe, da je po žalbi predmet vraćen na ponovni postupak, te da rješenje koje je doneseno u ponovnom postupku (vidi tač. 12 i 13 ove odluke) apelantu nije dostavljeno, što svakako jeste propust Osnovnog suda. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant u izvršnom postupku angažovao advokata 2018. godine koji je zatražio uvid u spis predmeta, na osnovu čega je uočio propust Osnovnog suda, te je na intervenciju advokata rješenje naknadno dostavljeno apelantu. Ustavni sud zapaža da je apelant posredstvom advokata podnio žalbu i prijedlog za ponavljanje postupka, te da je o žalbi Okružni sud odlučio osporenim dopunskim rješenjem.

42. Shodno relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je tokom izvršnog postupka nedostavljanjem rješenja Osnovnog suda nesporno došlo do povrede apelantovog prava, jer je propustom Osnovnog suda stavljen u neravnopravan odnos sa tražiteljicom izvršenja. Međutim, Ustavni sud smatra da je tokom postupka taj nesporni propust Osnovnog suda otklonjen na način da je rješenje naknadno dostavljeno apelantu protiv kojeg je apelant imao mogućnost i koristio pravo na žalbu o kojoj je Okružni sud odlučio dopunskim rješenjem. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant u žalbi koju je podnio posredstvom advokata ukazao, i to prvi put, da je rješenjem o promjeni predmeta i sredstva izvršenja obavezan i na isplatu kamate na iznos glavnog duga na ime doprinosa zdravstvenog osiguranja za tražiteljicu izvršenja iako kamata nije određena izvršnom ispravom, ukazujući u vezi sa s tim na kršenje načela formalnog legaliteta. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ovaj prigovor sagledao u svjetlu činjenice da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno još 2004. godine, kojom je već utvrđen obim i vrsta obaveze, a protiv tog rješenja apelant nije uložio žalbu, niti je u prigovoru ukazao na taj propust, te se iz tog razloga u ovoj fazi izvršnog postupka u kojoj je sud odlučivao o uslovima za promjenu sredstva i predmeta izvršenja, u smislu člana 8 stav 3 ZIP-a, ne može ukazivati na obim obaveze, odnosno kršenje odredaba ZIP-a (čl. 22, 25 stav 1 i 27 stav 1). Ustavni sud smatra da je osporeno dopunsko rješenje kojim je Okružni sud odlučio o žalbi apelanta, čime je suštinski otklonjen propust prvostepenog suda, doneseno u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, i to člana 8 stav 3 i člana 138 stav 1 ZIP-a, kao relevantnog zakona koji ispunjava uslove u pogledu pristupačnosti (objavljen je u „Službenom glasniku“ koji je javno glasilo), te jasnoće zakonskih normi (s obzirom na to da su citirane odredbe ZIP-a dovoljno jasno formulisane, u smislu da svako može shvatiti način i uslove pod kojima se sprovodi postupak prinudne naplate potraživanja po osnovu izvršnih i vjerodstojnih isprava). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, u smislu standarda Evropske konvencije.

43. U vezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantovu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Odluka da se izvrši miješanje u nečiju imovinu često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se presuda domaćih vlasti poštivati, osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi, Evropski sud, James i dr. protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, stav 46). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava. S obzirom na to Ustavni sud smatra da tražioci izvršenja koji posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave imaju pravo da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a. Stoga, zaštita prava tražilaca izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.

44. Ustavni sud nadalje mora odgovoriti na pitanje je li miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu s načelom „proporcionalnosti“, odnosno je li postignuta pravična ravnoteža između zaštite njegovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (op. cit., James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 46 i 50). Naravno, pitanje da li je pravična ravnoteža zaista postignuta postaje relevantno samo ako se i kada utvrdi da je miješanje koje je u pitanju zadovoljilo navedeni uslov zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [VV], broj 31107/96, stav 58, ECHR, 1999-II). S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je dopunskim rješenjem uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i opšteg interesa.

45. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju dopunskim rješenjem isključivo odlučivalo o uslovima za promjenu sredstva i predmeta izvršenja. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava obavezu koju ima prema tražiteljici izvršenja u vezi sa neuplaćenim doprinosima na ime PIO i zdravstvenog osiguranja za relevantni period. Štaviše, apelant je još u parničnom postupku priznao dug. Međutim, apelant smatra da mu je u pogledu kamata na iznos doprinosa zdravstvnog osiguranja u korist Fonda zdravstvnog osiguranja neosnovano nametnut dodatni teret na njegovu ionaku skromnu penziju (apelantu nakon obustave preostaje 208,00 KM za život). U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje da je obim izvršenja ranije određen pravosnažnim rješenjem o izvršenju na pokretnim stvarima apelanta i da se propust Osnovnog suda u ovaj fazi izvršnog postupka više nije mogao otkloniti, budući da apelant nije blagovremeno reagovao na taj propust Osnovnog suda, što se svakako može staviti na teret apelantu, o čemu se Ustavni sud već detaljno izjasnio prilikom ispitivanja zakonitosti miješanja u apelantovu imovinu. Stoga je zakonska kamata u korist Fonda zdravstvenog osiguranja RS, koja je apelantu nametnuta mimo izvršne isprave, sastavni dio pravosnažnog rješenja, pa se takva obaveza, za koju je utvrđeno da je zakonita, ne može dovoditi u kontekst proporcionalnosti. Dakle, u kontekstu proporcionalnosti uzima se u obzir, pored interesa apelanta, i interes tražiteljice izvršenja koja potražuje uplatu na ime njenih stečenih prava iz radnog odnosa, koja je apelant propustio da uplati blagovremeno. Ustavni sud, takođe, zapaža da se Okružni sud prilikom odlučenja bavio apelantovim prigovorima o njegovoj egzistencijalnoj ugroženosti zaključivši da apelant nije dostavio relevantne dokaze kojima bi prigovore potkrijepio. Ustavni sud zapaža da apelant ni u apelaciji nije pružio relevantnu argumentaciju o egzistencijalnoj ugroženosti i prekomjernom teretu koji trpi sprovođenjem izvršenja na svojoj imovini. Stoga, imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da osporenim dopunskim rješenjem nije stavljen pretjeran i prekomjeran teret na apelanta.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu zasnovano na zakonu i u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja kojim nije narušen razuman odnos proporcionalnosti između potrebe zaštite legitimnog cilja u javnom interesu, kojem se teži, i apelantovog interesa.

48. Na osnovu člana 18 stav (1) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4998/19 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio