Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-263/20 (A. H.-P.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-263/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-263/20, rješavajući apelaciju Aide Hunček-Pita na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Hunček-Pita podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 117412 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 117412 15 Gž od 12.
juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Hunček-Pita (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 20. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 117142 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 117412 15 Gž od 12. juna 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 117412 12 P od 26. novembra 2015. godine utvrđeno je da su ništavi ugovori o kreditu koji su sklopljeni između tužiteljica, tj. apelantice i E.M. (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) i Hypo Alpe Adria Banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) 15. i 18. aprila 2008. godine. Također, slijedom prednjeg utvrđenja naloženo je tuženoj da apelantici isplati razliku između primljenog i datog po osnovu predmetnih ugovora i to u iznosu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos), sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, tužena je obavezana naknaditi apelantici i drugotužiteljici troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi nespornim da je apelantica kao korisnica kredita sa tuženom kao davateljem kredita 15. aprila 2008. godine zaključila ugovor o kreditu sa određenim brojem u određenom iznosu u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF), sa određenom visinom mjesečne rate i kamatne stope, sve precizirano u presudi. Nadalje, ukazano je da su apelantica kao korisnica kredita i drugotužiteljica kao sudužnica sa tuženom kao davateljem kredita 18. aprila 2008. godine zaključile ugovor pod istim brojem sa istim iznosom odobrenog kredita, visinom mjesečne rate i kamatne stope. Također, istaknuto je da je u oba ugovora kao sredstvo osiguranja predviđeno založno pravo na nekretninama preciziranim u presudi. Dakle, ukazano je da prednje činjenice ukazuju da među parničnim strankama postoje dva ugovora o kreditu sa istim brojem i koji imaju iste elemente koji regulišu iznos odobrenog kredita, rok otplate i kamatnu stopu, a razlikuju se u datumu njihovog zaključenja, odluci kreditnog odbora na osnovu koje se zaključuju, u statusu drugotužiteljice u samim ugovorima kao i u načinu otplate budući da je ugovorom od 15. aprila 2008. godine predviđeno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima, a ugovorom od 18. aprila 2008. godine u ratama. Isto tako, Općinski sud je naveo da je u postupku pred tim sudom bilo sporno da li su predmetni ugovori ništavi u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je usvojio primarni tužbeni zahtjev i utvrdio ništavim oba ugovora o kreditu uz pravni stav da nije moguće utvrditi predmet obaveze apelantice i drugotužiteljice u momentu zaključenja ugovora, a ni naknadno sve do isteka perioda na koji je ugovoreno vraćanje primljenog iznosa, tako da su one dejstvom ovakvih ugovora dovedene u potpuno neizvjesnu pravnu i finansijsku situaciju, jer za cijeli period važenja predmetnih ugovora ne bi mogle znati tačan iznos ukupne i mjesečne obaveze. Nadalje, ukazano je da je tužena zaključenjem ovakvih ugovora za sebe zadržala pravo promjene kamatne stope i to na osnovu parametara koji su ne samo van svakog uticaja ugovornih strana nego i van mogućnosti uvida apelantice i drugotužiteljice u te parametre, a to posebno kod činjenice da samim ugovorima nije niti predviđeno za koju valutu se Libor veže prilikom formiranja i usklađivanja visine kamatne stope, što ukazuje na nedopuštenost osnova obaveze, što se kao razlog ništavosti predviđa članom 49. ZOO.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 117412 15 Gž od 12. juna 2019. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen primarni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori, te da se slijedom prednjeg utvrđenja naloži tuženoj da apelantici isplati razliku između primljenog i datog po osnovu predmetnih ugovora i to u predmetnom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Istovremeno, ukinuta je odluka o troškovima parničnog postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da osnovano tužena u žalbi ukazuje da se ne radi o ništavom ugovoru. Naime, istaknuto je da je odredbom člana 46. stav 2. ZOO propisano da ugovorena obaveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav (član 47.ZOO). Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi (član 50. stav 1. ZOO). Nadalje, ukazano je da je ugovorom o kreditu određen odobreni iznos kredita u CHF valuti čiju je protivvrijednost u KM valuti moguće utvrditi na dan zaključenja ugovora o kreditu, i ta protivvrijednost je naznačena u ugovoru od 18. aprila 2008. godine na dan otvaranja kreditne partije. Također, istaknuto je da je članom 2. ugovora o kreditu određena promjenjiva kamatna stopa, na odobreni kredit, koja se utvrđuje u zavisnosti od kretanja 12-mjesečnog Libora i kamatne marže, te je navedeno da će se u slučaju promjene kamatne stope sačiniti novi otplatni plan za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope, o čemu će se obavijestiti korisnik kredita. Isto tako, istaknuto je da se članom 10. ugovora o kreditu korisnik kredita obavezuje da će obaveze po ovom ugovoru izvršavati prema planu otplate koji je sastavni dio ovog ugovora, a da je banka ovlaštena izvršiti konverziju obaveze izražene u CHF po ovom ugovoru u skladu sa službeno utvrđenim tečajem Centralne banke na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obaveze.
7. Nadalje, navedeno je da se kamatna stopa formira iz dva dijela, promjenjivog i nepromjenjivog. Promjenjivi dio kamatne stope je referentna kamatna stopa u konkretnom ugovoru i to je Libor a njegov intenzitet na promjenu kamatne stope je promjena visine Libora svake godina na dan 31. decembar u odnosu na prethodnu godinu. Također, istaknuto je da iako nije navedeno za koju valutu je vezan Libor, ima se smatrati da se odnosi na CHF valutu u kojoj je ugovoren kredit. Nepromjenjivi odnosno fiksni dio kamatne stope je (marža) koju visinu utvrđuje banka u trenutku odobrenja kredita i nepromjenjiva je tokom trajanja ugovora o kreditu. Povećanje kamatne stope u toku trajanja ugovora nakon što je došlo do smanjenja Libora, ne čini ugovor ništavim, ali utiče na visinu duga, odnosno obračunate kamate po ugovoru o kreditu. Kantonalni sud je istakao da iz izloženog proizilazi da je predmet obaveze odrediv, jer ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti u smislu člana 50. stav 1. ZOO, što je utvrdio i Vrhovni sud odlukom broj: 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine kojom je riješeno sporno pravno pitanje. Cijeneći prednje utvrđenje, ukazano je da ne postoje razlozi zbog kojih bi ugovor o kreditu bio ništav u smislu člana 46. ZOO.
8. Iako u ugovoru o kreditu nije navedeno da se radi o ugovoru uz valutnu klauzulu, obzirom da je kredit plasiran u KM valuti i da se plaćanje rate kredita vrši u domaćoj valuti, istaknuto je da se radi o kreditu uz valutnu klauzulu, a ne o deviznom kreditu, kako proizilazi i iz naprijed navedene odluke Vrhovnog suda. Naime, ukazano je da ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u CHF valuti čija je isplata izvršena u KM, u kojoj valuti se vrši otplata rata odnosno anuiteta i plaćanje kamata, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom. Dakle, navedeno je da je valutna klauzula instrument obezbjeđenja za banku kojim se ona štiti od gubitka vrijednosti domaće valute, što praktično znači da se kredit koji banka daje veže za vrijednost strane valute, najčešće eura ili švicarskog franka. Valutna klauzula predstavlja ugovaranje vrijednosti obaveze u devizama (valuta obaveze) s tim što se plaćanje i naplaćivanje po tim ugovorima vrši u KM, koja predstavlja valutu isplate (čl. 395. ZOO). Dakle, ukazano je da u vrijeme zaključenja ugovora (2008. godine) niti jednom odredbom Zakona o deviznom poslovanju nije bilo zabranjeno fizičkim licima da, pod uslovima utvrđenim u ugovoru, sa bankama zaključuju ugovore sa valutnom klauzulom i da potraživanja u domaćoj valuti revaloriziraju vežući ga za određeni iznos strane valute. Ugovorena valutna klauzula nije bila zabranjena ni odredbom čl. 394. ZOO (načelu monetarnog nominalizma). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da predmetni ugovori nisu zaključeni protivno prinudnim propisima, da bi bili ništavi u smislu člana 103. ZOO, iz kog je razloga odluka prvostepenog suda o prvom zahtjevu apelantice i prvotužiteljice preinačena na način da su odbijene sa primarnim tužbenim zahtjevom.
9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantice i drugotužiteljice, donio Presudu broj 58 0 P 117142 19 Rev od 22. oktobra 2019. godine, kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Također, odbijeni su i zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ugovori o kreditu nisu ništavi u smislu odredbe člana 47. ZOO kojim je propisano da „kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen i neodrediv, ugovor je ništav“. Naime, ukazano je da predmet obligacije može biti samo radnja imovinskog karaktera, koja mora biti moguća i dopuštena. Također, istaknuto je da određenost radnje u pravilu treba da postoji već u času nastanka obligacije, ali i buduća radnja je određena kada je sa dovoljno pojedinosti označena, odnosno individualizirana tako da se može sa sigurnošću utvrditi u čemu se ona sastoji i šta sve dužnik treba da učini u smislu izvršenja pravnog posla. Odrediva je ona radnja za koju u zakonu ili ugovoru postoje elementi po kojima se ona može odrediti. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da ugovorena promjenljiva kamatna stopa iz predmetnog ugovora, nije bila određena, ali je bila odrediva. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obavezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obavezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Ugovorena kamata iz konkretnog pravnog posla stranaka je sadržavala određene parametre pomoću kojih se mogla odrediti njena visina.
11. Najzad, ukazano je da je apelantica svojom voljom prihvatila da dospjeli obrok isplaćuje u KM prema srednjem kursu CHF na dan uplate, te da joj novčana sredstva određena u CHF budu doznačena na njen račun u KM. Također, istaknuto je da je apelantici kao svakom prosječnom opreznom licu moglo biti poznato da ekonomske prilike u periodu od 10 godina (na koji period je zaključen sporni ugovor o kreditu) neće ostati nepromijenjene, a suprotno paušalnom revizijskom prigovoru ni jednom relevantnom odredbom materijalnog prava nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Na kraju, navedeno je da je ovakav pravni stav u činjeničnoj i pravnoj situaciji gotovo identičnoj kao u ovom predmetu zauzeo i Ustavni sud u Odluci o dopustivosti u meritumu broj AP-5328/15 od 13. marta 2018. godine.
12. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su predmetnu vrstu kredita određene banke plasirale, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u drugim državama u Evropi, pa je Evropski sud pravde postupajući po tužbama korisnika tih kredita donio presude kojima je takve ugovore o kreditu proglasio ništavim. Nadalje, apelantica navodi da se stav Evropskog suda pravde bazira na Direktivi broj 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, kao i da su direktive Evropske unije obavezujuće za države članice, dok ih druge države koje nisu članice mogu primjenjivati kao i sama mišljenja tog suda. Međutim, apelantica tvrdi da bi direktive Evropske unije države koje namjeravaju da postanu članice Evropske unije trebale primjenjivati. Shodno navedenom, apelantica smatra da su njena prava ugrožena navedenim stavovima Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, jer se na taj način krše njena prava i nju se stavlja u diskriminatorski položaj u odnosu na korisnike kredita u zemljama iz kojih su klijenti dobili presude kojima im se potvrđuje njihovo pravo i ugovori o kreditima u švicarcima se proglašavaju ništavnim.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelantica, u suštini, nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da iz presuda Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proizlazi jasno obrazloženje da je razlog za preinačenje prvostepene presude i odbijanje tužbenog zahtjeva apelantice za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora pogrešna primjena materijalnog prava. Naime, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda u situaciji kada nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu člana
395. ZOO i kada u smislu člana 47. ZOO ne stoje razlozi za ništavost jer predmetni ugovor o kreditu ima odredive elemente (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1399/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić