Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-428/20 (U.K.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Revizija
  • Upravni spor
  • Vanredni pravni lijekovi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-428/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 428/20, rješavajući apelaciju U. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija U. K.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 020700 17 Uvp od 12. decembra 2019.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica U. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 3. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 020700 17 Uvp od 12. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 10. maja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog vijeća Općine Ilijaš (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 06/1-31-296/11/EH od 28. februara 2014. godine odbijen je apelanticin zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu na kojem je izgrađen garažni objekat bez prava korištenja radi građenja, bliže označnom u izreci rješenja.

6. U apelanticinom upravnom sporu protiv rješenja tuženog od 28. februara 2014. godine Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 09 0 U 020700 14 U od 25. maja 2017. godine kojom je predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.

7. Protiv navedene presude Kantonalnog suda od 25. maja 2017. godine apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje), koji je odbačen Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 U 020700 17 Uvp od 12. decembra 2019. godine.

8. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uslovi pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje), te da se po tom pitanju, u smislu odredbe člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 301b. st. 1. i 2. ZPP-a propisano da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. navedenog člana da stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama tog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu, iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit. Pri tome, istakao je da, shodno navedenoj odredbi, stranka može sama podnijeti reviziju, a isto tako i zahtjev za vanredno preispitivanje, samo ako ima položen pravosudni ispit ili posredstvom punomoćnika koji je u skladu sa zakonom ovlašten zastupati je u tom svojstvu, iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

9. Vrhovni sud je dalje naveo da kako je apelantica sama podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude prvostepenog suda, to je ovaj sud dopisom od 10. oktobra 2019. godine i 12. decembra 2019. godine pozvao apelanticu da ovom sudu u roku od 10 dana od dana prijema dopisa dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, u skladu sa citiranim odredbama ZPP-a, sa napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe, shodno odredbi člana 44. stav 1. ZUS-a.

10. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da naknadno dostavljenu punomoć advokatu kojom ga apelantica ovlašćuje da je zastupa pred ovim sudom i da prihvata sve radnje preduzete u ovom postupku i vanredno preispitivanje (punomoć data Zahidu Hadžiću – podnesak dostavljen ovom sudu 9. decembra 2019. godine, odnosno nakon podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje) nije mogao prihvatiti zato što apelantica kao podnosilac zahtjeva u ostavljenom roku, a ni do donošenja ove odluke nije dostavila dokaz o položenom pravosudnom, što je uslov da bi stranka sama mogla podnijeti vanredni pravni lijek, odnosno zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kako je ovaj sud dopisom tražio od apelantice. Vrhovni sud je istakao da je, s obzirom na navedene razloge, apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje shodnom primjenom člana 44. stav 1. ZUS-a odbacio kao izjavljen od neovlaštene osobe.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica ukazuje na hronologiju predmetnog postupka, kao i na obrazloženje osporenog rješenja Vrhovnog suda. U vezi s tim, pored ostalog, ističe da je zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je apelantica lično izjavila protiv presude Kantonalnog suda, odbačen proizvoljnom primjenom odredbe člana 55. ZUS-a, u vezi sa članom 247. stav 2. i članom 301b. st. 1. i 2. ZPP-a. Nadalje, istaknuto je da zahtjev za vanredno preispitivanje ispunjava sve uslove djelotvornosti pravnog lijeka, kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda. Apelantica navodi da u osporenom rješenju nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–46. ZUS-a zaključeno da taj zakon ne sadrži odredbe o uslovima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, kao i da je, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP-a o zastupanju, u osporenom rješenju izostalo obrazloženje zbog čega Vrhovni sud smatra da je takva shodna primjena opravdana, ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. Pri tome, apelantica navodi da ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu „odgovarajuće odredbe“ ZPP-a samo ako ZUS „ne sadrži odredbe o postupanju u upravnim sporovima“, ali da je članom 41. ZUS-a propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti „stranka“, dakle svaka stranka bez ograničenja. U konačnici, apelantica zaključuje da nije bilo mjesta shodnoj primjeni ZPP-a, te da je odbacivanjem njenog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uslove koji moraju biti ispunjeni po ZPP-u za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo „stranci“ da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim, tako što je apelantici proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku.

b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da je donio navedeno rješenje na osnovu zauzetog stava Upravnog odjeljenja, koji je kasnije promijenjen na osnovu odluke Ustavnog suda i stavljen van snage 11. marta 2020. godine.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:

2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Član 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 237. stav (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Član 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Član 301b.

(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 020700 17 Uvp od 12. decembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 12. decembar 2019. godine i datum podnošenja apelacije 3. februara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u vezi sa utvrđivanjem prava vlasništva na zemljištu, što ulazi u opseg zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora se pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu. Stoga, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]

23. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

24. Ustavni sud uočava da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelantica lično podnijela protiv presude Kantonalnog suda) kao izjavljen od neovlaštene osobe. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uslovi pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP-a, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom punomoćnika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelanticin zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. oktobra 2020. godine, AP 284/19 od 15. jula 2020. godine, AP 6522/18 od 20. maja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacione navode razmotrio s aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijela neovlaštena osoba (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46)“. Zatim, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uslovi pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP-a koje reguliraju pitanje ko je osoba ovlaštena za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–

46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uslovima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP-a o zastupanju, u osporenom rješenju je također izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP-a, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. propisano je da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP-u u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP-a precizirani su uslovi koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale osobom ovlaštenom za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP-a). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uslovi za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije' (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u 'Službenom glasniku BiH' broj 39/17, tačke 32–33)“.

27. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP-a, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi sa općim uslovima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uslovi drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uslove koji moraju biti ispunjeni prema ZPP-u za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

28. Dovodeći u vezu navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelanticinog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantici proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana

55. ZUS-a proizvoljna.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-428/20 (U.K.) | Sudska praksa | Aktio