Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-359/20 (S. Č.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kazna
  • Dokazni postupak
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-359/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 359/20, rješavajući apelaciju Semre Čavaljuga, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Semre Čavaljuga podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 722327 19 Pžp od 26. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Semra Čavaljuga (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedžla Šehić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 722327 19 Pžp od 26. novembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 722327 18 Pr od 6. septembra 2019. godine kojim je proglasio odgovornom apelanticu kao odgovorno lice u visokoškolskoj ustanovi Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu jer je na osnovu analize dostavljene dokumentacije o izvršenju upravnih mjera inspektor prosvjetne inspekcije utvrdio da subjekat nadzora nije postupio po izdatom Rješenju broj UP-1-14-38-7192/18-12/02-004 od 27. aprila 2018. godine, čime je učinila prekršaj iz člana 171. i člana 172. stav 1. tačka ee) Zakona o visokom obrazovanju pa joj je na osnovu člana 174. stav 1. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000 KM.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica nije prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj je stavljen na teret, te je predstavnik ovlaštenog organa pročitao prekršajni nalog i predložio izvođenje dokaza. Apelantica je kao odgovorno lice Medicinskog fakulteta isticala da nije odgovorna za prekršaj, te da je postupljeno po navedenom rješenju od 27. aprila 2018. godine i izrečenim upravnim mjerama kojim se zabranjuje izvršenje Odluke Medicinskog fakulteta broj 01- 4-DK-2626/18 od 9. aprila 2018. godine i naređuje preduzimanje potrebnih aktivnosti kojim će se osigurati pravilna primjena zakona. Postupajući po navedenom rješenju inspekcije, Medicinski fakultet je izvršio odluku kako mu je rješenjem naloženo i preduzeo je sve radnje u okviru svojih ovlaštenja u ponovnom provođenju konkursne procedure, te je u zakonom propisanoj proceduri donio odluku da se ne izvrši izbor nijednog kandidata i poništi dio nastavnih potreba za izbor jednog nastavnika i u vezi s tim i konkurs za navedenu naučnu oblast s obzirom na to da je utvrđeno da nijedan kandidat ne ispunjava zakonom propisane uvjete, a za što je Medicinski fakultet ovlašten zakonom i Statutom, te je insistiranje na izboru kandidata unatoč tome miješanje u autonomiju i zakonske ovlasti samog fakulteta. Sve navedeno utvrđeno je u prekršajnom postupku koji je vođen protiv Medicinskog fakulteta kao pravnog lica za navedeni prekršaj u kojem je Općinski sud u Sarajevu Rješenjem broj 65 0 Pr 722328 18 Pr obustavio prekršajni postupak protiv pravnog lica za predmetni prekršaj, a ta odluka je potvrđena rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu isti broj od 10. maja 2019. godine. Samim tim je utvrđeno da nisu ispunjeni ni uvjeti za apelanticinu odgovornost.

6. Općinski sud dalje navodi da je u dokaznom postupku saslušan svjedok inspektor za obrazovanje Anis Kravić (navedena je njegova izjava), te je unakrsno ispitan. Općinski sud je saslušao apelanticu u svojstvu svjedoka, te je naveo njenu izjavu i pitanja koja joj je postavio predstavnik ovlaštenog organa, prigovore odbrane, ali i primjedbe ovlaštenog organa na određena pitanja i na iskaz svjedoka ovlaštenog organa (od odbrane). Dalje su navedeni materijalni dokazi u koje je sud izvršio vid, kao i završne riječi.

7. Nakon brižljive ocjene provedenih dokaza, cijeneći ih savjesno, svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, Općinski sud je našao da je u toku postupka ovlašteni organ van svake razumne sumnje dokazao da je 1. juna 2018. godine na osnovu analize dostavljene dokumentacije o izvršenju upravnih mjera Inspektorat prosvjetne inspekcije utvrdio da Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu i apelantica kao odgovorno lice nisu postupili po izdatom rješenju (naveden broj) od 27. aprila 2018. godine. Takvo činjenično stanje Općinski sud je zasnovao prije svega na jasnom i uvjerljivom iskazu svjedoka inspektora koji je kategorički i na uvjerljiv način, iznoseći detaljne podatke, potvrdio da rješenje koje je prethodno izdao nije izvršeno jer Komisija nije otklonila utvrđene nezakonitosti i jer su kandidati cijenjeni po uvjetima koji nisu propisani Zakonom o visokom obrazovanju.

8. Općinski sud je dalje zasnivao činjenično stanje na rješenju Inspektorata prosvjetne inspekcije (naveden broj) od 27. aprila 2018. godine u kojem je pod tačkom 2. naređeno preduzimanje potrebnih radnji i aktivnosti kojima će se osigurati pravilna primjena člana 102. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju i člana 156. stav 1. tačka e) i člana 160. Statuta Univerziteta u Sarajevu. Općinski sud je cijenio Informaciju o realizaciji obaveze koju je dostavio Univerzitet u Sarajevu, Medicinski fakultet Sarajevo, broj 01-3-DK- 3433/18 od 22. maja 2018. godine, u kojoj je pod tačkom 10. „Zaključak komisije“, navedeno da dr. sci Naser Nabil ispunjava uvjete iz člana 96. stav e) i člana 102. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju za izbor u zvanje vanrednog profesora, ali je on uposlenik privatne institucije i nema nastavnu bazu. Sud je dalje cijenio službenu zabilješku Inspektorata prosvjetne inspekcije (naveden broj) od 1. juna 2018. godine u kojoj je konstatirano da je analizom dostavljenog izvještaja Komisije inspektor utvrdio da Komisija i u novom izvještaju cijeni kandidate u odnosu na odredbu člana 151. Zakona o visokom obrazovanju, što nije u skladu s načinom izbora u zvanje propisanim Zakonom o visokom obrazovanju, Statutom Univerziteta u Sarajevu i Uputstvom za pisanje izvještaja za izbor u nastavno-naučna zvanja na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Dalje se navodi da u članu 151. Zakona o visokom obrazovanju nisu propisani uvjeti za izbor u akademska zvanja, a Komisija je u Izvještaju navela da kandidat dr. Naser Nabil ispunjava uvjete iz člana 96. Zakona, gdje i jesu propisani uvjeti za izbor, ali da ne ispunjava uvjet iz člana 151. Zakona, te je Komisija predložila da se nijedan kandidat ne izabere u izbor u zvanje zbog neispunjavanja uvjeta za izbor. Inspektor je na osnovu navedenog zaključio da naložena upravna mjera nije izvršena jer subjekt nadzora nije preduzeo potrebne radnje i aktivnosti kojima će se osigurati pravilna primjena člana 102. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju i člana 156. stav 1. tačka e) i člana 160. Statuta Univerziteta u Sarajevu.

9. Cijeneći sve navedeno, Općinski sud je utvrdio da je rješenje Inspektorata prosvjetne inspekcije od 27. aprila 2018. godine samo djelimično izvršeno, i to zabrana izvršenja Odluke broj 01-4-DK-2626/18 od 9. aprila 2018. godine, dok naređenje iz tačke 2. rješenja nije izvršeno. Naime, u rješenju je naređeno da se osigura pravilna primjena člana 102. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju koja precizira šta se uzima u obzir prilikom izbora u isto ili više zvanje, član 156. stav 1. tačka e) Statuta Univerziteta u Sarajevu koji propisuje minimalne uvjete za izbor akademskog osoblja u nastavno-naučno zvanje vanrednog profesora, i član 160. Statuta koji govori o „pedagoškom iskustvu“ na način da Izvještaj Komisije za pripremanje prijedloga za izbor jednog nastavnika u sva zvanja s dijelom radnog vremena za naučnu oblast interna medicina broj 01-4- 2469/18 od 2. aprila 2018. godine uskladi s Uputstvom za pisanje izvještaja za izbor u naučno-nastavno zvanje na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu broj 02-3-6990/17 od 12. decembra 2017. godine. Primjedbe u navedenom rješenju se odnose na dokumentaciju dostavljenu na konkurs od doc. dr. sci Enise Hodžić, koja je tri rada dostavljena uz prijavu na konkurs objavila nakon 14. februara 2018. godine, što je bilo direktno u suprotnosti sa Zakonom o visokom obrazovanju.

10. Iz Informacije o realizaciji obaveze iz navedenog rješenja se jasno vidi da nije ispoštovana naredba Inspektorata prosvjetne inspekcije iz tačke 2. navedenog rješenja od 27. aprila 2018. godine jer nije osigurana pravilna primjena člana 102. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju u kojem je izričito navedeno šta se uzima u obzir prilikom izbora u isto ili više zvanje i koja uz odredbu člana 96. stav 1. tačka e) istog zakona propisuje uvjete za izbor u naučno-nastavna zvanja u visokoškolskoj ustanovi. U navedenoj informaciji se u zaključku Komisije navodi da dr. sci Naser Nabil ne ispunjava uvjet iz člana 151. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju, a ispunjava uvjete iz člana 96. stav 1. tačka e) i člana 102. st. 1. i 2. istog zakona, te u konačnici ne ispunjava uvjet za izbor nastavnika u sva zvanja sa dijelom radnog vremena za naučnu oblast interna medicina po ponovnom konkursu od 24. oktobra 2017. godine.

11. Analizom člana 151. Zakona o visokom obrazovanju, Općinski sud je utvrdio da istim članom nije propisano da kandidat na konkursu mora imati „nastavnu bazu“ jer se uvjeti za izbor propisuju čl. 96. i 102. navedenog zakona. Dalje je ukazano šta je propisano članom 151. st. 1, 2. i 3.

12. Kako je naveo Općinski sud, ovlašteni organ je pravilno zaključio da apelantica nije postupila po pravosnažnom rješenju Inspektorata prosvjetne inspekcije, i to po tački 2. kojom je izričito naređeno da preduzme radnje i aktivnosti kojima će osigurati pravilnu primjenu člana 102. st. 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju i člana 156. stav 1. tačka e) i člana 160. Statuta Univerziteta u Sarajevu.

13. Dalje je Općinski sud naveo zašto nisu osnovani navodi odbrane da je apelantica u cijelosti postupila po rješenju od 27. aprila 2018. godine jer je Medicinski fakultet donio odluku da se ne izvrši izbor nijednog kandidata i poništi konkurs „s obzirom na to da je utvrđeno da nijedan kandidat ne ispunjava zakonom propisane uvjete“, ukazujući na rješenje od 27. aprila 2018. godine (šta je njime naloženo). Apelantica to nije osigurala jer nije izvršen izbor kandidata koji je ispunjavao sve uvjete predviđene zakonskim i drugim odredbama, već je poništen konkurs uz obrazloženje da nijedan kandidat ne ispunjava zakonom propisane uvjete.

14. Općinski sud se očitovao na tvrdnje odbrane da nisu ispunjeni uvjeti za apelanticinu odgovornost jer je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (naveden broj) od 10. maja 2019. godine obustavljen prekršajni postupak protiv pravnog lica, što je obrazložio na stranici 8. (ovlašteni organ na usmenom pretresu nije izveo dokaze) i našao da su ove tvrdnje neosnovane (upoređujući sa konkretnim postupkom). Općinski sud je naveo da dokaze koje je priložila odbrana nije cijenio prilikom donošenja odluke jer su uloženi u neovjerenim fotokopijama, što je suprotno članu 68. stav

2. Zakona o prekršajima Federacije BiH i članu 289. st. 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku.

15. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne (stranica 8. rješenja) Općinski sud je cijenio vrstu i težinu prekršaja kojim se narušava autoritet inspekcijskog organa i dovodi do pravne nesigurnosti, kao i stepen odgovornosti apelantice, koja je s obzirom na stepen svoga obrazovanja bila u mogućnosti da ispravno i potpuno provodi zakonske odredbe, porodične i materijalne prilike (udata, bez djece, dobrog imovnog stanja), a od otežavajućih okolnosti sud je našao da je prekršajno kažnjavana u više navrata zbor prekršaja iz oblasti Zakona o radu i Zakona o visokom obrazovanju, o čemu postoji dokaz u spisu, što na nju nije utjecalo da prestane sa činjenjem prekršaja, te se po njenoj vlastitoj izjavi protiv nje vodi više prekršajnih postupaka, zbog čega joj je izrekao zakonom propisanu novčanu kaznu koja je stroža od sankcije izrečene prekršajnim nalogom, smatrajući da će ona postići svrhu kažnjavanja.

16. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 722327 19 Pžp od 26. novembra 2019. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

17. U obrazloženju je navedeno da je apelanticina žalba neosnovana, za šta je Kantonalni sud dao sljedeće razloge.

18. Razmatrajući apelanticine žalbene navode da je prvostepeni sud svojim stavom pokazao nesumnjivu pristrasnost, čime je narušeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, očiglednim favoriziranjem iskaza inspektora bez ikakvih argumenata (kojem je poklonio vjeru), dok je apelanticine dokaze, kako materijalne tako i iskaz koji je apelantica kao svjedok i stručnjak u konkretnoj pravnoj stvari također dala na veoma uvjerljiv način, u cijelosti ignoriran, Kantonalni sud je zaključio da je ovaj navod neosnovan. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz obrazloženja prvostepenog rješenja jasno se vidi da je prvostepeni sud analizirao i cijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, te da je u postupku tretirao stranke na jednak način, odnosno s jednakom pažnjom je ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete apelanticu tako i one koje mu idu u korist, a kako je to i propisano članom 15. i članom 16. Zakona o krivičnom postupku, stoga su ovi žalbeni navodi ocijenjeni kao neosnovani.

19. Ostalim navodima iz žalbe, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeno rješenje se pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi se navodi da je Medicinski fakultet u Sarajevu postupajući po rješenju inspektora kojim se zabranjuje Medicinskom fakultetu izvršenje Odluke broj 01-4-DK-2626/18 od 9. aprila 2018. godine, u okviru svojih nadležnosti i u zakonom propisanoj proceduri, donio odluku da se ne izvrši izbor nijednog kandidata, te da se poništi dio nastavnih potreba za izbor jednog nastavnika za naučnu oblast interna medicina i u vezi s tim i konkurs za navedenu naučnu oblast. Insistiranje inspektora da Medicinski fakultet izvrši izbor kandidata koji, prema mišljenju inspektora, ispunjava uvjete predstavlja prekoračenje ovlasti inspektora i miješanje u autonomiju fakulteta. Sve navedene činjenice su na osnovu provedenih materijalnih dokaza i saslušanja svjedoka nesumnjivo utvrđene u toku postupka, ali ih sud nije cijenio, te je svoju odluku donio na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog starija i pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, u žalbi se dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud se pozvao na član 84. Zakona o prekršajima Federacije BiH, te se Kantonalni sud u skladu s navedenom odredbom nije ni upuštao u meritorno razmatranje ovog dijela žalbe.

20. Preispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, a u vezi s navodima istaknutim u žalbi, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud u svom rješenju o prekršaju, cijeneći sve okolnosti pod kojima je počinjen prekršaj iz člana 171. i člana 172. stav 1. tačka ee) Zakona o visokom obrazovanju (pravilno cijeneći okolnosti iz člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije BiH), pravilno apelantici izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelantica u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica najprije ukazuje na osporene odluke i šta je isticala u žalbi, te u tom pravcu problematizira da sud nije cijenio dokaze koje je predložila odbrana jer su u neovjerenoj fotokopiji, a što je suprotno prethodnom dijelu obrazloženja gdje je naveo da je izveo ove dokaze. Apelantica dalje ukazuje da stranci nije data mogućnost da originale dostavi na uvid, kao i da je uobičajeno da se prihvataju fotokopije, osim sumnje u njihovu autentičnost. Sud je takvim stavom pokazao nesumnjivu pristrasnost, čime je narušio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, što posebno apostrofira kada navodi da je svoju odluku donio na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, a „ovakvo činjenično stanje Sud zasniva prije svega na jasnom i uvjerljivom iskazu svjedoka inspektora […]“. Takvim svojim stavom, kako navodi apelantica, sud je povrijedio odredbe postupka koje ga obavezuju da s dužnom pažnjom i poštujući načelo ravnopravnosti stranaka i dokaznih sredstava u postupku ispita sve dokaze, te je očiglednim favoriziranjem iskaza inspektora bez ikakvih argumenata poklonio vjeru ovom dokazu, dok je apelanticine dokaze, kako materijalne tako i iskaz koji je apelantica kao svjedok i stručnjak u konkretnoj pravnoj stvari također dala na veoma uvjerljiv način, u cijelosti ignorirao. Apelantica tvrdi da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza mogao van svake sumnje utvrditi odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a to je upravo suprotno od onoga što je sud odlučio, odnosno da ovlašteni organ nije dokazao odlučne činjenice koje čine elemente prekršaja, dok iz dokaza odbrane nesumnjivo proističe da je Medicinski fakultet postupio po rješenju od 27. aprila 2018. godine, što apelantica obrazlaže u apelaciji. Apelantica dalje navodi da je u žalbi ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava (uvjeti za izbor kandidata se svode na primjenu člana 96. Zakona o visokom obrazovanju), jer su zanemareni drugi zakonom propisani uvjeti iz članova koje navodi. Također, apelantica navodi da sud nije cijenio činjenicu da je protiv Medicinskog fakulteta prekršajni postupak obustavljen, a da je odgovornost odgovornog lica akcesorne prirode. Također, apelantica upućuje (što je isticala u žalbi) na krajnju neblagonaklonost suda prema apelantici, kojom prilikom je sud enormno visoku kaznu opravdao „dobrim imovnim stanjem“ i ranijim kažnjavanjem apelantice, pri čemu sud nije cijenio opće prilike u BiH i činjenicu da je za plaćanje takve drakonske kazne potrebno daleko bolje imovno stanje od „dobrog“, kao ni druge olakšavajuće okolnosti, vrstu i način počinjenja djela i činjenicu da je i Medicinski fakultet „djelimično“ postupio prema predmetnom rješenju. Također, kako apelantica navodi, umjesto da je ispitao žalbu u svim segmentima i dao odgovor na sve žalbene navode, drugostepeni sud je žalbu odbio uz obrazloženje da se, prema ocjeni tog suda, žalbom osporava prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je netačno, a istovremeno je postala praksa Kantonalnog suda u Sarajevu da se žalbe odbijaju bez upuštanja u meritorno razmatranje, što je krajnje arbitrarno odlučenje i predstavlja bitnu povredu postupka, povredu prava na pravičan postupak i efikasan pravni lijek.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da ničim nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu niti pravo na pravično suđenje i da ne postoje nezakonitosti i povrede prekršajnog postupka koje se navode u apelaciji. Naime, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud donio pravilno i na zakonu osnovano rješenje o prekršaju i izrekao sankciju, pravilno obrazloživši razloge donošenja rješenja, koje je u drugostepenom postupku ovaj sud prihvatio osnovanim i odbio apelanticinu žalbu. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupak vođen u skladu sa zakonom i nije bilo povreda apelanticinih prava.

23. U odgovoru na apelaciju ovlašteni organ je istakao da apelantici niti u jednoj fazi postupka nisu povrijeđena prava i da je postupajući prosvjetni inspektor za visoko obrazovanje u svemu postupao u skladu sa zakonom, kao i sud koji je održao usmeni pretres i upoznao apelanticu sa pravima, omogućio da se izjasni, kao i da iznese svoje dokaze, čime je ispoštovano načelo jednakosti i ravnopravnosti stranaka.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine KS“ br. 33/17, 35/20 i 40/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 96. tačka e) (Uslovi za izbor u naučnonastavna zvanja) Uslovi za izbor u naučnonastavna zvanja na visokoškolskoj ustanovi su:

e) vanredni profesor: proveden najmanje jedan izborni period u zvanju docenta, najmanje pet naučnih radova objavljenih u priznatim publikacijama koje se nalaze u relevantnim naučnim bazama podataka, objavljena knjiga, originalni stručni uspjeh kao što je projekt, patent ili originalni metod te uspješno mentorstvo najmanje jednog kandidata za stepen drugog ciklusa studija odnosno integrisanog ciklusa studija;

Član 102. st. (1) i (2) (Vrednovanje prilikom izbora u isto ili više zvanje) (1) Prilikom izbora u isto ili više zvanje uzimaju se u obzir:

a) objavljeni radovi,

b) knjige i rezultati vlastitih istraživanja u primjeni,

c) projekti,

d) mentorstva, odnosno javno predstavljeni oblici umjetničkog stvaralaštva.

(2) Uslovi za izbor u akademsko zvanje koji su navedeni u stavu (1) ovog člana uzimaju u obzir samo ukoliko su nastali u vremenu od posljednjeg izbora u zvanje.

Član 151.

(Klinički centar u Sarajevu) (1) Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (u daljem tekstu: Klinički centar) se uključuje u nastavni proces organizacionih jedinica Univerziteta, koje pripadaju grupaciji medicinskih nauka kao nastavna baza ovih organizacionih jedinica za sticanje praktičnih znanja i vještina studenata.

(2) Položaj i funkcija Kliničkog centra u smislu stava (1) ovog člana preciznije se regulišu statutom Univerziteta i ugovorom kojim se definišu međusobna prava i obaveze.

(3) Finansiranje nastavne, naučnonastavne i naučnoistraživačke djelatnosti Univerziteta koja se realizira na Kliničkom centru vrši se iz sredstava Univerziteta.

Član 171.

(Inspekcijski nadzor) (1) Inspekcijski nadzor nad provođenjem ovog zakona, provedbenih propisa, kao i akata i odluka tijela visokoškolske ustanove donesenih u cilju izvršenja obaveza utvrđenih ovim zakonom vrši nadležna inspekcija, u skladu sa zakonom.

(2) Kada u vršenju inspekcijskog nadzora nadležna inspekcija za oblast obrazovanja utvrdi da visokoškolska ustanova/ organizaciona jedinica ne ispunjava uslove za rad propisane ovim zakonom i Standardima i normativima, odredit će primjeren rok za otklanjanje utvrđenih nedostataka i o tome obavijestiti osnivača visokoškolske ustanove kao ustanove, odnosno Ministarstvo ukoliko se radi o visokoškolskoj ustanovi kao javnoj ustanovi.

(3) U slučaju iz stava (2) ovog člana nadležna inspekcija može zabraniti visokoškolskoj ustanovi/organizacionoj jedinici upis novih studenata, kao i preduzimanje i provođenje drugih aktivnosti čije zakonito obavljanje je uslovljeno prethodnim otklanjanjem utvrđenih nedostataka i nepravilnosti.

(4) Ukoliko visokoškolska ustanova u roku koji je utvrđen od strane nadležne inspekcije ne otkloni utvrđene nepravilnosti nadležna inspekcija će o tome dostaviti obavijest Ministarstvu s ciljem donošenja rješenja o zabrani daljnjeg rada i brisanja visokoškolske ustanove /organizacione jedinice iz Registra licenciranih i akreditovanih visokoškolskih ustanova.

(5) Ministarstvo će donijeti rješenje iz stava (4) ovog člana i po službenoj dužnosti izvršiti brisanje visokoškolske ustanove/ organizacione jedinice iz Registra licenciranih i akreditovanih visokoškolskih ustanova.

(6) Kada nadležna inspekcija za oblast obrazovanja utvrdi nepravilnosti u radu visokoškolske ustanove/organizacione jedinice koje ne sprečavaju daljnji rad odnosno kada utvrdi da visokoškolska ustanova/organizaciona jedinica ne postupa ili postupa nepravilno ili nepotpuno prema obavezama koje su joj određene propisima, obavezna je prema utvrđenom činjeničnom stanju naložiti odgovarajuće upravne mjere i to:

a) narediti da se utvrđeni nedostaci i nepravilnosti otklone na način i u roku kako je određeno ovim zakonom ili ukoliko takav rok nije propisan odrediti primjereni rok u skladu sa zakonom;

b) narediti preduzimanje odgovarajućih upravnih radnji i mjera radi otklanjanja utvrđenih nepravilnosti ili nedostatka koje je visokoškolska ustanova obavezna preduzeti u roku i na način kako je naloženo;

c) narediti visokoškolskoj ustanovi preduzimanje odgovarajućih mjera radi potpune i pravilne primjene ovog zakona, drugih propisa i akata donesenih na osnovu ovog zakona;

d) zabraniti preduzimanje radnji za koje smatra da su u suprotnosti sa ovim zakonom, provedbenim propisima i aktima donesenim u cilju provođenja ovog zakona;

e) izdati prekršajni nalog;

f) podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka;

g) podnijeti izvještaj nadležnom organu o učinjenom krivičnom djelu;

h) preduzeti druge mjere i radnje za koje je zakonom i drugim propisima ovlaštena.

(7) Inspekcija za oblast obrazovanja upravne mjere nalaže rješenjem. Protiv rješenja inspekcije može se izjaviti žalba Ministarstvu.

(8) Žalba na rješenje iz stava (7) ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja.

DIO ČETVRTI KAZNENE ODREDBE

Član 172. stav 1. točka ee) (Kazne za prekršaje visokoškolske ustanove/organizacione jedinice) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM do 15.000,00 KM kaznit će se za prekršaj visokoškolska ustanova/ organizaciona jedinica, ako:

ee) ne izvrši naloženu upravnu mjeru u roku i na način kako je naloženo rješenjem nadležne inspekcije za oblast obrazovanja iz člana 171. ovog zakona;

Član 174.

(Kazne za prekršaje odgovornih lica) (1) Za prekršaj iz čl. 172. i 173. ovog zakona kaznit će se organ rukovođenja odnosno odgovorno lice u visokoškolskoj ustanovi/organizacionoj jedinici u iznosu od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM.

(2) Lice iz stava (1) ovog člana uplatu izrečene novčane kazne ne može vršiti iz sredstava visokoškolske ustanove/ organizacione jedinice.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 29. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica osporava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

32. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelantici izrečena prekršajna sankcija – novčana kazna u iznosu od 2.000 KM – zbog prekršaja iz čl. 171. i 172. stav 1. tačka ee) Zakona o visokom obrazovanju. Stoga, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se u konkretnom postupku odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama ili da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelantice.

33. U odnosu na pitanje da li se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima ili obavezama, Ustavni sud zapaža da je apelantici izrečena novčana kazna čiji je cilj osigurati pravilno izvršavanje inspekcijskih mjera i, stoga, ima karakter sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obavezama građanske prirode (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Veriter protiv Francuske, aplikacija broj 25308/94, odluka od 2. septembra 1996, Odluke i izvještaji (DR) 86-B, str. 96 i 101–103). Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o odlučivanju o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, pa se, stoga, odredbe člana 6. stav 1. koje se tiču odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ne mogu primijeniti na apelanticin slučaj.

34. Ustavni sud treba utvrditi i da li se konkretni prekršajni postupak ima smatrati postupkom u kojem se odlučivalo o „krivičnoj optužbi“ protiv apelantice u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da „prilikom utvrđivanja (...) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“.

35. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da je „krivična optužba“ autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao disciplinski prekršaj može ipak pokrenuti pitanje „krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela disciplinskim prekršajem u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46–50). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislative krivičan, mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti. Općenito se disciplinski postupak ne može okarakterizirati kao „krivični“, ipak su u specifičnim okolnostima mogući izuzeci (ibid., Engel protiv Holandije, tačke 80–85). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pitanje da li se primjenjuje „krivični dio“ člana 6. Evropske konvencije uvijek treba cijeniti u kontekstu tri alternativna kriterija koja je Evropski sud iznio u predmetu Engel (ibid., Engel protiv Holandije, stav 82), koja su potvrđena u kasnijoj praksi tog suda (mutatis mutandis, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, 23. mart 1994, serija A, br. 283-B, i Putz protiv Austrije, 22. februar 1996, Reports of Judgments and Decisions, 1996-I). Izneseni kriteriji su (a) klasifikacija djela u domaćem pravu (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se dotično lice izlaže pa će stoga Ustavni sud ispitati konkretni slučaj u skladu s navedenim kriterijima.

36. U pogledu prvog kriterija koji se tiče pravnog razvrstavanja djela na osnovu domaćeg prava, Ustavni sud zapaža da je ponašanje za koje je apelantici izrečena novčana kazna u domaćem zakonu određeno kao prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, klasifikacija prekršaja prema domaćem zakonu služi samo kao prvi kriterij, odnosno preliminarno polazište za konačnu ocjenu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je u svojim presudama ustanovio još dva objektivna kriterija, i to: prirodu prekršaja i prirodu i strogost kazne. Kriterij „priroda prekršaja“ ima dva potkriterija: domašaj prekršajne norme i svrha kazne. Prema navedenim kriterijima, da bi se prekršaj koji nije krivični prema domaćim zakonima smatrao krivičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije tada domašaj prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti preventivna i kažnjiva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama Zakona o visokom obrazovanju propisani, između ostalog, inspekcijski nadzor nad provođenjem ovog zakona, te kazne za prekršaje u slučaju neizvršenja upravne mjere, kao i kazne za prekršaje odgovornih lica, dakle tiče se neograničenog broja ljudi, i ta pravila omogućavaju sudu da sankcionira postupanja protivna propisanima pravilima tog zakona, dakle kriterij „domašaj prekršajne norme“ je općenit. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je svrha izrečene novčane kazne sprečavanje ponovnog nepropisnog postupanja učinilaca koje sud proglasi odgovornim za učinjeni prekršaj, dakle svrha izrečene sankcije je odgojna, ali i kažnjiva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjena prva dva kriterija za primjenu člana 6. Evropske konvencije.

37. Nadalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je u konkretnom slučaju ispunjen treći propisani kriterij za primjenu člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je treći kriterij, koji je u mnogim slučajevima odlučujući, kriterij prirode i strogosti kazne koja je zaprijećena prekršiocu norme. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu apelantici izrečena novčana kazna od 2.000 KM zbog toga što kao odgovorno lice u visokoškolskoj ustanovi Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu nije postupila po rješenju Kantonalnog prosvjetnog inspektora. Ustavni sud zapaža da novčana kazna za prekršaj odgovornih lica iznosi od 1.000 KM do 5.000 KM, dok je apelantici u konkretnom slučaju zbog učinjenog prekršaja izrečena novčana kazna u iznosu 2.000 KM.

38. Pri tome, kako bi ocijenio strogost i težinu predmetne kazne, Ustavni sud ukazuje da je u samom rješenju navedeno da u slučaju neplaćanja u roku od 15 dana, u skladu sa članom 112. stav

2. Zakona o prekršajima Federacije BiH, ona će se evidentirati u registru novčanih kazni, što za sobom povlači daljnje posljedice (između ostalog, nemogućnost registracije ili produženje važnosti registracije motornog vozila i izdavanje ili produženje važnosti vozačke dozvole), a u izuzetnim slučajevima može lice koje je kažnjeno lišiti slobode, ako sud smatra da je to jedini razuman i efikasan način koji će primorati kažnjenog da plati iznos na koji je obavezan.

39. Dakle, Ustavni sud rezimira da je apelantica kažnjena u prekršajnom postupku i obavezana na plaćanje kazne u iznosu od 2.000 KM (koja u slučaju neplaćanja može da ima i svoje daljnje posljedice). Postupak je proveden u skladu s odredbama Zakona o prekršajima kao procesnim zakonom, dok je kao materijalni propis primijenjen Zakon o visokom obrazovanju. Konačno, činjenica da je apelantica prekršajno odgovorna zbog čega je obavezana na plaćanje novčane kazne u iznosu od 2.000 KM, koja kazna se može smatrati „strogom“ kaznom u smislu „trećeg kriterija“ te se stoga smatra „krivičnom kaznom“, prema mišljenju Ustavnog suda, u smislu navedenih načela jasno upućuje da je u konkretnom predmetu primjenjiv član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, odnosno da se u predmetnom postupku odlučivalo o „krivičnoj optužbi“ protiv apelantice.

40. Apelantica, u suštini, smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

41. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

43. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH). Pri tome, prema članu 16. istog zakona, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

44. Razmatrajući apelanticine navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore istakla u žalbi, o čemu se izjasnio Kantonalni sud. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao u koje je dokaze izvršio uvid (stranica 4. rješenja, uključujući materijalne dokaze odbrane). Međutim, na stranici 8. prvostepenog rješenja je konstatirano da dokaze koje je odbrana priložila nije cijenio prilikom donošenja odluke jer su uloženi u neovjerenim fotokopijama. U vezi s navedenim stavom sud se pozvao na član 68. stav 2. Zakona o prekršajima i član 289. st. 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku. Apelanticina tvrdnja da je „favoriziran“ iskaz inspektora kojem je sud poklonio vjeru, bez obrazloženja (a nije poklonio vjeru apelantici kao svjedoku koji je stručan), suprotna je obrazloženju osporenog prvostepenog i drugostepenog rješenja. Naime, prvostepeni sud je jasno naveo iskaz oba svjedoka, te je uvidom u materijalnu dokumentaciji, ali i pozivajući se na odredbe Zakona o visokom obrazovanju (čl. 96. i 102) utvrdio da je rješenje inspektora samo djelimično izvršeno, odnosno da nije izvršena tačka 2. rješenja od 27. aprila 2018. godine, čime je apelantica počinila prekršaj, za šta je odgovorna. Osim toga, iz obrazloženja prvostepenog rješenja jasno proizlazi da je sud upoznat sa činjenicom da je obustavljen prekršajni postupak protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu (jer je izvršio uvid u navedena rješenja), ali je konstatirao da u navedenom postupku ovlašteni organ nije dokazao da je okrivljeno pravno lice počinilo prekršaj jer na usmenom pretresu nije izveo potrebne dokaze, a što je u konkretnom predmetu urađeno, te je naveo da ova rješenja na koja se apelantica pozivala nisu obavezujuća za sud.

45. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud može da primijeti da je apelantica uživala sva prava iz člana 6. Evropske konvencije u navedenom postupku i da je sud na osnovu dokaza koje je naveo i analizirao i doveo u vezu s relevantnim odredbama Zakona o visokom obrazovanju utvrdio apelanticinu odgovornost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za dokaze koje su prihvatili, kao i one koje nisu cijenili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljno, kao ni primjena materijalnog prava, ali ni procesnog, na koje se sud pozvao. Također, sama činjenica da je dokazu jedne strane sud poklonio vjeru, sama po sebi, na način kako to apelantica pokušava prezentirati, ne otvara pitanje „pristrasnosti“ suda, „favoriziranja“ jedne strane ili povrede načela ravnopravnosti strana u postupku.

46. Dalje, iako je apelantica navela povredu prava na imovinu jer joj je sud izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000 KM, čime i jeste došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, Ustavni sud ipak primjećuje da je apelantica u suštini nezadovoljna visinom utvrđene kazne i datim razlozima za navedeno u obrazloženju. Stoga će i ove navode Ustavni sud ispitati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud primjećuje da se kod odluke o kazni sud pozvao na odredbu člana 174. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju, u kojem je utvrđen raspon kazne odgovornom licu za prekršaj u iznosu od 1.000 do 5.000 KM. Dakle, sud je izrekao novčanu kaznu u granicama određenim zakonom. Nadalje, sud je prilikom odlučenja o vrsti i visini kazne cijenio vrstu i težinu prekršaja (kojim se narušava autoritet inspekcijskog organa i stvara pravna nesigurnost), kao i stepen apelanticine odgovornosti. Dalje je, između ostalog, ukazano na apelanticine dobre materijalne prilike, kao i činjenicu da je i ranije kažnjavana i da prethodne kazne i zaštitne mjere nisu utjecale na apelanticu da prestane sa činjenjem prekršaja, pa joj je sud izrekao navedenu novčanu kaznu (koja je stroža od sankcije izrečene prekršajnim nalogom). Takav zaključak prvostepenog suda potvrdio je i Kantonalni sud, ukazujući da je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti iz člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije BiH. Ustavni sud nalazi da je odluka o vrsti i visine kazne sasvim jasna i dovoljno obrazložena i samo činjenica da apelantica smatra da joj je za plaćanje navedene kazne „potrebno daleko bolje imovno stanje od „dobrog“ ne otvara bila kakvo pitanje garancija koje nudi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

47. Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, primjene materijalnog prava, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić