Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/21 (F. Z.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Kamata
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1992/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-1992/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fehim Zrnanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fehim Zrnanović protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 127 0 Rs 066179 18 Rsž od 26. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Fehim Zrnanović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banovića, kojega zastupa Ćamil Softić, odvjetnik iz Banovića, podnio je 7. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 066179 18 Rsž od 26. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Banovićima od 16. travnja 2018. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obvezan je tuženik („Litvatrans“ d.d. Banovići) da na ime zakonske zatezne kamate za određeno vremensko razdoblje na isplaćeni iznos od 243,16 KM isplati 23,94 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 992,40 KM. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je tražio da se obveže tuženik da mu na ime regresa za korištenje godišnjega odmora za određeno razdoblje isplati iznos od 240,00 KM.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 26. ožujka 2021. godine priziv tuženika je uvažen pa je prvostupanjska odluka u odluci o troškovima preinačena tako da se obvezuje apelant da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 941,52 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je utemeljen prizivni navod tuženika o pogrešnoj odluci suda za plaćanje troškova postupka. Kantonalni je sud istakao da je apelant vrijednost spora naveo u iznosu od 243,00 KM, kod koje vrijednosti spora je ostao i na pripremnome ročištu. Kantonalni je sud istakao da iz spisa predmeta proistječe da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio traženu isplatu regresa i da je naveo da je uplatio iznos od 243,16 KM, i to 18. siječnja 2017. godine, prije podnošenja odgovora na tužbu. Kantonalni je sud istakao da su kod označene vrijednosti spora iz tužbe parnične stranke ostale do završetka pripremnoga ročišta, odnosno prije raspravljanja o glavnoj stvari. Kantonalni je sud istakao da je i na glavnoj raspravi punomoćnik apelanta ostao kod tužbe i označene vrijednosti spora, te precizirao tužbeni zahtjev na manji iznos, i to na 23,94 KM, te izjavom povukao dio tužbenoga zahtjeva preko ovoga iznosa. Kantonalni je sud istakao da se tuženik protivio povlačenju ali su oba punomoćnika istaknuli svoje troškove postupka. Kantonalni je sud ukazao na odredbe čl. 316. i 321. Zakona o parničnome postupku, kojim je propisano da je tužitelj dužan u tužbi označiti vrijednost spora, i da će sud najkasnije na pripremnome ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora. Kantonalni je sud istakao da u konkretnome slučaju to nije učinjeno, tako da se vrijednost spora u ovome slučaju računa u iznosu od 243,00 KM. Kantonalni je sud istakao da je valjano u prizivu tuženika izračunat uspjeh stranaka u postupku, i to apelanta sa 9,85%, a uspjeh tuženika sa 90,15%, s sve u svezi sa dosuđenim iznosom i označenom vrijednošću spora iz tužbe i provedenoga postupka. Kantonalni je sud istakao da je ovaj sud preuzeo utvrđene troškove punomoćnika i troškove tuženika uvećao za trošak sastava priziva, tako da isti iznose 1.039,23 KM, pa prebijanjem, odnosno umanjenjem za troškove apelanta od 97,71 KM, utvrđuju se ukupni troškovi u iznosu od 941,52 KM, koje je apelant dužan naknaditi tuženiku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, smatra da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je uspjeh apelanta u sporu samo 9,85%, te dalje navodi da isti sud prilikom odlučivanja o identičnome pravnome pitanju donosi „dijametralno različite odluke“ uz navode da je u drugom identičnom sporu sud zaključio da se „u uspjeh tužitelja treba uračunati i isplaćeni iznos na ime regresa, obzirom da je isplata uslijedila nakon podnošenja tužbe“. Apelant, naime, smatra da su njemu trebali biti dosuđeni troškovi postupka, budući da je i u njegovome slučaju tuženik pao u docnju sa isplatom regresa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, naime, zapaža da je Kantonalni sud izračunavajući uspjeh stranaka u postupku, dosudio troškove postupka tuženiku, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe Zakona o parničnome postupku, a takvo obrazloženje Kantonalnoga suda ne doima se proizvoljno niti paušalno. Stoga, u konkretnom slučaju, nije zadatak Ustavnog suda da izvrši novi, svoj izračun, niti da svojim izračunom zamijeni onaj koji je izvršio redoviti sud. Također, glede navoda apelanta da Kantonalni sud povodom istih pravnih pitanja donosi drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovitih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnoga suda jeste da u svakomu konkretnomu slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić