Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1981/21 ("Toplota" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1981/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1981/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela "Toplota" d.o.o. Zenica, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "Toplota" d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 227263 21 Pž 2 od 26. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Ps 227263 20 Ps 2 od 16. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1"Toplota" d.o.o. Zenica (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Edin Tabučija, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 7. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 227263 21 Pž 2 od 26. ožujka 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 227263 20 Ps 2 od 16. listopada 2020. godine.

2 U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženik (Tuzlanski kanton) na ime štete isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama (bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke).

3U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je u svojemu tužbenome zahtjevu apelantica tražila naknadu štete zbog nemogućnosti naplate potraživanja u ovršnome postupku Općinskoga suda, u kojemu apelantica ima svojstvo tražitelja ovrhe, a koji postupak se vodi protiv ovršenika („Bosnamond“ d.o.o. Tuzla), a za koju štetu odgovara tuženik, jer sudac Općinskoga suda nije žurno postupao po zahtjevu apelanta na nastavak ovršnoga postupka, a kada je sud donio rješenje o nastavku ovrhe, transakcijski računi ovršenika su već bili blokirani. Kantonalni je sud istakao da u konkretnome slučaju apelantica svoj tužbeni zahtjev, dakle, temelji na činjenici da ovršni sud, bez opravdanoga razloga, nije postupao u razdoblju od 14. ožujka 2012. godine, pa sve do 10. prosinca 2013. godine, kada je donesen zaključak kojim je od apelantice zahtijevano uređenje prijedloga za ovrhu. Kantonalni je sud istakao da je apelantica svoj odštetni zahtjev temeljila na činjenici da ovršni sud, naprotiv načelu žurnosti ovršnoga postupka, nije postupao u razdoblju od 21 mjesec, a da kada je doneseno rješenje o nastavku ovršnoga postupka od 18. prosinca 2014. godine, već su bili blokirani računi ovršenika kod banaka, zbog čega apelantica nije mogla naplatiti svoje potraživanje. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 5. Zakona o ovršnome postupku propisano da je ovršni postupak žurne naravi, te da se od suda u ovršnome postupku zahtijeva žurno postupanje. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 172. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njegov organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih funkcija, da je odredbom čl. 59. Zakona o sudovima propisano da F BiH odnosno kantoni, ovisno od toga tko osigurava sredstva za rad suda, odgovara za štetu koju u vrijeme službe učine službenici suda fizičkoj ili pravnoj osobi svojim nezakonitim i nepravilnom radom, te da je čl. 68. st. 2. Zakona o sudovima propisano da sredstva za rad kantonalnih i općinskih sudova osiguravaju kantoni. Kantonalni je sud istakao da iz navedenih odredbi se može zaključiti, da bi se uopće moglo govoriti o odgovornosti pravne osobe za štetu koju njegov organ učini trećoj osobi, potrebno je prethodno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za odgovornost pravne osobe za štetu koju je njegov organ eventualno prouzročio trećoj osobi. Kantonalni je sud istakao da to znači da je potrebno da postoji šteta i da postoji krivnja kao uzročna veza između poduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO). Kantonalni je sud istakao da se u konkretnome slučaju radi o odgovornosti tuženika, kao pravne osobe koja osigurava sredstva za rad općinskih sudova, na što priziv apelanta opravdano ukazuje, te da se ne može prihvatiti stav prvostupanjskoga suda da nepostupanje ovršnoga suda u razdoblju od 21 mjesec ne čini nezakonit i nepravilan rad, niti se može prihvatiti pravilnom stav prvostupanjskoga suda da je trajanje ovršnoga postupka bilo uvjetovano objektivnim okolnostima. Kantonalni je sud istakao da, međutim, da bi postojala odgovornost za naknadu štete, neophodno je i postojanje same štete, te kako iz sadržaja ovršnoga spisa slijedi da ovršni postupak još uvijek nije okončan, a niti je apelantica dokazala da bi predmetno potraživanje sa transakcijskih računa ovršenika naplatila i za slučaj žurnoga postupanja ovršnoga suda, to se pravilnim ukazuje odluka prvostupanjskoga suda, kada je odbio zahtjev apelantice za naknadu štete u potraživanim iznosima. Kantonalni je sud istakao da nije od utjecaja na konkretno odlučivanje, kada je u pitanju odgovornost tuženika, činjenica što je postupajućemu sucu za nepostupanje u ovršnome predmetu u razdoblju od 21 mjesec, izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće od strane Visokoga sudbenoga i tužiteljskoga vijeća BiH (u daljnjemu tekstu: VSTV).

Apelacioni navodi

1. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je nesporno štetu dokazala, naročito imajući u vidu okolnost da je postupajućemu sucu nakon prijave apelanta VSTV-u izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih utemeljila na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

2. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

5. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, osobito glede nepostojanja štete u konkretnome slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

6. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

7. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1981/21 ("Toplota" d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio