Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-20/20 (Z. H.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-20/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj 20/20, rješavajući apelaciju Zumrete Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zumrete Hodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 367694 17 Rev od 29. oktobra 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zumreta Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 367694 17 Rev od 29. oktobra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 367694 13 Rs od 26. maja 2015. godine obavezan je tuženi „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantkinji i S. H. (u daljnjem tekstu: II tužiteljica) razliku osnovnih plaća, uvećanih za minuli rad za period od 31. jula 2010. godine do 30. novembra 2011. godine sa zakonskim zateznim kamatama i da im obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za navedeni period, te da im naknadi troškove postupka (sve bliže navedeno u izreci presude).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je tuženi sa apelantkinjom 16. septembra 2009. godine, a sa II tužiteljicom 23. jula 2002. godine zaključio ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Dalje, da je odredbama člana 68. Zakona o radu propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a članom 69. istog zakona da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje najniža plaća, uslovi i način njenog usklađivanja. Nadalje, Općinski sud je citirao sadržaj odredaba čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrđeno da tuženi nije isplaćivao apelantkinji i II tužiteljici osnovnu plaću kako je propisano zaključenim ugovorima o radu i GKU, koji se imao primijeniti u to vrijeme. Zatim, da je bez osnova stav tuženog da je GKU bio u primjeni do 16. marta 2007. godine, tj. do promjene u strukturi vlasničkog kapitala tuženog. U vezi s tim, da je članom 3. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) propisano da se kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti i pravilnicima o radu ne mogu utvrđivati manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom, a stavom 3. istog člana je propisano da ukoliko je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjivaće se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Općinski sud je naveo da promjena u strukturi vlasničkog kapitala ne može uticati na primjenu prava koja su najpovoljnija za zaposlenika, a propisana su GKU.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 367694 15 Rsž od 7. jula 2016. godine djelimično je uvažena žalba tuženog, preinačena prvostepena presuda tako da je obavezan tuženi da isplati apelantkinji razliku osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za utuženi period u iznosu manjem od iznosa koji je apelantkinji dosuđen prvostepenom presudom, dok je u preostalom dijelu apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Drugostepenom presudom, odbijena je žalba tuženog u odnosu na II tužiteljicu i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom, obavezan je tuženi da apelantkinji i II tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su nakon promjene vlasničke strukture koja je izvršena 16. marta 2007. godine, ugovori o radu preneseni na tuženog i obavezuju ga sve do njihove izmjene ili prestanka, jer promjena vlasničke strukture sama po sebi ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU, a koji je do tada obavezivao poslodavca (zaključak sa sjednice građanskog vijeća Vrhovnog suda od 12. marta 2015. godine). Dalje, da je zaključenjem novih ugovora o radu (nakon privatizacije), te zaključenjem internog ugovora između poslodavca i Sindikata zaposlenika nastala nova pravna situacija, tako da se daljnji radni odnosi nastavljaju po pravilima ustanovljenim novim ugovorom o radu, a čiji sastavni dio je interni kolektivni ugovor. Zatim, da je tuženi sa apelantkinjom zaključio novi ugovor o radu (16. septembar 2009. godine), tako da se u pogledu visine plaće i ostalih naknada imaju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za Energopetrol d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor tuženog) na čije odredbe se poziva zaključeni ugovor o radu, te odredbe OKU ukoliko se ustanovi da joj je pravo i primanja po internom ugovoru utvrđeno i obračunato u manjem iznosu nego što joj je to pravo priznato odredbama OKU. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na apelantkinju, te da je stoga preinačio prvostepenu presudu i dosudio joj manji iznos od iznosa koji joj je dosuđen tom presudom, a u ostalom dijelu odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 367694 17 Rev od 29. oktobra 2019. godine usvojena je revizija tuženog u odnosu na apelantkinju, preinačena drugostepena presuda i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, dok je odbijena revizija tuženog u odnosu na II tužiteljicu i odluku o troškovima postupka. Istom presudom, odbijena je u cijelosti revizija apelantkinje.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su apelantkinja i II tužiteljica potraživale isplatu razlike plaća po GKU, koji zahtjev su precizirale tokom postupka u skladu sa nalazom vještaka o obračunu po GKU (vještak finansijske struke utvrdio razliku plaće u odnosu na obračun po GKU i isplaćenih plaća i naknada, kao i obračun razlike po OKU). Dalje, da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu i dosudio razliku plaća za sporni period utvrđenu na osnovu obračuna isplaćenih plaća i plaća obračunatih po GKU, primjenom principa povoljnijeg prava iz člana 3. OKU, nezavisno od činjenice da je tuženi u spornom periodu zaključio sa apelantkinjom novi ugovor o radu, kao i da tuženi više nije bio preduzeće sa većinskim državnim kapitalom, a da je u spornom periodu plaću obračunavao u skladu sa pojedinačnim Kolektivnim ugovorom tuženog usaglašenim sa sindikatom preduzeća. Nadalje, da je drugostepeni sud zaključio da za apelantkinju nema osnova za utvrđenje razlike plaća po GKU od vremena zaključivanja novog ugovora o radu sa tuženim (16. septembar 2009. godine) koji tada nije bio u većinskom društvenom vlasništvu, pa apelantkinji dosuđuje razliku plaće utvrđenu na osnovu obračuna po OKU, a u ostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev.
8. Vrhovni sud je ukazao da je članom 2. GKU propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje samo u privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH. Zatim, da je na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 12. marta 2015. godine zauzeto pravno shvatanje: „Promjena vlasničke strukture poslodavca sama po sebi ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu GKU koji je do tada obavezivao poslodavca“, koji stav je promijenio raniju praksu suda u tumačenju navedene norme. U vezi s tim, da u situaciji kada je poslodavac zadržao ugovorni odnos sa zaposlenikom prema ugovoru o radu u kojem se isti zasniva na pravima iz GKU, dakle prije promjene oblika i strukture društva, po članu 105. Zakona o radu, takvi ugovori o radu se prenose na novog poslodavca sa svim pravima i obavezama koja iz njega proizilaze. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na II tužiteljicu u spornom periodu na snazi bio ugovor o radu iz 2002. godine koji je bio zasnovan na pravima iz GKU, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je tuženi sa apelantkinjom 2009. godine (prije spornog perioda) zaključio novi ugovor o radu koji je u preambuli bio zasnovan na Kolektivnom ugovoru tuženog, zbog čega se na apelantkinju nije mogao primijeniti GKU, što je pravilno zaključio i drugostepeni sud, pa stoga nije osnovana revizija apelantkinje u tom dijelu. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je tuženi osnovano ukazao da se na apelantkinjina potraživanja nije mogao primijeniti ni OKU, tako da u pobijanoj odluci nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je naveo da je članom 7. stav 2. OKU propisano da je osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg keoficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a članom 10. OKU je propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje keoficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. Vrhovni sud je naveo da se na apelantkinju nije mogao primijeniti koeficijent složenosti iz GKU, a OKU nije imao taj element za obračun osnovne plaće na način kako je to u postupku primijenjeno, slijedom čega je tužbeni zahtjev u odnosu na apelantkinju odbijen u cijelosti.
Apelacioni navodi
9. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantkinja je ukazala da je Vrhovni sud „promijenio“ činjenično stanje u odnosu na prvostepeni i drugostepeni postupak, te da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, utvrdivši da joj prema odredbama OKU ne pripada razlika plaća. Apelantkinja je navela da je vještak finansijske struke, na osnovu koeficijenta složenosti poslova iz ugovora o radu, izračunao razliku plaće za apelantkinju u novčanom iznosu koji joj je dosuđen drugostepenom presudom. U vezi navoda o kršenju zabrane diskriminacije, apelantkinja je navela da je u odnosu na II tužiteljicu, kojoj je dosuđen puni iznos tužbenog zahtjeva, stavljena u diskriminirajući položaj. Relevantni propisi
10. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 54/05 i i 62/08) relevantne odredbe glase: Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
11. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, svode na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da iz presude Vrhovnog suda proizlazi jasno obrazloženje da je razlog za preinačenje drugostepene presude i odbijanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za naknadu razlika plaće pogrešna primjena materijalnog prava. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u situaciji kada se odredbe GKU ne primjenjuju na tuženog i kada u smislu odredaba čl. 7. i 10. OKU nedostaje parametar za obračun osnovne plaće (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4474/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, iz apelacionih navoda proizilazi da apelantkinja smatra da je Vrhovni sud „promijenio“ činjenično stanje, u odnosu kako je ono utvrđeno od strane nižestepenih sudova. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi da su apelantkinja i tuženi, nakon promjene vlasničke strukture tuženog (16. mart 2007. godine), zaključili novi ugovor o radu od 16. septembra 2009. godine u skladu sa Kolektivnim ugovorom tuženog. Dalje, da je u postupku izvršeno vještačenje po vještaku finansijske struke koji je utvrdio obračun razlike plaća po GKU, kao i obračun razlike plaća po OKU. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se s obzirom na promjenu vlasničke strukture tuženog, te zaključenje ugovora o radu od 16. septembra 2009. godine i period utuženja, u odnosu na apelantkinjin zahtjev nisu mogle primijeniti odredbe GKU. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev, te da s tim u vezi iz obrazloženja osporene odluke slijedi da se na predmetno potraživanje nisu mogle primijeniti ni odredbe OKU, jer nedostaje element za obračun plaće po OKU (čl. 7. i 10. OKU), iz kog razloga je Vrhovni sud zaključio da drugostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na drugačije utvrđenom činjeničnom stanju.
18. U odnosu na apelantkinjine navode kojima je ukazala na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, osim paušalnih navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je diskriminisana u konkretnom postupku, niti to proizlazi iz apelacionog spisa, naročito u situaciji kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se, u odnosu na apelantkinju, II tužiteljica nalazi u drugačijoj pravnoj situaciji (za razliku od apelantkinje, u odnosu na II tužiteljicu u utuženom periodu na snazi je bio ugovor o radu iz 2002. godine koji je zasnovan na pravima iz GKU). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić