Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4869/19 (S.L. i drugi)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4869/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-4869/19, rješavajući apelaciju S.L. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.L., V.N., S.G., N.J., G.A., D.Ž., M.M., Z.M., N.S., D.M., M.P. i I.P. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 052326 18 Rsž od 15. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.L. iz Čelinca, V.N. iz Banjaluke, S.G. iz Srpca, N.J. iz Čelinca, G.A. iz Banjaluke, D.Ž. iz Čelinca, M.M. iz Banjaluke, Z.M. iz Banjaluke, N.S. iz Čelinca, D.M. iz Kozarske Dubice, M.P. iz Prijedora i I.P. iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mila Baltić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 052326 19 Rev od 11. septembra 2019. godine i rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 052326 18 Rsž od 15. januara 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Apelanti su prethodno 22. maja 2019. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 Rs 052326 18 Rsž od 15. januara 2019. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka, koji je tada još uvijek bio u toku pred Vrhovnim sudom. Navedena apelacija je zavedena pod broj AP-2242/19.

3. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP-1719/19 od 11. juna 2019. godine, kojom je odbacio kao nedopuštene apelacije većeg broja lica (između ostalog i apelaciju apelanata broj AP-2242/19) zbog kršenja prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke redovnog suda u razumnom roku iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

4. Imajući u vidu da je navedenom odlukom Ustavnog suda omaškom samo djelomično odlučeno o apelaciji AP-2242/19 u dijelu koji se odnosio na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, te da odlukom nije obuhvaćen dio apelacije kojim je osporavano rješenje Okružnog suda (u dijelu koji se odnosio na primjenu materijalnog prava i pristup sudu), Ustavni sud konstatuje da je u tom momentu apelacija u tom dijelu bila preuranjena, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporenog rješenja Okružnog suda.

5. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se Odluka broj AP-1719/19 od 11. juna 2019. godine, u dijelu koji se odnosi na apelaciju AP-2242/19, ima smatrati djelimičnom odlukom, u smislu člana 60. Pravila Ustavnog suda, jer je apelacija sadržavala više pitanja, a odlučeno je samo o jednom. Shodno tome, Ustavni sud je o preostalim pitanjima iz apelacije AP- 2242/19 odlučio ovom odlukom (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 666/07 od 9. februara 2011. godine, tač. 5. i 6., dostupna na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud zapaža da su apelanti, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 71 0 Rs 052326 19 Rev od 11. septembra 2019. godine reviziju apelanata odbacio, podnijeli novu apelaciju koja je zavedena pod broj AP-4869/19. Uzimajući u obzir konstataciju da je prethodna apelacija apelanata broj AP-2242/19 u momentu podnošenja bila preuranjena u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda, Ustavni sud konstatuje da su time apelanti osigurali mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

7. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 052326 19 Rev od 11. septembra 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je rješenje Okružnog suda broj 71 0 Rs 052326 18 Rsž od 15. januara 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-2242/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 1719/19 od 11. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud je na osnovu navoda u apelaciji utvrdio datum kada su apelanti primili rješenje Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1736/20 od 4. juna 2020. godine, tačka 3, dostupna na www.ustavnisud.ba) jer Osnovni sud nije dostavio traženu dostavnicu. S obzirom na to da su apelanti u apelaciji AP-2242/19 naveli da su rješenje Okružnog suda primili 25. marta 2019. godine, a apelanti su apelaciju u predmetu broj AP-2242/19 podnijeli 22. maja 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Postupak okončan osporenom odlukom

8. Apelanti i ostali tužioci su 6. marta 2006. godine Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), u kojoj su naveli da su pripadnici VP 7601 Vazduhoplovstva i Protivvazdušne odbrane RS sa sjedištem u Zalužanima, koja je bila u sastavu Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) do 1. januara 2006. godine. Navedenom tužbom su tražili da Osnovni sud donese presudu kojom će se tužena obavezati da im isplati određene novčane iznose na ime nadoknade iz ličnog dohotka, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Rs 052326 06 Rs od 21. oktobra 2015. godine, utvrđeno je da je tužba tužioca J.R. povučena i obavezan J.R. da tuženoj nadoknadi troškove postupka, dok je u odnosu na apelante i ostale tužioce, Osnovni sud se oglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu, ukinuo sve radnje sprovedene u toku postupka u ovoj pravnoj stvari i tužbu odbacio.

10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su apelanti i ostali tužioci podnijeli tužbu protiv tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. Dalje je naveo da je članom 15. Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisana obaveza suda da po prijemu tužbe ocjenjuje da li je nadležan, te da sud u smislu odredbe člana 16. ZPP po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost. Istaknuo je da je članom 16. stav 2. ZPP propisano da će se sud oglasiti nenadležnim, ukinuti sprovedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, ukoliko u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ. Također je ukazao da je odredbom člana 12. Zakona o vojsci propisano da su lica na službi u vojsci vojna lica i radnici u vojsci, dok je odredbom člana 121. istog Zakona definisano da je za rješavanje o pravnim odnosima po osnovu službe u VRS, određena upravna nadležnost, stoga i akti doneseni od vojnih organa iz osnova radno-pravnog odnosa predstavljaju upravne akte u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da potraživanje apelanata i ostalih tužilaca po osnovu radnog odnosa u službi u vojsci ne spada u sudsku nadležnost, već u nadležnost vojnih organa, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju karakter upravnog akta, pa je protiv njih nakon donošenja drugostepene odluke dozvoljena sudska zaštita u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu Zakona o sudovima RS.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Rs 052326 18 Rsž od 15. januara 2019. godine, usvojena je žalba tužioca J.R., ukinuto prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je obavezan nadoknaditi tuženoj troškove parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Rješenjem su dalje odbijene žalbe apelanata i tužioca S.S. i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu u kojem se sud oglasio nenadležnim, ukinuo sve sprovedene radnje i odbacio tužbu, te odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

12. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su apelanti i ostali tužioci tužbom podnesenom 6. marta 2006. godine tražili da sud donese presudu kojom će obavezati tuženu na isplatu određenih novčanih iznosa svakom od njih. Dalje je naveo da je u tužbi samo navedeno da su apelanti i ostali tužioci pripadnici VP 7601 Zalužani u sastavu VRS koja je prestala postojati 1. januara 2006. godine, te da se tužbom traži zaštita prava iz radnog odnosa u vojsci zbog neispunjenih obaveza – naknada iz ličnog odnosa. Istaknuo je da je prvostepeni sud u dva navrata vraćao tužbu radi ispravke i dopune, između ostalog i zato što nije jasno navedeno koje vrste potraživanja svaki od apelanata i ostalih tužilaca potražuje te u kojoj visini i za koji tačno vremenski period uz odvojeno iskazivanje potraživanja kamata, te su pozvani apelanti i ostali tužioci da uz tužbu dostave pismene akte - dokaze na osnovu kojih bi se mogle utvrditi činjenice istaknute u tužbi. S tim u vezi, ukazao je da apelanti i ostali tužioci, u podnesku od 25. novembra 2013. godine, navode da tužbu nisu u mogućnosti bliže odrediti dok ne izvrše sudsko vještačenje ili dok im tužna ne dostavi podatke o obavezama iz radnog odnosa koje prema njima nije ispunila. Također je ukazao da tužena u odgovoru na tužbu prigovara upravo da tužba nije jasna i potpuna i da uz tužbu nisu priloženi dokazi. Istaknuo je da u prilogu tužbe nalazi se jedino obračun koji je pod naslovom rekapitualcija novčanih potraživanja iz radnog odnosa potpisao stalni sudski vještak, u kojem su iskazani iznosi novčanih potraživanja apelanata i tužilaca iz osnova plate, toplog obroka, prevoza, regresa, dnevnica i boračkog dodatka.

13. Okružni sud je naveo da se prema članu 1. ZPP, ovim zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih osnovni sudovi, okružni sudovi, okružni privredni sudovi, Viši privredni sud i Vrhovni sud, raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je naveo da je posebnim zakonima propisana nadležnost organa uprave da u upravnom postupku odlučuje o pravima na platu, naknadu toplog obroka, prevoza i regresa zaposlenih u vojsci (član 121. Zakona o vojsci), te pravu na isplatu boračkog dodatka (čl. 120. i 121. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca). S tim u vezi, obrazložio je da se radi o rješavanju o pravima i obavezama o kojem nadležni organ donosi rješenja, koja sam izvršava po službenoj dužnosti. Dalje je obrazložio da tek ako nadležni organ uprave i pored postojanja sredstava u budžetu određenih za ove namjene, bez razloga uskraćuje isplatu u cjelini ih djelimično ili vrši selekciju izvršenja obaveza po izvršnim rješenjima, ili na drugi način nepravilno ili nezakonito postupa, redovan sud bi u parnici radi naknade štete bio stvarno nadležan za presuđenje ovih sporova, pod uslovom da su u tužbi istaknute činjenice o nepravilnosti i nezakonitosti rada na osnovu tih posebnih propisa, što ovdje nije bio slučaj. Osim razloga nenadležnosti suda na koje se prvostepeni sud pravilno pozvao, Okružni sud je zaključio da je tužbu valjalo odbaciti i zato što u njoj nisu navedene činjenice o vrstama potraživanja apelanata i ostalih tužilaca te vremenu njihove dospjelosti za plaćanje, a tužbi nisu priloženi ni dokazi o statusu apelanata i ostalih tužilaca kao vojnih lica odnosno radnika u vojsci, rješenja o utvrđivanju visine plate, toplog obroka, prevoza i regresa kao ni rješenja o priznavanju prava na borački dodatak. Stoga je Okružni sud odbio žalbu apelanata i tužioca S.S. i potvrdio prvostepeno rješenje u odnosu na njih.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 052326 19 Rev od 11. septembra 2019. godine odbačena je revizija apelanata.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da revizija nije dozvoljena. S tim u vezi, ukazao je na odredbe člana 237. stav 2. i člana 254. st. 1. i 4. ZPP, te ukazao da su apelanti i ostali tužioci (ukupno 140) u ovom slučaju, s obzirom na prirodu stavljenog zahtjeva (naknada plata i drugih novčanih primanja), obični - formalni suparničari na aktivnoj strani, o kojima govori odredba člana 362. stav 1. tačka 1. ZPP i svaki od njih predstavlja samostalnu stranku (član 365. ZPP) te da visina pojedinačnih zahtjeva svakog od apelanata i ostalih tužilaca ne prelazi iznos dozvoljenosti revizije iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Dalje je naveo da su apelanti u izjavljenoj reviziji stavili prijedlog da se o reviziji odlučuje na osnovu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, a kao pravno pitanje o kom je potrebno odlučiti formulisali su ,,s obzirom na Zakon o Vojsci (,,Sl. glasnik RS“ broj 22/97-33/04), da li u sudsku nadležnost spada rješavanje o tužbenim zahtjevima vojnih lica i radnika u Vojsci za isplatu plata, naknada plata i drugih primanja iz radnog odnosa, to jest po osnovu službe u Vojsci Republike Srpske“, uz nabrajanje propisa koji se odnose na navedeno pitanje. Istaknuo je da u reviziji naglašavaju da je isti drugostepeni sud zauzeo drugačiji stav u presudi broj Ž-211/03 od 3. maja 2005. godine kojom je potvrđena presuda prvostepenog suda broj Rs-259/02 od 27. februara 2003. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je uvidom u presudu Okružnog suda broj Ž-211/03 od 30. maja 2005. godine (a ne od 3. maja 2005. godine), koju su apelanti priložili uz reviziju, utvrđeno da je tačna njihova tvrdnja da je u toj presudi izraženo drugačije pravno shvatanje u pogledu nadležnosti sudova u ostvarivanju prava iz radnog odnosa vojnih lica. Međutim, nakon donošenja te presude, istaknuo je da je ovaj sud u čitavom nizu svojih odluka zauzeo drugačije shvatanje s kojim je shvatanje drugostepenog suda izraženo u pobijanom rješenju u potpunoj saglasnosti, zbog čega nije moguće odlučivanje o reviziji apelanta ni po osnovu odredbe člana 237. stav 3. ZPP.

16. Apelanti navoda da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ističu da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu pošto je njihova tužba odbačena i sud o njoj nije meritorno odlučio. Također smatraju da je neosnovano obrazloženje da sudovi nisu nadležni za odlučivanje o zahtjevima iz tužbe apelanata. S tim u vezi, navode da se član 121. Zakona o vojsci odnosi isključivo na upravne stvari, a pravna stvar u kojoj su apelanti tražili naplatu svojih novčanih potraživanja iz radnog odnosa, tj. službe u VRS nije upravna stvar. Ističu da je to radni spor za koji je stvarno nadležan sud prema odredbama iz člana 26. stava 2/a Zakona o sudovima, čl. 1. i 419. ZPP i člana 4. i člana 118. stava 1. Zakona o radu. Apelanti također smatraju da je Okružni sud proizvoljno primijenio pravo. Pored toga, navode da u vrijeme podnošenja tužbe, tj. 8. marta 2006. godine nisu ni mogli da se obraćaju starješinama VRS prema odredbi iz člana 121. Zakona o vojsci, jer je taj zakon prestao da važi 1. januara 2006. godine, te je tada prestala da postoji VRS. Također navode da je tada stupio na snagu Zakono o odbrani Bosne i Hercegovine, a odredbom iz člana 72. stava 2. tog zakona je propisano da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Ističu da su na to ukazali u reviziji, ali Vrhovni sud nije dao obrazloženje o tome.

17. Apelanti također ukazuju da je Okružni sud u obrazloženju svog rješenja naveo da je tužbu apelanata valjalo odbaciti i zato što u njoj nisu navedene činjenice o vrstama potraživanja, vremenu njihove dospjelosti za plaćanje, te zbog toga što tužbi nisu priloženi dokazi o statusu apelanata kao vojnih lica, odnosno radnika u vojsci i rješenja o utvrđivanju visine njihovih novčanih potraživanja. S tim u vezi, ističu da to nisu propisani razlozi za odbacivanje tužbe, te da su apelanti, prema odredbi iz člana 77. ZPP, dodatne činjenice i dokaze mogli iznijeti i na pripremnom ročištu da je ono bilo zakazano. Ističu da je tužba apelanata sadržavala novčane zahtjeve koji su određeni u pogledu visine, činjenične navode na kojima su apelanti zasnovali te novčane zahtjeve i određene dokaze, pa je tužba bila potpuna u smislu odredbe člana 66. ZPP.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud potvrdio stav Osnovnog suda o nenadležnosti suda u ovom predmetu, uz detaljno analiziranje relevantnih odredbi Zakona o vojsci i ZPP, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao predmet skoro identičnog činjeničnog i pravnog stanja u Odluci o dopustivosti broj AP 315/10 od 28. februara 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), te zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud dva puta rješenjima vraćao tužbu na ispravku i dopunu, te da apelanti i ostali tužioci nisu dopunili tužbu na način tražen u tim rješenjima. Stoga je Okružni sud zaključio da je tužbu valjalo odbaciti i zato što u njoj nisu navedene činjenice o vrstama potraživanja apelanata i ostalih tužilaca te vremenu njihove dospjelosti za plaćanje, a tužbi nisu priloženi ni dokazi o statusu apelanata i ostalih tužilaca kao vojnih lica odnosno radnika u vojsci, rješenja o utvrđivanju visine plate, toplog obroka, prevoza i regresa kao ni rješenja o priznavanju prava na borački dodatak, što se u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno mišljenju apelanata, ne čini proizvoljnim.

22. Dovodeći navedeno u vezu sa apelacionim navodima o kršenju prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4869/19 (S.L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio