Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/21 (M. M.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1917/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1917/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Mandić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Mandić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 110325 20 Gž od 2. aprila 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 110325 19 P od 15. oktobra 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Risto Vuković advokat iz Bijeljine, podnio je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 110325 20 Gž od 2. aprila 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 110325 19 P od 15. oktobra 2020.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („VS COMERC“ d.o.o. Patkovača) naknadi štetu u iznosu od 10.758,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan tužilac da apelantu preda u posjed dokumentaciju o vlasništvu samoutovarne traktorske prikolice, čiji je sastavi dio dizalica, dok je u preostalom dijelu (kojim je tražio da se utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva na samoutovarnoj traktorskoj prikolici, čiji je sastavi dio dizalica, a što je tužilac dužan priznati i trpiti da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik predmetne stvari u nadležnim evidencijama) apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o razmjeni u skladu sa članom 552. Zakona o obligacionim odnosima (koji je svojevrsna verzija kupoprodajnog ugovora, a u kojem samo obje strane imaju položaj prodavca), tako što je tužilac predao apelantu u posjed samoutovarnu traktorsku prikolicu sa dizalicom (koju je tada prodavao za 15.000,00 KM), dok je apelant zauzvrat omogućio tužiocu da isječe cjelokupnu drvnu masu iz šume, a koju drvnu masu je ranije apelant kupio od vlasnika šume. Dalje je naveo da je tužilac započeo sa sječom i odvlačenjem drvne mase (doznačene i nedoznačene), te da je do zastoja došlo nakon što je reagovala nadležna inspekcija zbog pustošenja šume, jer je sječeno i nedoznačeno drveće. S tim u vezi je naveo da se ugovor o razmjeni u odnosu na tužioca ne može ispuniti, jer je, u skladu sa odredbama Zakona o šumama (član 70. stav 2.), zabranjena sječa nedoznačenih stabala iz privatne šume. S obzirom na to, naveo je da ugovor o razmjeni u dijelu koji se odnosi na potpunu sječu nedoznačene drvne mase apsolutno ništav pravni posao (104. stav l. Zakona o obligacionim odnosima) jer je protivan prinudnim propisima. Budući da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je vrijednost prikolice u vrijeme razmjene iznosila 13.700,00 KM, a da vrijednost drvne mase koju je tužilac posjekao iznosi 2.941.04 KM, naveo je da razliku datog čini dosuđeni iznos od 10.758,96 KM u korist tužioca, koji mu je apelant dužan isplatiti nakon raskida ugovora (član 132. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima). Naime, naveo je da prikolicu više nije moguće vratiti tužiocu, jer je apelant prikolicu „preradio“ (izvršio prepravke na razmijenjenoj prikolici), tako da ona sada, po nalazu vještaku mašinske struke, čini novu stvar. Nadalje, naveo je da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio utvrđenje vlasništva na razmijenjenoj prikolici i mogućnost upisa prava svojine u javnoj evidenciji. Naime, apelant je bio stekao pravo vlasništva na ovoj prikolici u skladu sa članom 109. Zakona o stvarnim pravima RS (koja propisuje da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na pokretnoj stvari stiče predajom te stvari u državinu sticaoca) i u skladu sa ugovorom razmjeni. Međutim, izmjene prikolice, te spajanje sa drugim dijelovima koji joj ne pripadaju, tako da ona više ne predstavlja istu stvar, isključuju isključivo prava vlasništva nakon raskida ugovora na toj novoj stvari, koja je sada predmet posmatranja. Naveo je da nije jasno koji bi to apelantov suvlasnički dio, u smislu člana 114. stav 1. Zakona o stvarnim pravima RS, na novoj stvari sada bio, jer nema ni činjenica ni dokaza u ovom pravcu koje je apelant bio dužan ponuditi, zbog čega je apelantov zahtjev za utvrđenje svojine na nepostojećoj stvari neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je proizvoljan stav Okružnog suda da je ugovor o razmjeni u dijelu potpune sječe drvne mase apsolutno ništav pravni posao. Također navodi da se apelantu osporava vlasništvo koje je nesporno stekao po osnovu ugovora o razmjeni na dvije stvari (prikolici i dizalici), koje je tužilac prodavao kao jednu i koje imaju posebne oznake marke, serijskog broja, godine proizvodnje i dr., samo zato što ih je apelant razdvojio i jednu od njih spojio sa svojom drugom stvari, a što je apelant imao pravo činiti jer se radi o stvarima čiji je postao vlasnik.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio