Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/20 (NLB Banka d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Mjenica
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-317/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-317/20, rješavajući apelaciju NLB Banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NLB Banke d.d.
Sarajevo podnesena podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 I 021712 18 Gž od 10. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 I 021712 17 P 2 od 8. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NLB Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 24. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 27 0 I 021712 18 Gž od 10. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 27 0 I 021712 17 P 2 od 8. marta 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 27 0 I 021712 17 P2 od 8. marta 2018. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi Z. K. i J. K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da joj solidarno isplate dug po mjenici serije AF 1522346 u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka (stav 1). Istom presudom, obavezana je apelantkinja da prvotuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav 2), dok je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav 3).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelantkinja, kao tražilac izvršenja, podnijela tom sudu prijedlog za izvršenje protiv tuženih i N. J (kao izvršenika). Zatim, da je rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 27 0 I 021712 13 I od 18. septembra 2014. godine usvojen prijedlog za izvršenje. Dalje, da su protiv rješenja o izvršenju tuženi i N. J. izjavili prigovor, te da je zaključkom Općinskog suda od 4. maja 2015. godine odgođeno izvršenje u odnosu na drugotuženog i N. J. do pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako apelantkinja, kao tražilac izvršenja uspije sa tužbenim zahtjevom, a zaključkom od 14. septembra 2016. godine izvršenje je odgođeno u odnosu na prvotuženog. Općinski sud je naveo da je apelantkinja 11. decembra 2015. godine i 5. oktobra 2016. godine dostavila sudu „podnesak sa uređenom tužbom“ i kao tužene označila izvršenike, tj. prvotuženog, drugotuženog i N. J..
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantkinja sa prvotuženim zaključila Ugovor o plasiranju bespovratnih sredstava za samozapošljavanje od 22. avgusta 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na osnovu kojeg je apelantkinja, u svojstvu komisionara plasirala prvotuženom, kao korisniku, bespovratna sredstva Službe za zapošljavanje TK u određenom novčanom iznosu. Dalje, da se prvotuženi obavezao predmetnim ugovorom da će odobrena sredstva iskoristiti namjenski u svrhu i na način naveden u odluci iz člana 1. predmetnog ugovora (obrtnička djelatnost, koju će obavljati najmanje dvije godine od dana realizacije sredstava, vršiti plaćanje poreza i doprinosa i ostale zakonom utvrđene obaveze, a dokaze o tome mjesečno - kontinuirano dostavljati Službi za zapošljavanje TK ). Zatim, da je ugovoreno (član 6.) da ukoliko se kontrolom, koju će vršiti Služba za zapošljavanje TK, utvrdi da prvotuženi nije izvršio obavezu na način utvrđen u Odluci i predmetnom ugovoru, da je apelantkinja ovlaštena da po nalogu Službe za zapošljavanje TK raskine predmetni ugovor. Takođe, da je u slučaju raskida predmetnog ugovora, prvotuženi dužan u roku od 15 dana od raskida, isplatiti apelantkinji cjelokupan iznos plasiranih sredstava, a ukoliko prvotuženi ni u tom roku ne izmiri obavezu, apelantkinja je ovlaštena da primijeni instrumente obezbjeđenja (član 5. predmetnog ugovora). Općinski sud je naveo da su Ovlaštenjem za popunu vlastite mjenice od 22. avgusta 2006. godine, tuženi i N. J. dali apelantkinji saglasnost da izdatu vlastitu mjenicu serijski broj AF 1522346 na ime obezbjeđenja kredita, odobrenog u skladu sa predmetnim ugovorom, popuni do iznosa ukupnog duga, a sve u skladu sa odredbama predmetnog ugovora. Nadalje, da je prvotuženi ispunjavao ugovorene obaveze sve do 31. decembra 2006. godine, tj. ispunio je dio obaveza, te da je Služba za zapošljavanje TK zatražila od apelantkinje da postupi u skladu sa članom 6. predmetnog ugovora. Zatim, da je 22. februara 2013. godine apelantkinja obavijestila tužene da je dostavila Općinskom sudu zahtjev za protest mjenice serije AF 1522346 u određenom novčanom iznosu, te da je istog dana popunila bjanko mjenicu označivši rok dospjelosti duga 22. februar 2013. godine (mjenica je protestirana 25. februara 2013. godine pod brojem 027-0 Pt-13-000 021). Općinski sud je naveo da je sporno da li je apelantkinja, kao imalac bjanko mjenice, popunila mjenicu u skladu sa Ovlaštenjem za popunu vlastite mjenice od 22. avgusta 2006. godine i predmetnim ugovorom. Zatim, da Zakon o mjenici nema posebne odredbe o bjanko mjenici, pa se na nju posredno primjenjuju odredbe člana 18. stav 2. tog Zakona, kojima je propisana mogućnost izdavanja mjenice koja u momentu izdavanja nije potpuna. Općinski sud je naveo da bjanko mjenica postaje mjenicom kada ovlašteno lice ispuni mjenični sadržaj, odnosno upiše sve elemente mjenice, što čini najkasnije prije podnošenja mjenice na isplatu. Dalje, da činjenica da se mjenični elementi kod bjanko mjenice upisuju najkasnije prije podnošenja mjenice na isplatu, nikako ne može značiti samovolju imaoca mjenice u smislu da on u bilo koje vrijeme može popuniti mjenicu i podnijeti je na naplatu, već je dužan da to učini u skladu sa sporazumom zaključenim sa izdavaocem mjenice. Takođe, da popunjavanjem svih elemenata, mjenica postaje vrijednosni papir i smatra se potpunom od trenutka njenog izdavanja, te da imalac mjenice može naknadno upisati sve elemente mjenice, osim potpisa izdavaoca mjenice ili akceptanta, ali nedostajuće elemente je dužan upisati u skladu sa ovlaštenjem koje mu je dao izdavalac. Općinski sud je naveo da je prvotuženi istakao prigovor da je mjenica nepravilno ispunjena u pogledu oznake datuma dospjelosti mjenice, što je materijalno-pravni prigovor, od kojeg zavisi osnovanost apelantkinjinog tužbenog zahtjeva.
5. Općinski sud je ukazao da je apelantkinja bila dužna, prilikom popunjavanja, pa i upisivanja datuma dospjelosti, mjenicu popuniti u skladu sa odredbama predmetnog ugovora. Zatim, da prvotuženi nije ispunjavao obaveze iz predmetnog ugovora od 31. decembra 2006. godine (tada je dostavio posljednju specifikaciju), dok specifikaciju za januar 2007. godine nije dostavio sljedećeg mjeseca, čime je pao u docnju u izvršavanju svojih obaveza. Dalje, da apelantkinja tada nije raskinula ugovor sa prvotuženim, niti je to učinila kasnije. Nadalje, da je 22. avgust 2008. godine bio rok do koga je prvotuženi bio u obavezi vršiti plaćanje poreza i doprinosa na platu, te ispunjavati ostale obaveze koje su zakonom utvrđene. Međutim, Općinski sud je naveo da apelantkinja ni ovaj datum, kao krajni rok do kada je prvotuženi bio dužan ispunjavati svoje obaveze po ugovoru, nije označila kao rok dospjelosti duga. Naime, da je apelantkinja, kao rok dospjelosti, označila 22. februar 2013. godine, koji rok je upisala suprotno ovlaštenju za popunu vlastite mjenice, budući da je ovaj elemenat mjenice upisala samoinicijativno, a ne u skladu sa odredbama predmetnog ugovora, jer je potraživanje po ugovoru o kreditu dospjelo 23. avgusta 2008. godine (prvotuženi bio u obavezi da izvršava obaveze preuzete ugovorom do 22. avgusta 2008. godine). Općinski sud je naveo da iz ovlaštenja za popunu vlastite mjenice od 22. avgusta 2006. godine ne proizilazi da je apelantkinja ovlaštena da po svojoj slobodnoj volji označi rok dospjelosti mjenice, već je bila dužna da mjenicu popuni prema sadržini predmetnog ugovora, u skladu sa ciljem zbog koga je mjenica izdata, što podrazumijeva i pravilan upis roka dospjelosti duga. Općinski sud je naveo da je datum dospjelosti mjenice apelantkinja upisala suprotno cilju zbog koga je mjenica izdata i suprotno predmetnom ugovoru u odnosu na koji je služila kao sredstvo obezbjeđenja. S obzirom da je apelantkinjino potraživanje dospjelo na naplatu 23. avgusta 2008. godine, koji datum je apelantkinja trebala upisati na mjenici, a što nije učinila, te imajući u vidu vrijeme protestiranja mjenice (22. februar 2013. godine), Općinski sud je naveo da je osnovan prigovor zastare apelantovog potraživanja, kao imaoca mjenice, jer su svi njegovi zahtjevi prema trasantu i akceptantima zastarjeli u smislu odredbe člana 80. Zakona o mjenici.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 27 0 I 021172 18 Gž od 10. oktobra 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi kojima je ukazano da je odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za isplatu mjeničnog duga, prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, odnosno odredbe Zakona o mjenici. Nadalje, da se u konkretnom slučaju radi o trasiranoj mjenici, u smislu člana 3. Zakona o mjenici, koju je drugotuženi, kao izdavalac (trasant) trasirao na prvotuženog (trasat), koji je prihvatio mjenicu potpisom na blanketu pored oznake „prihvaćamo“. Stoga, da prvotuženi, kao akceptant ima položaj glavnog mjeničnog dužnika (član 29. Zakona o mjenici), a drugotuženi, kao izdavalac mjenice koju nije trasirao na sebe i koju nije akceptirao ima položaj regresnog dužnika - avaliste (član 31. i 32. Zakona o mjenici). Zatim, da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinjin mjenično-pravni zahtjev zastario u odnosu na prvotuženog u skladu sa članom 80. stav 1. Zakona o mjenici, po kojoj mjenično-pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Kantonalni sud je ukazao da bi to značilo da je nezavisno od toga što je na mjenici, kao dan plaćanja nezakonito naveden 22. februar 2013. godine, te nezavisno od toga što je protest mjenice podignut istog dana, u trenutku podnošenja tužbe (prijedloga za izvršenje) 4. juna 2013. godine, bio protekao zastarni rok od tri godine u kojem zastarijevaju mjenično-pravni zahtjevi imaoca mjenice prema akceptantu.
8. Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja ukazivala tokom postupka, na čemu istrajava i u žalbi, da je mjenična izjava tuženih od 22. avgusta 2006. godine proizišla iz sporazuma sa apelantkinjom kao mjeničnim povjeriocem o popunjavanju izdate bjanko mjenice, po kojoj izjavi je apelantkinja bila ovlaštena popuniti mjenicu i nakon isteka rokova dospjelosti obaveza iz ugovora sve do konačne isplate duga. Zatim, da bi bila ništava takva odredba mjenične izjave, po kojoj je apelantkinja ovlaštena da sama ispuni bjanko mjenicu tako da odredi dan dospjelosti po svojoj volji, jer je u suprotnosti sa odredbama Zakona o mjenici koje govore o dospjelosti mjenično-pravne obaveze. U vezi s tim, da odredba člana 34. stav 1. Zakona o mjenici, koja je prinudno-pravne prirode, propisuje da se mjenica može izdati po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdavanja i na određeni dan, dok odredba stava 2. istog člana propisuje da su mjenice, u kojima je dospjelost drugačije naznačena, ništave. Kantonalni sud je naveo da se na ništavoj mjenici, koja ne proizvodi pravno dejstvo, ne može zasnovati mjenično-pravni zahtjev, pa i iz ovog razloga nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva. Zatim, da se pravilnost osporene presude ne može dovesti u sumnju žalbenim navodima da drugotuženi tokom postupka nije isticao prigovor zastare potraživanja i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja zanemaruje činjenicu da drugotuženi ima položaj regresnog dužnika, a ne glavnog dužnika i da do regresa može doći uz ispunjenje uslova da je, kao imalac mjenice podnio mjenicu na isplatu o roku njene dospjelosti, da je isplata odbijena u cijelosti ili djelimično i da je blagovremeno podigao protest zbog neisplate. Kantonalni sud je ukazao da je članom 45. stav 3. Zakona o mjenici propisano da se protest zbog neisplate mjenice plative na određeni dan ili na određeno vrijeme od dana izdavanja ili viđenja, kakva je predmetna mjenica, mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom dospijeća mjenice na plaćanje. Zatim, da je članom 54. stav 1. Zakona o mjenicama propisano da sa protekom roka za podizanje protesta zbog neisplate, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, protiv trasanta i protiv ostalih obveznika, izuzev protiv akceptanta. Imajući u vidu da apelantkinja nije podnijela dokaze da je podigla protest zbog neisplate predmetne mjenice u roku iz člana 45. stav 3. Zakona o mjenici, to je izgubila svoja prava protiv drugotuženog, kao trasanta u smislu člana 54. stav 1. Zakona o mjenici, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je ukazao da je apelantkinja 22. februara 2013. godine podigla protest, a da je mjenica bila plativa nakon prestanka izvršavanja ugovorenih obaveza od strane prvotuženog početkom 2007. godine, kada su bili ispunjeni uslovi za otkaz ugovora i povrat cjelokupnog iznosa plasiranih sredstava. Kantonalni sud je naveo da je u najpovoljnijoj situaciji za apelantkinju mjenica dospjela na naplatu istekom roka u kojem je prvotuženi bio obavezan izvršavati ugovorene obaveze, tj. 23. avgusta 2008. godine, pa je apelantkinja morala podići protest 24. ili 25. avgusta 2008. godine u skladu sa članom 45. stav
3. Zakona o mjenici. Kantonalni sud je naveo da je podizanjem protesta 22. februara 2013. godine apelantkinja propustila prekluzivni rok i time izgubila sva prava prema drugotuženom, kao regresnom mjeničnom dužniku. Kantonalni sud je ukazao da to što je prvostepeni sud naveo da je nastupila zastara potraživanja u odnosu na drugotuženog nije bilo od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.
Apelacioni navodi
9. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Apelantkinja smatra da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o mjenici. Dalje, da nije osnovan stav Kantonalnog suda da je mjenično-pravni zahtjev u odnosu na prvotuženog zastario i da je mjenica bila plativa nakon prestanka izvršavanja ugovorenih obaveza od strane prvotuženog kada su bili ispunjeni uslovi za otkaz ugovora i povrat cjelokupnog iznosa plasiranih sredstava, što je suprotno stavu sudske prakse u regionu. Apelantkinja je navela da je mjenica odvojena od osnovnog pravnog posla iz koga je nastala. Apelantkinja je navela da je prije isteka roka zastare mjenica popunjena u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, u skladu sa ovlaštenjem za popunu mjenice i u skladu sa članom 39. Zakona o mjenici u roku od dva dana od dana dospijeća mjenice, tačnije 22. februara 2013. godine podnijela je sudu na naplatu mjenicu podnošenjem zahtjeva za protest. Nadalje, da je mjenica formalno-pravno ispravna i da sadrži sve elemente iz člana 3. Zakona o mjenici, te da je prvotuženi ovlastio apelantkinju da može predmetnu mjenicu u svako doba popuniti, čak i nakon isteka roka dospjeća.
Relevantni propisi
11. Zakon o mjenici („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/00 i 28/03), u relevantnom dijelu glasi:
Član 34.
(1)Mjenica se može izdati:
po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdavanja, na određeni dan.
(2) Ništave su mjenice u kojima je dospjelost drukčije naznačena, kao i mjenice sa više dospjelosti.
Član 80. stav (1) (1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na koja se u predmetnoj apelaciji pozvala apelantkinja, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je u postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate dug po mjenici u određenom novčanom iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su u konkretnom slučaju, na utvrđeno činjenično stanje primijenjene odredbe materijalnog prava, tj. odredbe Zakona o mjenici. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge zbog čega su odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode, te da je jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić