Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/21 (Bosna i Hercegovina-Tužilaštvo Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1968/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1968/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Bosna i Hercegovina-Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bosna i Hercegovina-Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 034281 20 Gž od 4. marta 2021.
godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 034281 19 P od 2. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina-Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 034281 20 Gž od 4. marta 2021. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 034281 19 P od 2. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH od 4. marta 2021. godine, obavezan je apelant da na ime razliku naknada za prekovremeni rad, rad tokom neradnih dana (subotom i nedjeljom) i u dane koji se po zakonu smatraju državnim praznikom, sve za periode od 1. novembra 2016. do 30. septembra 2019. godine isplati tužiocu (A.A.) određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da za navedeni period na ime tužioca uplatiti obavezne doprinose nadležnom Fondu PIO u određenom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je tužilac sa apelantom zaključio ugovor o radu u institucijama Bosne i Hercegovine prema kome obavlja poslove svog radnog mjesta u punom radnom vremenu u trajanju od 40 sati sedmično raspoređenih u 5 radnih dana. Dalje je naveo da je apelant u utuženom periodu evidentirao tužiocu prekovremeni rad i rad u neradne dane i dane koji se po zakonu smatraju državnim praznikom u vrijeme kada je tužilac bio na službenom putovanju, ali nije obračunao i isplatio propisanu naknadu. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužiocu pripada pravo na naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane i dane državnog praznika i pored činjenice da je ovaj fond-viška sati u odnosu na ugovoreno sedmično radno vrijeme ostvario za vrijeme službenog putovanja. Naveo je da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu, opredijeljenom prema nalazu vještaka ekonomske struke zasnovanom na apelantovoj evidenciji o prekovremenom radu tužioca, radu u neradne dane i dane državnih praznika, koji visinu naknade je utvrdio prema procentima uvećanja propisanim članom 36. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine. Pri tome je ukazao da se član 50. stav 4.tačka l) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (koji propisuje zaposleniku pravo naknade za rad u navedenim slučajevima) odnosi na sve slučajeve kad sedmično radno vrijeme traje duže od ugovorenog fonda radnih sati ili kada se rad obavlja u neradne dane ili u dane praznika, bez ograničavanja isplate ove naknade za vrijeme trajanja službenog putovanja. Naveo je da apelant zakonom propisana prava na utuženu naknadu ne može uskratiti uslijed činjenice da je članom 14. stav 2. Pravilnika o službenom putovanjima od 17. augusta 2018. godine propisano da zaposleniku upućenom na službeno putovanje ne pripadaju utužene naknade. S obzirom da zakon ostvarivanje prava na naknadu nije uslovio obavljanjem rada u sjedištu poslodavca, to je podzakonski akt apelanta u suprotnosti sa zakonom, koji ima jaču pravnu snagu a time i prioritet u primjeni.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužilac potražuje isplatu naknada na osnovu prekovremenog rada, rada u dane državnih praznika, rad u neradne dane i noćni rad za vrijeme službenog putovanja. Apelant navodi da je „pogrešan zaključak suda da je Zakonom o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine neposredno uređeno pravo tužioca na predmetne naknade, i da se s tim u vezi zakon ima primijeniti prioritetno u odnosu na podzakonske akte“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić