Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-389/20 (Mediprom d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-389/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-389/20, rješavajući apelaciju Mediprom d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mediprom d.o.o.
Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 169398 18 Pž od 30. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mediprom d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 29. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 169398 18 Pž od 30. oktobra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 169398 15 Ps od 25. aprila 2018. godine obavezan je Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu na ime glavnog duga određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže navedeno u izreci presude. Prvostepenom presudom, odbijen je apelant sa zahtjevom za isplatu određenog novčanog iznosa, dok je obavezan tuženi da nadoknadi apelantu troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao da je sa Zdravstvenom ustanovom „Apoteka Stari Grad“ Mostar (u daljnjem tekstu: Zdravstvena ustanova) bio u poslovnim odnosima, koja je kasnila sa plaćanjem preuzetih obaveza. Zatim, da je pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 159976 15 Ps od 7. jula 2015. godine obavezana Zdravstvena ustanova da isplati apelantu određene novčane iznose (glavni dug, zatezne kamate, kamate za zakašnjele uplate, troškovi postupka), ali da je Zdravstvena ustanova prestala sa poslovanjem, tako da mu je bilo nemoguće da naplati dosuđene iznose. Dalje, da je apelant u tužbi naveo da je Odlukom Gradskog vijeća od 23. juna 2004. godine tuženi preuzeo sva prava i obaveze osnivača nad Zdravstvenom ustanovom, te da slijedom toga od tuženog potražuje novčane iznose koji su mu dosuđeni navedenom presudom Općinskog suda od 7. jula 2015. godine.
4. Općinski sud je naveo da nije sporno da je Zdravstvena ustanova prestala postojati kao pravna osoba (rješenjem Općinskog suda od 8. aprila 2016. godine brisana iz sudskog registra), jer je pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj 58 0 St 162733 15 St od 4. marta 2016. godine okončan stečajni postupak nad Zdravstvenom ustanovom (odbijen prijedlog da se otvori stečajni postupak zbog nedostatka imovine). Dalje, da apelantov tužbeni zahtjev glasi na isto potraživanje koje mu je dosuđeno presudom Općinskog suda od 7. jula 2015. godine u kojem je tužena bila Zdravstvena ustanova, a da je konkretni tužbeni zahtjev sada usmjeren protiv tuženog koji je osnivač Zdravstvene ustanove. Zatim, da nije sporno da je tuženi osnivač Zdravstvene ustanove, te da je na tome zasnovana pasivna legitimacija tuženog. Općinski sud je naveo da je odgovornost osnivača javnih ustanova regulisana Uredbom sa zakonskom snagom o ustanovama (u daljnjem tekstu: Uredba), pa je prema članu 41. stav 1. Uredbe ustanova odgovorna za svoje obaveze sa kojima raspolaže, a prema stavu 2. istog člana osnivač ustanove je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno. Općinski sud je ukazao da moraju biti kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke kako bi došlo do primjene norme iz člana 41. stav 2. Uredbe, odnosno da bi apelantov tužbeni zahtjev prema tuženom, kao osnivaču Zdravstvene ustanove, mogao biti osnovan, a to su: da Zdravstvena ustanova ne može sama izmiriti obaveze koje ima prema apelantu, da je tuženi osnivač Zdravstvene ustanove, te da aktom o osnivanju nije drugačije određeno.
5. Općinski sud je naveo da je Odlukom o osnivanju Zdravstvene ustanove (u daljnjem tekstu: Odluka o osnivanju) od 24. marta 2003. godine Gradska općina Mostar – Stari Grad osnovala Zdravstvenu ustanovu u cilju primarne zdravstvene zaštite i opskrbe lijekovima na području te općine. Dalje, da je Odlukom o osnivanju određeno da osnivač uplaćuje sredstva za osnivanje u iznosu od 1.000,00 KM na račun banke prije osnivanja i to na ime osnovnog kapitala za osnivanje Zdravstvene ustanove (član 8), te je određeno da će Zdravstvena ustanova sama osiguravati sredstva za rad na način koji sama odredi (član 9). Takođe, da je Odlukom o osnivanju određeno da nakon uplate sredstava za osnivanje i početak rada osnivač odgovara za obaveze Zdravstvene ustanove do visine osnovne glavnice koju je osigurao (član 10), te da će Zdravstvena ustanova samostalno raspolagati viškom prihoda nad rashodima, kao i pokrivati višak rashoda nad prihodima, a da osnivač ne odgovara za obaveze Zdravstvene ustanove (član 11). Nadalje, Općinski sud je naveo da je Odlukom o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad Zdravstvenom ustanovom (u daljnjem tekstu: Odluka o preuzimanju) od 23. juna 2004. godine tuženi preuzeo prava i dužnosti, obaveze i odgovornosti nad Zdravstvenom ustanovom. Zatim, da iz Odluke o osnivanju jasno proizilazi da je tuženi, kao osnivač navedenim aktom odlučio da ne odgovara za obaveze Zdravstvene ustanove. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da u duhu materijalnog propisa (Uredba), koji reguliše osnivanje i funkcionisanje ustanova, pa u sklopu toga i odgovornost osnivača, prema savjesnom apelantu ovo ograničenje odgovornosti, nema učinka, izuzev ako je ovaj dio odluke tuženog proveden u Sudskom registru ustanova. Dalje, da je članom 1. Uredbe propisano da se ustanove osnivaju za obavljanje određenih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti, a da te ustanove imaju svojstvo pravne osobe. Takođe, da je Uredbom propisano da sredstva za osnivanje ustanova osigurava osnivač (član 5.), te da osnivač ustanove donosi akt o osnivanju kojim, između ostalog, određuje iznos sredstava za osnivanje, početak rada i način njihovog osiguravanja, kao i način raspolaganja viškom prihoda nad rashodima i način na koji se pokriva višak rashoda nad prihodima (član 6.).
6. Općinski sud je naveo da iznos od 1.000,00 KM koji se navodi u Odluci o osnivanju (član 8) svakako ne može biti osnovni kapital ustanove, jer Uredba ne poznaje tu kategoriju, a iz Odluke o osnivanju je jasno da je riječ o sredstvima iz člana 5. Uredbe koje nipošto ne limitiraju odgovornost osnivača analogno sa društvom sa ograničenom odgovornošću, jer to nije predviđeno ni Uredbom niti bilo kojim drugim propisom. Zatim, da je u konkretnom slučaju jasno da je osnivač, aktom o osnivanju Zdravstvene ustanove, zapravo želio tu ustanovu pretvoriti u društvo sa ograničenom odgovornošću u koju bi se uložilo 1.000,00 KM i prepustilo tržištu i odgovornosti rukovoditelja, a svoju odgovornost limitirati na već uplaćeni iznos od 1.000,00 KM, ali da nije stvoreno društvo sa ograničenom odgovornošću, već je stvorena ustanova. Dalje, da se prema članu 46. Uredbe, ustanova upisuje u sudski registar ustanova i stiče svojstvo pravne osobe upisom akta o osnivanju u sudski registar ustanova. Takođe, da se u sudski registar ustanova upisuje osnivanje, organizovanje, statusne i druge promjene i prestanak ustanove, kao i svi podaci bitni za obavljanje djelatnosti ustanova, pa između ostalog i odgovornost osnivača za obaveze ustanove, pa i ograničenje te odgovornosti (član 48. Uredbe). Zatim, da upis u sudski registar ustanova ima djelovanje prema trećim osobama od dana upisa, pa treća osoba koja se pouzda u podatke upisane u sudski registar ustanove ne snosi štetne posljedice koje iz toga nastanu (član 50. Uredbe). Stoga, da je tuženi morao dokazati da to ograničenje odgovornosti postoji upisano u sudskom registru, jer je upis u sudski registar jedino mjerodavan prema apelantu, a odluka tuženog u osnivačkom aktu može biti samo pravna osnova za upis u sudski registar, a ne i zakonska osnova za isključenje njegove zakonske supsidijarne odgovornosti, jer se odredba člana 41. stav 2. Uredbe ne može tumačiti izdvojeno iz konteksta Uredbe, već upravo u vezi sa čl. 46, 48. i 50. Uredbe i ostalim relevantnim odredbama.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 169398 18 Pž od 30. oktobra 2019. godine uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Drugostepenom presudom, obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove postupka.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o preuzimanju, promijenjen samo član 1. Odluke o osnivanju, tako što osnivač Zdravstvene ustanove više nije Općinsko vijeće Općine Mostar – Stari Grad, već tuženi. U vezi s tim, da je u svemu ostalom, Odluka o osnivanju ostala potpuno ista, što znači da je i nakon donošenja Odluke o preuzimanju, Zdravstvena ustanova sama odgovorna za prava i obaveze koje ostvaruje. Kantonalni sud je naveo da je Odluka o preuzimanju uslijedila kao nužna posljedica političko-teritorijalne reorganizacije općina, koje su djelovale na području Grada Mostara, na način da su šest gradskih općina, među kojima i gradska općina Stari Grad Mostar prestale postojati, a njihova prava i obaveze preuzela je nova jedinica lokalne samouprave – tuženi. Kantonalni sud je ukazao da Odlukom o preuzimanju ništa nije promijenjeno u pogledu prava i obaveza Zdravstvene ustanove koje samostalno zasniva i za koje samostalno odgovara, što je izričito propisano Odlukom o osnivanju (čl. 9. i 11.), dok je odgovornost osnivača – tuženog ograničena do visine osnivačkog kapitala od 1.000,00 KM (član 10.). Zatim, da je Odlukom o osnivanju regulisano da Zdravstvena ustanova u pravnom prometu istupa samostalno i samostalno odgovara za svoje radnje, zbog čega tuženi nije i ne može biti pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari.
9. Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak da je osnovan tužbeni zahtjev zato što tuženi nije dokazao da je u sudski registar prilikom osnivanja Zdravstvene ustanove upisano ograničenje osnivača (tuženog) u odnosu na obaveze subjekta upisa, odnosno Zdravstvenu ustanovu, iz razloga što ta činjenica ne može uticati na obim obaveza osnivača (tuženog) za preuzete obaveze Zdravstvene ustanove. Nadalje, da se obim obaveza osnivača uvijek reguliše odlukom o osnivanju ustanove i u svakom konkretnom slučaju cijeni se u skladu sa odlukom o osnivanju na osnovu koje se vrši upis u sudski registar. Kantonalni sud je ukazao da je članom 41. stav 2. Uredbe propisano da je osnivač supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako odlukom o osnivanju nije drugačije određeno. Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o osnivanju određeno drugačije, odnosno da osnivač odgovara samo do visine osnivačke glavnice. Zatim, da upis u sudski registar ne vrši osnivač, već registarski sud, niti prijavu za upis vrši osnivač, već subjekt upisa, pa posljedice nepotpunog upisa ne može trpiti osnivač jer one nisu izazvane njegovim činjenjem ili nečinjenjem.
Apelacioni navodi
10. Iako nije eksplicitno naveo, iz sadržaja apelacije proizilazi da apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je ukazao da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zatim, da nije sporna činjenica da je tuženi osnivač Zdravstvene ustanove i da je na njoj zasnovana pasivna legitimacija tuženog. Apelant je citirao određene članove Uredbe, Odluke o osnivanju, Odluke o preuzimanju, kao i određene dijelove prvostepene presude.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu određenog novčanog iznosa na ime duga, ali da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, dao jasne i precizne razloge zbog čega je usvojio žalbu tuženog i u konačnici odbio predmetni tužbeni zahtjev. Shodno tome, Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda, kao konačne odluke, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić